Home Tekstovi Licenciranje fudbalskih klubova: Veliki novac traži pravila

Licenciranje fudbalskih klubova: Veliki novac traži pravila

by bifadmin

Sa sadašnjom fudbalskom organizacijom, čiji rad prate afere oko prodaje igrača, i nedefinisanim statusom klubova Srbija će i dalje biti na repu organizovane Evrope

Sve računice, sa tek završenog 13. finalnog turnira šampionata Evrope u fudbalu u Švajcarskoj i Austriji još nisu izvedene, ali prve kalkulacije nagoveštavaju da će učesnici podeliti oko 300 miliona evra. Nas tamo ni ovog puta nije bilo. A da smo kojim slučajem, kao pre osam godina u Holandiji igrali samo u prvom krugu takmičenja, pripalo bi nam između sedam i deset miliona evra.

Za nas je to bila još jedna nemoguća sportska, ali i ekonomska misija. Fudbal jeste sportska disciplina, ali i igra u kojoj se poslednjih decenija pravi veliki biznis u svetu. Ko to ne uoči i valjano se ne spremi za sve oštriju konkurenciju, ispada i ostaje da tavori na dnu sportske i ekonomske Evrope, pa i sveta, upozorava Dragan Popović, konsultant Fudbalskog saveza Srbije za licenciranje, vlasnik i direktor revizorske i konsultantske kuće BDO BC Eksel u Beogradu.

d.popovic’’Sve ovo što se poslednjih godina, pa i decenija, dešava u našem fudbalu samo je verna slika zbivanja u našem društvu, a potom i samoj fudbalskoj organizaciji. Imamo veoma slabu prvu ligu, u kojoj se nameštaju rezultati, potkupljuju sudije i organizaciju kojoj nije mnogo stalo do podmlatka i razvoja fudbala kao sportske igre. Gotovo sve je podređeno interesima manjeg broja ljudi okupljenih oko klubova i fudbalskog saveza, koje sve drugo više privlači osim sportskih motiva”, kaže naš sagovornik i dodaje da fudbalske organizacije zemalja poput Engleske, Italije, Nemačke, Španije ili Holandije rade kao savršen mehanizam poštujući sva pravila – od sportskih do društvenih. Za razliku od njih, kod nas je sve u znaku čistog diletantizma i proizvoljnosti.

Pravo i defektno tržište

Fudbal nikada nije bio popularniji u svetu, za šta su najzaslužniji fudbalski biznismeni. Oni su razumeli multidisciplinarnost fudbala i profesionalizovali sve vitalne funkcije, omogućivši višestruku zaradu od navijača, TV prava i od mnogobrojnih komercijalnih ugovora. Za Evropu je fudbal veliki biznis, poput bankarstva, automobilske industrije ili turizma. Ulažu se velike pare, ali i stiču još veći profiti. I sve mora biti transparentno. Naravno, i u takvim uslovima ima ’’rada ispod žita’’ kao što je bio slučaj u Italiji pre koju godinu. Ali, čim se to otkrije označi se kao kriminalno delo i oštro sankcioniše, ističe Popović. ’’Prošle godine pet pomenutih fudbalskih liga imalo je ukupan prihod od 13,6 milijardi evra. Engleska, recimo, 1,7 milijardi, a Holandija, kao najmanja, oko 390 miliona evra. Veliki ’’Real Madrid’’ obrće 350, a ’’Mančester junajted’’ – 320 miliona evra. To su velike pare i za finansijske prilike zemalja u kojim igraju i – posluju. A šta to kazuje? Da tamo gde se obrće veliki novac moraju postojati pravila igre, a to znači – tržište“, naglašava naš sagovornik i kao najvažnije ’’igrače’’ na toj pijaci pored fudbalera, sudija i vlasnika klubova, navodi i gledaoce na terenu, velike sponzore, sve one koji se reklamiraju oko igrališta… pa do gledalaca ispred malih ekrana i onih koji kupuju reklamne proizvode velikih klubova.

Istovremeno, na svim utakmicama prve lige Srbije, osim kada je u pitanju sve manje posećeni derbi ’’Crvene Zvezde’’ i ’’Partizana’’, okupi se par hiljada gledalaca. Nema sponzora, televizije, velikih igrača i para… ali, objašnjava Popović, to ni izbliza ne znači da ne postoji tržište. Ima ga, ali je defektno, svedeno na sivu zonu i prodaju sve mlađih igrača. Vlasnicima i trenerima naših klubova nije najvažnije da stvore tim za Evropu i velike sportske i poslovne domete, već da lansiraju po nekog talentovanog igrača i da ga – prodaju. Evropa, ne samo zato što je bogata, čini to sasvim drugačije. Onog časa kada su čelnici UEFE, evropske kuće fudbala, primetili da im pojedini sportovi, poput košarke, odbojke, rukometa i tenisa odvlače gledaoce, a i bogate sponzore, odlučili su da fudbalu, kao značajnom delu industrije zabave postave pravila kojih se svi moraju pridržavati. Projekat licenciranja klubova za takmičenje u UEFA kupovima je najveći projekat u njenoj pedesetogodišnjoj istoriji.

Fudbalske zapovesti

Kriterijuma nema mnogo, upola manje od božjih zapovesti, ali njih moraju poštovati i ateisti. Prvu grupu, pored plasmana u evropskim takmičenjima, čine i zahtevi da se raspolaže sa tri selekcije igrača mlađih od 18 godina, profesionalnim trenerima, fizioterapeutima, psiholozima i drugim stručnjacima koji će voditi računa o pravilnom razvoju mladih igrača i na terenu i van njega. Drugi kriterijum je administrativni. Poslovanje kluba mora biti regulisano po nacionalnim, ali i međunarodnim pravilima. Svaki klub koji želi u evropsko takmičenje mora imati profesionalnog direktora, knjigovođu, pa i posebnog čoveka za odnose sa javnošću. Treći se odnosi na pravni aspekt. Sve što se radi, od ugovora sa igračima, do imovine, mora biti ’’čisto’’.

Privatizacija nije čarobni štapić
Mnogi smatraju da je privatizacija spas za naš fudbal, pa i za celokupan domaći sport. Takvo uverenje je u velikoj meri zabluda, smatra Popović, ističući da se u svetu umesto na privatizaciji insistira na profesionalizaciji, kao i da u svetskoj praksi ima različitih primera. Neki privatni klubovi se, kao u Engleskoj, sa svojim akcijama kotiraju i na berzama. Delimični vlasnici pojedinih klubova u Evropi, kao u Španiji ili Engleskoj, su i sami navijači, ali suština nije u tome, već u poštovanju usvojenih pravila ponašanja.
Nemački višestruki i evropski šampion ’’Bajern’’ je u vlasništvu grupe građana, kao naši ’’Zvezda’’ i ’’Partizan’’. U Španiji svi klubovi mogu biti privatizovani osim ’’Reala’’, ’’Barselone’’ i baskijskog ’’Atletika’’, kojima to ne smeta da prave vrhunske sportske i poslovne rezultate, kaže Popović.

Četvrti kriterijum se može nazvati infrastrukturnim. Klubovi moraju raspolagati odgovarajućim igralištem, svlačionicama, sobama za zvaničnike, novinare, komunikacionim vezama… ali i odvojenim toaletima za muškarce i žene. Konačno, peti se odnosi na finansije i zauzima čak 165 od ukupno 200 stranica teksta o pravilima licenciranja. U njemu je bezmalo sadržano sve što i za preduzeća – od izmirivanja obaveza prema igračima i zaposlenima, do obaveza prema drugim klubovima i državi. Porez se mora platiti ma koliki bio iznos, a izveštaj o tome da li je sve finansijski ’’čisto’’ podnosi nezavisan revizor na osnovu utvrđenih pravila.

’’To se čini zbog investitora’’, objašnjava Popović, ’’koji su našli interes da ulažu u fudbal ili da se reklamiraju. Oni ne mogu sebi da dopuste uvlačenje u neke nečasne poslove. Mi, nažalost, ne spadamo u tu grupu zemalja. Otuda i povika na UEFU ovih dana što nije dozvolila ’’Zemunu’’, kao finalisti našeg kupa, da igra u kvalifikaciji za njenu ligu, jer nadležnom organu evropske kuće fudbala nisu dostavili na vreme valjan finansijski izveštaj ili se u njemu revizor ogradio od onoga što je našao. I tu je za ’’Zemun’’ bio kraj ovogodišnje fudbalske priče bez obzira na sportski rezultat.“, predočava Popović, upozoravajući da se moramo što pre povinovati zahtevima UEFE, kao i sama država pravilima EU, jer je to u našem interesu.

FSS nije prepoznao u licenciranju šanse za razvoj, već se opredelio da u primeni tog projekta ’’podilazi’’ onim strukturama u fudbalu koje sve tumače arbitrarno i voluntaristički, što ima za posledicu probijanje rokova, relativiziranje pravila i propozicija i vršenje pritiska na eksperte i komisije. Sa aferama oko prodaje igrača, tuča i pogibija na stadionima, nerešenih imovinskih i drugih pitanja, crnih fondova ili podmićivanja sudija nigde nećemo stići, pogotovo ne do velikih takmičenja poput Lige šampiona ili Evropskog prvenstva. Potrebna je ozbiljna, radikalna reforma fudbalske organizacije i definisana strategija razvoja, zaključuje Popović.

Lazar Stanković,

broj45/46, jul/avgust 2008.

Pročitajte i ovo...