Home Posle 5 Sloboda štampe: Hasta la vista, baby

Sloboda štampe: Hasta la vista, baby

by bifadmin

Osim što vas mnogi (pa i oni koji su lošijeg obrazovanja od vas) gledaju kao živinu koju samo treba nahraniti, osim toga što je ugled profesije sveden na nivo prepisivača pres materijala, kao novinar možete očekivati i nož pod grlom ako ste toliki idealista da pišete istinu.

Organizacija Novinari bez granica iznela je u javnost podatke o 113 novinara i medijskih radnika ubijenih u prošloj godini, na šta Međunarodna federacija novinara ima da doda još 42 imena (zagubilo se negde u proračunu). I svake godine zaključe da je to jedna od najgorih godina do sada. I?

Opravdanja ima na pretek. Mnogi od njih su nastradali u Iraku. Ok, u zemljama koje su u ratu, sloboda štampe i govora je često ograničena. U poslednjim ratovima na Balkanu (1993-96) ubijeno je 36 novinara, na Kosovu dve godine nakon bombardovanja 7. Ma koliko surovo to zvučalo, prilično je logično da ljudi iznad čijih glava lete projektili ili šta god od razvijenije tehnologije, ginu. No, novinari ne stradaju samo u ratovima.

tabelel novinariMi koji smo rođeni u Srbiji pre mračnih devedesetih svedoci smo još nekih povoda cenzure i progona, kao što su održanje na vlasti, prikrivanje zločina i mnoge druge političke igre koje idu ruku pod ruku sa gašenjem medija, pa i života onih koji javno iznose suprotno mišeljenje. Ako želite konkretan primer, srpska skorašnja istorija ima bogatu riznicu, počev od Dade Vujasinović, žene koja je istraživala spregu kriminala i politike, javno govorivši o pretnjama koje dobija, ubeđena da će je to spasiti, no ipak nije uspela da se izvuče. Da ne pominjemo već prečesto izgovarana prezimena Ćuruvija i Pantić. Pa ni sa Promenama nisu došle promene u ovoj oblasti. Nedavno iskustvo gospodina Atanasijevića ne može se svrstati u rizik posla (jer, zaboga, nismo mi kaskaderi u akcionom filmu), već pre u nemogućnost zaštite predstavnike ove profesije. Međutim, ako mislite da su zločini ove vrste sprski specijalitet – grdno se varate. Niti su prošlost, niti su lokalizovani. Sloboda govora se na najstrašniji način guši svuda u svetu. Prošlog meseca obeležena je prva godišnjica ubistva Ane Politkovskaje, jedne od 18 novinara koji su ubijeni otkako je Putin došao na vlast. Dobro, ruska demokratija će mnogima biti sumnjiva još godinama. No, i zapadnoevropske zemlje se često služe pojmom nacionalna sigurnost kao opravdanjem za suzbijanjem slobode govora. Iako su SAD poznate kao najslobodnija država, u kojoj se (znamo iz filmova) svako za svašta poziva na peti amandman, situacija se promenila od 11. septembra. Naime, vrlo brzo posle ovog tragičnog događaja jedan novinar je ostao bez posla zato što je izneo mišljenje da samoubilačko obrušavanje terorista na zgrade Svetskog trgovinskog centra nije bilo izraz “kukavičluka”. Kakve to veze ima sa nacionalnom sigurnošću, nije pojašnjeno.

Censured

U svetu postoji organizacija koja se zove CPJ (Committee to protect journalists), a bavi se, kao što joj ime kaže, zaštitom novinara. Kod nas se time niko ne bavi, osim na papiru, pa ne bi bilo čudno da uskoro vidimo kako svi medijski radnici idu na obuku borilačkih veština i baratanja vatrenim oružjem, poput onog sudije iz Ključa koji ne veruje u policiju, već se sam štiti, i zakazuje onima koji mu prete obračun u podne kod Ok Korala. Ova rečenica je već u početku postala predugačka. Elem, prema statistici CPJ-a, tri novinara svakog meseca je prinuđeno da napusti svoj dom i potraži azil u nekoj drugoj državi. Glavni razlozi su pretnja smrću, hapšenja i uznemiravanja. Od 2001. to je učinilo 243 novinara. Zemlje iz kojih se često beži su Zimbabve, Etiopija, Kolumbija, Uzbekistan, Haiti…U ovim slučajevima vlasti ne mogu, ili ne žele da štite predstavnike sedme sile.

Dalje, po CPJ-ovoj statistici, od 1992. do danas, ubijen je 661 novinar. Najviše ih je iz štampe, zatim tv i radio novinara. Uglavnom ginu oni koji se bave politikom (30%), javnim službama (18.5%) i kriminalnim grupama (oko 11%).

Prema izveštaju Reportera bez granica, u Srbiji je sloboda štampe najmanja među svim bivšim jugoslovenskim republikama. Potpresednik Nunsa, Đ. Vlajić smatra da „treba podsetiti na neke nerešene slučajeve napada na novinare. Osim toga, sve se više oseća uticaj vlasnika medija na javnost, posebno je sve više vidljiv kanal kojim oglašivači utiču na medije“. Srbija je prema kriterijumu slobode medija svrstana na 67. od 169 mesta i slabije je plasirana od Kosova, koje je u istraživanju odvojeno od nje. Mnogo je teorija koje pokušavaju da objasne ovaj fenomen. Naravno, nije logično da u novoj demokratskoj Srbiji iz godine u godinu pada nivo slobode štampe. Rezultati istraživanja “Novinari i novinarstvo u očima građana i novinara Srbije” naručenog od strane Nuns-a, pokazuju da 80% populacije smatra da kod nas postoji kontrola/cenzura u prenošenju informacija u medijima. Najveći broj građana veruje da je cenzura najpre usmerena na finansijske malverzacije političara.

Ministar Velimir Ilić je u napadima na novinare višestruki šampion – posle poznatog voleja, javnog zahteva da se novinari tv Čačka testiraju na drogu, novinarki koja se usudila da mu ostavi pitanje koji je fakultet završio odvraća psovkama, a nedavno je novinar koji je hteo da fotografiše objekat čiji je on investitor prvo imao iskustvo sa Ilićevim obezbeđenjem, a kasnije mu je gos’n ministar prikacio i seksualni odnos sa svojim ovcama.

Udri, ne pitaj

Zatrpani smo sa toliko informacija da je teško odvojiti žito od kukolja. To je jedan od većih problema moderne, kako je često nazivaju “informacione” ere. Ali ništa tu nije moderno i novo. Istorija se ponavlja. Toliko smo kukali prvo na komuniste, pa na slobiste, da bi na kraju realizovali dugoočekivanu revoluciju i dobili konačnu slobodu medija. Međutim, tu se javlja novi problem. Potenciranje demokratije dovodi do toga da se kao osnovna vrednost u društvu postavlja “glas naroda”. Dolazi do eksplozije žute štampe, senzacionalizma.

“Paralelno su počele da se pojavljuju male medijske imperije, i na najgori način počeli da se prepliću biznis i politički interesi, za šta su najbolji primeri TV Pink Željka Mitrovića i BKTV Bogoljuba Karića. Sa druge strane, počeli su da se pojavljuju i strani medijski faktori, poput nemačkog koncerna WAZ, koji je kupio neke od važnih kuća u Srbiji (Politika, Dnevnik) i namerava da osvoji još nekoliko drugih, što dovodi do opasnosti od medijskog monopola nalik onom u Makedoniji, gde je ta ista kompanija kupila tri vodeća dnevnika. Monopoli i uplitanje oligarha značajno ugrožavaju još uvek krhko demokratsko okruženje.” (A. Mitić, Frans-pres).

Nije se promenio način izbora rukovodstva u javnom servisu, niti način donošenja odluka, već samo imenovanje tih funkcija. Znači, nema više komiteta, sada je moć u agencijama. “Država više ne nastupa bahato, sada pošalje policiju noću, da ne uznemirava građane.” (Proglas za 3. maj).

Dali su ljudima hleba i igara, i sad mogu da prodaju i privatizuju šta hoće, bez straha da će javno mnenje reagovati. Tržište (tj. stanovništvo) to ni ne traži. Njima su dovoljni “Veliki brat”, “Sve za ljubav”, “48 sati svadba”… Tako je novinarima koji se bave istraživačkim novinarstvom dodatno pao rejting. Dešava se da zvaničnici jednostavno ne žele da vam odgovaraju na neprijatna pitanja, ili čak i da vas izbegavaju. Dešava se i to da se sve manje ljudi bavi ozbiljnim temama.

sloboda štampeOsim što su mediji narodnjački, u zemljama tranzicije novinari su izloženi i nasilju. Od svih postsocijalističkih društava, medijski radnici najviše ginu u Srbiji i Rusiji. Prema podacima Nezavisnog udruženja novinara Srbije, u toku 2006. godine bilo je oko 50 prijavljenih napada. U toku naredne godine prijavljivano je pet do šest napada mesečno. Parafrazirajući mnoge izjave novinarskih udruženja zaključujemo da je to postalo opštepoznata stvar koja više ne izaziva čuđenje. Oni nimalo iznenađeni pričaju o tome kako čak i nezadovoljni građani prete, upadaju u redakcije i tuku novinare. Ovaj običaj se toliko odomaćio u srpskom narodu da povremeno gledamo komedijaške predstave. Tako, mediji prenose da je nedavno paroh crkve svetog Maksima u Kostolcu pretio novinarki Kurira da će se moliti Bogu da ona padne i slomi nogu. Ko bi rekao, a mislili ste da samo još brkate babe veruju u vradžbine! Još neverovatniji događaj je priča da je muzička urednica Radio Aranđelovca pretučena u redakciji od strane slušateljke kojoj se nije dopao njen izbor pesama (onaj što ide uz plaćene pozdrave i čestitke). I da živi još toliko, pupupupu!

No, postoje i maštovitiji načini da se osvetite novinaru koji vas je potkačio. Prošle godine je protiv novinara, urednika i medijskih kuća, samo u u Beogradu, podneto 366 tužbi. Nije da su svi ti novinari bili anđeli, posebno oni iz Kurira, Sveta i časopisa slične orijentacije, ali kako smatra advokat Milić Rajković iz Beograda većina tih tužbi su podnešene da bi se na brzinu „zaradio“ novac. On misli da su mediji meta tužbi čak i kad penose službene policijske ili sudske informacije o nekim licima. Ljudi u tim slučajevima ne tuže izvor informacija, već medije koji po službenoj dužnosti prenose tu vest. Gotovo neskrivena namera za zarađivanjem. To je jedino što je još u ovoj državi transparentno.

Vrste medija iz kojih stradaju novinari, i način na koji se likvidacije izvršavaju:

pita2

novinari pita1

Marija Dukić

broj 37, novembar 2007.

Pročitajte i ovo...