Home Posle 5 Tradicija u savremenoj poljoprivredi: Pamćenje velike reke

Tradicija u savremenoj poljoprivredi: Pamćenje velike reke

by bifadmin

uljeKrajem septembra Univerzitet gastronomskih nauka iz Italije sa sedištem u Polencu kraj Torina i Kolornu pored Parme napustio je svoje aule. Više od 150 studenata krenulo je u veliku avanturu, na višenedeljni put duž reke Po sa idejom da je bolje razume i predstavi. To je najnoviji i ujedno najambiciozniji projekat ovog Univerziteta koji propagira multidisciplinarni pristup gastronomiji i ruralnom razvoju.

U skladu sa filozofijom „Slow Food“ pokreta koji je jedan od utemeljivača Univerziteta, na put se ne kreće autom ili bilo kojim brzim prevoznim sredstvom, već naprotiv – biciklom, jer nam omogućava da natenane prođemo nepreglednom dolinom Padanije. Ona se u poslednjih pedesetak godina transformisala u jedan od najrazvijenih regiona Evrope, ali po cenu devastiranja životne sredine i istrebljenja mnogih biljnih i životinjskih vrsta kojima je Po predstavljao prirodno stanište. Avantura duž reke Po, od njenog izvorišta na planini Monvizo pa sve do ušća u Jadransko more je za nas dozivanje nekadašnje prakse velikih putešestvija, ali istovremeno i inovativni način studiranja putem kojeg upoznajemo poljoprivrednu proizvodnju i industriju prehrambenih proizvoda ovog dela Evrope.

Zaboravljene priče, stari zanati i generacijama akumulirano znanje prisutni su u sećanju malog broja ljudi koji još uvek žive ritmom ove velike reke. Upravo zato je i ideja ovog istraživanja upoznavanje sa tradicijom i „pamćenjem“ vode čiji je uticaj na okolinu i život oko nje presudan. Krajnji cilj ovog naučnog poduhvata je prikupljanje banke antropoloških podataka, priča i kazivanja, ali i sagledavanje trenutnog ekološkog stanja i biodiversiteta reke Po.

Autohtoni proizvodi
Diversifikacija ekonomskih aktivnosti kroz turizam i ponudu čitavog paketa usluga, podrška upravljanju zemljom i zaštiti životne sredine, kao i podizanje konkurentnosti u poljoprivredi osnovni su ciljevi politike ruralnog razvoja Evropske unije za naredni period. Međutim, čak ni u zemljama članicama EU nije lako naći puno uspešnih primera, jer je proces reforme zajedničke poljoprivredne politike EU u toku.

Ta činjenica je posebno značajna za Srbiju, jer je u procesu pristupanja Evropskoj uniji poljoprivreda prva na udaru, odnosno mora jako brzo da se prilagodi novonastaloj situaciji i konkurenciji. To u praksi znači da je prekid između subvencija i proizvodnje definitivan, i da će pojedinačni transferi u budućnosti dominantno zavisiti od poštovanja standarda zaštite životne sredine, očuvanja zdravlja biljaka i životinja i jačanja veterinarske, sanitarne, fitosanitarne i kontrole zakona o ispravnosti prehrambenih proizvoda.

Potrebno je pre svega srediti statističke podatke, neophodne za registraciju poljoprivredne proizvodnje da nam se ne bi ponovila greška na koju nam ukazuju naši domaćini. Nije mali broj poljoprivrednih proizvođača, čak i na severu Italije, koji nisu bili u mogućnosti da primaju pomoć putem EU fondova koja dolazi po hektaru obradive površine, jer zemlju prethodno nisu uknjižili. Čak i kada kvalitet postoji, treba ga uoblikovati da bi ga drugi prepoznali. Jer i tamo gde poljoprivrednici poseduju adekvatno znanje i postoji relativno dobra saradnja proizvođača, prerađivača i naučnih instituta, važno je prvo apsorbovati sredstva EU za zaštitu zemlje i autohtonih vrsta i proizvoda.

Slikovit primer je beli luk iz opštine Vogiera u okolini Ferare, koji donosi ovom kraju mnogostruke koristi, a za koje je od suštinske važnosti bilo nekoliko preduslova: udruživanje proizvođača u kooperativu, tehnička i finansijska pomoć opštinske administracije u promotivnim aktivnostima i, što je najvažnije, u dobijanju marke geografskog (IGP), a zatim i zaštićenog porekla (DOP). Ove marke su u skladu sa dominantnim konceptom kvaliteta u Evropskoj uniji gde je pre svega važno gde se i kako proizvodi. Teritorija daje kvalitet i određuje karakteristike proizvoda (DOP), ili samo doprinosi njegovoj reputaciji (IGP).

U kooperativi nas upozoravaju da je proces dobijanja ovih marki izuzetno dug, i da obično potraje i više od pet godina, pa ga je poželjno započeti što ranije. Prva faza se realizuje na nacionalnom nivou, gde proces najčešće pokreću udruženja proizvođača ili prerađivača, da bi se, potom, na nivou Evropske unije omogućila procedura žalbe i osporavanja, što je pravo kako zemalja članica tako i država van EU, direktno ili putem Evropske komisije.

Za ovaj poduhvat neophodno je pripremiti seriju dokumenta na bazi naučnih istraživanja. To je pre svega tehnički izveštaj, sa detaljnim opisom samog proizvoda i procesa proizvodnje, njegovim specifičnostima i povezanošću sa teritorijom, zatim ekonomski  izveštaj koji analizira socio-ekonomske efekte proizvodnje na lokalnu zajednicu i istorijski izveštaj koji ilustruje poreklo i istoriju proizvoda, pri čemu je 25 godina najmanji period za koji treba pronaći dokaze o postojanju proizvoda na tržištu. Na kraju, sve treba predstaviti u obliku zbirnog dokumenta koji sadrži deset članova, od naziva i opisa proizvoda, preko limitiranja teritorije na kojoj se isključivo može proizvoditi i veze sa njom, do etiketure i logoa.

Vitalnost ruralnih područja
Bivša gradonačelnica mesta Vogiera, gospođa Barbieri, kaže da je celokupan proces u velikoj meri pomogla lokalna administracija, mada je 85 posto sredstava za istraživanje i vođenje procesa obezbeđeno iz EU fondova. Ona naglašava da DOP ne treba posmatrati kao cilj, niti da on automatski označava kvalitet, ali omogućuje da poljoprivredni proizvođači lakše nađu tržište i „pravu“ vrednost za svoje proizvode. Takođe, ima pozitivan uticaj na druge povezane aktivnosti zasnovane na proizvodu, što donosi diversifikaciju usluga i nova radna mesta, ali i indirektno predstavlja dodatu vrednost za ceo region kroz promociju grada, teritorije i kulturne baštine. Istovremeno, u Vogieri je preokrenut trend odlaska mladih sa sela, najviše zahvaljujući proizvodnji belog luka, pa je tako prosečna starost proizvođača udruženih u kooperativu 39 godina.

Ovakvih primera ima još, jer bez obzira da li se radi o udruženju ribara iz Polezina na samoj delti gde se gaje dagnje, radiću iz Treviza, udruženju „La Granda“ koje se stara o čuvenoj Pijemontskoj rasi goveda, beloj riži „Acquerello“, vinu „Barolo“ ili čokoladi, važno je podržati udruživanje proizvođača, staviti akcenat na sprečavanje napuštanja poljoprivrede u ruralnim područijima i isplatiti dodatne troškove za poboljšanje sigurnosti hrane i zaštitu zdravlja biljaka i životinja.

U staroj fabrici za mariniranje jegulja u gradiću Komakio koja je sada pretvorena u muzej, na obali čuvene lagune, domaćini nam kazuju da za vitalnost ruralnih zona nije potrebno mnogo. Dovoljno je samo „da se zaustavimo na trenutak i razmislimo u kojem smeru idemo. Jer, auto može ići dobro, ali je pitanje kuda ide’’…

Dok idemo etapu po etapu kroz regione Pijemont, Lombardiju, Emilija Romanju i Veneto smenjuju se slike i trenuci koji svedoče o radosti življenja. Oko nas su karte, stari zanati, običaji zaboravljeni u vlažnoj sobi naših baka, predmeti poput sita koje se koristi za spravljanje ulja od lešnika, stari ormari u gradskoj kući u Kremoni, miris knjiga u biblioteci Univerziteta u Paviji, cigle u podrumu vina, izbledeo divan u salonu Vitorija Emanuela u vili Kontesa Roza, zvono za krave, grejač za postelju, stari grombi ogrtač koji svaki na svoj način pričaju svoju priču.

Ko je ikada živeo pored reke, ima veliko poštovanje prema vodi koja diktira ritam življenja. „Vremena gladi i izobilja“, tako reku Po u vreme njegovog odrastanja opisuje jedan od starih alasa sa kojima se srećemo, za koje voda nije neprijatelj, već izvor neprocenjive vrednosti, nepresušni izvor života. Reka Po je vekovima značila život, ljubav između prirode i čoveka, i uprkos nebrizi u epohi ekonomskog buma kada su je mnogi zatrovali, ona i danas ima vitalnost koja uliva nadu i opominje da „zemlja nije nasledstvo koje nam ostavljaju naši roditelji, već je zajam koji nam daju naša deca“.

Pavle Golicin

broj 37, novembar 2007.

Pročitajte i ovo...