Home Vesti Halucinacije (Fatamorgana, Trežnjenje)

Halucinacije (Fatamorgana, Trežnjenje)

by bifadmin

Fatamorgana

Ova depresivna kiša pada već danima. Mi koji zaboravljamo kišobran na svakom mestu na koje ga odložimo kupujemo kineske, jednokratne, jer više se isplati. Međutim, kada počne da duva košava oni su polukratni, odnosno, traju vam do prvog naleta vetra. Tako sam ja na putu od kuće do prodavnice ostala sa prividom kišobrana u rukama, izvrnutom kupolom koja ne služi ničemu. Ušavši u Super Vero, pazarila sam šta mi je trebalo i tada ugledala kišobrane. Pomislila sam da će ovi biti malo kvalitetniji. Nije da sam ekspert za kišobrane, ali ovi su nešto skuplji od uličnih, to mi je dovoljno.

kisobran coskarenjeKako sam jedna od onih ne preterano modernih, gledala sam da bude što jednostavniji, dakle crni. Sva srećna što napokon imam kišobran koji odoleva kiši i vetru, krenula sam kući poskakujući. Međutim, trebalo je slikati moj izraz lica kada sam ga otpakovala. Pokidala sam celofan i počela da skidam crnu futrolu. Šok! Da li je to skrivena kamera? Postoji još jedna futrola, plava, previše kičasta za moj, i verovatno svačiji ukus, sem najstrastvenijih obožavalaca Grand Parade. Dakle, ova jarko plava, sa nacrtanim „prišivenim“ džepovima od teksasa, modna linija podseća me na nesrećne devedesete, doba kiča i ekstremnog neukusa. Ali ako ostavimo po strani modu, ostaje pitanje kako ih nije sramota da prodaju jednu stvar u drugom pakovanju? Šta je sledeće, kupujemo mleko a u tetrapaku sok od cvekle?

Ne želim da dižem veliku prašinu oko boje kišobrana, ali razmišljam šta bi se desilo npr. u Americi da neko kupi jednu stvar a dobije drugu. Njihova potrošačka udruženja su toliko sitničava, i oni sami toliko istraumatizovani, da bi od ovoga napravili medijski cirkus. Ja sam ga samo ostavila i nikad ga neću nositi. Ali shvatila sam da to nije rešenje, jer svako treba da dobije ono što je platio. Zato pišem ovaj tekst. Ako smo već postali potrošački robovi, neka to budemo sa stilom.

Trežnjenje

Iako je Beograd sigurniji od mnogih, pa i razvijenijih, gradova, većini devojaka ovde najveći problem kod noćnih izlazaka predstavlja povratak kući. Prazne ulice, čopori pasa lutalica, poneki pijani manijak ili egzibiocionista, razne su tu opasnosti u igri – možete da birate. Nažalost, one uvek biraju vas. Zato moja ženska ekipa ide kolima u, što bi rekli stariji – „život“; makar to značilo da će jedna celu noć piti sokiće. Auto je nekako najsigurnija varijanta, sigurnija od taksista koji ne uključuju taksimetar.

Tako smo jednog skorašnjeg jutra drugarica i ja u rasklimanom Jugu prilazile odredištu, ali posle cele noći đuskanja organizam je tražio dopunu. U pet ujutru stajemo ispred pekare, uzimamo vruće pecivo i vraćamo se u kola. Zapravo, ja se vraćam. Nju startuju tri momka da je, ako sam dobro shvatila, nešto pitaju. Ona nastavlja da priča sa jednim od njih, dok dvojica uleću kod mene u kola. Polupijani, uspeli su da pokvare vozačko sedište, ali to je bio manji problem. Nisu hteli da izađu iz kola. Ja ih isterujem, naravno, bezuspešno. Jedan od njih govori da će izaći samo ako mu dam ime i prezime, da me nađe na fejsbuku. Koliko se sećam, ranije su frajeri tražili broj telefona. Izgleda da je došlo novo doba. Odgovaram da neću da dajem ime strancima. Na sve to, ovaj drugi traži ključ od kola, da idemo negde na piće (samo ne znam koji kafić radi u to doba osim birtija na Železničkoj). Elem, posle pola sata rasprave i prolaznika koji na to ne obraćaju pažnju, mi nekako isteramo momke iz kola i odemo kući.

Sutradan, kad su se utisci slegli, razmišljala sam o tri stvari. Prvo, koliko se proširio uticaj internet umrežavanja da vam sad udvarači traže neki vid internet adrese. Drugo, još luđe, da više niste sigurni ni u sopstvenim kolima. I treće, što me je najviše fasciniralo – šta je u glavama ljudi koji ne poštuju vaš prostor i misle da tek tako mogu da ga zaposednu.

Marija Dukić,

broj 52, februar 2007

Pročitajte i ovo...