Home Tekstovi Privreda: Pre svega, likvidnost

Privreda: Pre svega, likvidnost

by bifadmin

Jedan od najvećih izazova ove godine je, i to ne samo u Srbiji, održavanje likvidnosti privrede. Prema podacima Narodne banke Srbije, krajem februara oko 57.000 privrednih subjekata imalo je blokiran račun sa ukupnim dugovanjem od oko 215 milijardi dinara. Broj zaposlenih u tim preduzećima je oko 152.000.

Procenjuje se da je zbog neizmirenih obaveza u blokadi svaka treća firma u Srbiji. Zbog pokušaja prinudne naplate, u proseku, svakog meseca se blokira oko 1.000 računa. O uzrocima začaranog kruga međusobnih potraživanja i kako iz njega izaći, za BIF govore Žarko Milisavljević, predsednik Asocijacije malih i srednjih preduzeća i preduzetnika i Dragan Marjanović, generalni sekretar Konfederacije slobodnih sindikata Srbije.

Asocijacija malih i srednjih preduzeća i preduzetnika uputila je predlog Vladi da se utvrdi struktura dugovanja zbog kojih su računi ovih firmi u blokadi. Prema njihovoj oceni, tek kada se utvrde uzroci nesolventnosti, moglo bi da se organizuje međusobno prebijanje dugova koje predlaže Ministarstvo za ekonomiju i regionalni razvoj. Oni traže i zakazivanje skupštinske sednice posvećene privredi.

Ž. Milisavljević: Ne možemo ići u ozbiljnije kreiranje privredne i finansijske politike dok ne utvrdimo uzroke koji su doveli do ovako lošeg stanja i to nije pitanje koje ima veze sa svetskom ekonomskom krizom. Pogrešna finansijska i monetarna politika uvela je zaduživanjem, u inostranstvu i na domaćem tržištu, jedan broj preduzeća u nelikvidnost koja povlače za sobom druga. Treba da odgovorimo i na pitanje šta je dovelo do gubitka srpske industrije. Mi smatramo da je osnovni uzrok pogrešan model privatizacije. Preduzeća su prodavana po sistemu ko da više, uz netransparentne predprivatizacione i posleprivatizacione radnje u Agenciji za privatizaciju. Izostala je javna kontrola privatizacije, a posledice su da je svaki četvrti kupoprodajni ugovor raskinut, novi vlasnici su preko osamdeset odsto cene isplatili iz zaliha materijala ili robe tih preduzeća, a radnici su ostali bez posla. Prodajom nekretnina je praktično iscrpljen kapital preduzeća. Cenu pogrešne politike plaćaće srednji stalež i mala i srednja preduzeća, iako osamdeset odsto našeg sektora uopšte nije zaduženo.

BiF: Kako i u kojim uslovima sada posluje ovaj sektor?

Ž. Milisavljević: Mi smo definisali obim poslovanja i tehnološki sistem rada, ali je problem neuređeno tržište. Siva ekonomija dodatno opterećuje sve koji legalno rade. Topimo sopstvene rezerve i zalihe i radimo u uslovima potpune neizvesnosti. Strahujemo od improvizacija i odsustva jasnih mera Vlade za ublažavanje posledica globalne ekonomske krize. Niti ima jedinstva oko tih mera, niti su sveobuhvatne, niti je njihov teret ravnomerno raspoređen. Nije nam jasno šta Vlada i njeni ministri hoće. Neki bi čas da budu ministri, a čas menadžeri. Potreban nam je i pošten odnos finansijskog sektora prema privredi. Plaćamo kamate koje nigde nisu ovako zulumćarske. Finansiramo i uvoz tuđe robe i kapitala i onda stalno imamo strah od promene kursa. Vlada kao da ne vidi dobar deo privrede koji još uvek radi i puni budžet i sa strahom očekuje njihove dalje mere.

BiF: Kroz vladin program mera za ublažavanje efekata svetske ekonomske krize do sada je plasirano 87 miliona evra kredita. Preduzećima je odobreno 954 kredita za likvidnost vrednih 79 miliona evra, a ostatak građanima za kupovinu automobila i druge robe. Kako ocenjujete efekte ovih vladinih mera?

Ž. Milisavljević: Ne može se zdravom logikom objasniti da Vlada daje pare da bi se narod još više zadužio. Premijer izjavi da niko neće ostati gladan, a onda se donesu mere kojima se stanovništvo dugoročno zadužuje prodajom, odnosno preprodajom, robe koja nije domaća. Od priče o ulaganjima FIAT-a, stiglo se do preprodaje njihovih automobila. Šta znači stimulisanje prodaje podnih obloga, kada je to samo 0,01 odsto srpske privrede. Koju proizvodnju mi održavamo i da li je to sve što Vlada može da ponudi za ublažavanje negativnih efekta krize? Tražili smo da se država odrekne 20 odsto poreza i doprinosa a poslodavci su se obavezali da taj iznos pretoče u zarade zaposlenima da bi se podigao njihov standard i kupovna moć. U Vladi nisu imali sluha za našu inicijativu. Socijalni paktovi se potpisuju sa poslodavcima i sindikatima koji su izgubili reprezentativnost. Naša Asocijacija ima 141.000 poslodavaca koji zapošljavaju ukupno, sa sektorom preduzetništva, 950.000 radnika. Ne želimo više da učestvujemo u dogovorima koji nemaju smisla i dovode do destrukcije privrede.

BiF: Asocijacija najavljuje potpisivanje Memoranduma o socijalnom razumevanju sa Konfederacijom slobodnih sindikata Srbije (centrala sindikata zaposlenih u javnom sektoru). Koji je vaš zajednički interes?

D. Marjanović: Naši stavovi su slični po pitanju ekonomske poltike koja se ovde vodi. Privatizacija i restrukturiranje javnog sektora su sprovodeni na način koji nije dao odgovarajuće efekte. Umesto da se poveća, broj radnih mesta se smanjuje i pogoršavaju se uslovi rada zaposlenih. Zaposleni iz javnog sektora su prešli u privatni gde nema kolektivnih ugovora i ne mogu da ostvare svoja prava. Naš interes je da sarađujemo sa poslodavcima. Prema sporazumu sa MMF-om traži se smanjenje potrošnje, na prvom mestu u javnom sektoru gde zaposleni treba da podnesu veći deo tereta krize.

BiF: Ali, zato su godinama zaposleni u javnim preduzećima bili zaštićeniji od radnika u privatnom sektoru i više zarađivali.

D. Marjanović: Prošlo je to vreme. Sve vlade od 2000. godine su se trudile da smanjuju zarade u javnom sektoru. Plate menadžera su druga priča. Oni dolaze po političkoj liniji i njihove plate su plod uticaja politike. Naši sindikati uzalud godinama zahtevaju da poslovanje javnih preduzeća bude transparentno. Primera radi, sindikat radnika EPS-a, već godinama traži da se stavi pod kontrolu trošenje poslovnih sredstava. U velikim državnim preduzećima je do 1990. godine funkcionisao informacioni sistem za praćenje troškova (pogonsko knjigovodstvo) i tačno se znalo gde se sredstva troše. Ukinula ga je tadašnja vlast, a nova vlast posle 2000. godine nije tu ništa promenila. Očigledno, političkom vrhu odgovara da može nekontrolisano, ili kontrolisano, ali bez posledica, da izvlači novac iz javnih preduzeća.

Konverzija duga
BiF: Kako vidite najavu da bi problem poreskih obaveza koje su vlasnici privatizovanih preduzeća nasledili mogao da bude rešen konverijom duga u kapital države?

D. Marjanović: To je kratkoročno rešavanje problema. Država je preuzimala na sebe dugove preduzeća da bi popravila njihovu poziciju pre prodaje. Konretno, Elektroprivreda je otpisivala potraživanja prema tim preduzećima, država je preuzimala deo toga i gomilala dugovanja koja je trebalo da se prevale na nove vlasnike. I po tom osnovu je ugrožavan budžet. Inače, model podržavljenja su već primenjivale vlade u prethodnom periodu. Radnička odmarališta, za koje su smatrali da nisu u funkciji osnovne delatnosti, izuzimali su iz velikih sistema. Izvršeno je podržavljenje tih objekata iako su njih gradili radnici svojim sredstvima.

Ž. Milisavljević: Za nas je neprihvatljiva ideja da država treba da preuzme deo duga i uđe u kapital privatnih preduzeća. Prihvatljivo rešenje je da se ovi dugovi reprogramiraju. Ako država preuzme dug privatnih preduzeća za struju, gas i druge komunalne naknade i usluge, to bi značilo da ponovo ulazi u privatni sektor i da se samo odlaže pitanje sledeće prodaje, na teret poreskih obveznika. Mi ne želimo više da plaćamo cenu pogrešne privatizacije.

BiF: Država, kao većinski vlasnik javnih preduzeća, duguje privatnim firmama oko 600 miliona evra. Menadžeri kažu da bi izlazak iz šeme poslovanja sa javnim preduzećima, koja imaju monopol u brojnim oblastima, za mnoge značio ključ u bravu.

Ž. Milisavljević: Početna nelikvidnost je i nastala upravo iz poslovanja privatnih firmi sa javnim preduzećima, Ministarstvom za Nacionalni investicioni plan i velikim trgovačkim lancima. Oni guše proizvođače koji su godinama dizali njihove imperije. Proizvođači su uzimali kredite da bi ušli u te poslove, trgovinski lanci su produžavali rokove plaćanja preko svake razumne mere i oni su iz sopstvenog kapitala ili skupih kredita, morali da isplaćuju kooperante i zarade zaposlenih. Većina je prestala da radi ili poslala radnike na odmor. Niko nije kontrolisao da li su stimulativne mere za održavanje likvidnosti dobavljača otišle po hronološkim obavezama koje su veliki trgovački lanci imali prema njima. Dozvolili smo da ogroman broj dobavljača, bukvalno, zavisi od volje malog broja velikih trgovaca.

D. Marjanović:
Suština priče oko restrukturiranja velikih sistema je bila da razvijen privatni sektor preuzme viškove radne snage. Kako privatne firme da zaposle nove radnike kada su u blokadi i na ivici propasti? Nema ni pravih podsticaja za pokretanje malog privatnog biznisa. Osim nekih kreditnih olakšica, ne vidim neke druge stimulativne mere. Poslednjih godinu dana više je preduzeća zatvoreno nego što je formirano novih. Da li je to dovoljan pokazatelj Vladi da vodi pogrešnu politiku prema ovom sektoru?

Ž.Milisavljević: Ima tu još nešto. Srbija je premrežena korupcijom, sivom ekonomijom i crnim tržištem. Ideja da nešto legalno proizvodite je propala u startu jer se time već bave ljudi u sivoj zoni, bez obaveza prema bilo kome. Imamo potpuno nesređeno tržište u kome možete samo da se bavite sitnom poljoprivrednom proizvodnjom. Nismo iskoristili nijedan kapacitet industrije koju smo uništili, a još uvek po tim fabrikama postoje neke mašine i materijal. Izgubili smo generacije odličnih majstora i proizvodnih radnika. Mi smo uništili sektor zanatstva koji je legalno radio i mogao da zauzme značajnije mesto da smo privatizaciju vodili na odgovorniji način.

D. Marjanović:
Pored toga, vlade su stalno menjale strategiju razvoja pojedinih sektora. Ne možete da poslujete ako nemate jasnu strategiju za naredni period. Šta se nudi zaposlenima ovim merama za ublažavanje globalne krize? Ide se samo na zaštitu krupnog kapitala i političke oligarhije na vlasti koja je s njim u sprezi. Manje se vodi računa o sektoru privrede koji treba da preuzme deo nezaposlenih radnika. Kreditiranjem stanovništva ne povećava se kupovna moć jer su ljudi prezaduženi preko kreditnih kartica ili potrošačkih kredita.

Gordana Milojković
broj 54, april 2009.

Pročitajte i ovo...