Home Vesti Zločinci za pisaćim stolom

Zločinci za pisaćim stolom

by bifadmin

U prošlom BiF komentaru samo sam načela temu koja je prošle godine bila veoma aktuelna, a to je neodgovornost novinara za javno izgovoreno/napisano. Ne bih želela da ovo ispadne kao „lov na veštice“, kako Ljiljana Smailović naziva propitivanje medijske odgovornosti za zločine tokom rata u Bosni, a posebno ne bih volela da ovu temu lokalizujem na urednika Press-a. On je samo jedan od mnogih koji svojom neodgovornom retorikom šire kvazipatriotsku ideologiju mržnje, koja nam je oduvek bila najlakši način da nađemo nekog drugog krivca za svoje probleme. Kada je sredinom prošle godine na stolovima u Tužilaštvu za ratne zločine napokon otvorena dokumentacija o uticaju pojedinih medija na zločine na Ovčari i u Zvorniku, mislila sam da će se novinari i javne ličnosti opametiti, i početi da vagaju reči pre nego što ih izgovore. No, izgleda da nama istorija nije učiteljica, već uzor.

zlocinJa bih za današnju situaciju na javnoj sceni pre rekla „vo se veže za reč a čovek za rogove“, sudeći po činjenici da većina javnih ličnosti pre ima rogove nego vokabular da izusti neku pristojnu reč, a kamoli složeniju rečenicu. Napad na Velimira Ilića nije izuzetak, on je samo logičan nastavak sveopšteg propagiranja nasilništva, neodgovornosti za javno izgovoreno i loših kulturnih uzora. Sam napadač u svojoj odbrani može da se pozove na činjenicu da ministar Ilić nije odgovarao za volej u novinara, te da možemo shvatiti da je ovakvo ponašanje društveno prihvatljivo. Zdrav razum nam govori da nije, ali političari i novinari uporno pokušavaju da stvore takav kulturni obrazac u kom najjači opstaju. Njihove poruke su veoma inspirativne; pomenuti Velimir Ilić je branio klince koji su „polomili nekoliko prozora“ u situaciji u kojoj je jedan od njih tragično izgubio život, Aleksandar Tijanić povremeno šamara klince po hodnicima, Pop Lazićka po Skupštini baca cipele (učila je od najboljih polivača vodom), novinari pišu o drugim narodima nipodaštavajući ih, oprobanom tehnikom iz vremena „sila bezumlja i haosa“…. Da li su svi ti ljudi svesni težine ratnohušačkih izjava i govora mržnje?

Za osobe koje kroz medije usmeravaju čitaoce protiv njima različitih postoji naziv – Habimane. Čast da se po njemu zovu huškači na nasilje imao je Kantano Habimani, radio voditelj koji je podsticao na nasilje tokom genocida u Ruandi 1994. godine. On i još trojica novinara proglašeni su krivim na Međunarodnom krivičnom tribunalu za ratne zločine. Međutim, najpoznatiji u ovoj disciplini je prvi osuđenik za medijske ratne zločine, nacistički novinar Julijus Štrajher. On je bio osnivač i urednik zloglasnog nedeljnika Šturmer, čiji je cilj bio da stvori atmosferu pogodnu za istrebljivanje Jevreja bez burne reakcije javnosti, metodom dehumanizacije ovog naroda. Upravo nipodaštavanje stvorilo je sliku kod Nemaca da su Jevreji niža bića čije uništavanje nije jednako ubistvima ljudskih bića, već više dezinsekciji. Zato su mnogi Nemci zatvarali oči pred masovnim ubistvima. Ovo nije moje mišljenje već zaključak sa suđenja u Nirnbergu. Posle osude, Štrajher je pogubljen.

zlocinMože se reći da je Hilterov režim prvi sistematski pristupio dehumanizaciji osmislenom, planskom propagandom. U ovu svrhu upregnuti su poznati režiseri, novinari, propagandisti, pisci i mnogi drugi kreativni potencijali. Primera radi, film Jevrejin Zis bio je veoma gledan u bioskopima i među esesovcima i čuvarima logora, koji su posle tragične priče o bahatom Jevreju koji je uništio finu nemačku porodicu još gore mučili logoraše nego inače. Međutim, 1945. godine režiser ovog filma na sudu je optužen za zločine prema čovečanstvu, a glavni glumac je izvršio samoubistvo.

Gebels je uočio značaj sredstava masovnih komunikacija, te je često koristio radio i razglase u fabrikama kao medij širenja antisemitskih ideja, u čemu su veliku ulogu imali i novinari poput pomenutog Štrajhera. Zato uporno tvrdim da zločine čine vojnici i političari, a novinari su ti koji pripremaju teren za njih.

Istina je da u ratu prvo strada istina. Tome smo bili svedoci u našem poslednjem ratu, koji se vodio u BIH. Pošto se, za razliku od Ruande, Haški tribunal nije bavio medijskim zločinima, prošle godine je kod nas pokrenuta istraga o medijskoj ratnoj propagandi. Kao što sam pomenula, radi se o zločinima u Ovčari i Zvorniku. Istraga je pokrenuta posle izjave svedoka na suđenju za masakr 200 Hrvata na farmi Ovčara i 25 Bošnjaka u Zvorniku. Naime, neki od počinilaca zločina pravdali su se afektom posle čitanja medijskih tekstova, kao što su izmišljotine novinara da je u Vukovaru nađena prostorija prepuna ubijenih srpskih beba, da su Muslimani srpsku decu bacali u kaveze sa lavovima i sl. Indoktrinirani oviim informacijama srpski vojnici su besni odlazili u „oslobodilačke“ pohode. Ovo su podaci o našim zvaničnim medijima. U Crnoj Gori će, pak, teže ići istraga jer je krajem devedesetih iz Televizije Crne Gore nestao veliki deo medijske ratne arhive. Neko je verovatno bio svestan zločina koje je svojim izveštavanjem počinio, pre pravosudnih organa. Bosanska i Hrvatska štampa su takođe prepune ovakvih primera, a tamo se upravo sada moralni novinari bore da sudstvo počne da se bavi ovom građom. Kako smo aktuelne teme uvek ilustrovali vicevima i šaljivim pričama, parafraziraću vam jedan vic koji je kružio Sarajevom za vreme njegove opsade. Naime, pitali Muju šta bi učinio da kojim slučajem uhvati Radovana Karadžćića, a ovaj im odgovara da bi ga odmah trampio za Ristu Đogu. Pomenuti novinar je bio vođa ratnohušačke propagande a ostao je upamćen po tome što se u jednom tadašnjem dnevniku pojavljivao i sa pištoljem u ruci. Doduše, mi smo tada imali Šešelja, koji je kod Minimaksa, okružen čarima silikonske lepote mahao oružjem i govorio kako će letovati u Srbiji, u Dubrovniku. Evo ga sada letuje i zimuje iza rešetaka, gde mu je i mesto.

E novine su objavile feljton „Sećanje na Vukovar“ sa mnoštvom zanimljivih podataka o ovoj temi. Naime, naša vlast je za vreme rata direktno kontrolisala RTS, TANJUG, Večernje novosti, a indirektno Politiku i Politiku Ekspres. RTS je neposredno pre, a i za vreme rata u Vukovaru, pretrpela velike kadrovske promene, a svi objektivni izveštači sa fronta gurnuti su u zapećak. Dobar deo materijala iz rata ima Svetlana Lukić, danas novinarka Peščanika, koja je tada tajno, bez dozvole urednika odlazila u Vukovar, a potom dobijala pedagoške opomene za svoje izveštavanje, i na kraju otkaz.

zlocinNo, vratimo se RTS-u. Dnevnik je umeo da traje i po sat i po vremena, sa manjkom argumentovanih vesti a obiljem subjektivnih nedokazanih izjava o „ustaškim“ genocidima. Meetod dehumanizacije je bio sličan kao nacistički: postojala je imenovana srpska vojska, a svi ostali su bili bezlični „neprijatelj“ ili čak gore – „ustaške horde“, „pijani i drogirani monstrumi“… Novine su objavljivale boldovane naslove „Užas kao ’41.“, „Genocid“, „I progon i pokolj“ i sl. Slede ih tekstovi o klanju srpske dece, ogrlicama od dečjih prstića, zlatnim zubima vađenim „na živo“, a sve to je praćeno fotografijama leševa i izbeglica. Kasnije se ispostavilo da je veliki deo ovih priča bio izmišljen, ali je poslužio svrsi. Za vreme zločina koje su činili Srbi na Ovčari, a koji su za razliku od prethodno pomenutih dokazani, mediji su skretali pažnju ovdašnjoj javnosti na izmišljene zločine nad Srbima.

Ako nismo tada, bar sada, sa zakašnjenjem od više od 15 godina, bavimo se ovom temom. Novinari u Hrvatskoj vrše javni pritisak da njihovo pravosuđe počne da se bavi pitanjem medijskih ratnih zločina. Kao što ja pominjem izveštavanje sa Ovčare i iz Zvornika, tako oni po imenima navode novinare koji su širili nacionalnu mržnju, poput Silvane Manđušić koja je izveštavala o lažnom bombardovanju Šibenika, Denisa Latina koji je u kameru diktirao imena sisačkih Srba, i drugih. Kao što sam ja prošlog meseca pomenula Dragana J. Vučićevića koji poziva na proterivanje hrvatskog ambasadora i bojkot hrvatskih proizvoda, tako se i hrvatski novinari bune protiv svojih kolega koji sada pišu „mrziteljske tekstove protiv srpskih turista”. Da sam ovo prećutala i napisala da samo mi tražimo kaznu za medijske zločine, bila bih jedan od ovih pristrasnih medijskih radnika. Tanka je linija, ali prepoznatjliva – objektivno izveštavanje znači obuhvatanje priča obe strane. Anđeo i đavo, crno i belo, dobro i zlo postoje samo u španskim serijama, u pravom životu motiv ljudskog ponašanja je mnogo kompleksniji.

A da ova priča ne bi bila prazna, navešću samo neke od pravnih dokumenata koji precizno zabranjuju ovaj vid propagande. Statut Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju u članu 4 inkriminiše “direktno i javno podstrekavanje na zločin genocida”, a u članu 7 predviđa: „Lice koje je planiralo, podstrekavalo, naredilo, učinilo ili na drugi način pomoglo i podržalo planiranje, pripremu ili izvršenje krivičnog dela navedenog u članovima 2 do 5 ovog Statuta individualno je odgovorno za to krivično delo.“ Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima iz 1966. godine, ugovor koji je prihvatilo više od dve trećine zemalja sveta, u članu 20 eksplicitno kaže da je svaka propaganda u korist rata zakonom zabranjena, i da je zakonom zabranjeno “svako zagovaranje nacionalne, rasne ili verske mržnje koje predstavlja podsticanje na diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje“. Prema tumačenju eksperata Ujedinjenih nacija za ljudska prava „to je jedina dužnost kojoj se države moraju povinovati kad je u pitanju ograničenje slobode izražavanja“.

Marija Dukić

Pročitajte i ovo...