Home TekstoviAnalizeBiznis Francusko nemački odnosi i EU: Faktor Oland

Francusko nemački odnosi i EU: Faktor Oland

by bifadmin

Uticaj Fransoa Olanda ne slabi, ali analitičari naslućuju njegova ograničenja: Francuska će uprkos zalaganju za podsticanje tražnje i sama, zbog teškog stanja finansija, morati da se opredeli za više štednje. To otvara dileme da li takva Francuska može voditi EU ka promenama.

Već početkom 2012. na veliku evropsku scenu ulazi Fransoa Oland. Nastupa najavama koje su direktan izazov ekonomskoj pravovernosti našeg vremena. Recesija započeta 2008. pretače se u Evropi u ozbiljnu krizu javne zaduženosti. Recepti koje nude vladajuće koalicije jednostavni su:  stroge mere javne štednje, uz umanjivanje plata, rast nezaposlenosti, smanjivanje transfera države blagostanja,  ali i pad ekonomske aktivnosti u nizu zemalja. Uprkos upozorenja iz akademskih zajednica, kao i podsećanja kako su ekonomske krize prevazilažene u prošlosti, ili masovnih protesta na trgovima evropskih metropola, EU administracija i vlade ključnih zemalja, a posebno Nemačke, ostaju kod svojih obrazaca.

Tek izbori u važnoj evropskoj zemlji najavljuju preispitivanje pravovernosti. Nove teme i pristupi polako izlaze iz geta akademskih zajednica i ulaze u javni diskurs, posredstvom snažne mobilizacije tokom izborne kampanje. Trezveni analitičari zapažaju da je Fransoa Oland pobedio kako zbog novih ideja, tako i zbog populizma i demagogije svoga konkurenta. Nove programe tek treba sačiniti, za njih dobiti širu podršku i testirati ih. Ipak, jedna stvar postaje savršeno jasna: rešenja se moraju tražiti na regionalnom (EU) i globalnom planu; nacionalna država tek je jedan domen.

Šta je motivacija Svetog Franje Pariskog, krstaša protivu neoliberalizma?  Očito je da egalite čini temelj njegovog okvira orijentacije u svetu u kome je to postalo anahrono. Vidljivo je i ubedjene da mere štednje vode ne samo oštrim nejednakostim, već i ekonomskoj samo-destruktivnosti. I treće je, skriveno ali prepoznatljivo, jmesto njegove zemlje u svetu. ‘Večna Francuska,’ u raljama globalizacije, novih svetskih aktera i dominacije komercijalne kulture je u opasnosti da postane sasvim marginalna. Njena kultura, jezik i demokratska tradicija nemaju više onaj sjaj, atraktivnost i kapacitet da budu oponašani… Ukratko, Fransoa Oland pokušava da probudi energiju svojih sunarodnika da bi ovi promenili sebe, obnovili svoju kulturu i svet oko sebe.

Prvi koraci na evropskoj i globalnoj sceni daju novi ton i nude novu agendu. Evropski mediji ukazuju da po prvi put nakon dugog vremena inicijativa ne dolazi iz Nemačke, niti se nova agenda prethodno dogovara sa Nemačkom. Dolazi do promene fokusa, očekivanih neslaganja, ali je važno da padaju i tabui i da su različite opcije na stolu.

Pakt za ekonomski rast

Uveren da programi javne štednje nisu rešenje, Oland nudi obrise ‘pakta za rast’ koji bi trebalo da oživi evropske ekonomije. Ukratko, traži da se na EU nivou preusmeri 120 milijardi evra ili 1% EU GDP i ugrade u podsticaje za rast ekonomije. Zatim predlaže:

– da se uveća kapital Evropske investicione banke, kao i da se ona ovlasti da može pozajmljivati zemljama-članicama; predlaže i da Evropska centralna banka otkupljuje obveznice zemalja u krizi i tako utiče na smanjivanje kamata i time troškova razduživanja;

– da se preusmere evropski strukturni fondovi na nove infrastrukturne projekte;

– da se dizajnira nova industrijska politika, uz podršku novih ‘projektnih obveznica’ (u suštini krediti i garancije za privatne investicije) za zajedničke projekte u oblasti energetike, transporta i novih tehnologija;

– uvodjenje ‘evro-obveznica,’ dakle jednog zajedničkog i solidarnog izvora javnog kreditiranja

– najavljivani porezi na finansijske transakcije izostavljeni su za sada, ali se od njih ne odustaje.

Kritičari su odmah zapazili da su Olandovi predlozi očigledna vizija  Evropske Unije u izrazito kejnzijanskom ključu: podsticanje agregatne tražnje, izbor investicionih projekata i oživljavanje privreda. Prezaduženost zemalja-članica ostaje odgovornost njihovih vlada.  Olandov fokus  nije sada  EU-solidarno vraćanje dugova, niti je generalno protivu mera štednja. I mere štednje i rast, njegov je stav. Nije se, međutim, jasno odredio prema tempu, kriterijumima i rokovima razduživanja, mada sugestije o fleksibilnosti i dužini razduživanja dolaze iz mnogih institucija, uključujući MMF.

Iz Nemačke gotovo istovremeno dolazi kontrapredlog, nazvan ‘plan ekonomskog rasta u šest tačaka’. I dalje se insistira kako je odgovornost za prezaduženost prevashodno na zemljama-članicama i da neće biti EU stimulativnih paketa za oživljavanje privreda zasnovanih na daljem javnom zaduživanju, ali i da se mora ići ka političkoj integraciji EU. Shodno tome, predlažu se sledeće mere:

– strukturalne reforme

– dalja privatizacija, jer je privatni sektor najuspešniji investitor

– fleksibilnost radne snage, uz programe ‘mini-poslova’ i dualnog obrazovanja po ugledu na Nemačku

– stvaranja ekonomskih zona (poreske olakšice, klasteri)

– stvaranje agencija za privatizaciju, kao i privlačenje stranih investitora, po ugledu na nemački Treuhand Fond korišćen u Istočnoj Nemačkoj nakon ujedinjenja,

– evropski program za promovisanje malih i srednjih preduzeća (nemačka KfW Banka kao model). Fokus na zapošljavanju mladih.

Ovo je očigledno samo razvodnjena verzija programa štednje. Uz to, najveći deo predloga zasniva se na nemačkom modelu i u ključu ‘zašto vi svi ne budete pomalo Nemci’.  Ali Angela Merkel postaje usamljenija i ranjivija. Iako uživa podršku u nekim zemljama (Finska, Holandija), kao i popularnost u svojoj zemlji, taktički popušta jer sklonost ka ‘programu rasta’ pokazuju EK, OECD, MMF, male i mediteranske zemlje, kao i Obamina administracija. Nemačka i dalje strahuje da bi insistiranje da ova zemlja solidarno pokriva troškove zaduženosti Italije, Španije i Portugalije, ugrozilo i njen fiskalni sistem. Novoj i kooperativnoj vladi Grčke šalje iste poruke.  Mnoge zemlje uzvraćaju, medjutim, tako da će Nemačka na kraju morati da prihvati da će podrška u novcu ići sa severa ka jugu Evrope, ali i da će istovremeno mediteranske zemlje morati da se reformišu i urede svoje finansije. Nedavni  EU samit (28-29 juni) u Briselu upravo to potvrđuje. Italija i Španija, uz podršku Francuske, nameću agendu, a Nemačka pristaje na kompromis. U donetim odlukama vide se elementi Olandovih i Merkelinih predloga. Ipak, dominira set mera za direktnu podršku Španiji i Italiji. Ukratko, EFSF (i ESM) će direktno dokapitalizovati španske banke; ovi EU fondovi će takodje moći da kupuju obveznice prezaduženih zemalja i tako smanje kamatne stope, dakle troškove razduživanja (Italija, na primer). Na predlog Nemačke, međutim, osnovaće se ‘Jedinstvena nadzorna agencija’, koja implicira stvaranje bankarske unije. Evropska centralna banka bi bila regulatorni organ, a mogla bi i da vrši dokapitalizaciju banaka. Najavljeno je i stvaranje jedinstvene šeme za garancije bankarskih depozita. Dakle, nova supranacionalna arhitektura. Kada je u pitanju ekonomski rast, odobreno je već ranije najavljenih 120 milijardi evra za dugoročne infrastrukturne projekte. Evropska investiciona banka bila bi ključni izvršitelj. I na kraju, dodatnih 55 milijardi evra je odobreno za razvoj malih i srednjih preduzeća i za programe zapošljavanja mladih.

Vidljivo je da su građani Evrope u strahu i neizvesnosti, kao i da im krivudavi izborni rezultati i ‘levo-desne formule’ ne donose boljitak i nadu. Svesni su i ograničenja sa kojima se njihove vlade suočavaju i u vazduhu se oseća poziv za novi ‘Evropski Maršalov Plan.’ Pojava Fransoa Olanda donosi promenu agende ali i najavu da se savezništva neće tražiti u ‘francusko-nemačkom direktorijumu,’ već u učešću svih EU članica. Za sada Mario Monti i Mariano Rahoj nameću agendu brze i obilne EU podrške u razduživanju. Nazire se i Nemcima tako mrska  ‘transfer-unija’,  što slabi pozicije Angele Merkel kod kuće i u EU. Uticaj Fransoa Olanda ne slabi, ali analitičari naslućuju njegova ograničenja. U pitanju je loša ekonomska situacija Francuske. To otvara dileme da li takva Francuska može voditi EU ka promenama i, drugo, šta sa najavljenim domaćim programom. Ipak drastične mere štednje?  I, na kraju, predlozi za političku federalizaciju EU (Merkel i nova uticajna “Grupa za budućnost”) jesu novo iskušenje za Francusku i njenu suverenističku tradiciju.

Miroslav Ružica
broj 88, jul/avgust 2012.

Pročitajte i ovo...