Home Некатегоризовано Naše civilno društvo: blokada, urušavanje ili novi početak

Naše civilno društvo: blokada, urušavanje ili novi početak

by bifadmin

Civilno društvo u Srbiji još uvek je sektor u formiranju, a naša
spora i neizvesna tranzicija koja je inicijalno podstakla njegov
nagli razvoj, sad ga guši. Nakon promene vlasti, nacionalisti i
konzervativci su ponovo nametnuli akterima civilnog društva atribute
nekompetentnih, nepouzdanih organizacija sumnjive legitimnosti.
Zamrla je javna komunikacija i razmena ideja između vladinih agencija
i civilnog društva. U domaćoj ionako nepoverljivoj javnosti još je
manje volje da se ove organizacije prihvate iako su građani, zapravo,
slabo obavešteni o samoj prirodi i ulozi civilnog društva.

U svom izvornom obliku, civilno društvo čine društveni aranžmani i
prakse koji su samonikli i vođeni vlastitom logikom, samostalno
konstituisani i mobilisani i tako autonomni u odnosu na državu. U
odnosu na ekonomiju, akteri civilnog društva su specifični ekonomski
subjekti, ali im je ekonomska usmerenost definisana misijom i
ograničenjima u upotrebi profita. Teorijski, civilno društvo je
autonomni akter u odnosu na državu ali je njegovo delovanje
istovremeno jasno ograničeno postulatom da nijedan akter nije solo
nosilac istine već da postoje konkurentski projekti i predlozi, gde
se sve verzije javnog dobra nude i testiraju bez mogućnosti nametanja
monopola. Shvaćeno ovako, civilno društvo služi kao važan
institucionalni i simbolički katalizator koji omogućava raznolikim
akterima da stvaraju i artikulišu vlastite identitete, vizije javnog
dobra, različite dizajne i programe. Oni tako oblikuju kulturu svoje
zajednice i svoga vremena, obavljajući mnoštvo uloga koje nisu u
stanju da obavljaju država ili tržište.

Naš nevladin sektor vrlo malo odgovara ovom opisu. Možemo da ga
podelimo na dve grupe: ‘tihu većinu’ čine profesionalne, kulturne,
sportske i grupe koje se okupljaju oko nekih hobija, ali su jedva
vidljive i pasivne na javnoj sceni; Drugu grupu čine najaktivnije,
modernizovane i inovativne mreže nevladinog sektora (NVO) nastale u
opoziciji nedavnim ratovima i režimu Slobodana Miloševića sa jasnom
političkom motivacijom. Broj organizacija koje čine tu grupu je
ograničen i fluidan: one nastaju i nestaju. Kada istraživači
analiziraju civilno društvo, fokus je gotovo uvek na tom segmentu,
koji postaje sinonim za civilno društvo. Tako ga vidi i radikalna
desnica.

Bez temelja

Tipična organizacija civilnog društva u Srbiji nalazi se u tzv.pre-
razvojnom stadijumu: organizacija je formalno osnovana i počinje da
funkcioniše, ali je bez vitalnih resursa (ljudskih, finansijskih, bez
know-how) da bi proširila svoje članstvo ili aktivnosti. Ima manje od
deset članova, bez plaćenog osoblja, deluje u malom iznajmljenom
prostoru, sa godišnjim prihodom do 10.000 evra, ‘fleksibilnim
računovodstvom’, bez ili samo sa nominalnim upravnim odborom ili
strukturom upravljanja. Deluje tajnovito, tj. o svojim planovima,
kontaktima i aktivnostima ne obaveštava nikoga, a posebno kolege iz
sektora jer ih vidi kao rivale. Posledice su očekivane: izolacija i
nekritička očekivanja u odnosu na donatore i potencijalne partnere.

Ako zanemarimo trening i zagovaranje kao predominantni domen
delovanja, civilno društvo je akter koji uvodi nove usluge (pomoć u
kući, vođenje domova za stare, dečjih ustanova, istraživanja,
medicinske usluge, uključujući tu i bolnice i univerzitete koji imaju
neprofitni status), koncepte i projekte, ali ne kao redovni i važni
pružalac usluga, već dodatni, pomoćni i povremeni. Njegove usluge su
stoga više demonstracioni projekti fokusirani na domene koje javni
programi samo delom pokrivaju (siromaštvo, gender, marginalne grupe).
Završetkom projekta, prestaju usluge, nema održivosti.

Konceptualno, organizacije civilnog društva su neprofitno
organizovane: to podrazumeva potpuno ili delimično oslobađanje od
plaćanja poreza kod pružanja usluga, prodaje dobara ili primanja
sredstava koja im građani ili pravna lica daruju, što im omogućava
da snize vlastite troškove i ponude svoje usluge po nižim cenama. Kod
nas se međutim takvo poslovanje percipira kao utopijsko razmišljanje.
Iako nevladine organizacije mogu da imaju i komercijalne delatnosti
ako su one deo njihove određene misije, kod nas su one minimalne.
Razloga je mnogo, ali ključni je oporezivanje ove aktivnosti (sa
minimalnim izuzecima). Zato naše nevladine organizacije davanje
malobrojnih usluga pokrivaju iz grantova (domaćih i stranih), a ne
naplaćivanjem od korisnika (seminari, trening, analize, neke
medicinske usluge, pomoć u kući). Dok u razvijenim zemljama ove
usluge čine i do 40% prihoda ovakvih organizacija, kod nas su
simboličke ili nepostojeće.

Ni institucionalno okruženje im ne ide na ruku: retke su zajedničke
komisije, savetodavne grupe ili pojedinci koji su na različitim
nivoima administracije zaduženi za nevladin sektor. Nove procedure,
standardi usluga, licence ili akreditaciona praksa za usluge NVO tek
su u povoju. Izostaje i fleksibilno finansiranje, kao što su naplata
usluga i ugovori, tako da domaći ili strani grantovi ostaju ključni
instrument finansiranja. Zato i izostaju ideje da država ili lokalna
samouprava nude u najam ili trajno korišćenje određene objekte ili
čitave agencije i transformišu ih u treći sektor tj. u status
organizacija civilnog društva.

Sve ovo objašnjava zašto je kod nas sistemska integracija civilnog
društva izrazito vertikalna, a ne horizontalna. U finansiranju se
ovakve organizacije oslanjaju na strane donore, državu i lokalnu
samopravu u kontekstu lobiranja, kontakata, stvaranja mreža i
očekivanja, dok je međusobno horizontalno povezivanje minimalno.
Atomizirane, nisu sposobne da nametnu teme koje su bitne za njihove
sredine, ne mogu da mobilišu one koji bi ih podržali niti da izvrše
socijalni pritisak oko važnih tema.

Centar bez mreže

Većina nevladinih organizacija koncentrisana je u Beogradu u kome su
Kancelarija za saradnju sa civilnim društvom, ključni think thanks,
važne agencije koje dodeljuju grantove, mreže i koalicije. Nedostaju,
međutim, između ostalog nacionalni forum, univerzitetski programi i
kursevi, a naročito formalno organizovana istraživačka zajednica.
Nedostaje i nacionalni koordinacioni centar, fondacije
specijalizovane za podršku održivosti civilnog društva, kao i jasna
podela rada unutar sektora. Još nema nacionalne strategije o razvoju
civilnog društva, niti se domaće fondacije i zadužbine vide kao
njegov deo.

Predrasude o organizacijama civilnog društva osujećuju građane da
koriste mogućnosti koje bi im razvijen civilni sektor kao
pojedinicima i zajednici pružao. On se po svojoj prirodi bavi onim
što je zanemareno, osporavano, posebno ili novo, kao i na
kulturološki ili politički polarizovane teme. Uz to, većina aktera se
fokusira na jednu temu ili problem i time su obično usko
specijalizovani, često kritički, ali i inovativni ili usmereni na
preispitivanje i menjanje društvene rutine, standarda i obrazaca, kao
i na odnose moći, funkcionisanje institucija ili diskriminaciju.
Njihova priroda opire se oveštalosti, organizacionoj discliplini,
spoljnom regrutovanju ili dirigovanju. Društvo vide kao nepotpuno,
nesavršeno, i zato streme njegovom popravljanju i približavanju
vrednostima jednakosti, slobode, sigurnosti ili solidarnost.

U tom svom stremljenju organizacije civilnog društva su ponekad izvor
potencijalnog haosa, napetosti ili preterivanja u mobilizaciji i
organizovanju oko seta tema i ciljeva, ali upravo u tome leži njihova
priroda i logika koja se mora ljubomorno čuvati. Da nije tako,
državni, korporativni i drugi big brother akteri bi lako nametnuli
svoje verzije uniformnog delanja, poretka i kulture. Ova unutrašnja
granica nameće, naravno, potrebu da se akteri civilnog društva
samoorganizuju u koalicije, federacije i pokrete, ali istovremeno je
i razlog njihove fluidnosti, kratkoročnosti i upitne efikasnosti. Pa
ipak, bez njih društvo bi moglo skliznuti u stabilnu zajednicu mrava.

Mrzitelji, podržavaoci pa čak i sami akteri civilnog društva ili
ravnodušna većina, nažalost, retko polaze od razumevanja same ideje
civilnog društva i temelja njegovog legitimiteta. Materijal za
nepoverenje, stereotipe i predrasude obično traže i nalaze izvan
njega. Sami OCD akteri, takodje, često podležu zamci ‘kulture
granta,’ igri moći i vlastitoj promociji, ne uspevajući da misle i
žive širi smisao vlastitih aktivnosti.

ruzica

Miroslav Ružica

Pročitajte i ovo...