Home TekstoviB&F Plus Vali Korbaneze, ekspert za zapošljavanje mladih:Da je znanja, bilo bi i radnih mesta

Vali Korbaneze, ekspert za zapošljavanje mladih:Da je znanja, bilo bi i radnih mesta

by bifadmin

„Sa kompanijama koje privlače niske nadnice sada dobijate, ali za deset godina ćete izgubiti jer će takva preduzeća nastaviti da tragaju za nižim troškovima proizvodnje. Ako žele dugotrajnije dobitke, zemlje treba da pokušavaju da privuku kompanije koje traže obučenu radnu snagu, a to znači obrazovanu, inovativnu i fleksibilnu. Obrazovanje i inovacija su aduti, ne plate”, kaže sagovornica B&F.

DSCN0180U danu kada je vođen ovaj razgovor, Korbaneze, ekspert za zapošljavanje mladih u Srbiji, upravo je na Internetu čitala vesti o pregovorima vlade sa tri najveća italijanska sindikata. Nakon masovnih uličnih protesta ušli su u pregovore o reformi tržišta rada i, posebno, o amandmanima na član 18. Statuta radnika (kasnije usvojenim uz protivljenje sindikata) kojim se poslodavcima omogućava veća sloboda u otpuštanju radnika, u trenutku kada se suoče sa ekonomskim poteškoćama. Za tekst je bila zainteresovana profesionalno i lično, jer će novi dogovor uticati na zapošljavanje mnogih njenih prijatelja i članova porodice. “Sada je najvažnije da se precizno formuliše u kojim slučajevima kompanija može da otpusti radnika iz ekonomskih razloga, da poslodavci ne bi mogli da iskoriste bilo koji loš rezultat kao oruđe za otpuštanje zaposlenih”, kaže Korbaneze, koja veruje da italijansko tržište rada zaista treba da bude reformisano.

Ključni problem je način na koji su zakonske odredbe, kojima se štiti status zaposlenog i pravila zapošljavanja na određeno vreme, bile prethodno promenjene, kao što se to dogodilo u Srbiji i drugim zemljama Zapadnog Balkana. “Poslodavci oklevaju kada novim radnicima treba da ponude stalan posao, jer ne žele da se vezuju za zaposlenog, pogotovo ako je reč o mladima koji su tek izašli iz škole ili sa studija i nisu sigurni da li oni poseduju odgovarajuće veštine”, kaže Korbaneze.

Ali, to je samo jedan od faktora koji je uticao da dužina i oštrina ekonomske krize na srpskom tržištu rada budu veće nego u bilo kojoj zemlji u regionu. „Nikada nisam videla tako loše pokazatelje na jednom tržištu rada. Ništa slično u smislu smanjenja zaposlenosti koje je doživela Srbija nije se dogodilo u Crnoj Gori, Makedoniji i Hrvatskoj“, tvrdi Korbaneze, koja po regionu putuje više od pet godina i dobro poznaje ovdašnju situaciju. „Za razliku od drugih zemalja, gde je nivo gubitka poslova manje više korespondirao sa gubicima u proizvodnji, ovde smo imali ogroman gubitak radnih mesta uz proporcionalno manji obim pada proizvodnje.“

Ona dodaje kako ima mnogo razloga zbog kojih je Srbija doživela ovakav udarac. “Moj utisak je da je mnogo kompanija u Srbiji moglo da funkcioniše samo dok su uslovi bili povoljni, ali, u suštini, one nisu konkuretne niti sposobne da izvoze i takmiče se na stranom tržištu, nisu razmišljale o unapređenju poslovanja dok je situacija bila povoljna, i upala su u probleme sa prvim znakom krize.”

Drugo, budžetski deficit, koji je do 2007. godine bio pokrivan prilivom od privatizacija, učinio je Srbiju izuzetno ranjivom na bilo kakav spoljni šok. “Druge zemlje su vreme pre krize iskoristile za reforme a Srbija je zaostajala,” priča Korbaneze za B&F. “Uz to, od 2001. godine ni jedne godine nije zabeležen neto rast zapošljavanja“.

Treći problem je što je u reformi obrazovanja ostvaren vrlo mali pomak. I zato, za razliku od drugih zemalja u regionu gde se od kasnih 80-tih vidi konstantan rast mladih ljudi sa višim stepenom obrazovanja, u Srbiji je broj onih koji su napuštali obrazovni proces rastao, dok se jaz između onih veština koje su mladi ljudi posedovali i zahteva poslodavaca produbljivao. “Mladi ljudi u Srbiji bili su svesni da se studiranje ne isplati, jer je izgledalo da se takva investicija ne može valorizovati na tržištu rada. Samo završavanje srednje škole ili fakulteta jednostavno nije dovoljno da bi se pronašao posao,“ kaže Korbaneze. “Obrazovanje se ne isplati, jer ne odgovara zahtevima poslodavaca. Takođe, kompanije često zahtevaju viši nivo obrazovanja onda kad biraju mlade radnike iz pogrešnih razloga. Na primer, uzimaju svršene ekonomiste za posao knjigovođe. “Poslodavci su svesni da visokoobrazovane osobe brzo uče, ali onda ne treba da budu iznenađeni ako ti ljudi nisu u stanju da ispunjavaju zadatke koji su im dati na ovakvim radnim mestima.”

Sa velikim brojem nezaposlenih koji su izgubili posao tokom krize kao i mladim ljudima čije obrazovanje ne odgovara potrebama tržišta rada, čini se da se Srbija nalazi u začaranom krugu visoke nezaposlenosti, niske tražnje za radnom snagom i dominantnom tražnjom za nisko plaćenim poslovima.

mladi zaposleni

“Generalno, kada jedna kompanija odluči da prebaci proizvodnju na određeno tržište onda to radi iz raznih razloga. U nekim slučajevima opstanak kompanije zavisi od niske finalne cene proizvoda, i u takvoj situaciji seljenje proizvodnje je diktirano potrebom da se maksimiziraju prednosti preseljenja proizvodnje, najčešće u smislu niskih plata i lošijih uslova rada za zaposlene,” tvrdi ona. “Sa takvim tipom proizvodnje koju privlače niske nadnice sada dobijate, ali za deset godina ćete izgubiti kada takve kompanije nastave da tragaju za nižim troškovima proizvodnje. Na primer, sada Italija gubi, a to se takođe u budućnosti može dogoditi i Srbiji, kad se preduzeća pomere naniže u troškovnom lancu.”

Korbaneze je pri stavu da, u cilju dugotrajnijih dobitaka, zemlje treba da pokušavaju da privuku kompanije koje tragaju za obučenom radnom snagom – a to znači obrazovanom, inovativnom i fleksibilnom u smislu da mogu da proizvedu traženi proizvod u zadatim rokovima. “Obrazovanje i inovacija su aduti, ne plate”.

Takođe, ubeđena je da je to oblast u koju treba investirati. “Ovakav kakav je sad, obrazovni sistem nije više održiv. Reforma mora da krene od predškolskog obrazovanja sve do doktorskih studija, ceo sistem školstva se mora učiniti funkcionalnijim i u skladu sa zahtevima tržišta rada, a studenti moraju biti opskrbljeni informacijama o tome koje će im se kvalifikacije na tom istom tržištu isplatiti. Vlada je počela da radi na tome, a to znači sa predviđanjima traženosti zanimanja i veština  za pet, deset ili 15 godina, kako bi mladi ljudi izabrali put koji će im garantovati posao”.

Ona dodaje i da, iako dug i kompleksan, proces reforme nije i nemoguć posao jer su ga drugi – poput Hrvatske i Rumunije – dosta brzo obavili. Razlog zbog kojeg retko čujemo o ovim velikim zahvatima u Srbiji je jednostavan: reforma obrazovanja je dugačak proces i ne daje brze rezultate koji se mogu iskoristiti za političku promociju. ”Potrebni su vam mnogi hrabri ljudi na ovim pozicijama, koji neće stremiti za priznanjem onoga što rade, i koji su svesni da će ono što urade sada biti vidljvo tek kad oni koji su sada u vrtiću završe svoj obrazovni proces,” kaže Korbaneze.

Ulog je visok: mladi ljudi koji u svojoj 30-toj budu bez posla i radnog iskustva nosiće ožiljke nezaposlenosti do kraja svog života. “Literatura nam govori da, ako na početku svog radnog veka imate toliko mnogo problema, vi ih najčešće vučete ceo život. Vrlo verovatno ćete imati nižu platu, češće ćete dobijati i gubiti posao. Donekle se to može ispraviti ali ti ljudi će uvek imati malo niže plate, malo kraći radni staž i malo manje penzije, u poređenju sa onima koji na tržište rada stignu pod boljim uslovima,” kaže naša sagovornica.

Suprotno uverenju javnosti, koja na domaće sindikate gleda kao na oveštale i začaurene organizacije bez ideja, Korbaneze kod njih vidi sve značajniji pomak. “Oni vrše veoma snažan pritisak na vladu, kako bi se uvelo daleko više aktivnih mera zapošljavanja i stvorili uslovi za sticanje boljih kvalifikacija. I tu poslednjih meseci vidimo neki pomak jer je ministarstvo obrazovanja nedavno proširilo mrežu centara za obrazovanje odraslih. Njihov zadatak je da nezaposlenima pruže mogućnost da se kvalifikuju za određene poslove, a radnicima da se dodatno usavršavaju,” objašnjava Vali Korbaneze, koja je u svom radnom veku tri puta kompletno promenila zanimanje.

Koliko su obrazovanje i obuka značajni najbolje pokazuje primer Nemačke, gde je na početku krize postignut socijalni dogovor između vlade, sindikata i preduzeća. Kompanijama je dozvoljeno da otpuštaju radnike ali su oni, zauzvrat, dobili subvencije kako bi se vratili u obrazovni proces, naučili nove veštine i povećali nivo svojih kvalifikacija. Tako i vreme, koje su nezaposleni radnici proveli van radnog mesta, nije bilo izgubljeno već je, u stvari, predstavljalo mogućnost za sticanje novih veština koje će biti potrebne po okončanju krize.

Tanja Jakobi Bif 86

Pročitajte i ovo...