Home TekstoviB&F Plus Besmrtni čovek, ljubav, vera i nada: Šta nam znači smrt? (IV)

Besmrtni čovek, ljubav, vera i nada: Šta nam znači smrt? (IV)

by bifadmin

Čak i ako naučnici nađu načina da nam produže život – ne samo za nekoliko decenija već za nekoliko stoleća – takav razvoj događaja bi otvorio razna pitanja. Neka od njih spadaju u oblast javne politike: Kakve bi posledice imale dodatne decenije života po bonitet zdravstvenih i socijalnih programa? Da li bi dramatičnim produženjem životnog veka znatno teže funkcionisala održivost životne sredine? Da li bi daleko više zdravih starijih ljudi dovelo do dramatičnog povećanja nezaposlenosti među mladima?

Produženje života takođe će pokrenuti mnogih važnih društvenih pitanja. Na primer, da li bi i koliko udvostručenje prosečnog životnog veka promenilo poglede na brak koje danas gaji većina ljudi? Da li bi ljudi ulazili u brak u potpunosti očekujući da će se, u nekom trenutku, ponovo venčati? A pošto su se deca često smatrala kao “zaštita” od smrtnosti i prolaznosti, da li bi većina ljudi i dalje želela da ih ima? Ako je odgovor pozitivan, šta bi se desilo sa tradicionalnim generacijskim odnosima? U svetu u kome ljudi ne bi izgledali ili delovali mnogo starije od svojih roditelja, baka, deka i odraslima, da li bi međuljudski odnosi i intimne veze ostale iste?

“Starost je bolest”

Postoji takođe mnogo etičkih pitanja.. Na bazičnom nivou, neki strah od produženja životnog veka mogao bi suštinski izmeniti osećaj ljudi za to šta znači biti čovek – ali ne na bolje. Prema Leonu Kasu, koji je predsedavao Savetom za bioetiku pod Džordžom Bušom, jedna od „vrlina smrtnosti“ je ta što ona usađuje želju da se svaki dan računa (kao važan). Saznanje da ćemo relativno uskoro umreti „jeste uslov … da cenimo i poštujemo sve ono što život donosi,“ kaže on.

Stenli Hauervoz, ugledni teolog i pisac sa ‘Diviniti’ škole pri Djuk Univerzitetu, slaže se da je izvesnost smrti čini život ispunjenijim. Bez smrti, tvrdi Hauervoz, ljubav kao što je znamo bi prestala da postoji, jer je konačna priroda života ta koja podstiče ljude da se u potpunosti posvete drugima. „Smrt … kreira ‘ekonomiju’ koja čini ljubav mogućom“, rekao je 2011. u intervjuu za Pju istraživački Centar. „Ako bismo zauvek živeli, ako bismo bili besmrtni, ne bi bilo neophodno voleti neko biće za sebe, samo zbog njenih specifičnosti. Mogao bih da ih ‘volim’ sve skupa.“

smrt

Ali, drugi vide mogućnosti za znatno duži život kao blagoslov – onaj kojem će se ljudi prilagoditi i prihvatiti ga, kao što su u prošlosti već prihvatili društveni i tehnološki napredak. De Grej iz SENS Fondacije kaže da ljude plaši mnogo duži životni vek samo zbog toga što im se govori da veruju kako je smrt prirodna, pa čak i dobra. On to naziva “transom u prilog starenju“, što je, kaže, „razuman način da se nosite sa neminovnostima starenja“, u vreme kada su i smrt a i starenje bilo neizbežni (kao što su danas još uvek neizbežni). Ali, sada, kada nam se otvara mogućnost da starenje i umiranje ne moraju biti naša neizbežna sudbina, ovaj način razmišljanja „postaje deo problema.“

Kada izađete iz tog ‘transa’ i pogledate starenje u hladnom svetlu realnosti, kaže de Grej, shvatite da ona niti je dobra niti neophodna. „To je bolest“, tvrdi on. Lečenje ove bolesti, kao i eliminacija oboljenja specifičnih za stare, poštedela bi nas mnogih patnji i donela nam mnogo više sreće, predviđa on.

Produženje života i besmrtnost vs. vera

Verske zajednice su dosad relativno malo doprinosile debati o radikalnom produženju života. Čak i Rimokatolička crkva – poznata po svojim učenjima koja se dotiču skoro svakog aspekta života – još nije dala bilo kakvo zvanično saopštenje na tu temu. Međutim, neki članovi sveštenstva, teolozi, etičari i verskih lideri počinju da razmišljaju o implikacijama dramatičnog produženja života. Njihovi pogledi nude prve naznake o tome kako bi verske institucije mogle da reaguju na radikalno produženje života, ako ovo jednom postane stvarnost.

Za one koji slede Avramitske verske tradicije – judaizam, hrišćanstvo i islam – stavovi o životu i smrti veoma utiču na priče o stvaranju u knjizi Postanja (za Jevreje i hrišćane) i Kur’anu (za muslimane). Konkretno, teolozi se fokusiraju na krajnji pad čovečanstva – zbog neposlušnosti prema Bogu – bivajući naknadno proterani iz raja. Jasno je da u ovim pripovestima, posle progona iz raja, smrt i smrtnost postaju deo Božjeg plana za čovečanstvo. U Postanju 3:19, na primer, Bog govori Adamu i Evi da, kao rezultat svog greha, „sa znojem lica svojega ješćeš hljeb dokle se ne vratiš u zemlju od koje si uzet; jer si prah i u prah ćeš se vratiti“.

Pa, znači li to da bi se, ako radikalno produženje životnog veka postane moguće, Jevreji, hrišćani i muslimani jednoglasno usprotivili? Ne mora da znači. Kao i sa drugim etičkim pitanjima, kao što su abortus i istraživanje matičnih ćelija, odgovor može zavisiti od mišljenja određenih verskih zajednica ili religioznih tradicija.

Na primer, Pol Nelzon, luteranski teolog na Univerzitetu Vitenberg u Springfildu, u državi Ohajo, kaže da se mnoge veće protestantske crkve u SAD – uključujući i sopstvenu, Evangelističku luteransku crkvu – verovatno neće protiviti novoj terapiji koja bi mogla dramatično ili čak i neograničeno produžiti ljudski život. Umesto toga, kaže Nelzon, njegova kao i ostale glavne protestantske crkve približavaće se takvom razvoju stvari sa oprezom i bez pretenzija, izbegavajući povlačenje nekih linija i granica. U stvari, prema Nelzonu, neke veće crkvene zajednice mogu malo ili ništa da učine povodom ovog pitanja. Umesto toga, kaže on, treba ostaviti lokalnim liderima crkava i njihovim kongregacijama da odluče kako da odgovore na ovaj izazov ‘besmrtnosti’. „Mislim da bi lideri trebalo da prate najšire slojeve svojih kongregacija, kako bi zadobili bolje smernice i stavove po ovom pitanju.“

nauka i hriscanstvo

U isto vreme, neke evangelističke protestantske crkve mogu biti sklonije da se javno suprotstave, ili da barem upozoravaju javnost o tome šta nam donose nove metode kojima se dramatično produžava život. Na primer, Albert Mohler, vodeći mislilac iz Južne baptističke Konvencije, najveća evangelistička veroispovest u Americi, dovodi u pitanje moralnost nastojanja da se život čoveka znatno produži. Drugi evangelistički lideri su izrazili zabrinutost da bi tretmani za produženje života uključivali i ljudsko kloniranje ili embrionalne matične ćelije; obe ove oblasti krše ustanovljene stavove mnogih evangelističkih crkava kada se, recimo, radi o abortusu.

Bog i “Novi čovek”

Ali Najdžel Kameron, bioetičar i predsednik Centra za politiku novih tehnologija, vašingtonski Savet stručnjaka, smatra da bi, dok crkveni velikodostojnici odbacuju veštački postignutu dugovečnost, mnogi evangelisti – i većina Amerikanaca – konačno prihvatili i koristili tretmane za produženje života. „Uz nekoliko izuzetaka, evangelisti bi usvojiti nove običaje i prakse“ jedne šire kulture, kaže Kameron, nekadašnji dekan Vilberfors foruma, evangelističkog think-tanka iz Vašingtonu.

Postoje neke indicije da bi vrh Rimokatoličke crkve takođe mogao gajiti ozbiljne rezerve prema veštačkom produženju života. Nedavno penzionisani papa, Benedikt XVI (Jozef Racinger) izrazio je zabrinutost da bi dramatično odlaganje smrti moglo okončati neka od najvažnijih ljudskih iskustava – uključujući i potragu za transcendentnim i potrebu za decom – ostavljajući društvo u stanju “staračke paralize“. Čovečanstvo će postati izuzetno staro, ne bi više bilo mesta za mlade, a kapacitet za inovacije će presahnuti“, upozorio je papa Benedikt na Veliku subotu uoči Uskrsa 2010.

S druge strane, neki naučnici veruju Katolička crkva može učiniti neke ustupke ako bi se radilo o ‘skromnijoj varijanti’ produženja života, naročito ako bi ta varijanta bila deo šireg pokušaja izlečenja od bolest i ublažavanja patnji, kaže otac Nikanor Austrijako, profesor biologije na koledžu Providens. On navodi da je dužnost crkve da pomogne starima i bolesnima upravo razlog zbog kojih je često podržavao nova, pa čak i potencijalno problematična istraživanja, kao što je genetski inženjering.

I dok se hrišćani bore sa onim što vide kao moguće štete i koristi od produženja života, većina Jevreja bilo bi otvoreno za takav naučni razvoj, kažu brojni jevrejski rabini koji dolaze iz različitih tradicija. Zaista, većina bi verovatno volela da vidi dugovečne Jevreje kao izvrsnu priliku da bolje služe Bogu i čoveku, kaže rabin Beri Frojndel, etičar i teolog i lider ortodosne jevrejske zajednice ‘Kešer Izrael’ u Vašingtonu DC. „Cilj Judaizma je da svet učini boljim, a (dramatično produženi ljudski životi) će nam omogućiti da uradimo mnogo više u ostvarivanju tog cilja“, kaže Frojndel.

Radikalno produženje života i ne bi bio problem za većinu muslimana, prema Aiši Musi, profesorki religije na Kolgejt Univerzitetu koja je pisala o produženju života iz muslimanske perspective. Muslimani, prema njoj, veruju da Alah zna koliki je tačno životni vek svake osobe – od rođenja do smrti, ili ono što Kur’an naziva „određenjem“ (Sura 40:67). Kao rezultat toga, mnogi muslimani verovatno bi na novi život, produžen uz pomoć savremenih tehnologija, gledali kao na deo Božjeg plana za čovečanstvo.

Isto tako, produženje života za budiste i hinduse verovatno ne bi stvorilo velike probleme, a u skladu sa misliocima koji potiču iz ovih vera. Dramatično duži život bi budisti dao više vremena da nauči i savlada mudrost i saosećanje i postignuće nirvane, ili oslobođenje od patnje, kaže Džejms Hjuz, bivši budistički monah koji sada služi kao izvršni direktor stručnog saveta pri Institutu za etiku i nove tehnologije u Hartfordu, Konektikat. Hindu spisi, u međuvremenu, opisuju „zlatno doba“ u dalekoj prošlosti kada su ljudi živeli 400 godina. „na produženje života bi se moglo gledati kao na povratak ovog zlatnog doba“, kaže Arvind Šarma, profesor komparativne religije na Univerzitetu Mekgil u Montrealu, koji je pisao o hinduizmu i produženju života.

Da li bi dramatično produženje životnog veka dovelo do zlatnog doba ili antiutopijske noćne more – u ovom trenutku nije poznato. Daleko je izvesnije da bi dramatično produženje ljudskih života – ako bi se uopšte postiglo – izazvalo i u nekim slučajevima transformisalo mnoge društvene, političke i verske norme. A naše najdugovečnije institucije, naročito kada su u pitanju verske institucije, bile bi pozvane da vode ovog “Novog Čoveka” kroz moralne implikacije jedne Nove Stvarnosti.

Ovde možete pročitati prvi deo Besmrtni čovek, ljubav, vera i nada: Naučni pogled na dugovečnost (I), drugi Večni život, ljubav, vera i nada: Koliko je kalorija dovoljno? (II) i treći Večni život, vera ljubav i nada: Kada ljudi nadmaše biologiju (III) 

Pew ResearchReligion & Public Life Project

Preveo: Milan Lukić

Pročitajte i ovo...