Home Posle 5 Ričard Dokins: Kultovi brodskog tovara

Ričard Dokins: Kultovi brodskog tovara

by bifadmin

U filmu Žitije Brajanovo, jedna od mnogih stvari koje su umetnici objedinjeni pod imenom Monti Pajton verodostojno prikazali bila je munjevita brzina širenja novog kulta. Ova društvena pojava može da nastane skoro preko noći i brzo se izbori za vodeću ulogu u kulturi. „Kultovi tovara“ (engl. cargo cults) širom Melanezije i na Papui Novoj Gvineji, najčuveniji su primeri takve pojave. Istorija nekih od tih kultova, od nastanka do zamiranja, u celini se oslanja na još uvek živa sećanja. Za razliku od kulta Isusa čije poreklo nije pouzdano dokazano, u ovom slučaju možemo pratiti čitav niz događaja kao da se odigravaju pred našim očima (premda su pojedini detalji ipak nejasni, što ćemo uskoro videti). Zadivljujuća je činjenica da bi se skoro sasvim izvesno moglo pretpostaviti kako je hrišćanstvo počelo svoju istoriju na sličan način i proširilo se isto tako brzo.

bride side

Glavni i pouzdani izvor detalja o kultovima tovara bila je publikacija Dejvida Atenboroa, Potraga u raju (Quest in Paradise) koju mi je on ljubazno poklonio. Obrazac je isti za sve kultove, od najranijih u devetnaestom veku, do onih čuvenijih koji su se pojavili posle Drugog svetskog rata. Bez obzira na vreme nastanka kultova, ostrvljane su opčinile divne stvarčice koje su donosili beli došljaci – među njima i birokrate, vojnici i misionari. Možda su bili žrtve Trećeg zakona Artura Klarka, koji sam naveo u drugom poglavlju: „Svaka dovoljno napredna tehnologija nerazlučiva je od magije“.

Ostrvljani su primetili da beli ljudi nisu tvorci čuda koja su donosili. Kada je bilo potrebno popraviti neke predmete, slali bi ih negde sa ostrva, a namesto njih stizali bi novi predmeti, kao deo brodskog ili – kasnije – avionskog tereta. Nijedan beli čovek nije viđen kako nešto popravlja, niti je obavljao išta što bi se moglo nazvati korisnim radom (sedenje za stolom i listanje papira očigledno je predstavljalo neku vrstu religioznog posvećivanja). Dakle, jasno je da „tovar“ mora biti natprirodnog porekla. U prilog tome govorilo je i to da su beli ljudi obavljali određene stvari koje su mogle biti samo ritualne ceremonije:

Postavljaju visoke jarbole sa žicama; sede i slušaju male kutije koje svetle i proizvode čudnu buku i nejasne glasove; ubeđuju domoroce da se istovetno oblače i da marširaju gore-dole – teško da bi se mogla smisliti beskorisnija zanimacija od toga. Onda domorodac shvati da je otkrio zašto se misterija odvija. Ti nelogični postupci su rituali kojima beli čovek pokušava da umilostivi bogove da mu pošalju tovar. Ako domorodac takođe želi tovar, i sam mora raditi iste stvari.

Zanimljiva je činjenica da su se slični kultovi tovara javljali nezavisno, na geografski i kulturno vrlo udaljenim ostrvima. Dejvid Atenboro kaže da su antropolozi uočili dve zasebne pojave kultova u Novoj Kaledoniji, po četiri na Solomonskim ostrvima i na Fidžiju, sedam na Novim Hebridima, i preko pedeset na Novoj Gvineji, a sve su uglavnom nezavisne i nisu međusobno povezane. Većina ovih religija navodi da će nekakav mesija doneti tovar na dan apokalipse.

Toliko sličnih kultova koji su se nezavisno pojavili ukazuje na izvesne zajedničke, opšte odlike ljudske psihologije.

Još opstaje čuveni kult na ostrvu Tana na Novim Hebridima (zvanim Vanuatu od 1980. godine). Središnja figura je mesija pod imenom Džon Frum. Zvanični zapisi o Džonu Frumu ne sežu dalje od 1940. godine; čak i ako je u pitanju noviji mit, nije poznato da li je ova osoba zaista postojala. Po jednoj legendi, bio je mali čovek s piskutavim glasom, posvetljene kose, u sakou sa sjajnom dugmadi. Proročanstva su mu bila čudna, i silno se trudio da okrene ljude protiv misionara. Na kraju se vratio precima, pošto je obećao da će ponovo doći sa izdašnim tovarom. Njegove apokaliptične vizije govorile su o „velikoj kataklizmi; planine će se sravniti sa zemljom, doline će se podići; stari će povratiti mladost, a bolesti će nestati; beli ljudi biće proterani sa ostrva i nikad se neće vratiti, a stići će toliko tovara da će svako imati koliko poželi“.

frum

Vlasti je najviše brinulo proročanstvo Džona Fruma o tome da će, po svom ponovnom dolasku, doneti nove novčiće s pečatom u obliku kokosovog oraha. Zato se narod mora otarasiti svog novca u valuti belog čoveka. To je 1941. godine izazvalo žestoku potrošačku groznicu; ljudi su prestali da rade, a ekonomija ostrva pretrpela je ogromnu štetu. Kolonijalna uprava pohapsila je vođe kulta, ali nikakve mere vlasti nisu mogle da ga zatru – misionarske crkve i škole bile su napuštene.

Nešto kasnije, javila se nova doktrina – Džon Frum je kralj Amerike. Negde u to vreme, na Nove Hebride stigle su američke trupe i – gle čuda! – među vojnicima je bilo crnaca koji nisu bili siromašni kao ostrvljani, već su imali jednako bogate tovare kao i beli vojnici. Ostrvo Tana preplavilo je divlje oduševljenje. Bilo je jasno – dan apokalipse se bližio. Izgledalo je da su se svi spremali za dolazak Džona Fruma. Jedan od vođa je rekao da će Džon Frum doći avionom iz Amerike i stotine ljudi počelo je da krči šiblje u centru ostrva kako bi avion imao gde da sleti.

Aerodrom je imao kontrolni toranj od bambusovog pruća; u njemu su „kontrolori leta“ nosili lažne slušalice napravljene od drveta. Na „pisti“ su bili lažni avioni čija je svrha bila da navedu avion Džona Fruma gde da sleti.

Pedesetih godina prošlog veka, mladi Dejvid Atenboro otplovio je na ostrvo Tana sa Džefrijem Maliganom, snimateljem, u nameri da istraži kult Džona Fruma. Našli su obilje dokaza o toj religiji i upoznali jednog od vrhovnih sveštenika, Nambasa. On je svog mesiju prisno pominjao kao Džona, tvrdeći da redovno održava kontakt s njim preko „radija“. Ovaj „radio“ („što bio Džonov“) bila je zapravo starica sa električnom žicom namotanom oko struka, koja je padala u trans i mumlala neke gluposti – reči Džona Fruma, po Nambasovom tumačenju. Nambas je tvrdio da je unapred znao da Atenboro dolazi da ga vidi, jer mu je to Džon Frum rekao na „radiju“. Atenboro je zatražio da vidi „radio“, ali to mu (razumljivo) nije dopušteno. Promenio je temu i zapitao Nambasa da li je video Džona Fruma:

Nambas je snažno klimnuo glavom. „Video ja mnogo puta.“

„Kako izgleda?“

Nambas je uperio prst u mene. „Kô ti. Belo lice. Visok čovek. Živi dugo u Južna Amerika.“

Ovi detalji u suprotnosti su s legendom po kojoj je Džon Frum bio nizak čovek. Takva je sudbina legendi koje se razvijaju.

Opstaje verovanje da će se Džon Frum vratiti 15. februara, ali ne zna se koje godine. Svake godine, na taj dan, njegovi sledbenici se okupljaju na religioznoj ceremoniji kako bi ga dočekali. Još uvek se nije vratio, ali oni se ne obeshrabruju. Dejvid Atenboro je rekao Semu, jednom sledbeniku kulta:

„Ali, Seme, devetnaest godina je prošlo otkad je Džon rekao da će tovar doći. Zar devetnaest godina čekanja nije previše?“

Sem je podigao pogled sa zemlje i pogledao me.

„Ako ti možeš da čekaš dve hiljade godina na Isusa Hrista, a on ga nema, mogu i ja duže od devetnaest za Džona.“

U knjizi Roberta Bakmena, Možemo li biti dobri bez Boga? (Can We Be Good without God?), navodi se isti izvrstan odgovor jednog sledbenika Džona Fruma na pitanje kanadskog novinara, četrdesetak godina posle iskustva Dejvida Atenboroa.

Engleska kraljica i princ Filip posetili su tu oblast 1974. godine. Princ je odmah proglašen bogom u nekoj vrsti „frumovskog“ kulta (primetićete kako se u razvoju religija detalji mogu brzo menjati). Engleski princ je zgodan čovek, koji mora da je izgledao vrlo upečatljivo u beloj mornarskoj uniformi i sa ukrašenim šlemom – zato ne čudi što je upravo on, a ne kraljica, uzdignut na taj način; osim toga, kultura ostrvljana je takva da bi teško prihvatili žensko božanstvo.

Ne želim da pridajem preveliki značaj kultovima tovara s Južnog Pacifika. Ali, oni su zadivljujući savremeni model širenja religije (skoro) ni iz čega. Otkrivaju četiri opšte osobenosti nastanka religija koje ću sada sažeto izneti. Prva je izuzetna brzina kojom se kult može raširiti. Druga je brzina kojom proces nastajanja sakriva svoje tragove. Džonu Frumu – ako je uopšte postojao – to je pošlo za rukom pre samo nekoliko decenija. Iako je prošlo tako kratko vreme, još uvek ne znamo pouzdano da li je uopšte hodio ovim svetom. Treća karakteristika širenja religija jeste nezavisna pojava sličnih kultova na različitim ostrvima. Sistematsko proučavanje tih sličnosti može nam otkriti ponešto o ljudskoj psihologiji i našoj podložnosti religiji. Četvrto: kultovi tovara nisu slični samo jedni drugima, već i starijim religijama. Hrišćanstvo i ostale svetske religije verovatno su počele kao lokalni kultovi, poput kulta Džona Fruma. Stručnjaci, među njima Geza Vermes, profesor jevrejskih studija na Oksfordskom univerzitetu, smatraju da bi Isus mogao biti jedan od mnogih harizmatičnih likova koji su se otprilike u ono vreme pojavili u Palestini, okruženih sličnim legendama. Većina tih kultova je izumrla. Opstao je samo onaj s kojim se danas susrećemo. Kako su prolazili vekovi, evoluirao je (memetskom selekcijom, moglo bi se reći, ali i ne mora) u sofisticirani sistem, ili u raznolik skup sistema što su nastali iz njega i koji danas dominiraju velikim delovima sveta. Smrt harizmatičnih ličnosti savremenog doba, poput Hajlea Selasija, Elvisa Preslija i princeze Dajane, takođe nam omogućavaju da proučavamo munjevit razvoj kultova i njihovu memetsku evoluciju.

To je sve što hoću da kažem o korenima religije, pored kratkog ponavljanja u desetom poglavlju u kome tumačim pojam „izmišljenog prijatelja“ kod dece u okviru psiholoških „potreba“ koje zadovoljava religija.

Mnogi smatraju da moralnost izvire iz religije, pa u narednom poglavlju preispitujem takvo stajalište. Izneću svoju tvrdnju da i samo poreklo moralnosti može biti predmet darvinističkog pitanja. Kao što smo se upitali: Kakva je darvinistička vrednost religije za opstanak ljudi?, isto pitanje možemo postaviti i o moralnosti. Vrlo je verovatno da je moralnost starija od religije. Kao što smo se u razmatranju religije udaljili od prvobitnog pitanja i preoblikovali ga, tako ćemo i za moralnost otkriti da je najbolje sagledati je kao sporedni proizvod nečeg drugog.

zabluda o bogu knjiga

Ričard Dokins

Prevod: Aleksandra Dragosavljević, Ana Ješić, Katarina Ješić

Iz knjige „Zabluda o Bogu“, 5. izdanje, Heliks 2014.

Pročitajte i ovo...