Home Posle 5 Adam Zagajevski: Protiv poezije

Adam Zagajevski: Protiv poezije

by bifadmin

Zbog čega se toliko inteligentnih, prosvećenih, obrazovanih ljudi danas okreće od poezije? Imamo Devinske elegije, Eliotovu Pustu zemlju, Milošev Moralni traktat i Pesnički traktat, Mandeljštamove pesme o Petrogradu, Odnov Ahilov štit, Rekvijem Ahmatove, Celanove pesme, poeziju Zbignjeva Herberta – čime se oni bave ako ne upravo time? Zlom, današnjicom, životom naše epohe, otporom koji nam ona pruža.

Zbog čega se toliko inteligentnih, prosvećenih, obrazovanih ljudi danas okreće od poezije? U nekim zemljama odgovor je prilično lak, na primer, u Francuskoj, gde liričar već više decenija svoj poziv shvata kao metodološki monolog, kao neprestano meditiranje nad pitanjem: „Kako je poezija moguća?“ To je kao kada bi zamišljeni krojač, umesto da šije odela, neprestano razmišljao o lepoj arapskoj poslovici: „Igla koja oblači tolike ljude, sama ostaje neobučena.“ Misleći ljudi koji traže odgovore na bitna pitanja moraju okrenuti leđa tako suvoparnoj, narcističkoj, hermetičnoj poeziji. Međutim, i u jezičkim prostorima u kojima se poezija još sasvim nije odrekla dijaloga sa svetom, događa se da lirika nije u stanju da zainteresuje svoje potencijalno najbolje čitaoce.
Strofu iz lepe Odnove pesme „U spomen na V. B. Jejtsa“:

Vreme oproštaj pruža
Spisima Kiplinga, Klodela,
I presudu Jejtsu iscepa
Jer ga dobrim smatra.

čitamo diveći joj se i u celosti prihvatajući njen smisao. Ako se ipak zamislimo nad njom, nad njenim stilom, ne možemo a da ne postavimo pitanje: da li je moguće da nam neko ko je dobro, čak vrlo dobro pisao može dopustiti da zaboravimo šta je rekao? Zanemarimo imena koja Odn pominje u svom marksističkom periodu (da li je Klodelu ili Jejtsu stvarno potreban oproštaj?) – ovde izraženu tendenciju ne srećemo samo kod pisca „Ahilovog štita“. To je sklonost ka povlađivanju ne samo pesnicima već i romanopiscima, i njihovo tretiranje kao dece. Recimo, rekao si nešto glupo, ali si simpatičan (imaš lepu facu). Ako književnost treba da tretiramo ozbiljno, katkad nečije delo treba odbaciti čak i ako je napisano „veoma dobro“ – na primer, precrtati veći deo opusa Majakovskog iako mu se ne može odreći veliki talenat.
Pesnik koji pristaje na popustljivo ponašanje prema poeziji (poslužio bih se već zaboravljenom formulom Artura Sandauera) umanjuje njeno značenje.

***
Da li postoji neki ontološki element stvarnosti u odnosu na koji je poezija bespomoćna? Da li je reč o zlu? Da li je poezija bespomoćna u odnosu na zlo? Međutim, imamo Dantea, imamo Geteovog Fausta, imamo Otela i Makbeta(„statistički je potkrepljeno“ da imamo više himničnih pesama – Kitsovih, Vitmenovih i Klodelovih, na primer – nego pesama koje se bave zlom – njihovo navođenje ovde, međutim, ne bi imalo smisla).
Neko ko, na primer, hoće da razume savremenu, nacističku ili staljinističku, diktaturu pre će posegnuti za istorijskim i filozofskim radovima, za knjigom Raula Hilberga, možda za nekim radom Hane Arent, Eriha Vegelina, Arona, čak za Šperovim memoarima, za knjigom Hermana Raušninga, za ranim Solženjicinovim knjigama, za sećanjima žrtava i dželata holokausta – čitaće Kjaromontea i ruske istoričare XX veka, studiraće radove Fransoe Firea, Martina Malije, Kolakovskog i mnogih drugih pronicljivih analitičara (druga je stvar da li će u tim knjigama naći konačan odgovor koji traži – i da li konačan odgovor uopšte postoji). A ako taj neko bude razmišljao o novijim, potpuno aktuelnim oboljenjima društva i duha, neće oskudevati u odgovarajućim, makar i prozaičnim lektirama.
Čekaj, čekaj, reći će na to neki od mojih prijatelja pesnika, treba li poezija da bude samo intelektualna hitna pomoć čija plava kola jure, zavijajući glasno, mračnim ulicama pospanog grada? Naravno da neće – svođenje poezije na taj tip zadataka bila bi smešno redukovana interpretacija. S druge strane, pesnici ne mogu da ignorišu nešto što se može nazvati intelektualnom debatom epohe; ne mogu je potpuno zaobići. Da li ta debata stvarno postoji i gde se može sresti, to je drugo pitanje; čini mi se da takva rasprava postoji, pa makar bila i prekidana i nesavršena.
Ako se pesnici klone takve debate, uvereni da mala blaga lirskog uzbuđenja ili melanholije više vrede nego meditacije nad radikalnim zlom dvadesetog veka ili nad velikom tugom – i velikom dosadom – našeg vremena, doprinose tome da poezija lagano gubi centralni položaj među ljudskim delima koji su joj dali bogovi i Grci, i pretvara se u zanimljiv hobi studenata i penzionera – čak ne odraslih koji se moraju usredsrediti na ono najvažnije.

Zagajewski Adam,poeta, eseista, prozaik, 2005r.
Uostalom, tu nije reč o debati već o istini – jer jedini snažan argument protiv poezije bila bi optužba protiv nje da ne traga za istinom – o čoveku i o svetu, već se svodi na sakupljanje lepih predmeta po plažama sveta, školjki i kamičaka.
Tako je to. Imamo Devinske elegije, Eliotovu Pustu zemlju, Milošev Moralni traktat i Pesnički traktat, Mandeljštamove pesme o Petrogradu, Odnov Ahilov štitRekvijem Ahmatove, Celanove pesme, poeziju Zbignjeva Herberta – čime se oni bave ako ne upravo time? Zlom, današnjicom, životom naše epohe, otporom koji nam ona pruža.

***
Pa ipak, udubimo se još jednom u odnos sveta i poezije: zar i pored svega, pored svih tih dostignuća, tih retkih i sjajnih pesama u kojima su neki veliki pesnici raspravljali s podlošću našeg vremena, poezija takoreći ne raspolaže saznajnim organom usmerenim na vlastite podlosti, na nevažnost, na dosadu (pri tom ne mislim na elegantnu dosadu umetnika, na Bodlerov splin, već na dosadu i pospanost običnih nedeljnih popodneva u našim gradovima), takođe na Ajhmana, na nekog razjarenog skinheda, na bezdušnog činovnika.
Pouzdano primećujemo da je određena vrsta zla – nazovimo to „zlo Dostojevskog“ – zlo Stavrogina i Smerdjakova ili zlo mladog Verhovenskog, istovremeno psihološko i teološko zlo – da izmiče pogledu poezije, da samo roman (možda samo Dostojevski!) može s njim izaći na kraj. I u odnosu na moćno zlo hitlerizma i staljinizma poezija se pre bavi oplakivanjem žrtava, čineći to ponekad izvrsno, na primer, kao Celan, kao Miloš, kao Herbert, kao Ahmatova, dok s krajnjim naporom predlaže refleksiju o izvoru zla – mada, dodajmo odmah, ni najveći filozofski umovi često ne uspevaju da nam tako nešto predlože.
Nije reč samo o percepciji zla, već i o tome da je takva savremena definicija poezije, neteorijska definicija, jer takva ne postoji, već praktična koju upražnjavaju najveći majstori koja verno odražava promene do kojih je došlo u novovekovnom, savremenom mentalitetu. Rajner Marija Rilke, pesnik dvadesetog veka kome se danas, u celom svetu, najviše dive, malo ima šta da kaže o toj temi koja je intrigirala antičke narode, a trebalo bi da intrigira i nas: kako živeti među ljudima, u nekoj ljudskoj zajednici – premda sjajno govori o tome kako živeti privatno, u samoći, u osamljeničkoj ljubavi, kao i o tome kako umirati.

***
Na kraju, moram da priznam (čitalac se i tako toga ne bi setio) da uopšte nisam protivnik slobodne, mudre, sjajne poezije koja uspeva da povezuje blisko i daleko, nisko i visoko, zemaljsko i božansko, poezije koja će umeti da zabeleži titraje duše, svađe ljubavnika, scenu na ulici velegrada, ali i da čuje korake istorije, laži tirana i da u trenucima iskušenja ne obmane. Iritira me samo mala, malodušna, neinteligentna, podložna poezija koja se ropski udubljuje u šaputanja duha vremena, tog lenjog birokrate koji leti iznad same zemlje u prljavom oblaku iluzije.

Prevod s poljskog: Biserka Rajčić

(Iz knjige eseja Adama Zagajevskog, Odbrana vatrenostiArhipelag)

Pročitajte i ovo...