Home TekstoviB&F Plus Jugoistočna Evropa i mere štednje: Pozdrav iz Bele Palanke

Jugoistočna Evropa i mere štednje: Pozdrav iz Bele Palanke

by bifadmin

Protestno samospaljivanje građana u Bugarskoj, bosanski nemiri koji su iza sebe kao jedinu promenu ostavili spaljene zgrade, i odluka slovenačkih birača da na kormilo vlade dovedu anonimnog političara, samo su varijacije fatalizma koji je zahvatio region, nesposoban da smisleno politički artikuliše svoj očaj.

Skorašnji prilog katarske televizije Al Džazira o privatnim ugostiteljima u Beloj Palanci pokazao je koliko se još mogu rastegnuti granice održivog posla, tržišta i zarade u našoj zemlji. U jednoj od najsiromašnijih opština Srbije reporter ove televizije je između ostalog pronašao i pljeskavicu od 30 evro-centi (38 dinara) i limunadu i kuglu sladoleda od po 15 evro centi (20 dinara). U trenutku kada srpska vlada započinje nacionalni program štednje, koja će nesumnjivo dalje redukovati kupovnu moć i potrošnju na domaćem tržištu, belopalanački cenovni barometar izaziva nelagodne asocijacije.

Osterijanske redukcije

Drastično smanjenje cene proizvoda iz Al Džazirinog priloga donekle bi se uklopilo u teorijske poglede Ragurama Radžana, jednog od najuticajnijih savremenih zastupnika teorije štednje. Radžan je u periodu 2003-2007 bio glavni ekonomista MMF-a, zatim profesor na Univerzitetu Čikago, a trenutno je guverner indijske centralne banke. Jedna od njegovih glavnih teza je da svetsku ekonomiju treba svesti na njenu pravu održivu meru, a taj proces započinje merama štednje. Po Radžanu, kejnzijanski koncept potrošnje i olako posezanje za budžetskim deficitima u prethodnim decenijama stvorili su nerealnu sliku nacionalnog dohotka koji je, u stvarno održivim kategorijama, znatno niži.

U podnaslovu jednog svog članka Radžan upozorava da „zapad ne može pozajmiti i potrošiti svoj put ka oporavku”. Novac za taj put, dakle, treba zaraditi u zdravom ekonomskom okruženju iz koga treba da bude odstranjeno sve ono što, s ekonomskog aspekta, nema opravdanja. Globalna ekonomija bi iz ove krize trebalo da ispliva sa mnogo fleksibilnijim tržištom rada, sa radnom snagom koja se lakše prilagođava potrebama tržišta, sa znatno redukovanim programima socijalne zaštite. Za zemlje koje su prezadužene a pod novim okolnostima štednje nemaju pristup kreditu, kao što je slučaj sa južnoevropskim članicama EU, Radžan savetuje radikalno smanjivanje javnih rashoda i strukturnu reformu poreskog sistema – upravo ono na šta su danas primorane Španija, Grčka, Portugalija i Italija.

Da li je osterijansko redukovanje ekonomije i njeno svođenje „na pravu meru” moguće u zemljama na siromašnoj periferiji Evrope? Kakve socijalne implikacije idu uz politiku štednje koja se trenutno u EU ukazuje kao model ekonomske politike?

Socijalne razmere problema

Grčka ekonomija je kao neposrednu posledicu primene mera štednje u poslednjih nekoliko godina izgubila četvrtinu BDP-a, dok je nezaposlenost u ovoj zemlji porasla sa oko osam odsto u 2008 na više od 27 odsto u 2013. Kakav efekat štednje treba da očekuje Srbija koja, u ovom trenutku, dakle pre početka primene mera štednje, ima veću stopu registrovane nezaposlenosti od Grčke? U već pominjanoj Beloj Palanci je trenutno stopa nezaposlenosti oko 56 odsto. Da li je to možda prava osterijanska mera srpske ekonomije u sadašnjem trenutku? Da li se u uslovima dugoročne recesije možemo nadati povoljnijem scenariju razvoja?

Visoke stope nezaposlenosti u Srbiji prekomerno su istakle socijalni značaj penzionera, koji veoma često izdržavaju ili u značajnoj meri doprinose egzistenciji i do dve generacije nezaposlenih ukućana. Degradirajuće prakse sklapanja fiktivnih brakova između zeta i tašte ili snaje i svekra u centralnoj Srbiji očajnički su pokušaji da se u vidu porodične penzije sačuva elementarna egzistencija proširene porodice. Obespravljeni radnici u Srbiji u znak protesta se samopovređuju, u Grčkoj su tokom primena mera štednje i u Bugarskoj za vreme prošlogodišnjih uličnih nemira, protesti kulminirali demonstrativnim samospaljivanjem građana, prakse koja ranije nije bila odomaćena u ovim zemljama. Ovogodišnji bosansko-hercegovački nemiri, za koje je građanska javnost u Srbiji imala velike simpatije, ostavili su za sobom samo slike nasilja, ruševina i paljevina javnih građevina. Protest nije bio ni politički niti interesno kanalisan; ulično nasilje je prošlo bosanskim gradovima kao neartikulisana stihija. Sve ovo dešava se u vreme kada ni Srbija a ni BiH još uvek nisu ni započele svoje programe osterijanske redukcije.

tvit foto

Foto: Tviter

Možda je neumesno upoređivati, ali u baltičkim zemljama, koje su uz sve strukturne posledice ipak najuspešnije prebrodile recesiju štednjom, uopšte nije bilo protesta. Na Pirinejskom poluostrvu organizovani su kanalisani sindikalni protesti interesno organizovanih grupa. Autor ovog članka prisustvovao je nesvakidašnjem prizoru prilikom posete nemačkog ministra finansija Volfganga Šojblea Evropskom univerzitetskom institutu (European University Institute) u Firenci marta 2012. U sali u kojoj je Šojble držao protokolarno predavanje, četrdesetak polaznika doktorskih studija sedelo je sa prasećim maskama na licu i sa istaknutim transparentima protiv mera štednje, koje nemačka politička elita nameće ostatku EU.

Jedna od parola koju su studenti istakli bila je izraz solidarnosti („We are all P.I.I.G.S.“) sa zemljama koje su bile u finansijskim nedaćama i pod velikim pritiskom Nemačke i Brisela da sprovode mere štednje. Skraćenica PIIGS, koja na engleskom ima neodoljivi „svinjski” prizvuk dolazi od početnih slova za pet zemalja unutar EU (Portugalija, Italija, Irska, Grčka i Španija) koje su od početka globalne recesije 2009. imale velike probleme sa namicanjem budžetskih prihoda i održavanjem makroekonomske stabilnosti. Šojble je, naravno, odbacio optužbe demonstranata rekavši da „Nemačka ne kažnjava nijednu državu i niti se prema svojim partnerima odnosi kao prema svinjama“.

sojble

Protest iz Firence izgleda nekako karnevalski kada se uporedi sa nasilnim i politički nedovoljno artikulisanim protestima u jugoistočnoj Evropi. Istina je, međutim, da je u svim zemljama grupacije PIIGS bilo i da još uvek ima značajnog prostora za uštede. Sve su to zemlje koje imaju dva ili tri ili nekoliko puta veće nacionalne dohodke i visine plata i penzija nego što je to slučaj u našem delu Evrope. Kako redukovati nivo ekonomske aktivnosti u Srbiji koja je gotovo zanemarljiva, čak i sada kada čitavo društvo počiva na kejnzijanskom konceptu potrošnje i deficita?

Orijentalni fatalizam

Čuveni rumunski film Filantropika iz 2002. godine počinje uvodnom špicom u kojoj se aludira na stanje u rumunskom (post)tranzicionom društvu: „Beše jedan grad čije se stanovništvo sastojalo od knezova i prosjaka. Između ova dva sveta nalazili su se psi lutalice. Oni su činili srednju klasu“. Slične filmske alegorije mogle bi se primeniti i na društva u drugim zemljama regiona. Ne samo da njima nedostaje konsolidovana, politički odgovorna srednja klasa, nego se u političkoj sferi postupno ulazi u stanje fatalizma i sporadične izlive nasilja. Ulično nasilje u BiH i dugotrajne demonstracije u Bugarskoj nisu iznedrile neku alternativnu političku opciju. U Bugarskoj su organizovane dva nacionalna izborna ciklusa na kojima su svaki put dobile glasove iste kompromitovane političke elite koje su se i do tada smenjivale na vlasti. To se u istoj meri odnosi i na situaciju u BiH koja je dodatno opterećena međuetničkim tenzijama i nerešenim državnopravnim statusom zemlje.

Drugi ekstremni izraz ovog regionalnog fatalizma je i iznenadni i potpuno neočekivani uspeh Stranke Mira Cerara na nedavnim izborima u Sloveniji. Stranka koja je obrazovana neposredno pred izbore osvojila je skoro 40 odsto elektorata, a njen šef je već postao novi premijer Slovenije. Samo veliko nezadovoljstvo i krajnja nestabilnost društvenih prilika mogli su da dovedu do tako dramatičnih promena. U Srbiji se, s druge strane, nastavlja sa mesijanskim doživljajem politike oličenim u idolatriji i kasnijem odbacivanju političkih vođa od Miloševića, Koštunice, Tadića i, danas, Vučića. Za očekivati je da bi početak ozbiljnih reformi i predočenih osterijanskih redukcija ekonomije mogao da ovaj mesijanski koncept politike u Srbiji zameni nekom vrstom fatalizma, ali to ostaje da vidimo u godinama koje predstoje.

Čini se da grčki scenario naglog uspona ekstremne levice i desnice u Srbiji nema plodno tle. Obe ove ideologije već su iživljene, i ranije ili kasnije odbačene kao masovni koncept u našoj novijoj političkoj istoriji. Zapravo, srpska politička scena predstavlja svojevrsni kuriozitet u evropskim relacijama. Ekstremizam, koga je u Srbiji bilo na pretek u prethodnom, za celu Evropu prosperitetnom periodu, upravo je u recesionim godinama počeo da jenjava. Od skoro polovine glasačkog tela koje je bilo sklono radikalnim rešenjima i desnom ekstremizmu, pa sve do danas, kada je kriza na vrhuncu, i kada takve opcije ne uspevaju ni da uđu u parlament. Ako ne dođe do nekih ozbiljnih komplikacija sa statusom Srba na Kosovu, politički fatalizam u Srbiji će se izraziti kao apatija i politička dezorijentisanost pre nego kao politički ektremizam.

Nova solidarnost?

Tokom izveštavanja iz Grčke često se u medijima isticao primer tamošnjih lekara istinskih poklonika Hipokratove etike, koji su organizovano pružali medicinske usluge građanima koji su, usled mera štednje, ispali iz nacionalnog sistema zdravstvenog osiguranja. Slučaj se podvlači kao model jedne nove neoliberalne društvene solidarnosti koja se porađa iz izazova recesije i politike štednje koja je nametnuta zemljama članicama EU. I pored velikog uvažavanja za požrtvovanost lekara, ovaj primer u najvećoj meri obespokojava. Naime, u njemu se prepoznaje antiteza civilizacijskom progresu koji je u evropskim zemljama ostvaren još od poslednjih decenija 19. veka pa naovamo.

Tokom prošlog stoleća univerzalni sistemi socijalne i zdravstvene zaštite u skoro svim evropskim zemljama uspešno su potisnuli karitativne, uglavnom crkvene organizacije i koncept milosrđa u zdravstvenoj zaštiti manje imućnih. Do polovine prošlog veka u većini evropskih zemalja omogućeno je da se zdravstvena zaštita dobija automatizmom primene zakona, a ne kao akt milosrđa ili humanih osećaja i društvene solidarnosti onih koji pružaju pomoć. Da li će u post-osterijanskoj Evropi pristup zdravstvenoj zaštiti biti ponovo vraćen u 19-vekovne standarde milosrđa i individualne filantropije? Teško se može protivrečiti da je na mnogo višem civilizacijskom nivou bila ona vrsta društvene i institucionalne solidarnosti koja se propisivala zakonom, a za koju pojedinac nije morao nikome da se zahvaljuje.

U ovom kontekstu, a uz primer grčkih lekara, treba staviti i prilog londonskog Gardijana o situaciji u Španiji iz januara 2013. U prilogu se govori o samohranoj majci koja je takođe lekar i koja je, po sopstvenom priznanju, sa infekcijom gripa odlazila i dalje na posao i radila sa pacijentima. Uzimajući u obzir teške porodične prilike, ona sebi nije mogla priuštiti da ode na neplaćeno odsustvo koje je uvedeno kao posledica kresanja socijalnih fondova. Njena mera (neoliberalne) humanosti u takvoj iznuđenoj situaciji bila je, kako sama kaže, da se potrudi da ne diše neposredno u pacijente. Ne radi se pri tom samo o kolapsu institucija socijalnog staranja i produbljivanju nejednakosti već o narušavanju fundamentalnih ljudskih prava.

Po očekivanom scenariju Ragurama Radžana, sve zemlje kojima je program štednje bio nametnut izašle su iz njega sa smanjenim obimom proizvodnje i zaposlenosti, sa znatno produbljenom nejednakošću društvenih grupa, sa slabijim sistemima zdravstvene i socijalne zaštite i sa povećanim odlivom radno sposobnog stanovništva u emigraciju. I pored snažnog porasta kriminaliteta, najefikasnije i sa najmanje negativnih posledica su kroz program štednje prošle baltičke zemlje, dok je najteže bilo u Grčkoj i Španiji. Međutim, sve ove zemlje su našle neku novu meru ekonomije koja se danas po receptu iz Brisela smatra mogućom i održivom. Njihova društva se posle prvobitne traume polako prilagođavaju novim okolnostima i postaju ponovno funkcionalna. Ova nova funkcionalnost, međutim, uspostavljena je nauštrb sistemskog narušavanja stečenih prava i produbljivanja razmera siromaštva i nejednakosti. I sve to da bi se ekonomija i društvo sveli na njihovu pravu meru. Zebnja sa kojom se suočavaju zemlje iz našeg regiona odnosi se upravo na tu pravu meru nacionalnog dohotka, potrošnje i zaposlenosti sa kojom će one da isplivaju – ako isplivaju – iz predočenog paketa mera štednje.
Aleksandar R. Miletić
broj 111, oktobar 2014.

Pročitajte i ovo...