Home TekstoviB&F Plus Uspon popularne psihologije: 10 saveta kako da prepoznate dobre savete

Uspon popularne psihologije: 10 saveta kako da prepoznate dobre savete

by bifadmin

“Sećam se reakcije jedne koleginice od pre dvadesetak godina koja mi je, vrativši se iz Amerike, zaprepašćeno rekla: ‘Možeš li da zamisliš da tamo ne postoji nijedan trenutak u životu čoveka od rođenja pa do smrti koji psiholozi nisu u nekoj knjizi obradili’. Izgleda da se to sada i kod nas događa”, misli psihoterapeutkinja Jelena Vlajković. Ako se njome bave kvalitetni stručnjaci, uspon popularne psihologije ne mora nužno da bude loša stvar, štaviše – može biti veoma koristan. Međutim, problem nastaje kada neko želi da zaradi “na brzinu” pisanjem knjiga o samopomoći i samoizlečenju, ili pak na prodaji novina sa savetima “stručnjaka” kojih se ljudi slepo pridržavaju.

U dnevnim novinama, ali i na brojnim medijskim sajtovima sve je više tekstova koji počinju sa “10 psiholoških saveta kako da…”. Ovakvi tekstovi čitaocima unapred nude rešenja za pitanja za koje pretpostavljaju da ih muče, poput: kako napredovati na poslu, kako pronaći partnera, kako održati vezu, ili npr. kako se boriti sa određenim zdravstvenim problemima. “Psihološki trikovi” izgleda da mogu da pomognu i u mršavljenju, štednji, borbi sa nesanicom, sticanju prijatelja, otkrivanju lažova i sl.

Dok su nekada samo tinejdžerski i satirični časopisi imali rubrike poput “Draga Saveta”, danas većina “lajfstajl” časopisa objavljuje članke u kojima psiholozi “dopisno” savetuju čitaoce kako da reše određene životne probleme. Takođe, sve je više knjiga iz oblasti tzv. “popularne psihologije” koje nude rešenja za većinu problema savremenog čoveka.

„Kao i u drugim oblastima izdavaštva i ovde postoje i dobre i loše knjige, samo što loše mogu biti mnogo štetnije nego u slučaju npr. beletristike. Sa druge strane, neke mogu biti i veoma korisne: kada se čovek nalazi u krizi iz koje pokušava da nađe izlaz, prava knjiga može da bude veoma lekovita“, objašnjava dr Jelena Vlajković, profesorka mentalne higijene na Odseku za psihologiju Filozofskog fakulteta u Beogradu i psihoterapeut u savetovalištu “Psihološki krugovi”. Vesna Brzev Ćurčić, psihoterapeut iz istog psihološkog savetovališta, smatra da je “popularna psihologija uvod u anatomiju ljudske duše i kao takva je više nego korisna. Ona može da podstakne na razmišljanje, da ponudi tuđa iskustva i da čitaoce oslobodi straha da sa njima nešto nije u redu zbog određenih osećanja i razmišljanja. Ali, nisu sve knjige i svi novinski članci popularna psihologija. Ima tu i laičkog tumačenja veoma složene tvorevine kao što je psiha, ima nadripsihologije ali i profitera na tuđoj nesreći“.

saveti

Brzo vreme, brzi saveti

I prošle i ove godine među najčitanijim knjigama našla se „Kaluđer koji je prodao svoj Ferari“, čiji je cilj, bar prema onome što tvrde izdavači, da nauči čitaoca kako da uzme sudbinu u svoje ruke. Zašto knjige i novinski članci ovog tipa imaju sve širu publiku? „Ljudi radoznalost pokušavaju da zadovolje putem Interneta ili koristeći literaturu koja daje instant rešenja. Potrebno je da se sve sazna odmah i da se rešenje nađe u istom trenutku. Time kao da se negira postojanje individualnih razlika. Naravno da postoje  univerzalna pitanja koja muče većinu ljudi, ali odgovori na njih ne mogu uvek da budu prilagođeni nekoj zamišljenoj grupi osoba. Iza svakog pojedinačnog pitanja krije se predistorija onoga ko pita – detinjstvo, odnosi u porodici, sa vršnjacima, dečje nedoumice, strahovi, nade, prve ljubavi, frustracije, porodično i lično iskustvo, mogućnost korekcije, stepen uvida, empatija, podložnost sugestiji, radoznalost, strah od istine… Zato savete koje pročitamo u novinama ili knjigama, koji nisu namenjeni konkretno nama, ne treba uvek uzimati zdravo za gotovo“, kaže Brzev Ćurčić.

Velikom interesovanju za popularnu psihologiju doprinela je, po rečima njene koleginice dr Vlajković, i složenost savremenog načina života: „Danas se pred ljude postavljaju brojne dileme i mnoga pitanja. Kako izabrati partnera? Kako odabrati budući poziv? Kako odgajati, vaspitavati decu? Kako se suočiti sa neuspesima i gubicima? Naravno, sve su to pitanja koja su ljudi i ranije postavljali, ali je tada postojao čvrst i stabilan sistem tradicionalih odgovora koji su se prenosili sa generacije na generaciju. Partnere je birala porodica, profesija se „nasleđivala“ u okviru jedne porodice, mame, bake, tetke i ujne su imale isprobane recepte kako gajiti i vaspitavati decu. itd. Danas su višegeneracijske porodice u kojima se životni obrasci prenose ‘s kolena na koleno’ sve ređe. Mladi ljudi su ostavljeni da se sami snalaze i često odgovore traže u popularnim knjigama, priručnicima. Osim toga, u ekonomskim krizama kojima se ne vidi kraj, poput ove koju upravo preživljavamo, ljudi se osećaju izgubljeno, nemoćno, depresivno. Stručnjaci do kojih mogu da dođu nalaze se, zbog te iste ekonomske krize koja i njih pogađa, u sličnoj situaciji. Ljudi se žale da niko više sa njima neće da razgovara. U takvoj situaciji traže se druga rešenja“.

Problemi modernog čoveka

“Kad bi mogla da se iscrta mentalna slika prosečnog građanina Srbije, uokvirili bi je bes, strah, nespokoj i nemoć, dok bi okvir ispunili najrazličitiji psihološki problemi i psihijatrijski poremećaji, od onih sitnih pa do najozbiljnijih koji pune mentalne ustanove. Moglo bi se reći da veliki deo građana levitira između depresije i histerije”, objavljeno je prošle godine u jednoj od najtiražnijih domaćih dnevnih novina. Mediji često pišu o tome kako je mentalno stanje nacije ugroženo i kako su na ovim prostorima stariji ljudi sve depresivniji, a mladi sve nezreliji i neodgovorniji. Iskustvo naših sagovornica pokazuje da psihološku pomoć odrasli traže najviše zbog osećanja usamljenosti, problema sa pronalaženjem partnera, depresivnosti i gubitka životne radosti. Mladi i adolescenti, sa kojima radi Vesna Brzev Ćurčić, osim univerzalnih problema sa definisanjem ličnog identiteta, borbom za ideale, problemima emotivne prirode i početkom seksualnog života, u Srbiji se suočavaju i sa “osećanjem neizvesnosti i strahom od budućnosti. Ono što je bilo karakteristično za prošla vremena sada ima dramatičniju komponentu jer je za adolescente najbitnije da postoji granica, odnosno pravila koja će, naravno, gledati da ruše, ali i znati da postoje. Izgubilo se poverenje u porodicu kao osnovu koja donosi osećanje dostojanstva i samopoštovanja, školu kao sistem koji nije samo obrazovni i društvo koje ne garantuje gotovo ništa“.

Pozitivna stvar je, po rečima njene koleginice, to što se, bar u urbanim sredinama, promenio odnos prema traženju psihološke pomoći. Osim toga, drugačija je i struktura onih koji traže pomoć. “Pre tridesetak godina, kada sam počela da se bavim psihološkom praksom, neznatan broj muškaraca se obraćao psihologu. Klijentelu su, uglavnom, činile žene. Danas je to sasvim drugačije. U svakom trenutku polovina ljudi koja mi se obraća za pomoć su muškarci. Očigledno je da vreme ‘muškarčina’ polako prolazi i da su oni sve spremniji da priznaju slabost i zatraže pomoć“.

Ovo ne znači da svako ko ima bilo kakvu životnu dilemu mora ići kod psihologa. Nekada i samostalna potraga za informacijama može biti dovoljna. Tako, po mišljenju dr Vlajković, life i business coaching mogu da budu veoma korisni za ljude kojima je potreban vodič kroz život, odnosno neko na koga (ili na čije savete) će moći da se oslone. Naravno, treba pažljivo birati knjige kojima se poklanja poverenje. „Motivacija pisaca ovakvih knjiga je najraznovrsnija, od potrebe za sticanjem novca ili popularnosti do želje da emocionalno opismene ljude, pomažući im na taj način da kod sebe i kod drugih prepoznaju različite psihološke probleme“, kaže dr Vlajković.

„Važno je“, dodaje Brzev Ćurčić, „da i mediji ozbiljnije pristupaju ovakvim temama. Novinari često, u želji da završe svoj zadatak, ne biraju dobro sagovornike. Kada im predložite nekoga ko je zaista stručnjak iz oblasti koja im treba, umeju da kažu: ‘Nije važno, lupite vi nešto’. To je uvredljivo za stručnjaka, uvredljivo za čitaoca, a još uvredljivije za novine čiji članci treba da počivaju na mišljenjima istinskih stručnjaka, a ne onih koji su uvek spremni da o svemu govore, od nuklearnog rata do slepih miševa“.

broj 110, septembar 2014.

Pročitajte i ovo...