Home TekstoviB&F Plus Koliko treba da znamo o rizicima po bezbednost hrane: Piti ili ne piti pitanje je sad

Koliko treba da znamo o rizicima po bezbednost hrane: Piti ili ne piti pitanje je sad

by bifadmin

Iako je prošlo već pet godina otkad je Zakonom o bezbednosti hrane predviđeno osnivanje Stručnog saveta za procenu rizika u oblasti bezbednosti hrane, on još ne postoji, a javnost nije sasvim sigurna da li je neki prehrambeni proizvod bezbedan po zdravlje. U takvoj situaciji raste verovatnoća da krivci prođu neopaženo, a pogrešni “vise” na stubu srama.

Jedno od ključnih pitanja koje se tiče objavljivanja informacija vezanih za rizike po bezbednost hrane je da li i pod kojim uslovima objavljivati poslovna imena i druge podatke proizvođača i trgovaca, prerađivača i izvoznika prehrambenih proizvoda. Zakon o bezbednosti hrane propisuje da su, ako postoji osnovana sumnja da bi hrana ili hrana za životinje mogla predstavljati rizik po zdravlje ljudi ili životinja, ministarstva nadležna za poslove poljoprivrede i zdravlja dužni da obaveste javnost o prirodi rizika po zdravlje.

Pravilnik o sistemu brzog obaveštavanja i uzbunjivanja za bezbednost hrane i hrane za životinje u propisanim obrascima obaveštenja utvrđuje da polja koja obuhvataju opis proizvoda, podatke o sledljivosti, lične podatke i priloženi dokumenti ne mogu biti dostupni trećim stranama dokle god se ne pominju u ovom dokumentu. Nadležno ministarstvo i inspekcije, po pravilu, objavljuju zbirne a ne pojedinačne podatke, izuzev u incidentnim situacijama kada postoji direktan rizik za zdravlje ljudi i životinja.

Ministarstvo nadležno za poljoprivredu navodi da objavljuje poslovna imena odgovornih za koje se u propisanom postupku utvrdi da krše propise, s tim što težina i učestalost eventualnog prestupa predstavljaju merila za konačnu odluku. Organizacije potrošača primedbuju na ovakvo postupanje i traže češće kontrole, učestalije i potpunije uzorkovanje i laboratorijske kontrole hrane, jasnije određenje kada se ovi podaci objavljuju i njihovo češće objavljivanje, i to ne pretežno kada je krivica utvrđena nego u ranijim fazama, kada šteta nije nastupila ali postoji prilična verovatnoća da će do nje doći. Dešava se da pojedine organizacije potrošača odu i korak dalje, pa samostalno objave poslovna imena i druge poslovne, odnosno lične podatke proizvođača ili trgovaca za koje smatraju da proizvode ili stavljaju u promet nebezbednu hranu. Neretko, ovo ima svoj epilog na sudu u krivičnom postupku za narušavanje poslovnog ugleda i parničnom postupku za naknadu štete, često sa veoma visokim odštetnim zahtevima koje postavljaju proizvođači ili trgovci i traženjem javnog izvinjenja.

piti il ne piti

Evidentno je da ovde postoji suprotstavljenost više načela i interesa – javnosti, zaštite zdravlja i zaštite poslovnih interesa među kojima je potrebno naći ravnotežu. Objavljivanje poslovnih imena subjekata koji posluju hranom samo u izuzetnim situacijama je evropski standard predviđen aktima Evropske unije. Evropska komisija, tako, objavljuje nedeljni pregled obaveštenja o opasnostima sa podacima o direktnom ili indirektnom riziku u hrani i materijalima koji dolaze u kontakt sa hranom, prijava i drugih relevantnih informacija, bez navođenja imena, osim u izuzetnim slučajevima. Smatra se da ovakvo postupanje i praksa ne idu na štetu potrošača, jer obaveštenja podrazumevaju da su potrebne mere zaštite od rizika preduzete ili da je njihovo preduzimanje u toku. Neko će reći da je to jedino pravedno u ovakvo delikatnim situacijama, drugi da je ovo nepravedno i da je u pitanju delo jakih i finansijski moćnih kompanijskih lobija, a treći da je ovakvo postupanje u redu, ali da informisanje treba da bude učestalije i potpunije.

Ako šteta po zdravlje nastupi, posebno kada je u pitanju ozbiljnija šteta, a da se prethodno nije preventivno, proaktivno delovalo kako bi se šteta predupredila, postaviće se pitanje zašto se to nije učinilo ranije, jer je daleko celishodnije preduzeti preventivne mere i upozoriti potrošače nego reagovati pošto šteta već nastupi. S druge strane, ako do štete po zdravlje ne dođe, odnosno ako opasnost od štete nije bila ozbiljna, a javnost je obaveštena drugačije, pa potrošači u najvećem broju prestanu da kupuju i konzumiraju određeni prehrambeni proizvod, proizvođači će trpeti štetu, imaće smanjen obim proizvodnje, prodaje, prerade ili izvoza, čime nastupa imovinska šteta u vidu stvarne štete i izgubljene dobiti, i narušen poslovni ugled. To može dovesti do prestanka rada određenih pogona ili prodajnih objekata i otpuštanja zaposlenih. Neretko, cela jedna lokalna zajednica može da pretrpi negativne posledice. Nisu retke situacije i nelojalne konkurencije, kada tržišni rival iznosi neistinite podatke i tvrdnje o tržišnom takmacu, te preko tih netačnih informacija ili prijavama instrumentalizuje inspekciju, ministarstva ili udruženja potrošača kako bi narušio poslovni ugled i poslovanje konkurentskog proizvođača ili trgovca.

Postoji praksa i da poslovni subjekti rizike i informacije za koje javnost ima opravdanu potrebu da zna proglašavaju i štite kao poslovnu tajnu, čija povreda vodi do zahteva za naknadom štete. S obzirom da Zakon o zaštiti poslovne tajne propisuje da se nezakonitosti, a ni informacije za koje je posebnim zakonima propisano da ne mogu predstavljati poslovnu tajnu ne štite kao poslovna tajna, pa, za objavljivanje takvih podataka ne postoji odgovornost za naknadu štete, korisno bi bilo analizirati koje informacije koje se odnose na bezbednost hrane zaslužuju da budu izričito navedene u zakonskim odredbama kao one koje ne mogu predstavljati poslovnu tajnu i to uneti u zakon.

Da bi se postigao balans i valjano zaštitila zakonom zaštićena dobra, prava i interesi, od ključne važnosti je pravilna i kvalitetna procena rizika. Preduslovi za nju su pravilno definisanje kriterijuma za procenu rizika, utvrđivanje njihove numeričke vrednosti i važnosti, uključujući ponderisanje u skladu sa značajem kriterijuma. To podrazumeva preuzimanje evropskih i međunarodnih standarda i dobre prakse u oblasti bezbednosti hrane, kao i razvijenost informacionog sistema. Veliki ograničavajući faktor na tom putu predstavlja činjenica da Stručni savet za procenu rizika u oblasti bezbednosti hrane, čije osnivanje i poslovanje je predviđeno i uređeno Zakonom o bezbednosti hrane, nije još osnovan, iako je prošlo pet godina od donošenja ovog zakona. Tu je i potreba daljeg razvoja sistema brzog obaveštavanja i uzbunjivanja.

Institucionalni i faktički nedostaci dovode do toga da ne postoji celovit sistem praćenja bezbednosti hrane. Posledično, odgovornost za bezbednost hrane se koncentriše kod inspekcija i pojačava se pritisak na njihov rad i vršenje inspekcijskog nadzora. Same inspekcije ne raspolažu dovoljnim ljudskim, stručnim, materijalnim i finansijskim resursima i opravdano traže stručno informisanje i priručnike za nove oblasti kontrole, popunjavanje kadra, nabavku nove opreme i obuke, posebno one koje bi držali međunarodni i inostrani stručnjaci u pogledu hrane koja se izvozi na međunarodna tržišta. Veterinarska, fitosanitarna, poljoprivredna i sanitarna inspekcija su samo jedna karika u lancu, kome nedostaju druge bitne karike.
Posebno je korisno informisanje i edukovanje nadziranih subjekata od strane inspekcije, čime se ostvaruje njeno preventivno delovanje. Veoma je korisno objavljivanje na internet stranicama inspekcija: obaveštenja o promenama propisa, pravima i obavezama koje iz njih proizlaze za nadzirane subjekte, mišljenja i stručnih obaveštenja. Bitno je raditi i na uspostavljanju i razvoju partnerskog odnosa javnog, poslovnog i civilnog sektora, međusobnoj podeli rizika i preuzimanju svog dela odgovornosti u oblasti bezbednosti hrane između regulatora, inspektora i drugih kontrolora, proizvođača, trgovaca i drugih subjekata koji posluju hranom, asocijacija potrošača, poslovnih i strukovnih asocijacija, putem okruglih stolova, tribina, koordinacionih sastanaka, konsultativnih sastanaka rukovodstava inspekcija i kompanija itd. Inspekcije u dobroj meri već sprovode ovakve aktivnosti, koje neretko ne nailaze na pravi odziv od strane privrednika, koji bi morali da se više anagažuju povodom ovoga. Jer, velika odgovornost za sopstveno poslovanje leži na samim subjektima koji posluju hranom. Uvođenje standarda, njihova pravilna primena i izgradnja stručnih kapaciteta bitno doprinose smanjenju verovatnoće nastanka štete. Potrebna je i veća angažovanost poslovnih asocijacija i udruženja potrošača. Snažan pozitivan uticaj na ovu oblast treba da imaju i moderni inspekcijski standardi, koji će biti propisani budućim Zakonom o inspekcijskom nadzoru.

Milan Stefanović, stručni savetnik USAID Projekta za bolje uslove poslovanja Cardno Emerging Markets USA Ltd.
broj 111, oktobar 2014.

Pročitajte i ovo...