Home TekstoviB&F Plus Izbeglička kriza: „U Srbiji ne postoji integraciona politika“

Izbeglička kriza: „U Srbiji ne postoji integraciona politika“

by bifadmin

U Beograd smo stigle ranom zorom. Na železničkoj stanici u šest ujutro izbeglice su kupovale karte za vozove, sedele na klupama, punile mobilne telefone u obližnjem kafiću u kojem su u jutarnjem programu RTS-a izveštavali o njima. U parku kod autobuske stanice dočekao nas je prizor koji će mozak sačuvati u dugotrajnoj memoriji – ljudi koji spavaju u vrećama, ljudi koji spavaju na podu, ljudi u jadnim šatorima, smeće svuda. Taksisti koji kruže uokolo, kao pčele oko cveća, u potrazi za mušterijama. Neretko im opale cenu znatno veću od uobičajene, pričaju nam lokalci. Nisu jedini u tome – događa se to i u menjačnicama, pekarama, ponekad i u prodavnicama. Tuđa patnja postaje laka zarada za „preduzetnike“.

Otišle smo u obližnje Miksalište, prostor u kojem se skupljaju donacije za izbeglice, koje volonteri dele svakim danom od 10 ujutro do 16 sati. Još nije bilo 10 i napolju je već čekala grupa ljudi znajući da će tamo dobiti barem deo stvari koje su im potrebne za nastavak puta. Čim je prostor otvoren krenulo je deljenje hrane, odeće, lekova. Neki su se gurali, neki su mirno čekali svoj red. „Ko može da krivi one što se guraju?“, govori nam jedan od volontera. „Oni ne znaju hoće li sutra imati nešto za jelo, ne znaju hoće li im deca gladovati“, objašnjava.

Gledale smo ljude koji neprestano dolaze, traže vodu, mleko za decu, hranu, vlažne maramice, pa opet vodu, vodu… Napolju sunce prži kao da pogledom želi rastopiti i najjače čelične konstrukcije. Ljudi nemaju gde da se istuširaju pa su vlažne maramice ono što svi traže. Nekolicina se čak spušta do Save i Dunava da se malo osveže, ali ni tamo se više ne može tek tako, ironije li, zbog Beograda na vodi.

Svugde oko nas mnogo mladih ljudi, mnogo dece i čitavih porodica. Ima tu ljudi sa ožiljcima, bolesnih, prehlađenih. Ima ljudi kojima je sve ukradeno na putu, ljudi koji su čitave porodice ostavili negde daleko i krenuli na nesigurni put prema boljem životu. Jedna žena beskrajno nam zahvaljuje što smo joj poklonile staru putnu torbu. Ljudi nemaju u čemu da nose stvari, neke su se torbe, kao i cipele istrošile na putu. Deca se raduju svakoj igrački više nego hrani. One ih hrane na drugi način. Uprkos svim mukama kroz koje su prošli, uglavnom su nasmešeni i sretni što im svemir nudi novu priliku, el hamdu lila (bogu hvala)!

U Miksalište neprestano pristižu donacije, ljudi iz čitave Srbije i regije nude svoju pomoć, šalju koliko mogu. Donacije donose i neka poznata lica, ali ona ne dolaze u tišini, njihov se dolazak najavljuje na velika zvona. Kamere, fotoaparati su tu kako bi zabeležili svaki humani momenat različitih selebritija, političara, važnih faca, a poneki „otimaju“ decu kako bi fotografija bila atraktivnija i humanost veća.

Stajale smo tako u Miksalištu i odjednom začule – „Dolazi princeza!“ Sasvim nesvesne nadrealne situacije kojoj svedočimo, promatrale smo kako „princeza“ Katarina Karađorđević sa brojnim osobljem slaže donacije na šank dok sa svih strana škljocaju aparati i snimaju kamere, a mlada majka strpljivo čeka da se princeza fotografiše kako bi mogla da uzme potrepštine za svoje dete. Princeza je pritom upitala (na engleskom): „Koristite li moje kese?“. Mislila je pritom na crvene kesice sa grbom njene fondacije, koje izbeglice koje još čeka dugačak put i ne preferiraju previše – jer nemaju ručke. Izgovorivši tu upečatljivu rečenicu i izbegavajući komunikaciju sa samim izbeglicama, princeza se pokupila, ostavivši nas još uvek u šoku.

Princezin dolazak se ubrzo zaboravlja jer se spisak potrebnih stvari samo povećava, kao i ljudi kojima je potrebna pomoć. Miksalište napuštamo s osećajem nemoći jer ne možemo više pomoći, ali s istovremenom srećom jer pristižu novi ljudi sa donacijama. Fotografisanje ljudi u parku ili Miksalištu mučno je i ne možemo se naterati da tražimo od njih da se fotkaju u ovom trenutku, stoga odlazimo sa tek nekoliko fotografija.

Već smo mnogo puta videle njihova lica, patnja ljudi je dobro dokumentovana, dok je dela pomoći premalo od strane onih koji bi prvi trebali da pomognu – različitih evropskih glavešina koji daleko od terena i stvarne situacije razglabaju o budućnosti svih ovih ljudi. Dok Evropa diže zidove, raspravlja o kvotama, sigurnosti granica, dobri ljudi nastavljaju pomagati donacijama u skladu sa svojim mogućnostima. Pri tome nije reč o prisećanju na neko sopstveno izbegličko iskustvo kako se voli isticati u regiji. Reč je o bazičnoj ljudskosti i solidarnosti na koje su zaboravili svi oni koji u detetu vide teroristu, koji šire paranoje o zarazama ili islamizaciji Evrope. Na to nas podsećaju i aktivisti koje smo upoznale u Beogradu.

O načinu na koji se Srbija nosi s ovom izbegličkom krizom razgovarali smo sa Robertom Kozmom iz Grupe 484 koja postoji dvadeset godina i bavi se pružanjem pomoći izbeglicama, raseljenima, tražiteljima azila i migrantima. Pritom se ne radi samo na pružanju direktne pomoći, već i na zagovaranju za migracijske politike i izgradnju sistema azila koji bi poštovao ljudska prava tražitelja azila i migranata, kao i smišljanju različitih programa za integraciju. Jedan od programa na kojem Kozma radi je obrazovni, u kojem je naglasak na radu u školama i radu sa mladima, na polju izgradnje demokratskog vrednosnog sistema – u punom smislu.
Kako je trenutna izbeglička kriza u Srbiji bila percipirana od strane političara, koliko se razlikovala od stranke do stranke – je li bilo velike polarizacije u tom smislu?

R. Kozma: Situacija je bila kao sa svime kod nas – što god da se dogodi nas kao iznenadi. Tu moramo razlikovati dve stvari. Jedna je odnos prema tražiteljima azila od pre juna, pre ovih većih izbegličkih talasa, a druga je trenutni odnos prema izbeglicama, od juna naovamo. Iskreno, mislim da su ovde svi šokirani jer je vlast shvatila da u ovoj situaciji moraju ispasti good guys. To je išlo po principu – s obzirom na to da smo u sjajnoj poziciji jer izbjeglice ne žele da ostanu kod nas, mi ćemo biti gostoprimljivi. Nećemo koristiti situaciju za nacionalističku homogenizaciju našeg društva kao što je slučaj u Mađarskoj, nego eto – mi njima pomažemo, mi ovo nismo ništa izazvali, ali ćemo biti dobri domaćini kakvi jesmo – to je ta retorika.
Rekli ste kako srpska vlast u ovoj situaciji želi ispasti good guy. Da li su to stvarno, koliko se zapravo pomaže izbeglicama?

R. Kozma: U poređenju sa tretmanom izbeglica u susednim zemljama, teško je kritikovati Srbiju. Međutim, kritika je potrebna i kritika leži u tome da ti zapravo ne pomažeš u potpunosti, ti si samo bolji u odnosu na regiju, ali to i dalje ne znači da je izbeglicama dobro. Nismo kao Orban iskoristili izbeglice za bildovanje nacije, nismo kao Makedonci poslali policiju na njih, ali da istinski pomažemo, park u Beogradu ne bi mogao izgledati ovako kako izgleda, ne bi mogao funkcionisati kao neformalni prostor tj. prihvatni centar za izbeglice, morali bi imati prihvatni centar koji bi nudio barem minimalne uslove. Odgovor vlasti na takvu kritiku bio bi da postoji one stop centar u Preševu, na ulazu u zemlju. Ali ako zaista želimo pomoći tim ljudima, onda ne možemo imati jedan prihvatni centar na ulasku u zemlju, a ne imati u Beogradu, znajući da će svi ti ljudi doći u Beograd. Oni moraju doći u Beograd da bi znali kako i gde dalje. Tek sada se formira prihvatni centar u Kanjiži koji bi trebao da ima 400 mesta, dok se u Subotici ljudi skupljaju u staroj ciglani. Tamo je tek postavljeno nekoliko mobilnih WC-a, ali njih je postavila jedna organizacija civilnog društva. Celokupni odgovor Srbije je na ulasku u zemlju, a kasnije se ne radi dovoljno – sve je prepušteno organizacijama civilnog društva i pojedincima. Odnos prema izbeglicama i migrantima zapravo je vrlo autoritaran, s pozicije „mi smo tu da ih zaštitimo“, dok se ništa ne radi na tome da se predstave ti ljudi, da se javnost upozna sa njihovim problemima, da se osveste ljudi na tom nivou. Ali da, kada se sumira u odnosu na situaciju u regiji, Srbija ispada pozitivan primer, čisto zato što su početne pozicije u regiji bile toliko niske, pa se pozitivnim smatra to što nema otvorenih poziva na nasilje i represije nad izbeglicama.
Ministar Dačić je na nedavnom sastanku u Beču pri razgovoru o sastavljanju strategije za prihvat izbeglica napomenuo da bi Srbija mogla biti „nagrađena“ otvaranjem pristupnih pregovora sa EU. Srbija je ovog meseca trebalo da donese i Operativni plan za izbeglice, no on još nije dovršen… Može li Srbija ovu situaciju da iskoristi za jačanje svoje pozicije u pregovorima sa EU?

R. Kozma: Operativni plan još nije dovršen, trebalo je da bude pre dve nedelje, ali je na kraju ta verzija povučena. Činjenica je da ni Hrvatska, ni BiH, ni Srbija, ne mogu same da reše situaciju. Pretpostavlja se da će ove godine od osamsto hiljada do milion ljudi ući u EU. Gledano u odnosu na broj stanovništva Unije, to je ništa. Kada se pak to razgradi na zasebne države koje svaka imaju svoje političke sisteme i dileme da se to može koristiti kao problematična karta na izborima, onda nastaje problem. Vratimo se sad na Srbiju – ona ne može ovaj problem sama sa reši i to i ne treba da bude cilj, ali činjenica je da ljudima nije adekvatno pomagano, pogotovo ako se gleda što je korpus prava izbeglica i migranata. Postoji ta svesnost da će se migranti na periferiji Evrope koristiti kao bargain cheap. Oni će se koristiti kao neki vid pozicioniranja sebe u pregovorima. To ne moraju biti pristupni pregovori za EU, to mogu biti pregovori za razne stvari. Siguran sam da će EU u jednom trenutku tražiti od periferije, pogotovo ove izvan EU, da bude bafer zona za ulazak izjeglica i migranata. Tako da postoji mogućnost da se zahteva prihvatni centar u kojem bi migranti bili smeštani i da se podnošenje zahteva za azil u zemljama EU podnosi na periferiji van EU. To su mogući scenariji. I sada kada se pogleda veći dio sredstava za pomoć izbjeglicama, to je uglavnom novac međunarodnih organizacija i međunarodnih nevladinih organizacija, jednim delom iz EU. To je budžet za pomoć izbeglicama koji je de facto budžet za očuvanje granica.
Koliko je teret prilikom prihvata izbeglica pao na organizacije civilnog društva, a koliko je toga rešavano sistemski, od strane Vlade?

R. Kozma: Trenutno su u Srbiji dva paralelna sistema – jedan je regularni sistem traženja azila, a drugi sistem bavljenja ovom izbegličkom krizom, gde većina ljudi kroz zemlju samo tranzitira. Kada govorimo o sistemu azila i pet postojećih centara za azilante, bilo stalnog ili privremenog karaktera, sve ono osim smeštaja i hrane u centrima za azilante obavljaju organizacije civilnog društva, ili je na kraju podržano od strane međunarodnih nevladinih organizacija i međunarodnih organizacija. Tu se radi o psihosocijalnoj pomoći, obrazovnom programu unutar centra, učenju jezika, upoznavanju sa kulturom – sve to rade ili organizacije civilnog društva ili se formira unutar samih centara, ali zapravo pod podrškom UNHCR-a i sličnih organizacija. Takođe, pravnu pomoć tražiteljima azila pružaju nevladine organizacije. Što se pak trenutne situacije sa izbeglicama tiče, imamo prihvatni centar u Preševu, u Beogradu nemamo ništa, u Kanjiži se gradi prihvatni centar, a Subotici ljudi borave u staroj ciglani. Sve što se događa u parku u Beogradu je pomoć organizacija, bilo domaćih ili međunarodnih, i pojedinaca.
Koliko se ljudi uopšte prijavljuje i traži azil u trenutnoj situaciji?

R. Kozma: Svi koji uđu u Srbiju, kad se registruju u Preševu, njih MUP vodi kao da su izrazili nameru da zatraže azil, iako je jasno da se radi o nameri da se tranzitira. U ovom trenutku se pretpostavlja da je brojka tražitelja azila od početka godine devedeset hiljada. Centri za azilante su poprilično prazni, s izuzetkom Krnjače u kojem povremeno ima ljudi, primarno zato što je u Beogradu. Oni tražitelji azila koji su dovoljno informisani o postojanju tog centra i ne mogu odmah da nastave put dalje, koriste priliku da provedu neko vreme tamo dok ne nastave put, ukoliko budu upućeni u taj centar nakon izražavanja namere za traženjem azila. Pogrešno je što se za sve te ljude evidentira namera za traženjem azila jer nam to ostavlja pogrešan dojam o realnim brojkama tražitelja pa se pogrešno procenjuje šta činiti i loše se planira politika prema tražiteljima azila. Pretpostavlja se da se nekoliko hiljada ljudi dnevno nalazi na teritoriji Srbije. Otkada je krenulo podizanje zida u Mađarskoj, izbeglice su u užasnoj žurbi i mnogi od njih s pravom predosećaju da će ovo jednom stati i da je bolje da što pre uđu u EU.
Postoje naznake da bi se uskoro mogao menjati Zakon o azilu. Čime bi to moglo rezultirati, postoji li mogućnost da dođe do većih restrikcija?

R. Kozma: Zakon o azilu je u Srbiji donesen 2007. godine, brzinski, bez anticipiranja kako bi se on u budućnosti mogao koristiti. Već 2012. godine postalo je jasno da je Zakon problematičan u smislu uređivanja sistema azila i zaštite prava tražitelja azila. Rasprava o promeni Zakona traje proteklih godinu i po dana i mahom je guraju organizacije civilnog društva, među njima i Grupa 484. Unutar svog think tank odeljenja – Centar za migracije Grupe 484 – nudili smo naš pogled na sistem azila i promene koje su potrebne unutar njega. Na odluke o statusu tražitelja azila u Srbiji čeka se jako dugo, sistem azila bio je nefunkcionalan jer se na adekvatan način nije procesuiralo pravo tražitelja azila, a na pravilan način nisu uspostavljeni niti sistemi readmisije sa Makedonijom. Dakle, rasprava o Zakonu postoji već duže vreme, ali nekako mi se čini da je sada to suspendovano. Trenutno se svi bave „gašenjem požara“, rešavanjem ove situacije. Ova situacija će promeniti mnogo toga. Moguće je da će doći do promene sistema azila, ne samo brojčano, već u sklopu potpuno novog promišljanja. Koji će biti novi zahtevi, kako će se nadležni organi postaviti prema mogućem zahtevu da ovde bude veći prihvatni centar – sve su to pitanja o kojima valja razmišljati. Mislim da se sada gasi ovaj požar, ali od toga će zavisiti ka kojoj raspravi o uređivanju sistema azila ćemo se vratiti. Sumnjam da ćemo se vratiti u prethodno vreme, jer je ova situacija u mnogočemu game changer.
Većina izbeglica želi da dođe do određenih zemalja unutar Evropske unije. Jedan od razloga zbog kojih odlučuju da odu u neke zemlje, a u neke ne, jeste i dobra ili loša integraciona politika određene zemlje. Kakva je vaša procena integracione politike u Srbiji?

R. Kozma: Imamo takozvane push i pull faktore migracija. Push su negativne okolnosti u kojima živiš, a pull je ono što te privlači, a to su okolnosti u kakvima možeš živeti u budućnosti, način na koji možeš urediti sopstveni život. Naravno da se ljudi koji beže prvenstveno žele spasiti, ali valja reći da obično beži onaj ko ima barem nekakvih resursa i obično dobro razmišlja o načinu na koji će ih utrošiti. To su situacije poput – „nažalost, prodao sam kuću, ali ovaj novac sad moram investirati u svoju budućnost“. Naravno da izbeglice teže onim zemljama koje su ekonomski dobrostojeće i imaju, istorijski gledano, neki vid prihvata ljudi iz drugih zemalja, odnosno – njihove ekonomije su se zasnivale na tome da određeni deo poslova obavljaju tzv. gostujući radnici. Druga stvar je da u tim zemljama mogu s vremenom ostvariti status punopravnog građanina i biti ravnopravni sa drugim građanima. Zato se ide u Nemačku i Švedsku. Ako zanemarimo ovu situaciju i vratimo se tri meseca unatrag, zaključićemo da u Srbiji ne postoji integraciona politika. Jako je malo statusa izbegličke zaštite dodeljeno, uglavnom se radi o dodeljivanju supsidijarne zaštite koja se obnavlja svakih godinu dana. To je jedan nejasan status, stanje večnog iščekivanja, uz jako mali vid potpore. Mi i dan danas imamo situaciju sa izbeglicama iz Hrvatske i BiH koje se još uvek nalaze u centru u Krnjači, koje nikada nisu imale resursa i potpore da se izbave iz izbegličke situacije… One su u nekom trenutku prestale da budu izbeglice, već su postale neki novi izbeglički identitet siromašne zajednice. Dakle, prava integracija nije samo omogućavanje potpore izbeglicama, već i omogućavanje izlaza iz te potpore – pronalaska načina da sami sebe izdržavaju. Zato izbeglice idu u određene zemlje Evropske unije, a ne bilo gde.
Hrvatska ima dogovor o readmisiji sa Srbijom, a sami ste rekli da Srbija nije na pravilan način uspostavila sistem readmisije sa Makedonijom. Gde je onda tu Srbija, je li na neki način „zaglavila“ sa izbeglicama ako Mađarska do kraja zatvori svoje granice?

R. Kozma: Manje-više su i pre postojale indicije da se krše dva bitna principa, i to bi se moglo nastaviti. To se očitovalo na dva načina – prvi je nasilno, tj. nezakonito vraćanje na drugu teritoriju, takozvana nelegalna i neformalna readmisija. Drugi je da, kada netko ulazi u Srbiju, da država pregazi non-refoulement princip. To je ono što sada radi Mađarska sa gradnjom zida, to je kršenje principa non-refoulement. Ako je u nečemu bilo pomaka u poslednje četiri godine, bilo je u tome da se nadležni organi koji se dotiču sistema azila, primarno granična policija, svojim poslom ne smatraju „grubu“ odbranu granica i kršenje principa non-refoulement. Taj pomak je daleko od idealnog, ali je pomak u odnosu na pre.
Kakva je generalna atmosfera u medijima i srpskom društvu, kako su izbeglice predstavljene kroz medije i kako su dočekane od strane građana i građanki?

R. Kozma: To je zanimljivo razmotriti jer znamo pod kolikom je kontrolom naša medijska scena. Mediji, kao i u svemu, prate politiku Vlade. U skladu sa političkim diskursom koji je bio prisutan, mediji nisu potpirivali situaciju, bilo je jasno da se mora poslati lepa slika. Sada se sve namerno prikazuje kroz prizmu „jadni ljudi, mi im pomažemo“. Treba postaviti pitanje – kako mi to tačno pomažemo ako ljudi leže u parku i imamo samo građane i organizacije koji su se pokrenuli za davanje pomoći? Druga stvar je da mediji ne bi trebal samo da imaju pozitivnu priču o nekom tko tranzitira kroz više zemalja i uspeo je da preživi sve to, bez da pozovu na odgovornost. Dalje, često uz priče kako Srbija pomaže dolazi dodatak „iako nas oni koštaju“. U toj je rečenici sadržano sve. I dalje u medijskim izveštavanjima postoje podele na „nas“ i na „njih“. Uvek prave tu razliku drugog, naglašavaju da se radi o drugom kulturnom identitetu, kao da svi građani Srbije imaju isti kulturni identitet. Što se tiče društva uopšte, mislim da neke podele svakako postoje. Od onih koji žele da pomognu do onih koji neodobravajući gledaju na izbeglice. Indicija za to jeste činjenica da su u svakom mestu u kojem je trebalo izgraditi Centar za smeštaj za tražitelje azila postojale negativne reakcije i otvorene demonstracije protiv otvaranja datog centra. Još valja reći, iako mi, kao, silno pomažemo izbeglicama i migrantima, većina njih ovde plaća mnogo veće cene nego mi. Prema njima se nemoralno ophodi i pljačkaju se na taj način.
Govoreći o regiji, ali i globalno, prave se velike distinkcije među izbeglicama, ali i među migrantima, pa i u samoj razlici između izbeglica i migranata. Kako to komentarišete?

R. Kozma: Mnogo je licemerja u trenutnoj situaciji i pristupu izbeglicama. Prave se razlike između ekonomskih i prisilnih migranata, kao da ekstremno siromaštvo nije nešto što te ugrožava kao i rat… A onda dolazimo do toga da neko iz Eritreje ili Gane, kao, ne sme da beži i traži život drugde, jer je „samo“ ekonomski migrant. A kada govorimo o ratovima i izbeglicama koje beže zbog rata, i tu se prave velike razlike. U tom smislu Sirijci se smatraju punopravnim izbeglicama, a neko ko dolazi iz Iraka gde se sve raspalo se ne smatra. Šta ćemo smatrati ratom i građanskim ratom, šta ćemo smatrati dovoljnom prisilom, definicija je koja je prepuštena uvek onima koji nisu u nemiloj poziciji.
Koja je prva stvar koja bi se sada u Srbiji trebala promeniti, na čemu će Grupa 484 insistirati?

R. Kozma: Što se tiče trenutne situacije, prva stvar koja se sada treba promeniti je otvaranje prihvatnih centara, to je ipak najhitnije i najbitnije. Dolazi jesen i hladnije vrijeme, ljudi ne mogu da leže u parku. Što se tiče sistemskih projena, treba da se menja Zakon o azilu, ali i sistemski da se obrazuju građani i građanke, počevši od menjanja najkonzervativnijih ustanova, a to su škole.

 

 

Ivana Perić, Ana Kuzmanić
H-Alter

Pročitajte i ovo...