Kada je pre nepunih sedam dana švajcarski parlament tesnom većinom doneo odluku o uvođenju zakonskog podatka o „Automatskoj razmeni informacija (AIA)“ sa poreskim službama drugih država svima je postalo jasno da tajni bankovni računi „odlaze u istoriju“.
Debate i gotovo „rovoske borbe“ protivnika i pobornika „AIA zakona“, kojim se Helvecija aktivnije uključuje u borbu protiv utajivača poreza a shodno odlukama i standardima G20 i OECD-a, vođene su par godina unazad. Naposletku, uoči glasanja o „istorijskom zakonu“ na strani pobornika bili su predstavnici banaka, levo orijentisane partije i ministarka finansija Evelin Vidmar-Šlumf. Protivnici zakona, poput većine lidera pojedinačno najveće stranke SVP , tvrde kako „država nema šta da traži u sferi privatnosti građana. A to se odnosi i na lične finansije“.
Međutim, temeljni i precizni, kakvi Švajcarci i jesu u svemu što rade, AIA zakonom obuhvaćeni ce biti samo stranci koji poseduju tajne račune u ovadašnjim banakama. Za tzv „domaće klijente“ (državljane i one koji poseduju trajnu dozvolu boravka u Konfederaciji – vizu C) tajni računi i dalje će postojati.
Eksperti ukazuju da je od početka debate o AIA zakonu bit problema bila „kako uskladiti međunarodne norme i standarde u sferi borbe protiv utajivača poreza sa domaćim zakonodavstvom.“ Na drugoj strani, za banke tajni računi nikada nisu ni postojali. Banke su uvek i za svakog klijenta posedovale precizne informacije. Druga je stvar što su klijenti mogli da imaju tzv „brojčane račune“ pa javnost nije mogla nikada da otkrije o kome se radi.
Danas više nije bitno da li imate dokaze da se na nečijem bankovnom računu nalaze „prljave pare“ (stečene možda kriminalnim radnjama ili utajom poreza), dovoljno je da postoji opravdana sumnja pa da se taj račun blokira a vlasnik uhapsi. I to važi ne samo u Helevciji nego i većini OECD država.
Usvajanjem ovog AIA zakona, švajcarske poreske službe su dobile sugestiju da „se aktivnije i spontanije“ uključuju u saradnju sa kolegama iz drugih država. Više pažnje će se posvećivati ne samo ‘pojedinačnim slučajevima’ već i „modelima ili mustri ponašanja“ sumnjivih klijenta.
Kao primer „klasičnog pranja novca“ eksperti navode u poslednje vreme sve popularnije transfere tzv. „donacija za humanitarne organizacije“. Kako funkcionišu ovi modeli? Nepoznati klijent prebaci preko sistema kreditnih kartica određene iznose novca na račun neprofitne ili humanitarne organizacije. Organizacija potom 75-80% primljenog kapitala dalje prosleđuje na račune na kajmanskim ostrvima ili u Panamu.
Model funkcioniše u Italiji, UK, Francuskoj. U Švajcaskoj ne! Zašto?
U Helveciji je prema zakonu nemoguće iz inostranstva izvršiti uplatu ka nekoj neprofitnoj ili humanitanoj organizaciji putem kreditnih kartica. Uplata ka neprofitnoj ili humanitarnoj organizaciji lociranoj u Švajcarskoj uvek mora da se odrađuje putem IBAN i SWIFT transfera, pri čemu banke dobijaju kompletnu informaciju o uplatiocu novca. Ukoliko je suma veća od 10 ili 20.000 franaka, banka primalac novca može sredstva da blokira dok ne ispita o čemu se radi.
Bankari tvrde da se ovo radi kako bi se zaštitili klijenti banaka pa i humanitarne ili neprofitne organizacije. Trik je, tvrde bankari, da onaj koji presleđuje novac putem kreditnih kartica u stvari krade primaoca novca.
Kako? Banka koja je izdala kreditnu karticu (visa, master itd) u roku od 5 nedelja može da zatraži od banke primaoca novca da se uplaćeni iznosi vrati nazad jer je „transfer odrađen greškom ili bez znanja vlasnika kreditnih kartica“. A uplatilac najčešće zahteva od primaoca novca da po prijemu tzv donacije veći deo para što pre prebaci na određene račune koji se nalaze na primer na kajmanskim ostrvima. Na taj način primalac novca u stvari biva pokraden.
Ovaj model, tvrde bankari, danas se često koristi za „pranje para“ ili kada se pokradu kreditne kartice klijenata. I dok klijent još nije blokirao upotrebu kartice na ovaj način se „skine deo novca sa računa“. Kada klijent primeti da je pokraden, njegova banka blokira karticu, a sve uplate sa pomenute kartice zahteva da se vrate u roku od 48h od strane banke koja je primila novac. Kako god bilo, primaoci ovakvih uplata su najčešće „pokradena strana“.
Ovaj „model“ ponašanja klijenata funkcioniše i daje rezultate svuda po svetu sem u Švajcarskoj.
Zoran Vitorović, Cirih