Home TekstoviB&F Plus Odakle je stiglo zlato: Kosmičko gusarenje

Odakle je stiglo zlato: Kosmičko gusarenje

by bifadmin

Nije nimalo neverovatno da se zlato u izlogu neke juvelirske radnje, u pradavna vremena nalazilo u jezgru drugih nebeskih tela. Naučnici tvrde da bi zlato u Zemljinoj kori bilo još ređe, da naša planeta nije uspela da preživi učestalo sudaranje nebeskih tela u tek nastajućem Sunčevom sistemu, u kojima su veći objekti uništavali manje i „preotimali njihovu imovinu“, uključujući i plemenite metale.

Osim što fascinira i podstiče pohlepu, zlato je za ljude dvostruka zagonetka. Ona prva, prizemnija, odnosi se na pitanje kolika je ukupna količina zlata u svetu. Procene variraju od 155.244 tone, preko 171.300 tona, do čak 2,5 miliona tona, odnosno od kocke dužine nešto preko 20 metara, do one čija bi strana bila duga 50 metara, ili stuba visine 159 metara. Prema stručnjacima Američkog geološkog društva, na poznatim nalazištima preostalo je još oko 52.000 tona zlata koje tek treba da se iskopa, a moguće je da će se otkrivati još novih.

S druge strane, prema navodima Univerziteta Ujedinjenih nacija i Globalne inicijative za e-održivost (GeSI), količina zlata u elektronskom otpadu je oko 50 puta veća od one koja može da se dobije iz rude zlata. Primera radi, tona čip pločica sadrži oko 200 grama zlata, a tona mobilnih telefona oko 300 grama zlata, prema samo pet grama u toni rude zlata. Godišnje, u elektronske proizvode ugradi se više od 320 tona ovog plemenitog metala, u vrednosti koja premašuje 16 milijardi dolara.

Druga zagonetka, stara je milijarde godina i vodi daleko iznad Zemlje, budući da se odnosi na pitanje o kosmičkom poreklu zlata. Ipak, naučnici tvrde da su njihove pretpostavke o mogućem odgovoru pouzdanije od zemaljskih prognoza kako će se kretati cena zlata na berzi. Koliko god se razlikovale procene o ukupnoj količini ovog plemenitog metala na našoj planeti, jedno je sigurno – on je veoma redak u Zemljinoj kori, a kosmolozi objašnjavaju da je postojala ogromna verovatnoća da ga bude daleko manje. Zašto?

Nebeska savezništva i pljačke

Teorija koja to objašnjava ima polazište u periodu od pre 4,5 milijardi godina, kada svemir nije bio toliko prazan a u Sunčevom sistemu tako mirno kao danas. U to vreme, oko mladog Sunca kovitlala je ogromna količina prašine, a u njoj gomila sitnih komada stena koje su sadržale i zlato, gvožđe, ugljenik, vodu i sve ono što se danas nalazi na Zemlji i ostalim planetama, objašnjava Florijan Frajšteter, austrijski astronom, autor brojnih naučnih publikacija, kao i bloga Astrodictumsimplex, jednog od najčitanijih naučnih blogova na nemačkom govornom području. Kao posledica sudara tih sitnih komada, nastajala su veća nebeska tela, koja su se dalje sučeljavala u sveopštoj kosmičkoj gužvi.

Naime, kada se dva komada stene sudare, ili se međusobno uništavaju, ili se spajaju i obrazuju veće nebesko telo, a šta će biti ishod zavisi od načina na koji se sudaraju i brzine kojom se kreću. Ako se pretope jedan u drugi, njihovi sastojci donekle će se izmešati, a kada se sudare dve planete, veličine od nekoliko stotina do nekolko hiljada kilometara, oslobođena energija je tolika da može oba nebeska tela još jednom da istopi.

U tečnoj materiji, različiti elementi se odvajaju jedni od drugih, a oni teži, poput gvožđa, spuštaju se u jezgro novoformiranog nebeskog tela i tamo se spajaju, dok lakše materije ostaju na površini i ponovo postaju čvrste. Velike planete imaju jezgro sačinjeno od metala, isto kao i Zemlja, u čijoj utrobi se krije gvozdena lopta veličine Meseca. Zlato je, takođe, težak element, a dodatno je i „siderofilno“, odnosno rado se povezuje sa gvožđem i, stoga, najveći njegov deo se tokom stvaranja naše planete spustio u Zemljino jezgro, dok je njegovo prisustvo u kori veoma retko.

Stručnjaci tvrde kako bi ono bilo još ređe da, potom, nisu usledili slabiji udari manjih nebeskih tela. U tom kosmičkom periodu preovlađivali su asteroidi, veličine svega nekoliko kilometara, ali je bilo i znatno većih tela, odnosno planeta, prečnika od nekoliko stotina, do nekoliko hiljada, pa čak i nekoliko desetina hiljada kilometara. Astronomi pretpostavljaju da se Zemlja, u poznoj fazi nastajanja planeta, još jednom sudarila sa telom srednje veličine, velikim između 2.500 i 3.000 kilometara, odnosno nešto manjim od Meseca. S obzirom na takvu veličinu, prilikom sudara nije oslobođena dovoljna količina energije da bi došlo do pretopljavanja oba nebeska tela, već su se metali iz onog manjeg zadržali u Zemljinoj kori, gde se i danas nalaze.

Druge planete u juvelirskoj radnji

Naravno, teško je pouzdano tvrditi da se odigrao baš takav scenario u periodu za koji nema direktnih dokaza, ali ova teorija, ipak, predstavlja mnogo više od pukog nagađanja. Ona se zasniva na kompjuterskoj simulaciji, a ova na programiranom modelu ranog Sunčevog sistema. Kada se mladoj zvezdi, našem Suncu, i određenoj količini manjih komada stena dodaju i Njutnove jednačine na koji način ova tela deluju jedna na druge, na računarskom ekranu može da se posmatra kako su planete nastajale iz sitnih delova materije.

Sve ono što se događalo pre 4,5 milijardi godina odigra se na kompjuteru za nekoliko sati. Ali, nedostatak kompjuterske simulacije je to što nam pokazuje samo ono što se moglo desiti, ali ne i ono što se stvarno desilo. Ipak, kada se napravi više različitih simulacija i isprobaju sve moguće početne situacije, dobija se prilično jasna predstava o tome šta se verovatno dešavalo u ranom dobu Sunčevog sistema. Ona upućuje da je u to vreme postojalo mnoštvo nebeskih tela koja su se mogla sudariti sa Zemljom i tako „doneti“ zlato na našu planetu.

Simulacije pokazuju i da se za ove hipoteze mogu pribaviti dodatni dokazi. Jer, o drevnim sudarima nebeskih tela svedoče i drugi tragovi, poput velikih kratera na Zemlji, kao i onih koji su snimljeni na Mesecu i Marsu, a potom i izmereni. Iz toga se može izvesti zaključak koliko se asteroida ranije kretalo kroz Sunčev sistem i kolika je bila njihova veličina. Ova se posmatranja iznenađujuće dobro poklapaju sa onim što je pokazala kompjuterska simulacija.

Dakle, nije nimalo neverovatno da se zlato u izlogu neke juvelirske radnje, u pradavna vremena nalazilo u jezgru drugih nebeskih tela. U bliskom susretu naše planete sa jednim od njih, koje je prethodno preotelo zlato drugima, Zemlja je usmrtila protivnika i zadržala njegovu imovinu u svojoj kori. Ako se ima na umu da nam je zlato danas dostupno zahvaljujući prethodnom kosmičkom gusarenju, da li ga to čini još fascinantnijim, ili, možda, manje čudi što pohlepa, pljačke, pa čak i prolivanje krvi, prate i njegovu zemaljsku istoriju.

 
broj 126, april 2016.

Pročitajte i ovo...