Home TekstoviB&F Plus BitTorrent pred gašenjem: Kako je vraški dobra tehnologija postala očajan posao

BitTorrent pred gašenjem: Kako je vraški dobra tehnologija postala očajan posao

by bifadmin

Grupica autsajdera iz Silicijumske doline rasparčala je gotovo svu gotovinu i ostavila na izdisaju kompaniju BitTorrent, koja je svojevremeno osmislila revolucionu tehnologiju, a danas se preko protokola BitTorrent-a svakog dana obavlja čak 40 odsto ukupnog svetskog internet saobraćaja.

Rođaci Bob Delamar i Džeremi Džonson postali su prošlog aprila ko-direktori kompanije BitTorrent. Zahvaljujući uslovima neobičnog finansijskog aranžmana, bradati kanadski japanofil u ranim četrdesetim i inženjer telekomunikacionih mreža iz San Dijega su došli u posed kontrolnog paketa akcija u kompaniji, sa ambicioznim planom da je transformišu u, kako je Delamar javno isticao, „sledeći Netflix“. Problem, međutim, leži u tome što je BitTorrent već pokušao da „postane sledeći Netflix“, i to mnogo pre nego što je Netflix „postao sledeći Netflix“.

BitTorrent su 2004. godine osnovali Bram Koen, pronalazač protokola otvorenog koda, i Ašvin Navin. BitTorrent-ov protokol predstavljao je u tom trenutku ingeniozan način za prenos velike količine podataka preko interneta, tako što ih razdeljuje u male komade koje korisnici međusobno „šire dalje“ i, na kraju, ponovo „sastavljaju“ u svojim računarima. Kompanija je, dakle, započela sa radom računajući na činjenicu da je Koen stvorio jedan od najpotrebnijih alata za rad na internetu, kojim se može zgrnuti velika zarada.

Ali od samog početka, BitTorrent je imao problem brendiranja. Internet pirati su masovno počeli da ga koriste za nelegalno deljenje filmova, zato što je pomenuti protokol bio open source, odnosno dotupan svima. Kao posledica toga, tokom čitavih 12 godina investitori, rukovodioci i osnivači kompanije pokušali su da izmisle i primene različite strategije za pravljenje novca, koje su imale samo jedan zajednički cilj – da ubede krajnje korisnike, kako uprkos tome što ga pola planete koristi za obavljanje nelegalnih aktivnosti, ova izuzetna alatka može da bude upotrebljena za zaista velike stvari.

Oni su, naravno, u pravu. Prema podacima sa sajta kompanije, 170 miliona ljudi na mesečnom nivou koristi njen protokol. Facebook i Tvitter se njime služe kako bi ažurirale svoje servere, a Univerzitet sa Floride uz njegovu pomoć distribuira velike količine naučnih podataka istraživačima iz čitavog sveta. Čuveni gigant gejming industrije, Blizzard Entertainment, je koristio BitTorrent kako bi njegovi korisnici preuzimali jednu od najpoznatijih igrica u istoriji, World of Warcraft. To je samo nekoliko primera, koji ilustruju podatak da se preko protokola BitTorrent-a svakog dana obavlja čak 40 odsto ukupnog svetskog internet saobraćaja.

Zombi start-ap

Ali transformacija ove tehnologije u bilo koju vrstu biznisa pokazala se nedostižnom. Do prošlog proleća, BitTorrent je već dvaput pokušao da postane medijska kuća. Prvo je 2007. godine osnovan BitTorrent Entertainment Network, koji je trebalo da predstavlja „prodavnicu“ za filmove i muziku, baš poput Netflix-a danas. Međutim, godinu dana kasnije, zarade nije bilo i projekat je napušten. A onda je 2013. lansiran BitTorrent Bundle, sa idejom da predstavlja konkurenciju iTunes-u i Amazonu, tako što će dozvoljavati umetnicima da direktno distribuiraju svoje radove krajnjim korisnicima, uz uzimanje male provizije za uslugu prenosa. Pre tri godine najavljeno je da će Bundle kreirati i svoju prvu naučnofantastičnu seriju, kako bi na vreme počela sa pravljenjem sopstvenog sadržaja i „uskočila u voz“ globalne renesanse igranih serija, koje se sve češće prikazuju putem novih medija. Već početkom 2015. od ove ideje se takođe odustalo.

Neki startapovi se rađaju pod srećnom zvezdom. Potrebno je da se poklope dobar tajming, upotreba odgovarajućih tehnologija, kao i da pravi pojedinci budu na čelu, kako bi se desio uspeh poput Facebook-ovog. Ostali uglavnom brzo propadnu. Postoji i treća opcija – oni startapovi koji na osnovu odlične ideje privuku početna sredstva pa životare godinama, pokušavajući da se preobraze u nešto veće, trošeći usput vreme i strpljenje svojih ulagača. Njihovi rukovodioci se stalno iznova menjaju. To su tzv. zombi startapovi. Takav je slučaj i sa BitTorrent-om. Posle svih ovih godina, on je ostao na nivou tehnološke inovacije koja je tek u potrazi za odgovarajućim poslovnim modelom.

Onda su se prošle godine pojavili Delamar i Džonson sa svojim planovima da takvu situaciju preokrenu. Umesto toga, oni su na propale šeme protraćili milione dolara, i usmerili kompaniju ka konačnom kolapsu.

Dečko koji obećava

Bram Koen je u mladosti bio pametan, introvertan, i čudak. „Bio sam svestan da sam drugačiji“, Koen je istakao u intervjuu za časopis Fortun, objašnjavajući koliko je bio frustriran zbog otežane komunikacije sa drugim ljudima. Nije imao najbolje ocene, a studije na Univerzitetu u Bafalu napustio je posle dve godine. Ali, Koen ima Aspergerov sindrom, stanje o kome oduvek otvoreno priča u javnosti. Štaviše, to je jedna od prvih stvari koju je spominjao potencijalnim investitorima, u pokušaju da prikupi potrebna sredstva. Kao rezultat takvog predstavljanja, on se ne rukuje, ne upušta u poslovna ćaskanja, već odmah prelazi na stvar.

U svojim dvadesetim, pošto je obavljao niz programerskih poslova, Koen je proveo gotovo devet meseci pogrbljen nad svojom tastaturom, pokušavajući da razreši jedan od najvećih problema, oko koga su zapeli mnogi programeri od samog začetka interneta – kako putem mreže deliti velike količine podataka? Rezultat je, naravno, bio kreiranje BitTorrent-ovog open source protokola.

U 2004. godini, Koen se udružio sa svojim mlađim bratom, Rosom, i Ašvinom Navinom, bivšim radnikom Goldman Sachs-a i Yahoo-a, u pokušaju da kreira biznis oko svog protokola. Sakupili su 8,75 miliona dolara, sa prvobitnom idejom da naprave onlajn prodavnicu, preko koje će stvaraoci da prodaju sopstveni sadržaj. Potom su prošli i kroz drugi krug finansiranja, pod vođstvom investicionog fonda Accel, koji je imao udela i u Facebook-u i Dropbox-u.

Ipak, BitTorrent je od samog početka imao kadrovske probleme. Ros Koen je napustio firmu, a na čelnim pozicijama se izmenjalo nekoliko rukovodioca. Bram Koen je još 2007. napustio poziciju izvršnog direktora i zamenio je funkcijom „glavnog naučnika“, koju ima i danas.

Originalna ideja nije zaživela, pa je kompanija 2008. rekapitalizovana i prošla kroz treću rundu finansiranja – svojim investitorima je prvo isplatila 17 miliona dolara, a onda je od istih ljudi uzela dodatnih sedam miliona. Svi znaci su ukazivali da je njena vrednost padala. Pa ipak se pokušavalio i dalje – BitTorrent je otvorio sedište u San Francisku, isprobavane su razne strategije, zapošljavani i otpuštani mnogi ljudi… Već 2010. godine specijalizovani medij TechCrunch pisao je: „BitTorrent? Zar to još postoji?“

Neslavan kraj?

Poslednje poglavlje u sagi o BitTorrent-u počinje 2015. godine, u trenutku kada je posustala kompanija otpustila trećinu zaposlenih. Ping Li, vlasnik Accel-a, posle uloženih preko 20 miliona dolara tokom deset godina, konačno je odlučio da odustane. Do jeseni iste godine, četvoro investitora je preuzelo vlasnički udeo Accel-a.

Ta transakcija je bila neobična po mnogo čemu. Naime, dvojica od te četvorke, Bob Delamar i Džeremi Džonson, su u tu svrhu osnovali sopstveno preduzeće, ali nisu imali dovoljno kapitala neophodnog da ostvare preuzimanje Accel-ovih akcija. Umesto toga, oni su na osnovu svoje poslovne ideje praktično dobili Pingov udeo, uz potvrdu da će mu isplatiti 10 miliona dolara u roku od godinu dana. A njihova ideja je do tada već bila izlizana i bajata – da ubace BitTorrent u industriju zabave. Ping Li je kasnije čak potvrdio da je odbio ponudu osnivača, Brama Koena, da otkupi njegov udeo jer mu se „dopao entuzijazam“ Delamara i Džonsona. Njih dvojica zauzeli su dva od pet mesta u upravnom odboru BitTorrenta, ali sa preko 50 odsto upravljačkih akcija.

Delamar i Džonson su razdvojili poslovne segmente kompanije, i počeli da promovišu svoje ideje po Holivudu, obećavajući, između ostalog, milijardu dolara moguće zarade producentima, ukoliko se odluče da svoje filmske spektakle premijerno prikažu putem BitTorrenta, korisnicima koji inače svoje filmove uglavnom preuzimaju besplatno sa interneta. Zaposlili su tridesetak novih ljudi. Slali hiljade i hiljade mejlova. Sve to vreme Delamar ujedno rukovodi i kanadskim startapom, koji za cilj ima prikupljanje sredstava za osnivanje naftne rafinerije na području Britanske Kolumbije, a boravi u dvosobnom apartmanu u jednom hotelu u Vankuveru. Jedna od njegovih luđih ideja bila je i ta da se plati sponzorstvo od 50.000 dolara kako bi popularna takmičarka u trkama kamiona zalepila reklamu za BitTorrent preko svog vozila.

Brzo je postalo svima jasno da stvari ne idu po planu. Potrošeno je tri četvrtine sredstava iz rezerve, koja, prema finansijskim izveštajima, do tada nije dirana godinama. Sa 33 miliona dolara do jula 2016. godine, suma na računu je spala na oko osam miliona dolara.

Sve te godine, Bram Koen se gotovo ništa nije pitao. Njegov upravljački udeo sveden je na minimum, a svoje vreme posvetio je isključivo radu na BitTorrent Live-u, komplikovanom softveru koji omogućava direktno prenošenje sadržaja korisnicima. Tokom leta prošle godine taj proizvod je napokon ugledao svetlost dana, i predstavljen je u beta verziji, mada nekako stidljivo i nedovoljno vidljivo.

Pre tri meseca je istekao i rok za plaćanje 10 miliona Ping Liju. Delamar i Džonson su izašli iz kompanije. Njihov dug preuzeo je jedini preostali investitor, Dejvid Čao. Ponovo je otpušten deo zaposlenih, a prodate su prostorije u San Dijegu i nikad iskorišćeni studio u Los Anđelesu.

Niko sa sigurnošću ne može da kaže šta će se dalje dešavati sa BitTorrent-om. Ali iz čitave priče možda može da se izvuče jedna pouka: ponekad tehnologiju ne treba poistovećivati sa proizvodom ili kompanijom – to je samo vraški dobra tehnologija.

 

 

Izvor: backchannel.com

broj 134, februar 2017.

Pročitajte i ovo...