Close
/ B&F Plus / Cena političkih eksperimenata: Najbolja demokratija koja se može kupiti
BiF Analize Čitajte B&F online

Cena političkih eksperimenata: Najbolja demokratija koja se može kupiti

gručo
Redakcija BIF on 09/05/2017 - 10:03 in B&F Plus, Slajder

This post has already been read 729 times!

Politika je postala skup hobi, a profesionalni političari, od ekstremnih desničara pa do ekstremnih ljevičara, sada su svi postali marksisti, koji se u bespoštednoj borbi za novac donatora vode izrekom Gručo Marksa: „Ovo su moji principi, ako vam se ne dopadaju – imam ja i druge principe“.

Troškovi osvajanja političke vlasti rastu geometrijskom progresijom, jer za sve sofisticiraniji politički marketing, od anketiranja, bilboarda, TV oglasa, pa do promocije na internetu, svaki dan treba sve više novca. Doba kada se izborna kampanja svodila samo na lijepljenje plakata i govore na gradskim trgovima odavno je prošlo.

Ideja moderne liberalne demokratije koja je počivala na jednostavnim temeljima – jedan čovjek jedan glas i plata za obavljanje javnih funkcija, izvorno je imala samo jedan cilj: da politiku, osim eliti, učini dostupnom i onim najsiromašnijima. Dva vijeka kasnije, ponovo se vraćamo na početak, jer politička funkcija postaje dostižna samo za one koji uspiju obezbijediti novčanu podršku finansijske elite, ili su sami ekstremno bogati, bez čega nema ni pobjede na izborima.

Kako u praksi ne postoji „besplatan ručak“, simbioza novca i politike bazira se na jednostavnom principu: novac za kampanju u zamjenu za konkretne mjere nakon osvajanja vlasti, poput donošenja novih zakona, ukidanja postojećih ili nekih sličnih mjera, čija je direktna posljedica veći profit za one koji su političara finansirali. U teoriji, podrška ekonomske elite bazira se na ideologiji, pa je logično da bi konzervativne i desno orijentisane stranke, zagovornici neograničenog slobodnog tržišta dobijale novac od postojeće ekonomske elite, dok bi se ljevičarske stranke finansirale iz donacija običnih građana, za čije interese bi se trebale zalagati.

Svi političari postali marksisti

U praksi, ova podjela se odavno izgubila zajedno sa jasnom ideološkom razlikom u programima ljevice i desnice. Linija razdvajanja je postala mutna, pošto je radnička klasa na zapadu otišla u raj, nakon što su im radna mjesta otišla u Kinu, pa realno nema više potrebe da se političari, čak i oni na ljevici, bakću sa ovom istorijski prevaziđenom kategorijom stanovništva. Tržišna ekonomija, konkurentnost, digitalna ekonomija, ekonomija usluga, fraze su podjednako prisutne u političkim programima i na ljevici i na desnici, pa je postalo nejasno u čemu se ove stranke zapravo razlikuju. Profesionalni političari, od ekstremnih desničara pa do ekstremnih ljevičara, sada su svi postali marksisti. U bespoštednoj borbi za novac donatora, vode se izrekom Gručo Marksa: „Ovo su moji principi, ako vam se ne dopadaju – imam ja i druge principe“.

Tradicionalna višedecenijska podrška bogatih finansijera britanskim konzervativcima pokazala se kao najbolje dugoročno ulaganje. Dolaskom na vlast Margaret Tačer osamdesetih godina prošlog vijeka, ideja „tačerizma“, masovna privatizacija svega, demontiranje socijalne države i eliminisanje sindikata, iz teorijskog modela postala je praksa. Iako je Margaret Tačer, po svemu sudeći, vjerovala da je njena politika u dugoročnom interesu svih građana, u praksi rezultat je bio obrnut. Profitirala je finansijska industrija, a realni sektor je zbrisan sa lica zemlje, ostavljajući milione radnika na marginama društva.

Zbog „nekonkurentnosti“, britanske fabrike su ugašene ili preseljene u Aziju, a infrastruktura, poput komunikacija, željeznica, energije, rasprodana domaćim i stranim investitorima, čija je jedina briga maksimizacija profita po svaku cijenu, što znači maksimalno podizanje cijena i smanjenje broja zaposlenih i njihovih plata. Konačan rezultat, nakon tridesetak godina ovog eksperimenta, daleko je od obećanog ishoda gdje bi svaki građanin postao sretni kućevlasnik i ponosni dioničar nekadašnjih javnih kompanija. Umjesto toga, jaz između bogatih i siromašnih se dodatno povećava, a broj bogatih smanjuje dok broj osiromašenih raste.

Koliko novca, toliko vlasti

Britanski „tačerizam“ početkom osamdesetih godina, bio je samo uvertira i generalna proba za globalnu ekspanziju neoliberalnog ekonomskog koncepta nakon pada Berlinskog zida i kolapsa socijalizma. Lokalni zagovornici neoliberalnog koncepta, prije svega brze i totalne privatizacije, širom istočne Evrope, direktno i indirektno obilato su finansijski podržani, bilo kroz kredite međunarodnih finansijskih institucija koji su omogućavali zadržavanje na vlasti kroz trenutnu kupovinu socijalnog mira, ili kroz medijsku i logističku podršku u formi „podrške tranziciji“ ako su pokušavali da dođu na vlast. U isto vrijeme, Zapad je princip „koliko para toliko i vlasti“ razvio do savršenstva, naročito u slučaju SAD. Nominalna ograničenja na iznos donacija pojedinaca postala su karikatura nakon legalizacije „političkih akcionih komiteta“ (PAC), koji formalno nisu dio službene kampanje, ali mogu da vode kampanju u korist kandidata i za koje ne važe limiti za političke donacije. Praktično, time je ukinuta potreba za „crnim fondovima“, jer sve je sada postalo legalno a stotine miliona dolara donacija, prvenstveno od velikih kompanija, banaka i milijardera, podigle su ljestvicu za ulazak u izbornu trku.

Ovo se pokazalo i kao najjednostavniji način da se eliminiše čak i mogućnost da kandidat, koji bi eventualno radikalno mijenjao postojeće stanje, uđe u ozbiljnu trku. Uskraćivanjem milionskih donacija za predizbornu kampanju, takav kandidat već na početku utrke mora odustati, čime je otklonjena svaka bojazan od radikalnih promjena, a sve ostalo je stvar tehnike i iluzije.

 

frank andervud

 

Diktatorske novčanice za demokratske crne fondove

Za razliku od ekstremnog američkog primjera političkog finansiranja, u Evropksoj uniji je situacija malo normalnija, barem na papiru. U praksi to samo znači da se nedostajući novac prikuplja u stranačkim „crnim fondovima“, a donatori su isti – ekonomska elita koja ima novac. Ovaj princip važi bez obzira da li je riječ o Njemačkoj, Španiji, Francuskoj ili nekoj drugoj „zemlji uzoru“ iz EU. Uostalom, Helmut Kol, iako je kao ujedinitelj Njemačke praktično zaslužio da bude slavljen kao jedna od njenih istorijskih figura, morao se naprasno penzionisati i povući iz javnog života kada je na vidjelo izašla praksa korištenja „crnih fondova“ u njegovoj stranci.

U Španiji, poput TV sapunice, posljednjih nekoliko godina razvlačila se priča o „crnim fondovima“ vodećih stranaka, koji se nisu koristili samo za izbornu kampanju, već i za „stimulaciju“ partijskih lidera. Ništa bolji nisu ni Francuzi, gdje se ne gleda pretjerano na porijeklo novca i donatora za „crne fondove“ stranaka, što je svojevremeno uključivalo i skromne doprinose pukovnika Gadafija. Koliko je pukovnikovo nezadovoljstvo povratom na uložena sredstva kumovalo odluci Francuske da inicira dolazak demokratije u Libiju i odlazak pukovnika pod zemlju, teško je utvrditi.

Nove politike rijetko su rezultat dugotrajnog razmišljanja pojedinih političkih lidera, već su prethodno, uglavnom, razvijene u ekspertskim krugovima, pod okriljem različitih think-tankova i nevladinih organizacija, za čije funkcionisanje takođe je potreban novac, najčešće iz privatnih izvora. Finansijeri su ponovo isti, velike kompanije, banke i milioneri i milijarderi, kojima se takve donacije, uzgred, priznaju i kao poreske olakšice.

Neoliberalni koncept ekonomije sa totalnom privatizacijom nije se ukazao u trenutku nadahnuća Margaret Tačer, već su na njemu decenijama radili akademski eksperti, praveći kalkulacije i simulacije, a potom nastojali upakovati to u odgovarajući teorijski i ideološki okvir. Američki neokonzervativci su, takođe, primjer gdje su se ideje prethodno brusile i polirale unutar think-tankova, a potom pretvarale u jasno definisane političke ciljeve, često čekajući samo odgovarajući povod.

Izborna kampanja kao strateška investicija

Američki konzervativci su i prije 11. septembra 2001. godine, na nišanu držali Irak, zagovarajući vojnu akciju za svrgavanje Sadama Huseina u ime demokratije, ljudskih prava i sloboda, mada su iračke rezerve nafte bile mnogo važniji razlog. Zakoni, planovi analize, bili su pripremljeni puno prije i samo ih je trebalo po hitnom postupku usvojiti. To što Sadam Husein nije imao ništa sa napadima na Njujork i nije bilo bitno. Sam po sebi, rat u Iraku i Avganistanu za vojno-industrijski kompleks bio je zlatan rudnik, sa profitima koji se mjere stotinama milijardi dolara.

Stoga nije čudo da su vodeći finansijeri brojnih think-tankova koji u svojim analizama i preporukama upućuju na neminovne vojne intervencije, bilo u ime nacionalne bezbjednosti, globalne stabilnosti ili ljudskih prava, upravo kompanije koje najviše zarađuju na ratovima i vojnim intervencijama.
A njihovi najbolji prijatelji su političari, koji prioritete vide u jačanju vojske, zagovarajući vojne intervencije kad god se za to ukaže prilika. Naravno, političari sa ovakvom „patriotskom“ političkom platformom nisu imali nikakvih problema sa prikupljanjem donacija za svoju izbornu kampanju.

Za one koji su već na vlasti, situacija je uvijek povoljnija jer postoje bezbrojni načini kako da se raspoloživa infrastruktura vlasti i budžetska sredstva na jedan ili drugi način preusmjere u stranačke fondove za finansiranje izborne kampanje. Stranke u opoziciji su u nepovoljnijoj situaciji, jer su njima ove blagodeti nedostupne, dok ne osvoje vlast. Kako je politika postala biznis, a izborna kampanja strateška investicija, onda nije iznenađenje da se kao i sve druge investicije i ova finansira kreditima banaka. Iako je logika stranaka jasna, manje je jasna logika banaka koje odobravaju ovakve kredite. Postavlja se osnovno pitanje obezbjeđenja za takve kredite, kao i rizik da kredit neće biti vraćen, pogotovu ako dužnik propadne na izborima.

Političke patriote pozajmljuju od globalnih banaka

Kako najveće banke posluju globalno, a politika je još uvijek prvenstveno na nacionalnom nivou, ovo otvara pitanje partijskog „patriotizma“ i stranog uticaja na domaću politiku. U Francuskoj, gdje je izborna kampanja za vreme pisanja ovog teksta bila u punom jeku, pitanje finansiranja Nacionalnog fronta Mari Le Pen je postalo jedno od ključnih pitanja. Politički protivnici optužuju Le Pen da je na Putinovom platnom spisku, te da je Rusija direktno finansira. Kao kontra argument Le Pen navodi da su sve francuske banke odbile da je finansiraju, te da je prinuđena da novac traži u bankama u inostranstvu, uključujući Rusiju.

Čitava situacija je paradoksalna, jer deklarisani protivnik globalizacije, Le Pen, jedinu šansu za finansiranje kampanje vidi upravo u simbolu globalizacije, globalnim bankama, dok njeni oponenti, vatreni zagovornici globalizacije, u njenom posezanju za globalnim bankama kao rješenjem problema, vide smrtni grijeh.

Ko kontroliše novac, kontroliše i politiku. Ideje, pogotovu političke su jeftine ali je njihova sprovođenje u praksu skupo. Džaba vam ideja, koliko god dobra bila, ukoliko niste u prilici da je primjenite, a da bi je primjenili morate osvojiti vlast da bi ste mogli mijenjati sistem. Isto pravilo, da za primjenu ideja treba novac, važi i za ostale oblasti, od biznisa i nauke do umjetnosti, u većoj ili manjoj mjeri. Dobra vijest je da u ovim oblastima postoje alternativni izvori finansiranja, te da često neophodni kapital nije ekstremno veliki. Loša vijest je da pravila igre u čitavom društvu određuje politika, a tu ekonomska elita drži čvrstu kontrolu, bez namjere da je dobrovoljno prepusti nekome drugom, pogotovu ne širokim narodnim masama.

 
Dražen Simić
april 2017, broj 136.

Send Us A Message Here

Your email address will not be published. Required fields are marked *