Close
/ B&F Plus / „Dalekovida“ demografska i ekonomska politika na Balkanu: Ko će ugasiti svjetlo?
BiF Analize Čitajte B&F online

„Dalekovida“ demografska i ekonomska politika na Balkanu: Ko će ugasiti svjetlo?

stolica
Redakcija BIF on 01/06/2017 - 09:45 in B&F Plus, Slajder

This post has already been read 722 times!

Balkanski političari bi se mogli na kraju pokazati kao genijalni. To što danas mladi masovno odlaze i što se sve manje djece rađa, znači da će se za dvadesetak godina problem nezaposlenosti, posebno mladih, riješiti sam od sebe, a balkanske zemlje spremno dočekati novu industrijsku revoluciju i masovnu robotizaciju postojećih poslova. Život bi bio savršen kada bi se egzodusu pridružili i penzioneri, no ko garantuje da se trend produženja životnog vijeka ne može preokrenuti? Uz adekvatnu politiku kresanja javne potrošnje, smanjenja izdvajanja za zdravstvo, nabavku lijekova i svođenje penzija „u realne okvire“, uz istovremeno povećanje troškova života, i ovaj cilj je na dohvat ruke.

„A koliko vi imate stanovnika?“, pitanje koje je u većini država čisto tehničko i na koje se odgovara jednostavnom brojkom. Na Balkanu, odgovor je: „Vidiš, to je malo komplikovano“. Poslednji relativno pouzdani podatak o broju stanovnika je onaj iz popisa 1991. kada je država koja se prostirala „od Vardara pa do Triglava“ imala popisanih 23,5 miliona stanovnika.

Nakon toga, popisi su postali prije svega političko pitanje a manje tehničko prebrojavanje, pa su i rezultati manje nego kredibilni. Paradoksalno, zahvaljujući prije svega uslovima EU, u svakoj od novonastalih država na području bivše Jugoslavije danas se prilično pouzdano zna koliko tačno ima krava, ovaca i konja. Sa ljudima, e to je već malo teže.

Prema poslednjim popisima iz 2011., a u slučaju BiH 2013. godine, na prostoru bivše Jugoslavije živi gotovo dva miliona stanovnika manje, 21,49 miliona, mada su sve ove brojke daleko od egzaktnih. Ubjedljivo najveći gubitnik je BiH, koja je 1991. godine imala 4,3 miliona stanovnika a danas oko 20 posto, ili 830 hiljada stanovnika manje. Stvarno stanje je vjerovatno još gore, jer po svemu sudeći realni broj stanovnika je oko 3,3 miliona, umjesto zvanično prikazanih 3,5 miliona. To znači da je BiH izgubila oko milion stanovnika, što je gotovo četvrtima ukupnog stanovništva u odnosu na 1991. godinu.

Četvrt vijeka nakon raspada Jugoslavije, stanovništvo se smanjilo i u Hrvatskoj za 10 posto i u Srbiji, koja ima oko 8,1 posto stanovnika manje nego 1991. godine. S druge strane, Slovenija, Crna Gora i Makedonija su „u plusu“, jer se u ovim državama broj stanovnika povećao u odnosu na 1991. godinu, od 4,5 posto u Sloveniji do 2,4 posto u Makedoniji.

Ekonomija preživjela rat, tranziciju nije

Jasno je da je raspad Jugoslavije i rat među glavnim razlozima za ovaj drastičan pad stanovništva, mada nije i jedini. Rat je uzeo svoj danak, najveći u ljudskim životima, ali i u razaranjima, pogotovu kada je riječ o BiH, gdje je procjena da je oko 100 hiljada ljudi ubijeno tokom četiri godine rata. Stotine hiljada su potražile spas od rata u susjednim državama, Srbiji i Hrvatskoj ili u Zapadnoj Evropi, SAD, Kanadi, Australiji. Mnogi od njih, pogotovu oni koji su se našli u bogatijim državama, izbjeglički status su zamijenili imigrantskim, nastavljajući svoj život u novoj domovini. Zemlje domaćini bile su vrlo gostoljubive i otvorenih ruku, pogotovu prema mladima koji su stigli kao djeca izbjeglice, nudeći im državljanstvo, obrazovanje, posao i budućnost.

Ono što rat nije uspio da razori dokrajčila je poslijeratna tranzicija i privatizacija, ne samo u BiH već i u ostatku regije, ostavljajući ekonomsku i socijalnu pustoš iza sebe. Ugašene fabrike koje se nikada nisu oporavile stvorile su armiju nezaposlenih, bez primanja i bez nade. Ista sudbina zadesila je penzionere, i zaposlene u javnim službama, jer nakon kraha ekonomije javni fondovi su ostali bez dovoljno novca kreirajući spiralu siromaštva. Očekivani rezultat je bio da nova balkanska generacija, mladih i obrazovanih ljudi ali bez perspektive i šanse za posao i za pristojnu budućnost, takođe pokušava potražiti sreću u nekoj drugoj zemlji.

Djeca su luksuz

Oni koji nisu otišli, bez posla i stana teško se odlučuju na brak i djecu. Rezultat je da je u Srbiji, Hrvatskoj i BiH na djelu najgora moguća kombinacija, pad nataliteta kombinovan sa iseljavanjem mladih i obrazovanih, što u konačnici dovodi do sve starije populacije i konstantnog smanjenja broja stanovnika, odnosno poreznih obveznika, sadašnjih i budućih. Rat je bio i prošao i ne može i nakon dvadeset godina biti opravdanje za sve neurađeno i propuštene prilike da se na Zapadnom Balkanu može pristojno živjeti.

Naivna pitanja zašto mladi odlaze a oni koji ostaju odlažu formiranje porodice i rađanje djece, imaju jednostavan odgovor. Stopa nezaposlenosti. Neslavni rekord drži Makedonija, gdje je stopa nezaposlenosti 26,7 posto, dok je u stopu prati BiH sa 25,4 posto. U Srbiji je situacija nešto bolja, sa stopom nezaposlenosti od 13 posto, dok je u članicama EU, Hrvatskoj 11,6 posto i Sloveniji 7,8 posto. Poređenja radi, u EU je stopa nezaposlenosti u prosjeku osam posto, mada i tu postoje velike oscilacije zavisno od zemlje članice.

Iako se na prvi pogled stope nezaposlenosti od desetak posto mogu učiniti kao podnošljive, stvar je u metodologiji koja se koristi. Sve ove brojke bazirane su na definiciji Međunarodne organizacije rada (ILO), po kojoj ako je neko u protekloj sedmici radio barem jedan sat i za taj sat bio plaćen, onda je on srećno zaposlen. Naravno, ovakva definicija je van zdravog razuma, ali je riječ o međunarodno prihvaćenoj metodologiji koja više prikriva nego što otkriva, pa su vlasti u svakoj državi više nego sretne da je koriste. U praksi, stvarna nezaposlenost je uvijek veća od ovih zvaničnih brojki.

Sa biroa u penziju

Prava dubina balkanskog ponora vidi se tek kada se pogleda stopa nezaposlenosti među mladima. U EU, u prosjeku je nezaposlenost mladih na nivou 19,6 posto, dok balkanski rekord drži BiH gdje je 67,6 posto mladih nezaposleno. U Makedoniji ta je stopa 49,5 posto, a u Srbiji 40,7 posto. U Hrvatskoj je nezaposlenost mladih bliža balkanskom nego EU prosjeku jer je 35 posto mladih bez posla, dok je u Sloveniji ova stopa 17 posto.

Kako sada stvari stoje, teško da će se u dogledno vrijeme nešto bitnije promijeniti na bolje kada je riječ o demografskim trendovima u BiH, Srbiji, Hrvatskoj, Makedoniji. Balkansko ekonomsko čudo nije na vidiku, a tempo kojim prije svega mladi odlaze ne pokazuje znakove usporavanja, niti ima stvarnog razloga za to.

Ulaskom u EU, za državljane Hrvatske otvorila se mogućnost da u potrazi za poslom bez prepreka mogu krstariti praktično cijelom EU. Paradoksalno, ova činjenica je ubrzala i odlazak mladih iz BiH. Oko 15 posto ukupnog stanovništva BiH čine Hrvati i ogromna većina njih posjeduje i hrvatsko državljanstvo i pasoš, pa nije iznenađenje da su mnogi iskoristili ovu šansu da kao državljani EU potraže sreću prije svega u Njemačkoj, Švajcarskoj, Austriji, bez zamajavanja sa radnim vizama i dozvolama boravka. Dio se zadovoljio preseljenjem u Hrvatsku, gdje, uprkos svemu, je situacija ipak bolja nego u BiH .

Nije iznenađenje da su glavni pobornici ulaska u EU u BiH, Srbiji, Makedoniji, Crnoj Gori, prije svega mladi. Na žalost, ne zato što vjeruju da će to dovesti do ekonomskog napretka i omogućiti im prosperitetnu budućnost u svojoj zemlji, nego što znaju da bi im to omogućilo da bez prepreka mogu krenuti u potragu za poslom širom EU.

Proroci, vidovnjaci i demografi

Kako će izgledati demografska slika Balkana za 15, 20 ili 30 godina niko sa sigurnošću ne zna, ali sve procjene bazirane na postojećim trendovima ukazuju da će se broj stanovnika smanjivati i dalje, a da će u prosjeku stanovništvo biti sve starije. Procjene eksperata UN i EU tako predviđaju da bi u 2030. godini Slovenija mogla imati 2,08 miliona stanovnika, što bi predstavljalo simboličan rast u odnosu na trenutno stanje, dok bi Hrvatska pala na 3,9 miliona stanovnika, a Srbija na 6,1 milion. Kod BiH situacija je malo komplikovanija, jer su projekcije za 2030. rađene na bazi procjene da je trenutno stanovništvo 3,8 miliona, ali je popis pokazao da je stvaran broj stanovnika puno manji. U svakom slučaju, i BiH očekuje gubitak od oko 300 hiljada stanovnika u ovom periodu, što znači da bi broj stanovnika mogao pasti na tri miliona.

Okvirno, broj stanovnika na području bivše Jugoslavije 2030. godine mogao bi se svesti na 20 miliona, što je 1,5 miliona stanovnika manje nego u 2011. godini. Predviđanje budućnosti na bazi listića čaja, gledanja u dlan i šoljicu kafe je ozbiljna nauka u odnosu na predviđanje broja stanovnika na Balkanu u narednih 15 ili 20 godina, što više spada u oblast crne magije. Osnovno pravilo investiranja da „prošli rezultati nisu garancija budućih rezultata“ važi i u ovom slučaju.

Balkan je jednačina sa previše nepoznatih koje direktno utiču na demografiju, od političke i ekonomske stabilnosti na nacionalnom i regionalnom nivou, pa do globalnih ekonomskih trendova i političke situacije. Pitanje koliko će stanovnika imati država za deset, dvadeset ili trideset godina ne kotira baš visoko na listi prioriteta aktuelnih političara. Uostalom, 2030. godina je tako daleko a sledeći izbori tako blizu.

U međuvremenu, političari periodično javno iskazuju zabrinutost za pad nataliteta, apelujući na svoje podanike da rađaju više djece, ne udubljujući se baš previše u razloge zašto u stvari natalitet pada. Strategija bazirana na verbalnim apelima i u najboljem slučaju simboličnim iznosima dječijeg doplatka, teško da će dati neke značajne rezultate, dok se istovremeno, u ime „konkurentnosti“ režu sva ostala socijalna prava zaposlenih, posebno majki i budućih majki, od diskriminacija prilikom zapošljavanja, preko skraćenog perioda trudničkog bolovanja i nepostojećih ili uvredljivo niskih naknada za nezaposlene majke. Niske plate i visoki životni troškovi, takođe, ne pomažu da se potencijalni roditelji ubijede u neophodnost donošenja na svijet svog podmlatka.

Dozu javne zabrinutosti političari iskazuju i kada se radi o masovnom odlasku, prije svega mladih. Sa čisto praktične strane, vjerovatno političari to ne vide kao problem već kao dio rješenja. Decenijama već, stopa nezaposlenosti na Balkanu tvrdoglavo ostaje visoka, a za taj problem još nisu pronašli rješenje koje bi i njima bilo prihvatljivo. Problem je mnogo komplikovaniji nego što se neupućenim čini. Za masovno stvaranje novih radnih mjesta potrebno je da se poklopi više stvari, stimulativno porezno okruženje, jednostavna i efikasna administracija, jeftin kapital, efikasno sudstvo, eliminacija korupcije, ulaganje u obrazovanje, istraživanje i razvoj, ukratko previše toga bi se moralo promijeniti i zamjeriti se svima onima kojima status quo savršeno odgovara, a to se jednostavno ne isplati političarima.

Emigracija smanjuje nezaposlenost

Stoga je masovan egzodus prije svega mladih i obrazovanih dobra stvar, jer da su ostali, ionako visoka nezaposlenost bila bi još veća. Život bi bio savršen kada bi se egzodusu pridružili i penzioneri, jer bi se time značajno popravila i finansijska održivost penzionih fondova, ali ostarjeli penzioneri uporno odbijaju da masovno emigriraju, samo zato da bi iritirali aktuelnu vlast. Drugog objašnjenja za ponašanje penzionera jednostavno nema.

Ako se ne trude previše da zaustave odliv mladih i ne tako mladih stručnjaka, sve vlade u regionu posvećuju značajnu pažnju povezivanju sa iseljeništvom, formirajući i posebne institucije kojima je to jedini posao. Dijaspora se uredno poziva da ne zaboravi maticu i da svoj novac zarađen u bijelom svijetu ulaže i pokreće biznise u bivšoj domovini, i da glasa na izborima. I dok se uporno naglašava finansijski potencijal dijaspore, rijetko se čuju pozivi da se ti ljudi vrate. Poruka koja se šalje dijaspori je jednostavna: „Šaljite novac i ne dolazite, novac nam treba, ali vi ne“.

Balkanski političari bi se mogli na kraju pokazati kao genijalni. To što danas mladi masovno odlaze i što se sve manje djece rađa, dugoročno se može pokazati kao značajna prednost. To znači da će se za dvadesetak godina problem nezaposlenosti, posebno mladih, riješiti sam od sebe. Mladih dvadesetogodišnjaka će biti manje nego sada, a sredovječna populacija takođe se značajno smanjiti zbog konstantnog odliva u inostranstvo.

Tako će Balkan spremno dočekati novu industrijsku revoluciju i masovnu robotizaciju i kompjuterizaciju postojećih poslova. U trenutku prosvjetljenja balkanski političari su shvatili ono što vlade u zapadnoj Evropi još uvijek nisu, kakva je korist od povećanja nataliteta danas, kada će zbog uvođenja robota sutra biti još manje radnih mjesta. Ukratko, manje djece danas, manje problema sutra.

A što se penzionera tiče, pa niko ne garantuje da se trend produženja životnog vijeka ne može preokrenuti. Uz adekvatnu politiku kresanja javne potrošnje, smanjenja izdvajanja za zdravstvo, nabavku lijekova i svođenje penzija “u realne okvire”, uz istovremeno povećanje troškova života, i ovaj cilj je na dohvat ruke.

 

Dražen Simić
broj 137, maj 2017.

Send Us A Message Here

Your email address will not be published. Required fields are marked *