/ B&F Plus / Bujica na finansijskim tržištima: Dionice drumom, ekonomija šumom
BiF Analize Čitajte B&F online

Bujica na finansijskim tržištima: Dionice drumom, ekonomija šumom

Redakcija BIF on 21/07/2017 - 10:15 in B&F Plus, Slajder

This post has already been read 1975 times!

Cijene dionica i berzanskih indeksa na vodećim svjetskim berzama dostigle su nivoe koji su nadmašili sve prethodne rekorde, što je nastavak trenda iz prošle i pretprošle godine. Oporavak započet nakon globalnog sloma 2008. godine pretvorio se u nezaustavljiv rast, bez naznaka usporavanja i bez obzira na ono što se dešava u realnoj ekonomiji i poslovanju kompanija.

I najgorljiviji zagovornici klasičnog finansijskog tržišta, na kome vrijednost dionice diktira „zdravlje“ kompanije, prije svega profitabilnost i budući ekonomski potencijal, definitivno su digli ruke i prepustili se bujici, nadajući se najboljem i uživajući u vožnji dok traje.

Šta god da se dešavalo na tržištu proteklih par godina, bilo dobro ili loše, nije imalo nikakvog ozbiljnog uticaja na cijene dionica koje su jednostavno nastavljale da rastu, ignorišući sve moguće negativne pokazatelje koji bi prije desetak godina dovele automatski do potonuća cijena i panične rasprodaje.

Glavni razlog za totalni razlaz između realnih ekonomskih pokazatelja i cijena dionica leži u činjenici da su se kao investitori, direktno ili indirektno, pojavile i centralne banke, čija je glavna karakteristika da imaju čarobnu moć kreiranja para iz ničega i u neograničenim količinama.

Bez obzira na veličinu kapitala kojim raspolaže, na svijetu ne postoji niti jedan investitor koji se može takmičiti sa centralnom bankom. Čak i kad bi se svi investitori, od malih ulagača pa do najvećih investicionih fondova koji vrte stotine milijardi dolara, povukli odjednom sa tržišta, rasprodavši sve dionice koje posjeduju, ništa se ne bi dogodilo. Cijene bi nastavile i dalje da rastu, jer tu je kupac sa neograničenim sredstvima.

Barem u teoriji, primarna uloga centralnih banaka je očuvanje stabilnosti vrijednosti vlastite valute, čemu služe i devizne rezerve, prvenstveno u formi drugih konvertibilnih valuta, zlata i državnih obveznica stabilnih država. U praksi, ono što se dešava danas nikada prije nije viđeno niti predviđeno u teoriji slobodnog tržišta.

Pusti zlatne rezerve, kupuj dionice

Švajcarska centralna banka, a tu se ipak radi o ozbiljnoj i finansijski konzervativnoj državi sa viševjekovnom tradicijom obrtanja para, danas dio svojih deviznih rezervi drži i u formi dionica kompanije Apple. Slična je situacija i sa centralnom bankom Izraela, koja takođe smatra da su dionice kompanije Apple podjednako dobre kao i zlato, dolari ili euri. Činjenica da svaka kompanija ima svoj životni ciklus i da podjednako brzo može pasti kao što se i podigla, ne zabrinjava nikoga, barem od od onih koji imaju moć da donose odluke.

Održavanje i kontinuirani rast cijena dionica i berzanskih indeksa postao je apsolutni prioritet i cilj sam za sebe, a ne indikator stanja u ekonomiji. Tu su se poklopili interesi svih aktera, investitora, menadžera kompanija i investicijskih fondova, privatnih penzionih fondova a da bi se postigao ovaj cilj, prije svega kratkoročno, dozvoljena su sva sredstva.

Tako se dolazi do paradoksalne situacije da se kompanije zadužuju ne da bi ulagale u širenje poslovanja, već da bi kupovale vlastite dionice i nastavile održavati iluziju. Ako se slabašni rezultati poslovanja kompanije počnu odražavati na cijenu dionice i ugrožavati bonuse menadžera, čija je visina vezana za cijenu dionica na berzi, kupovina vlastitih dionica izgleda kao spasonosno rješenje. Povećana potražnja rezultira ili rastom cijene ili barem zadržavanjem na postojećem nivou, omogućujući postojećim dioničarima izlazak uz pristojan profit, a sretnim menadžerima garantuje isplatu godišnjih bonusa i produženje ugovora. Smanjenje broja dionica u opticaju rezultira i, na papiru, boljem omjeru zarade i imovine po dionici, što kreira lažnu sliku o finansijskom stanju kompanije, ali svi se pretvaraju da to ne vide.

Prihodi padaju, dionice rastu

Problem sa direktnom kupovinom dionica od strane centralnih banaka je što na taj način centralni bankari direktno odlučuju koja će firma opstati i prosperirati a koja propasti, bez obzira na realne ekonomske pokazatelje, sposobnosti, perspektive. U svijetu gdje su centralne banke glavni akteri na berzi, ako Žika ima firmu na rubu opstanka a Pera stabilnu, sa dobrim proizvodom, rastućim tržišnim udjelom, prihodima i profitom – to sve skupa nije bitno. Odluči li centralna banka kupovati dionice Žikine firme a ne Perine, za dvije godine Žika će biti milijarder, firma će mu vrijediti desetine milijardi, dok će Pera završiti na birou za zapošljavanje. A Perina firma? Kakva firma?

I kada direktno ne kupuju dionice firmi, centralne banke svojom monetarnom politikom tokom poslednjih nekoliko godina direktno su pumpale cijene dionica. Hiljade milijardi svježe odštampanih dolara, eura, jena, plasirano je bankama koje su, potom, koristile ovaj besplatni novac za investiranje u dionice, konstantno podstičući potražnju. Istina, politika negativnih kamatnih stopa, koju provode prije svega Evropska i japanska centralna banka, institucionalnim investitorima ne ostavljaju puno izbora. Čak iako se radi o ozbiljnim fond menadžerima, duboko svjesnih rizika, držati gotovinu u bankama ne samo da neće donijeti nikakvu zaradu, već će se glavnica konstantno smanjivati.

Uložiti novac u državne obveznice stabilnih država poput Njemačke, gdje je rizik od bankrota samo teoretski, nije rješenje jer i ovdje je ogroman interes tradicionalnih investitora za sigurnom lukom rezultirao negativnim kamatama, pa tako kreditori efektivno plaćaju njemačkoj vladi samo da pozajmi pare od njih, po principu pozajmiš 100 eura od mene i vratiš mi 99 eura. Ulagati u zlato, takođe ne pomaže jer uprkos svemu, cijena zlata se značajnije ne mijenja, dok sve ostalo raste i tu nema stabilnog prihoda za strateške investitore, pogotovu što zlato ne donosi godišnje dividende.

Gubitaši vrijedni stotine milijardi

Najveća misterija ostaje tržišna vrijednost internet giganata, poput kompanija Google, Facebook, Amazon i sličnih, jer njihova trenutna tržišna vrijednost daleko nadmašuje njihove ukupne prihode i često nepostojeći profit.

Jednostavno pitanje – a kako ćete vi zarađivati pare dugoročno – čini se da niko i ne postavlja prije ulaganja u njihove dionice, niti se ozbiljno zapita da li dionice ovih kompanija stvarno vrijede toliko?

Za sada jedino je neizvjesno koja će od internet kompanija prva dostići tržišnu vrijednost od 1.000 milijardi dolara – Apple koji je već dostigao 800 milijardi dolara, Amazon ili možda Alphabet, krovna kompanija Google-a, ili možda Facebook sa trenutnom vrijednošću od 430 milijardi dolara, što samo pokazuje koliko su ove cifre postale apsurdne i nerealne.

Da li stvarno Facebook vrijedi osam puta više od General Motorsa, kolika je razlika u njihovoj zvaničnoj tržišnoj vrijednosti, pitanje je koje svi nastoje izbjeći.

Za one sa malo dužim pamćenjem, euforija oko internet kompanija je već viđena 1999. i 2000. godine, tokom takozvanog dot-com buma. I tada su cijene dionica internet kompanija preko noći dostigle astronomske visine, da bi se isto tako preko noći, kada je balon konačno pukao, pretvorile u bezvrijedne papiriće a euforični investitori izgubili pare. Ovoga puta, suštinska razlika je što cijene dionica ovih kompanija guraju centralne banke, koje za razliku od svih ostalih investitora ne mogu ostati bez novca.

Zbog svoje ogromne nominalne tržišne vrijednosti, velika četvorka, Apple, Google, Facebook, Netflix učestvuju sa oko 40 posto u vrijednosti vodećih berzanskih indeksa, pa bez obzira na to šta se dešava sa ostalim kompanijama, ako dionice ovih kompanija rastu onda raste i vrijednost indeksa, dodatno iskrivljujući sliku o stvarnom stanju ekonomije.

U vrzinom kolu se, tako, našli i privatni penzioni fondovi kao i fondovi životnog osiguranja, kojima treba kontinuirani stabilan prihod u vidu dividendi uz minimalan rizik. Pošto su sve druge standardne opcije, poput državnih obveznica i dionica dugoročno profitabilnih stabilnih kompanija ispale iz kombinacije, i njima ne preostaje ništa drugo nego da zauzmu svoju stolicu u najvećem kasinu na svijetu i nadaju se najboljem.

Suštinska razlika je što u momentu kada balon pukne, to što će papirnati milijarderi poput Gatesa, Zuckerberga, Bezosa izgubiti nekoliko desetaka milijardi, kao i ovisnici o kocki poznatiji kao hedge fondovi, neće biti neka velika tragedija niti će pogoditi obične smrtnike. Ali kada se preko noći istopi dobar dio imovine privatnih penzionih fondova, to će direktno pogoditi desetine miliona običnih smrtnika, od kojih većina i nema pojma šta se u stvari događa sa njihovim uplatama u ove fondove i šeme životnog osiguranja.

Centralni bankari su takođe svjesni ovog rizika, ali su se našli u nemogućoj poziciji. Ako prekinu sa štampanjem para, neminovno slijedi drastičan pad na finansijskim tržištima sa direktnim posljedicama za čitavu ekonomiju i milione građana. Ukoliko nastave kao i do sada, čitava priča o finansijskom tržištu koje služi kao regulator i nagrađuje sposobne a kažnjava nesposobne postaje smiješna. Ako dionice mogu samo rasti od sada pa do beskonačnosti, bez značajnog pada, onda čitava priča o slobodnom tržištu i realnoj tržišnoj vrijednosti nema nikakvog smisla.

Penzioni fondovi bez alternative

Konačan rezultat u tom slučaju je da će centralne banke postati vlasnici svih dionica, jer moraju nastaviti da ih kupuju da bi spriječili pad njihove vrijednosti.

Ista dilema važi i za privatne penzione fondove i životna osiguranja, jer se postojećom praksom u pitanje dovodi i sama opravdanost njihovog dugoročnog postojanja i sposobnosti da svojim ulagačima na kraju isplate više nego što su uložili.

U međuvremenu, sudbina globalnih finansijskih tržišta je u rukama autora kompjuterskih algoritama, koji dominiraju na vodećim svjetskim berzama i gdje je između 70 i 90 posto trgovine danas rezultat odluke koju donose mašine, a ne živi ljudi. A i tamo gdje su ključevi u rukama ljudi, nema previše razloga za optimizam. Trenutno je na sceni čitava generacija brokera, dilera, analitičara koji su svoje karijere počeli nakon 2008. godine i koji se do sada niti jednom nisu u stvarnom životu suočili sa tržištem koje može pasti 10, 20 ili 30 posto i ostati na tom nivou duže vremena, čekajući da prođu godine dok se cijene ne vrate na nivo prije pada, ako se vrate.

Dok se najveći ekonomski eksperiment u dosadašnjoj istoriji odvija pred našim očima, njegove blagodeti prvenstveno uživaju oni najbogatiji, koji dan za danom postaju još bogatiji, a obični smrtnici ne dobijaju ništa. Ako smo išta naučili iz sloma 2008. godine, to je da ukoliko ponovo kockari na finansijskom tržištu ostanu sa gaćama na štapu, opet će sve to nadoknaditi porezni obveznici, direktno ili indirektno. Za sada, muzika svira, toči se šampanjac i svaka igra, svaka dobija.

 

 

Dražen Simić
FINANSIJE TOP 2016/17

Send Us A Message Here

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Close