Close
/ B&F Plus / Koliko su zaista kvalitetni današnji menadžeri: Daj dividendu danas, a sutra šta bude
BiF Analize Čitajte B&F online

Koliko su zaista kvalitetni današnji menadžeri: Daj dividendu danas, a sutra šta bude

biznismen
Redakcija BIF on 12/09/2017 - 11:00 in B&F Plus, Slajder

This post has already been read 2519 times!

Menadžeri su postali najozbiljnija konkurencija umjetničkim i sportskim zvijezdama i „celebritijima opšte prakse“, otimajući im prostor na TV, naslovnicama od poslovnih magazina do novina za domaćice, kao simboli uspjeha u životu, bogatstva i mudrosti. Barem do bankrota kompanija koje su tako uspješno vodili.

Iako su teoretski i direktori najvećih svjetskih kompanija na kraju, ipak, samo zaposlenici, u praksi oni su postali kasta za sebe, efektivno posjedujući moć koja daleko prevazilazi uticaj vlasnika, dioničara, i nadzornih odbora koji bi trebali kontrolisati njihov rad. Plate i bonusi menadžera najvećih kompanija i banaka odavno se mjere desetinama i stotinama miliona dolara i direktno zavise od ostvarenog profita kompanija, što se pretvorilo u ključni problem.

Zarada menadžera i njegov opstanak na funkciji direktno zavisi od ostvarenog profita danas, ne za godinu, dvije ili pet. Ovo „danas“, u slučaju američkih kompanija, znači maksimalno tri mjeseca unaprijed, pošto u SAD kompanije isplaćuju dividendu kvartalno, a u ostatku svijeta uglavnom godišnje. Tako je kraj poslovne godine maksimalan horizont do kojeg doseže pogled menadžera. Ostvariti profit nije dovoljno, jer ukoliko su u istoj branši ostale kompanije imale veću stopu dobiti, to je sa stanovišta dioničara isto kao da je firma u gubitku i menadžeru se smiješi otkaz.

Logika maksimizacije profita po svaku cijenu tako je postala uslov preživljavanja za menadžere i značajnim dijelom doprinijela globalnoj ekonomskoj krizi i negativnim posljedicama globalizacije.

Beskrajno kresanje troškova

Politika kratkoročne zarade na uštrb dugoročnog prosperiteta firme rijetko ima srećan kraj za kompaniju. Suštinski, postoje samo dva načina da se poveća dobit: ili kroz povećanje prihoda, ili kroz radikalno kresanje troškova. Povećanje prihoda je komplikovan, težak, dugotrajan posao sa neizvjesnim ishodom. S druge strane, kresanje troškova, prije svega kroz smanjenje broja zaposlenih, kresanje ulaganja u razvoj i prateće troškove, odmah pokazuje rezultate u vidu većeg profita i proporcionalno većih bonusa menadžera.

Po pravilu, ovo vrlo brzo rezultira daljim padom prihoda i smanjenjem tržišnog udjela, što ponovo zahtjeva novo smanjenje troškova i otpuštanje radnika i rezultira spiralom brže ili sporije propasti firme. Među svježim primjerima ovakve suicidne poslovne politike je i IBM. Firma koja već pet godina uzastopno ne uspijeva povećati prihode, posegnula je za očajničkim mjerama, od otpuštanja zaposlenih, otkaza ili smanjenja plata vanjskim saradnicima, pa do radikalnog ograničenja putnih troškova, za koje je potrebno pismeno odobrenje direktora ukoliko je trošak veći od sedamdesetak eura.

U međuvremenu, glavna direktorica IBM Ginni Rometty, u obilazak IBM-ove firme u Engleskoj stiže helikopterom, na sveopšte oduševljenje svojih radnika. Radnička klasa je oduvijek bila poznata po svojoj samopožrtvovanosti: „Ako treba, nećemo jesti, al’ direktor ima da se vozi u helikopteru“. Menadžeri imaju urođenu sklonost ka privatnim avionima i helikopterima, što se potvrdilo i u novembru 2008. godine, kada su američku auto-industriju bukvalno sati dijelili od bankrota. Direktori tri najveće auto kompanije, General Motorsa, Forda i Chryslera, očajnički su pohitali u Vašington, ne bi li plačući, moleći i klečeći, iskamčili da im država da 25 milijardi dolara, kako bi mogli isplatiti plate radnicima i platiti dobavljače. Na sastanak su sva tri direktora došla privatnim avionima, ali su pare dobili.

Zaduži firmu, usreći dioničare

Najnoviji izum menadžera velikih kompanija je otkup vlastitih dionica. U suštini, dioničare ne zanimaju toliko rezultati poslovanja kompanije, već samo vrijednost njihovih dionica, ali je vrijednost dionice obično povezana sa poslovnim uspjehom, što čini život komplikovanim za menadžere. Kada se sreže sve što se moglo srezati od troškova a profit ostaje i dalje blizu nule, poslednji adut je otkup vlastitih dionica.

Kompanija uzima kredit, ne za ulaganje u razvoj ili širenje poslovanja, već za otkup vlastitih dionica. Kako se time povećava potražnja za dionicama, srazmjerno raste i cijena dionice, a iskusni investitori koriste priliku da se izvuku i unovče profit od investicije uvaljujući dionice naivčinama. Dioničari su sretni, direktor dobija obećani bonus i igra se nastavlja. To što je firma sada u debelim dugovima, čije će vraćanje predstavljati dodatni trošak koji se neće moći skresati, postaće problem tek za koju godinu pa se niko pretjerano ne brine, najmanje menadžeri jer znaju da u tom trenutku oni više neće biti tu.

Ljepota je da bez obzira kakav bude ishod na kraju za firmu, menadžeri će uredno naplatiti svoje plate i bonuse. U najboljem slučaju, prije konačnog sunovrata, „uspješni menadžeri“ odlaze i preuzimaju neku novu firmu, ponovo debelo unovčavajući svoju dokazanu sposobnost da uvijek pronađu novi način da smanje postojeće troškove. Elitne poslovne škole svoje đake od prvog dana uče da školovan menadžer može voditi svaku firmu i da nema razlike da li je riječ o fabrici mikroprocesora ili krastavaca.

Može ostati bez posla, ali ne i bez para

Iako su generalni principi uspješnog vođenja biznisa isti za sve kompanije, ipak svaka industrija ima svoje specifičnosti i nasumično kresanje troškova i smanjenje broja zaposlenih nema uvijek isti efekat. Problem sa masovnim otpuštanjima je što među prvima firmu napuštaju najbolji, jer oni bez problema mogu naći novi posao, dok firma na kraju ostaje sa radnicima koje niko neće. Prije ili kasnije menadžeri otkriju da kao i u mnogim drugim stvarima važi „koliko para toliko muzike“, ali tada je obično već kasno.

U najgorem slučaju, kada se postojeći dioničari pobune, shvativši da kola idu pod punim gasom prema provaliji, direktor će eventualno biti najuren, odnosno „odlučiće da provede više vremena sa porodicom“. Bilo da je najuren ili da je na vrijeme dobrovoljno zbrisao, direktor će biti plaćen zahvaljujući klauzuli o „zlatnom padobranu“. Svaki menadžerski ugovor sadrži klauzulu po kojoj menadžeru kome prije isteka mandata bude prekinut ugovor, sleduje naknada koja se obično kreće u rangu od nekoliko njegovih godišnjih plata. Tako da može ostati bez posla, ali ne i bez para.

Fokus na kratkoročni profit rezultat je prije svega vlasničke strukture, bazirane na velikom broju dioničara, od malih investitora do penzionih fondova i investicionih fondova, što je prvenstveno karakteristika SAD i Velike Britanije.
S druge strane, kontinentalni evropski i japanski pristup menadžmentu, izuzimajući velike multinacionalne kompanije, još uvijek se barem djelimično uspijeva oduprijeti nezdravoj opsesiji maksimizacije današnjeg profita po svaku cijenu.

Rezultat je da su za razliku od američkih i britanskih kompanija, njemačke, francuske i japanske firme uspjele zadržati tehnološko vođstvo i značajan dio domaće proizvodnje, znajući da bez stalnih ulaganja dijela dobiti, srednjoročno neće biti ni profita a vjerovatno ni kompanije. Cijena takvog pristupa je manja dividenda isplaćena dioničarima, što je u očima ozbiljnih dugoročnih investitora plus, jer im garantuje da će i u budućnosti njihova firma donositi dobit.

Balkanske gazde ne vjeruju nikome

Za razliku od razvijenog svijeta, na Balkanu je situacija još uvijek malo drugačija. Prvobitna akumulacija kapitala i dalje traje i rezultat je da, po pravilu, imamo situaciju da su vlasnici, osnivači firme, istovremeno i direktori, tako da je klasa profesionalnih menadžera tek u nastajanju.

Teško je zamisliti prosječnog balkanskog biznismena koji bi vođenje svoje firme prepustio nekome izvana i još, pri tome, da ga pristojno plati. Čak i kada obim poslova preraste kapacitete vlasnika, teško se odlučuju da prepuste i djelimičnu kontrolu, a kamoli da se zadovolje samo ulogom vlasnika koji sa nestrpljenjem iščekuje godišnji finansijski izvještaj da vidi koliko mu dividende sleduje.
Ovo je i jedan od glavnih razloga zbog kojih su proteklih dvadesetak godina balkanske poslovne imperije nastajale preko noći, munjevito rasle, da bi na kraju, opet preko noći doživljavale finansijski krah jer su sav svoj razvoj finansirale bankarskim kreditima, umjesto emisijom dionica. To je neminovna cijena odluke da se balkanski moguli nipošto ne žele odreći čak ni dijela vlasništva, a kamoli izgubiti većinsku kontrolu.

Voditi d.o.o. sa desetak zaposlenih je jedna stvar, a voditi firmu sa nekoliko hiljada zaposlenih je nešto sasvim drugo. Logika da je bolje imati 30 posto od 100 miliona, nego sto posto od 10 miliona na Balkanu još uvijek nema puno sljedbenika i izaziva duboku sumnjičavost.

Dugoročno, svi smo mrtvi

Iako nisu pohađali elitne poslovne škole kao njihove kolege sa Zapada, većina balkanskih biznismena takođe je fanatičan sljedbenik teorije o kresanju troškova po svaki cijenu i tu se savršeno uklapaju u svjetske trendove.

Kao i na Zapadu, i na Balkanu ovaj pristup redovno se pokazuje kao kratkovidan, jer dugoročno donosi više štete nego koristi. Za razliku od Zapada, na Balkanu je uvijek preovladavao pristup da „dugoročno gledano, svi smo mrtvi“, i to ne samo u biznisu već i u svim ostalim sferama života, pa se sa dugoročnim planovima i posljedicama Balkanci uglavnom ne zamaraju, pošto se tu radi o besmislenom trošenju vremena i energije.

Ovaj balkanski pristup izgleda je postao prihvaćen globalno, ne zbog filozofskih razloga, već zbog pohlepe i činjenice da je nova realnost bazirana na beskonačnom štampanju para, barem privremeno, lišila menadžere bilo kakve odgovornosti, zbog principa „preveliki da propadnu“. Pohlepa i nekompetentnost menadžera praktično su uništili najveće svjetske banke, ali za menadžere nije bilo nikakvih posljedica jer su porezni obveznici direktno ili indirektno platili cijenu, dok su menadžeri zadržali svoje milionske bonuse dobijene zbog „izvanrednih rezultata“.

Nova realnost je da ako firma uspješno posluje, to je zasluga genijalnih menadžera, a ako propadne – to je zbog „više sile“. A ako sve upropaste i ostanu bez posla, menadžerima uvijek ostaje politika gdje mogu beskonačno eksperimentisati sa kresanjem troškova, pozivajući se na svoje prethodno iskustvo iz biznisa.

 
Dražen Simić
broj 139/140, jul/avgust 2017.

Send Us A Message Here

Your email address will not be published. Required fields are marked *