Close
/ B&F Plus / Angola, bogata zemlja siromašnih građana: Kada komunisti reše da postanu kapitalisti
BiF Analize Čitajte B&F online

Angola, bogata zemlja siromašnih građana: Kada komunisti reše da postanu kapitalisti

luanda na vodi
Redakcija BIF on 10/10/2017 - 10:00 in B&F Plus, Slajder

This post has already been read 307 times!

Joao Lourenco iz vladajuće MPLA stranke je novi predsjednik Angole, u kojoj su se nekadašnji komunisti „demokratizovali“ i ekstremno obogatili, predvođeni familijom doskorašnjeg predsjednika Jose Eduardo dos Santosa, čija je ćerka postala najbogatija žena u Africi sa imovinom vrijednom oko 3,2 milijarde dolara. Istovremeno, u zemlji koja se razbacuje naftom, zlatom i dijamantima, 40% stanovništva živi ispod linije siromaštva a tri petine nema struju.

Desetine hiljada Portugalaca, nakon finansijskog sloma 2010. godine, u potrazi za poslom pohrlili su u nekadašnju koloniju, Angolu, koja im je izgledala poput Eldorada, sa milijardama dolara koji su se slivali od prodaje nafte i potražnjom za kvalifikovanim radnicima. Do 2014. godine, kada je cijena nafte na svjetskom tržištu bila iznad 100 dolara za barel, Angola, odnosno preciznije rečeno, glavni grad Luanda je cvjetala. Cijene su takođe eksplodirale, od stanova i restorana do hrane i odjeće, pa je Luanda tako postala i jedan od najskupljih gradova za život u svijetu.

Čitava ekonomija Angole vrtila se oko nafte i pratećih industrija: 50% BDP-a, više od 70% budžeta i 90% izvoza. Proizvodnja dijamanata činila je oko 5% ukupnog izvoza, a preostalih 5% sve ostalo, od kafe, ribe, do drveta pamuka. Od 2005. na velika vrata su ušli kineski investitori, služeći kao alternativa MMF-u. Za razliku od MMF-a, čiji su krediti uvijek uslovljeni različitim reformama uključujući i borbu protiv korupcije, Kinezi su poslovali po principu evo pare, dajte naftu, sve bez suvišnih pitanja.

Naftni bum teško da je mogao preko noći nadoknaditi sve ono što su decenije rata uništile. Nakon desetogodišnjeg rata za nezavisnost, nekadašnja portugalska kolonija 1975. postala je nezavisna država ali je rat nastavljen između prosocijalističke frakcije (MPLA), sa podrškom Kube i SSSR-a, i prozapadne (UNITA) sa saveznicima u Južnoj Africi i SAD. Svoj skromni doprinos u podršci MPLA dala je i bivša SFRJ, kroz političku, vojnu i humanitarnu pomoć tokom rata za nezavisnost, kao i u građanskom ratu koji je uslijedio.

Porodična država

Kada je rat okončan 2002. godine, nekadašnji komunisti su zadržali vlast ali se i ubrzano transformisali u novu kapitalističku elitu koja se ekstremno obogatila, predvođena predsjedničkom familijom. Zemljom je tokom 38 godina, od 1979. godine, suvereno vladao predsjednik Jose Eduardo dos Santos, a jednu od glavnih poluga njegove moći čini Sonangol, državna naftna kompanija koja se osim nafte proširila i na brojne ostale lukrativne biznise, postavši druga po veličini kompanija u Africi. Predsjednik Santos je saopštio početkom ove godine da se povlači s funkcije iz zdravstvenih razloga, ali je na ključne pozicije, direktora državne naftne kompanije Sonangol, postavio kćerku Isabel dos Santos, a na čelo državnog naftnog fonda svog sina, Jose Filomeno dos Santosa. Za svaki slučaj, imenovanja je pratio i poseban zakon koji onemogućava novog predsjednika Lourenca da na ove funkcije postavi nekog drugog.

Čistom slučajnošću, predsjednikova kćerka, Isabela dos Santos, pokazala se kao poslovni genij i u rekordno kratkom vremenu izgradila je poslovnu imperiju, koja osim u Angoli, ima i brojne investicije u Portugalu. Isabela dos Santos je tako postala najbogatija žena u Africi, sa imovinom vrijednom oko 3,2 milijarde dolara. Ko god je investirao u Angoli i za partnera imao predsjednikovu kćerku uspio je u biznisu. Oni koji su probali sami, neslavno su propadali. Tako je to u „tržišnoj ekonomiji“, svako ulaganje nosi sa sobom i rizik neuspjeha.

Zahvaljujući „minulom radu“ nekadašnje SFRJ, mrvice od angolskog naftnog buma dopale su i naftnim firmama iz bivše Jugoslavije. Tako u koncesiji za eksploataciju jednog od naftnih polja učestvuju i srbijanski Naftagas i hrvatska INA-nafta, gdje svaka od ovih firmi ima po 4% učešća, dok su glavni igrači angolski Sonangol i kineski partner. Naknadno iz igre je ispala kineska kompanija, nakon što se njen vlasnik našao na udaru kineske antikorupcijske kampanje.

U međuvremenu, angolska banka kćerka portugalske BES banke, neslavno je propala, povukavši za sobom u bankrot i „majku“, jer je na neobjašnjiv način nestalo oko dvije milijarde dolara. Uglavnom se radilo o kreditima, neki u vrijednosti od 100 do 200 miliona dolara, koji su davani bez bilo kakvog kolaterala visokim državnim i partijskim zvaničnicima u Angoli. Banka je propala, ali je direktor nastavio uspješnu poslovnu karijeru. A krediti? Koji krediti?

Od naftnih milijardi nema ni za struju

I dok su se ekskluzivne četvrti Luande i njihovi žitelji „kupali“ u novcu, ostatak zemlje nije osjetio nikakvu blagodet od naftnih milijardi. Od ukupno 25 miliona stanovnika Angole, 85% živi od poljoprivrede a samo 15% od rada u industriji i uslužnim djelatnostima. Struja je još uvijek luksuz za 15 milona stanovnika, pri čemu je u gradovima situacija nešto bolja, jer 46% stanovništva ima struju, dok je u ruralnim područjima taj procenat tek 18%. Blizu polovine stanovništva, odnosno 40%, živi ispod linije siromaštva i tu se malo šta mijenja na bolje, dok je nezaposlenost ekstremno visoka, posebno među mladima. Stanovništvo Angole ima eksplozivan rast sa prosječno 5,6 djece po porodici, pa je trenutno 40% stanovništva mlađe od 15 godina i očekuje se da će u narednih 20-25 godina broj stanovnika se udvostručiti i dostići 50 miliona.

 

maxresdefault

 

Sa iznenadnim padom cijene nafte na globalnom tržištu na prosječnih četrdesetak dolara po barelu u 2014. godini, krahirala je i angolska ekonomija. Budžetski prihodi su praktično prepolovljeni pa je nestalo para i za one osnovne funkcije države, obrazovanje, zdravstvo a javne investicije ne treba posebno ni pominjati.

Inflacija je bila logična posljedica i između septembra 2014. i aprila 2016. godine lokalna valuta, kwanza, izgubila je oko 40% svoje vrijednosti u odnosu na dolar. Da bi se zaustavio dalji pad lokalne valute u aprilu 2016. Angola je dekretom fiksirala vrijednost kwanze prema dolaru. Kako to obično biva rezultat je postojanje dva kursa kwanze prema dolaru, jednog zvaničnog i drugog uličnog, gdje je vrijednost dolara veća oko 200% u odnosu na zvanični kurs. Kako to izgleda u praksi na Balkanu odlično znaju, s obzirom na iskustvo iz osamdesetih i devedesetih godina.

Nije bitno šta prodaješ, već koga znaš

Pad vrijednosti lokalne valute nije jedini problem. Istovremeno je došlo i do nestašice dolara, pogotovu u obliku gotovine. Vodeće svjetske banke otkazale su saradnju sa angolskim bankama, ugasivši njihove korespondente račune, zbog nepoštovanja međunarodnih pravila oko sprečavanja pranja novca.

Time je i za legitimne biznise poslovanje sa ino partnerima, plaćanje i naplata u dolarima postalo izuzetno komplikovano i skupo.

Direktno su pogođeni i stranci koji koriste kreditne kartice, jer se poravnanje ovih transakcija prvenstveno obavlja u dolarima, što dodatno komplikuje život.

Sa eurima je situacija nešto bolja, pošto su se Evropljani pokazali donekle tolerantniji kada se radi o porijeklu novca koji se ubacuje u finansijski sistem Angole, ali glad za dolarskim novčanicama ostaje konstanta.

Prema analizama MMF-a, inflacija u prošloj godini u Angoli dosegla je 45%, a pad u oblasti industrijske proizvodnje, građevinarstva i usluga procijenjen je na 0,5%, što je samo nastavak negativnog trenda. Zbog ekstremne suše u prošloj godini cijene poljoprivrednih proizvoda su se udvostručile, a nestašica hrane pogodila je oko 1, 4 miliona stanovnika. Poput većine ostalih afričkih država, Angola po svojim prirodnim bogatstvima ostaje zemlja ogromnih potencijala, ali ogromne količine nafte, zlata, dijamanata, ne znače nužno da će njihova eksploatacija donijeti prosperitet većini žitelja.

Potencijalnim investitorima koji nisu u rangu velikih globalnih multinacionalnih kompanija, za ulazak i opstanak na angolskom tržištu u dogledno vrijeme neće biti dovoljno samo da su konkurentni sa svojim proizvodima i uslugama.

„Burazerska ekonomija“ očigledno je izuzetno popularna i u Africi, gdje nije bitno šta prodaješ i po kojoj cijeni, već koga znaš među onima koji odlučuju o kupovini, pogotovu kada je kupac država i državne firme.

 

 

Dražen Simić
septembar 2017, broj 141.

Send Us A Message Here

Your email address will not be published. Required fields are marked *