Home TekstoviB&F Plus Borba za prevlast nad javorovim sirupom: Najopasniji slatkiš na svetu

Borba za prevlast nad javorovim sirupom: Najopasniji slatkiš na svetu

by bifadmin

„Amerikanci su previše zaokupljeni granicom sa Meksikom, umesto da obrate pažnju šta se dešava na severu, jer Kanađani prete da unište naš način života” – tako je Rič Koen, novinar časopisa „Vanity Fair“, šaljivo započeo svoj članak o proizvodnji i prodaji javorovog sirupa, nezamenjivog sastojka severnoameričke kuhinje i supstance vrednije od nafte. Naime, iza slatkog proizvoda stoji organizacija koju zovu „kanadski OPEK“, i koja pod kontrolom drži proizvođače, cene i svetske rezerve javorovog sirupa. Ali kontrola rađa otpor, a ne spava ni konkurencija koja preti da uzdrma višedecenijsku dominaciju Kanađana.

Federacija proizvođača javorovog sirupa i Udruženje otkupljivača dogovorili su se da za sledeću godinu neće izdavati nove dozvole za otpočinjanje ili širenje tog biznisa. U toj jednoj rečenici saopštenja koje je objavljeno u martu nalaze se glavni akteri i uzroci dugogodišnjih previranja koja prete da ozbiljno ugroze jedno od najbolje organizovanih udruženja poljoprivrednih proizvođača na svetu.

Za članove udruženja to je „federacija“, a oni kojima se ne sviđa to što je članstvo obavezno za svakoga ko želi da prikuplja sirovi sirup i prerađuje ga u svetski poznat kanadski proizvod to udruženje nazivaju „kartel“. Bez obzira kako ga sada zvali, udruženje je formirano 1966. u Kvebeku, s ciljem da zaštiti prava proizvođača javorovog sirupa, reguliše standarde i kvalitet proizvoda i obezbedi odgovarajuću promociju. Pokazalo se da je organizovanje proizvođača ne samo postiglo nego i premašilo svoj cilj, te od 1989. ovo udruženje dobija ekskluzivno pravo da propisuje proizvodne kvote, izdaje dozvole za pokretanje ili širenje proizvodnje, pregovara o otkupnoj ceni i vodi računa o „strateškoj rezervi“, odnosno o skladištima u kojima se čuvaju hiljade tona javorovog sirupa radi eventualne intervencije na tržištu.

Cela ova industrija počiva na „pretakanju“ sirovog soka iz javorovog drveta. Takav javor raste samo na severu američkog kontinenta, odnosno na istoku Kanade i severoistoku SAD. Na stabla se postavljaju „česme“ kako bi se prikupila sirovina, od koje se kasnije, u „slatkim kolibama“, prokuvavanjem dobija ono što ceo svet poznaje kao kanadski javorov sirup, često pakovan u flaše u obliku javorovog lista. Ono što ceo svet, takođe, zna je da je originalni javorov sirup prilično skup, a pogotovo u poređenju sa „zamenama“ poput zaslađenog kukuruznog sirupa i sličnih slatkih laža. Pod okriljem Federacije, danas posluje oko 7.300 uglavnom porodičnih preduzeća, koja kontrolišu 43 miliona „česama“ za prikupljanje sirovine.

Siguran posao protiv slobodnog tržišta

Zahvaljujući čvrstoj kontroli proizvedene količine i kvaliteta, Federacija je dugo uspevala da cenu javorovog sirupa drži na prilično visokom nivou, pa se često može naići na podatak da je galon sirupa 25 puta vredniji od galona sirove nafte. Proizvođači, međutim, mogu Federaciji da prodaju samo onoliko koliko im je određeno kvotom – ukoliko proizvedu višak, on se šalje u jedno od tri skladišta koje čine Svetsku stratešku rezervu javorovog sirupa. I taj višak će se jednom naći na tržištu, ali mogu proći godine dok ne bude prodat.

Zbog tako strogih uslova članstva, ali i uporno visoke cene i tražnje za sirupom, brojni mali proizvođači počeli su da dižu glas protiv Federacije, tražeći da im se dopusti da proizvedu više ili prodaju robu van kontrolisanih okvira – obično nakupcima koji su spremni da plate odmah i to kešom. Za sada su ljubitelji slobodnog tržišta u manjini, dok je ključni argument onih koji su zadovoljni članstvom u ovom udruženju taj da mogu da se pouzdaju da će za odobrenu kvotu dobiti fer cenu koja pokriva troškove, obezbeđuje zaradu i dovoljno sredstava da se investira u opremu. Oni kojima se ne sviđa to što su prinuđeni da se učlane u Federaciju da bi eksploatisali javorove šume na sopstvenim imanjima zato je porede sa kartelom. Žale se na stroge kontrole, pa čak i nenajavljene „posete“ zvaničnika tog udruženja njihovim imanjima, a sve kako bi kontrolisali da neko, ipak, ne proizvodi javorov sirup na crno.

No, kada ima tražnje, ponuda će sama naći put, a kanadskim proizvođačima konkurencija stiže sa najvažnijeg tržišta za plasman njihove robe. Sjedinjene Države, na čelu sa državom Njujork kao vodećom u broju stabala javora, trenutno računaju na oko 13 miliona „česama“ za prikupljanje sirovine, dok se prerada povećava iz godine u godinu. Tokom 2016. američki proizvođači oteli su Kanađanima 10% tržišta u SAD, a treba imati na umu da na teritoriji SAD ima tri puta više stabala javora nego u Kanadi. Kanađani su, ipak, najveći konzumenti javorovog sirupa po glavi, slede ih Amerikanci pa Nemci i Japanci. Stav prema organizovanju proizvodnje je, inače, potpuno drugačiji u SAD u odnosu na Kanadu – portali udruženja proizvođača pozivaju sve zainteresovane da se okušaju u prikupljanju sirovine, reklamirajući to kao zanimljivu porodičnu aktivnost i način da se korisno potroši slobodno vreme.

Poljoprivredna pljačka za istoriju

Kolika je glad tržišta za javorovim sirupom govori i to da, uprkos svim prednostima organizovane proizvodnje i strogoj kontroli što članova, što otkupljivača, Federacija ipak ne uspeva da iskoreni „crno tržište“ čak ni u samoj Kanadi. No, kako je sirup teže prokrijumčariti nego neke druge robe tipične za crno tržište, krađe ili nestanci veće količine sirupa se relativno retko dešavaju – a kad se to desi, završi na naslovnim stranama širom sveta.

Pre pet godina, iz Strateških rezervi javorovog sirupa u gradiću Sen Lui De Blanforu, nestalo je sirupa u količini koja je trebalo da ispuni 10 hiljada standardnih buradi. Krađa je organizovana po sistemu „pretakanja“, metode koja je bila popularna i u Srbiji devedesetih, za vreme nestašica benzina. Vešti kradljivci su, uz pomoć „insajdera“ u skladištu, prenosili originalnu burad do svojih imanja, gde su sirup pretakali a burad punili običnom vodom i vraćali u skladište Federacije.

Krađa je otkrivena tokom rutinske kontrole, kada je jedan od inspektora ustanovio da su neka burad mnogo lakša nego što bi trebalo da budu. Ispostavilo se da je ukradena količina u vrednosti od oko 18 miliona američkih dolara, i da je taj sirup završio delom u komšiluku Kvebeka, u kanadskoj državi Novi Brunsvik, kao i preko granice, u američkoj državi Vermont. Kanadska policija uspela je da pohapsi vođe kradljivaca, a jedan od njih osuđen je u aprilu ove godine na šest godina zatvora i moraće da plati i oko devet miliona dolara kazne.

Za Federaciju, ipak, nema predaha: što brže američki proizvođači budu osvajali tržište javorovog sirupa, to će Kanađani imati sve manje prilika da sopstvene viškove plasiraju u inostranstvu. A što veći viškovi u proizvodnji ostanu neprodati, to je glasnije gunđanje članova kojima se tako umanjuje prihod, pa su sve spremniji da se odreknu sigurnosti, kvota i kontrole, upravo onoga zbog čega su se 1966. udružili.

 
Milica Rilak
septembar 2017, broj 141.

Pročitajte i ovo...