Close
/ B&F Plus / Efekti Orbanovog ekonomskog nacionalizma pred izbore u Mađarskoj: Sve će to država povratiti
BiF Analize Čitajte B&F online

Efekti Orbanovog ekonomskog nacionalizma pred izbore u Mađarskoj: Sve će to država povratiti

Redakcija BIF on 05/04/2018 - 11:50 in B&F Plus, Slajder

This post has already been read 1000 times!

Prema anketama uoči aprilskih parlamentarnih izbora u Mađarskoj, vladajuća stranka Fides premijera Viktora Orbana i dalje je najpopularnija među biračima. Od kako je u maju 2010. godine došao na vlast, Orban je u stalnom sukobu sa Briselom koji ga optužuje za autokratizam, ksenofobiju i nepoštivanje osnovnih postulata zapadne demokratije. Podjednako kontraverzna je i njegova ekonomska politika renacionalizacije, popularno nazvana „orbanomics“, koja se uprkos očekivanjima zapadnih analitičara pokazala uspješnom. Za sada.

Optužbe na račun premijera Viktora Orbana da je Mađarsku pretvorio u karikaturu liberalne demokratije, te da je nezavisno sudstvo i centralnu banku, slobodne medije i nezavisan nevladin sektor pretvorio u instrumente vlasti, on je doživio kao kompliment, deklarišući se javno kao zagovornik „iliberalne demokratije“, videći uzore u ruskom predsjedniku Putinu i turskom predsjedniku Erdoganu.

Za sada, niti jedna strana u ovom sukobu ne pokazuje namjeru da popusti, pogotovu ne Orban, koji je u međuvremenu izašao kao pobjednik iz ekonomskog duela. Orbanova ekonomska politika, koju su pojedini analitičari nazvali i „finansijski nacionalizam“, sastavni je dio njegove ukupne političke filozofije, čiji je temeljni postulat „Mađarska na prvom mjestu“, ili jednostavnije rečeno „Mađarska Mađarima”.

U 2010. godini situacija u mađarskoj ekonomiji nije se bitno razlikovala od situacije u ostalim tranzicijskim državama. Strani investitori su, kao rezultat ranije privatizacije, dominirali u bankarskom sektoru, energetici, trgovini kao i u medijima, a nevladin sektor preživljavao je prvenstveno zahvaljujući stranim donacijama. Dodatan problem sa kojim se nova vlast suočavala je bio taj što je finansijska kriza teško pogodila i mađarske javne finansije koje su posrtale pod teretom spoljnjeg duga, dok su krediti koje su građani prethodno uzeli u švajcarskim francima i japanskim jenima desetine hiljada Mađara zavili u crno. Rezultat je da je spas zatražen od MMF-a, koji se isprsio sa nekih dvadesetak milijardi dolara kredita.

Za razliku od „liberalnog Zapada“, gdje je država nakon finansijskog kolapsa riješila da zaštiti banke i bankare a da za „opšte dobro“ žrtvuje građane i njihov životni standard, Orban je uradio sasvim suprotno.

Istjerivanje stranog kapitala

Vlada je bez problema progurala kroz parlament zakone kojima su banke natjerane da konvertuju kredite u stranoj valuti u domaću i da nastale gubitke same pokrivaju. Bankarima se ovo definitivno nije svidjelo, ali nisu bili u stanju da nešto bitno promijene, jer sviđalo im se ili ne, na kraju država je ta koja ima instrumente da zauzda bankare, koliko god se činilo da su oni svemoćni. Osim toga, Mađarska je bankama uvela i dodatni „krizni porez“, kako bi se napunila državna blagajna, što se bankarima još manje svidjelo.

Za razliku od bankara, građanima su se ove mjere razumljivo, jako dopale, što je ojačalo Orbanovu poziciju i podršku među biračima. Krajnji cilj Orbana nije bio samo da teret kredita u švajcarcima prebaci sa građana na banke, već mnogo ambiciozniji – da mađarski kapital postane dominantan u bankarskom sektoru.

Na kraju mu je to i uspjelo, jer danas je oko polovice bankarskog sektora u mađarskom vlasništvu, što je postignuto i kupovinom dionica banaka od strane države. Pozivanje na nezavisnosti i nacionalni suverenitet ima smisla samo ukoliko kontrolišete i finansije, jer ko drži pare taj i vlada, bez obzira šta piše u ustavu i zakonima.

Da bi se stabilizovale javne finansije i napunila državna kasa dodatni porezi na banke nisu bili dovoljni, pa je u paketu Orbanova vlada konfiskovala i privatne penzione fondove, još jedan od izuma koji se uporno „preporučuju“ tranzicijskim državama kao dio neoliberalnog ekonomskog paketa. Druga ključna poluga za dugu i srećnu vladavinu su mediji, odnosno kontrola nad njima, a za Orbana problem je bio što je i većina medijskog sektora bila u stranom vlasništvu.

Porezi kao kandžija

Spasonosno rješenje je pronađeno u dodatnim porezima na prihod od oglašavanja, što je glavni izvor prihoda za komercijalne medije. Što veći medij, veći prihod od oglasa pa je i porez veći, što je posebno pogađalo velike medije u stranom vlasništvu. Rezultat je da je danas i više od polovice medija u mađarskom vlasništvu, što je i bio cilj igre.

Sličan recept primjenjen je i u oblasti trgovine, kojom su dominirali veliki trgovački lanci u stranom vlasništvu. Vlast u Mađarskoj bila je vrlo kreativna u uvođenju novih poreza i taksi na trgovinu, koji su bili tako definisani da su prvenstveno pogađali velike lance, jer su bili bazirani ili na visini ostvarenog prometa ili na veličini trgovina, čime su mali lokalni trgovci bili pošteđeni, a teret prebačen na leđa velikih lanaca.

Uvođenje ovih poreznih inovacija nije išlo bezbolno i bez žestokih otpora, prije svega u Evropskoj komisiji, koja ih je redovno tretirala kao kršenje pravila o fer tržišnoj utakmici. Mađarska vlada je u ovim slučajevima primjenjivala taktiku APP – ako prođe, prođe, pri čemu je inicijalan prijedlog redovno bio mnogo drastičniji od finalne verzije, koja je predstavljala svojevrstan kompromis u odnosu na primjedbe iz Brisela.

Uz finansije, energetika je jedan od ključnih segmenata ekonomije i tu je Orbanova vlada uspješno promijenila vlasničku strukturu u korist državnog kapitala, što je omogućilo sniženje cijena energenata za građane, još jedan popularan potez.

Politička dominacija zaokružena je disciplinovanjem nevladinog sektora, prvenstveno organizacija koje su glavninu novca dobijale iz inostranstva i koje su se suprotstavljale anti-imigrantskoj politici Orbana. I njima su nametnuti dodatni porezi, pored niza drugih administrativnih ograničenja, što je Orbanu na Zapadu učvrstilo imidž ksenofoba, ali nije mu bitno poljuljalo rejting kod domaćih birača.

Jedan od preduslova za sve ove mjere je i pacificiranje sudstva koje bi moglo osporiti ustavnost vladinih mjera, što je Orban, takođe, uspješno izveo kroz izmjene ustava i zakona koje su vladi omogućile veću kontrolu nad ustavnim sudom.

Uštede na najsiromašnijima

Tamnija strana Orbanove iliberalne ekonomije je da su se na udaru našla i socijalna davanja. Jedan od razloga bio je smanjenje ukupne javne potrošnje, a drugi je bio podsticanje zapošljavanja, po svaku cijenu. Tako je period za primanje naknade za nezaposlenost smanjen sa devet mjeseci na tri mjeseca, dok su naknade za bolovanje i ostala socijalna davanja smanjeni kako bi ova primanja bila manja od minimalne plate. Pooštreni su i uslovi za odlazak u penziju, pogotovu invalidsku, dok su postojeće invalidnine podvrgnute reviziji, pa je dio njih i smanjen.

Nezaposlenima je, ipak, ponuđena alternativa, u vidu učešća u javnim radovima gdje je naknada veća od uobičajenih socijalnih naknada, ali manja od minimalne plate. Rezultat je bio da se, barem na papiru, znatno povećao broj zaposlenih, dok je istovremeno država smanjila trošak za socijalna davanja.

Nakon što je mađarska stabilizovala javne finansije i otplatila kredit MMF-u, mađarski zvaničnici su „zamolili“ MMF da zatvori radnju, ugasi svjetlo i da se izgubi iz Mađarske, na šta je odgovor MMF-a bio „ionako smo mislili otići“.

Ipak, i MMF je na kraju konstatovao da je Mađarska ekonomija u usponu, javne finansije stabilizovane, zaposlenost porasla. Doduše MMF se nikada nije pretjerano opterećivao pitanjima poput medijskih sloboda ili nezavisnosti sudstva, sve dok su makroekonomski pokazatelji pozitivni.

EU fondovi za iliberalnu demokratiju

Iako mađarska vlada zasluge za ekonomski oporavak pripisuje svojoj ekonomskoj politici baziranoj na nacionalizaciji ključnih segmenata ekonomije, zapadni analitičari ukazuju da dobar dio zasluga pripada EU, odnosno novcu iz EU fondova koji se konstantno slivao u Mađarsku, uprkos neprekidnim trvenjima Orbana sa Evropskom komisijom. Uskraćivanje ovih fondova ostaje ključni adut u rukama Brisela čije je strpljenje pri kraju, dijelom zbog Orbanove iliberalne politike, a dijelom zbog korupcije povezane sa korištenjem novca EU i mađarskih javnih fondova. Ovog rizika je svjestan i Orban, pa je preventivno proglasio da eventualno uskraćivanje ovih fondova neće imati nikakvog uticaja na ekonomiju, što je diskutabilno.

Orbanov model „fiskalnog nacionalizma“, sa entuzijazmom je prihvatila i nova poljska vlada, koja ima isti cilj – smanjiti uticaj stranog kapitala u ključnim ekonomskim segmentima i uspostaviti kontrolu nad sudstvom, medijima i nevladinim sektorom, a provjeren recept već imaju.

U slučaju Mađarske se pokazalo da, kratkoročno politika radikalnog „ekonomskog nacionalizma“, daje rezultate, barem dok Brisel ne zavrne slavine. Koliko su temelji iliberalne demokratije stabilni za dugoročni održivi rast, drugo je pitanje, ali za odgovor treba pričekati narednu globalnu ekonomsku krizu.

 

 

Dražen Simić

mart 2018, broj 147. 

Send Us A Message Here

Your email address will not be published. Required fields are marked *