Home Slajder Italija: Uspon sajber političke sekte

Italija: Uspon sajber političke sekte

by bifadmin

Karikaturista Altan[ref]Altan je italijanski pandan našem Coraxu, po popularnosti, ali ne i po talentu. Pratim i upućen sam pa odgovorno vrdim da Italija nema karikaturistu nivoa Petričića i Coraxak[/ref] rekao je pre desetak godina: Italija je izuzetna, a ja bih voleo da je normalna. Bilo je to vreme kada su makar neki drugi bili normalni. Danas čak i nekadašnji uzori od Slovenije pa do Skandinavije beleže znake izumiranja normalnosti. Gledam mapu Evrope na kojoj su crveno obojene zemlje u kojima raste populizam i ksenofobija pa – sem Norveške, Švajcarske, Šapanije i Portugala – sve crveno. Samo se još područje nekadašnje Jugoslavije crni kao crna rupa koja guta i sebe i sve ostalo. Taj deo sveta sve manje drugi ubrajaju u bilo šta – jednostavno ga i statistički prenebregavaju.

Što se tiče “izuzetnosti” Italije: 4. marta na opštim izborima niko nije osvojio dovoljno glasova da bi stekao pravo da formira vladu, ali bar dve političke grupacije tvrde da su one pobednice. Prema izbornom zakonu partija ili koalicija koja osvoji više od 40 odsto glasova stiče premiju do 51 odsto poslaničkih mesta kako bi mogla nesmetano da vlada čitav mandat. Koalicija desnog centra (ksenofobna Lega[ref]Nekadašnja Lega Nord (Severna liga) izbrisala je ono “Nord” kako bi uticaj proširila i na celu Italiju.[/ref], berluskonijeva Forza Italia i neofašistička Fratelli d’Italia – Italijanska braća) osvojila je ukupno 37,26 odsto glasova. Unutar te koalicije je na prvom mestu Lega sa 17.6 odsto, čime je njen neotesani vođa Mateo Salvini stekao pravo da pregovara u ime koalicije te pokuša da formira vladu. Međutim, najbolje plasirana pojedinačna politička snaga je Pokret 5 zvezdica (M5S – Movimento 5 Stelle), sajber konglomerat sa osvojenih 32,6 odsto glasova i neograničenim političkim ambicijama. Doskora su i Zvezdice i Lega smatrani autsajderima, a izbori su pokazali kako prognoze mogu biti varljive.

Nesolidan svet najviše veruje u čuda, tako se u Italiji veruje da će predsednik države, Serđo Matarela, smerni sudija nalik na župnika, odjednom naći rešenje da svi budu zadovoljni. Istovremeno svi znaju da to nije moguće, ali nadanjem odlažu sučeljavanje sa neugodnom istinom političkog raspadanja zemlje. U izbornoj trci najgore je prošla Demokratska partija (PD), poslednja tardicionalna politička partija koja je od pada Berluskonijeve vlade novembra 2011. formirala čak četiri vlade, vešto izbegavajući izbore i sučeljavanje sa stvarnim raspoloženjem birača. Sa 40,8 odsto osvojenih glasova na izborima za evropski parlament 2014. godine ta dugo godina najjača i poslednja klasična partija pala je na manje od pola (18,8 odsto) na prošlomesečnim izborima.

Pod odrenicom “klasična partija” podrazumevam da je PD jedina imala strukturu osnovnih organizacija širom cele Italije, članstvo koje je plaćalo članarinu, direkciju koja je održavala redovne konsultacije sa regionalnim rukovodstvima i članstvom te držala do partijskih kongresa na kojima su definisane ideološke smernice. Sve se to raspalo u roku od 2-3 godine zbog unutrašnjih trvenja oko valsti, mržnje između starih kadrova koji su držali partiju u ravnoteži svojih međusobnih nagodbi te mlade generacije, koja je želela da preuzme kormilo. Karakteristično je da mladu generaciju čine uglavnom nekadašnji “pioniri” demohrišćana, a staru kadrovi iz nekadašnje KPI. Smeša dveju partija nikada nije postala jedinjenje. Naime, Demokratska partija, sastavljena od ostataka komunističke partije i demohrišćanske levice raspukla se definitivno pred izbore.

Kad je doživljen izborni poraz, kada je izgledalo da su unutarpartijske svađe detronizacijom sekretara Rencija konačno završene, odjednom se ovih dana pojavilo pismo glavnom odboru PD koje je potpisalo 500 uglavnom uticajnih članica partije i u kojem tvrde da su mačo igrama istisnute iz procesa odlučivanja i kandidovanja za funkcije. Proces svađa, spletki i raspadanja postaje nezadrživ. Izgleda da su u pravu lideri M5S kada uporno propagiraju da više ne postoje ni levica ni desnica. Desnica koju je simbolizovao Berluskoni postaje politički starački dom. Analize pokazuju da širom Evrope, sa izuzetkom Nemačke, tradicionalne političke partije gube pred najezdom novih formi političkog angažovanja. Posledica je to prevaziđenosti dosadašnje političke igre, ali i haosa ponuda iz kojih će se verovatno oformiti pravila i akteri za neku novu igru.

Bujaju pokreti nasuprot partijama čak i u Švedskoj gde autsajderi koji sebe nazivaju demokratima, što do izbora 2014. godine nisu beležili više do 4 odsto, sada pod parolom “Švedska Švedima” osvajaju 12.9 odsto glasova, u Finskoj pokret “Pravi Finci” u decimal dobija isti procenat glasova, u Danskoj je DF (Dansk Folkeparti) atakom na imigraciju i članstvo u EU na izborima 2014. osvojila 21,1 odsto glasova, u Austriji FPÖ (Partija slobode) parolom “Austrija pre svega” na izborima je dobila 27,4 odsto glasova a u Belgiji flamanska aliansa uz parolu “Nezavisnost odmah!” osvaja čak 33 odsto glasačkog tela. U najnaprednijim zemljama Evrope, tradicionalne političke partije, programi, evropske humanističke vrednosti… padaju pred opskurno sročenim parolama za jednokratnu upotrebu. Prava pojedinca i volja naroda, kako piše Deni Rodrik, u sve dubljem su međusobnom sukobu. Opak je to znak da sve više ljudi širom kontinenta ne veruje u budućnost liberalnog svetskog poretka.

Dok je italijanska Lega deo opšteg klijanja primitivno populističkih tendencija, dotle M5S predstavlja nešto suštinski novo. Novo dakako ne znači da mora biti dobro i napredno. U Ivrei su 6. aprila održali skup pod naslovom SUM 02 – posvećen osnivaču M5S, Đanrobertu Kazaleđu (Gianroberto Casaleggio), koji je preminuo 2016. godine, a na ideološkom i vlasničkom kormilu Pokreta zamenio ga njegov sin i naslednik osnivačkih prava, David. Teme su bile veštačka inteligencija, mašine za učenje, genomi… ali su pale u zasenak novinarskih pitanja o političkim ambicijama sada kad su na domaku vlasti kao i zašto su zabranili prisustvo Jakobu Jakobiniju, novinaru ozbiljnog dnevnika La Stampa. Naime Jakobini je pisac knjige “Eksperiment” u kojoj iznosi sve što je uspeo da sazna o Pokretu 5 zvezdica koji obavija ljubomorno čuvani veo tajne kao neku versku sektu. Pisao je o tome da je Đanroberto sajber vizionar koji nije uspeo da završi studije fizike, ali je zato uspeo da postane vrstan programer i direktor anglo-italijanske sajber kompanije Webegg, koja se utopila kasnije u Telecom Italia. Kazaleđo se specijalizovao u primeni interneta u preduzećima. Još u Webeggu je otkrio upotrebu “foruma” kao zamene za demokratsku diskusiju i to nazvao “lavina konsenzusa”. Suština je u pilotiranju foruma uz virtualni osećaj slobode, tako što se doziranim ubacivanjem konflikta, negodovanja, balansiranih nesuglasica… na kraju učesnici usmere ka unapred određenom jedinstvenom mišljenju. Budući da je u aferi Kembridž analitika o manipulaciji identitetima gasača otkriveno da je postojao i jedan naručilac podataka iz Italije, sumnja se da bi to mogao biti M5S. Jakobini je njihovo delovanje u knjizi definisao kao socijalni inženjering.

Prvi finansijer Kazaleđovog sajber političkog projekta bio je Enriko Sason (Sassoon), jedan od nauticajnijih i najbogatijih italijanskih menadžera sa tri završena fakulteta, rodbinskim vezama sa Rotšildima, poslovnim vezama sa najvećim svetskim bankama i kompanijama. On je kao glavni akcionar pokreta podupro Kazaleđa i njegov projekat finansijama i uticajem da stane na noge, a zatim se povukao, jer je usmeravanje reflektora javnosti počelo da smeta njegovim glavnim poslovima. Dakle, M5S je formalno akcionarsko preduzeće za direktnu demokratiju registrovano pri privrednoj komori. Vispreni Kazaleđo je nastavio tako što je uočio rastuću popularnost komičara Bepe Grila, čije su socijalne žaoke privlačile publiku. Dao mu je deo vlasničkih prava pokreta i zadužio ga da ne birajući sredstva i rečnik privlači publiku. Dok je Grilo naduvavao publicitet, Kazaleđo je u tišini i uz pomoć sina veštog kompjuteriste stvarao Platformu (nazvanu Rousseau) i polako organizovao pokret s namerom da jednoga dana preuzme vlast.

Iz Jakobinijeve knjige, koja je najiscrpnije štivo o M5S ipak se ne saznaje mnogo o unutrašnjoj organizaciji i funkcionisanju pokreta. Vrlo je mutno kako se odabiraju kandidati za političke funkcije, postoji li politička mreža ili sve zavisi od informacija sa interneta, sortiranih kroz algoritme platforme Ruso. Ko ima prava glasanja na njihovim izborima i ko kontroliše rezultate tih izbora? Navodno je to sve podvrgnuto “objektivnosti” kompjutera. Storije o njima iz sfere medijskih tračeva rastom političkog uticaja prešle su na naslovne strane i u udarne termine elektronskih medija. Pokaže li se sajber politički eksperiment uspešnim u Italiji nema sumnje da će postati trend širih razmera u borbi za vlast. Njihov politički program nalik je melemu za sve što tišti građane. Počeli su obećanjem da će rušiti sistem i institucije, a vremenom su se vrlo dobro snašli u njima.

M5S po prvi put učestvuje na izborima 2009. godine kao autsajder sa osvojenih 2,64 odsto glasova. Kandidatima, nalik na robotizovana stvorenja bilo je zabranjeno da daju bilo kakve izjave i intervjue. Ko god bi rekao bilo šta novinarima ili kritikovao bilo šta – bio je izbačen iz Pokreta. Jedini ko je imao prava komuniciranja sa javnošću bio je Bepe Grilo, dok se suvlasnik, Kazaleđo, uvek držao u senci. Vremenom je na scenu iskočio mladi, lepuškasti, uglađenog izgleda i rečnika, Luiđi Di Majo. Pred kraj prošle godine nastupila je nova faza kada je počelo postepeno je uklanjanje Grila, a De Maio proglašen za političkog lidera. M5S parlamentarci su stekli veća prava samostalnog nastupanja i kritike poteza koji im se ne dopadaju. No ispasti iz Pokreta za mnoge znači biti vraćen u masu nezaposlenih ili na dno socijalne skale.

De Maio je počeo da studira tehniku, pa se prebacio na prava, koja takođe nije završio. Kao većina pripadnika njegove generacije bavio se svim i svačim da bi imao od čega da živi: radio je kao webmaster, sarađivao po novinama, postao stjuart na stadionu San Paolo u Napulju (prodavao osvežavajuća pića), prihvatao se svega što mu je moglo doneti prihode, pa je tako uskočio i u Pokret 5 zvezdica. Pokazao je izuzetan talenat i danas je najvispreniji mladi političar kojega Italija ima. Nikada ne gubi živce, uvek sa blagim osmehom, vešto odgovara na sva pitanja i bez floskula govori ono što bi većina želela da čuje. Tip je modernog poitičara za kojega nije jasno šta zaista misli, služi li kome ili ima autonomiju kad naglašeno govori u prvom licu, menja stanovišta prema potrebi, očito nema svetinje i nepremostive principe. Osvaja simpatije i glasove.

Pozamašan prostor posvećen Pokretu 5 zvezdica valjalo bi da pokaže moguću budućnost političkog inženjeringa i manipulacije digitalno rekombinovanom demokatijom. Zemlji u kojoj se od 60 miliona stanovnika 10 miliona nalazi ispod poreskog cenzusa, na ivici siromaštva, gde 45 odsto zaposlenih zarađuje manje od 15.000 evra godišnje, a 0,1 odsto preko 300.000 evra, relativno je lako ostvariti ono što Žan Vermer Miler (Jan-Wermer Müller) definiše kao “Demos protiv demokratije”. Građani koji su izgubili poverenje u politiku, medije, sudstvo, crkvu, stručnjake… prihvataju novi koncept vešto sročenih obećanja na donekle mistično religiozan način uz bezgranično verovanje liderima (populistička varijanta) ili novom projektu digitalne pravde i jednakosti (sajber politika), ili i jednom i drugom, kao u Italiji.

Aktuelna situacija je takva da ni posle druge ture konsultacija političkih aktera sa predsednikom države ni Lega ni M5S nisu u stanju da obezbede partnere sa kojima bi imali preko polovine glasova u Parlamentu te mogli da formiraju vladu. Predsednik države je uzeo nešto vremena za razmišljanje i ako se u tom ne pojavi neko sa dokazima da je skrpio većinu poslanika onda će rešenje izdiktirati on. Kriza formiranja vlade u Nemačkoj je trajala 6, a u Španiji 10 meseci, što nije moguće u Italiji jer dozirani svetski sukob (ili rat) oko Sirije ne dozvoljava otezanje. Načelno Italija se deklarisala da ostaje dosledna članica vojnih i političkih saveza, ali da neće učestvovati ni u kakvim vojnim akcijama[ref]Italijanski premijer je izjavio da njegova zemlja nije dala saglasnost korišćenja baza u Italiji za napade na Siriju. [/ref]. Bio je to potez koji para vredi. Rusija je posle raketiranja Sirije proglasila embargo na alkohol, duvan i luksuznu robu iz SAD, Britanije i Francuske koje su napad izvele. Italija je tako u izvoznim poslovima ostala bez ozbiljnih konkurenata na ruskom tržištu[ref]Jedini ko je još ptofitirao od sukoba u Siriji, ali na sasvim drugačiji način, je Izrael. Da je Tramp održao svoje obećanje da će povući američku vojsku iz tog područja Izrael bi se našao usamljen pred Hamasom poduprtim iranskim oružjem. Ovako američka vojna sila kolateralno (ako ne i vešto režirano) ostaje garant opstanka Izraela.[/ref]. Vođa Lege Mateo Salvini je, međutim, otvoreno zauzeo proruski stav po pitanju sukoba u Siriji, čime je sasvim sigurno sebi uskratio podršku dobrog dela političara iz EU i Amerike i time umanjio sopstvene šanse.

Kako god da predsednik Italije Matarela skroji vladu, jedino što je sigurno ona ne može biti dugog veka – dakle, mora biti privremena. Nakon što je obavio dva kruga konsultacija sa svim političkim grupama, 18. aprila je poverio predserdnici Senata Mariji Elizabeti Kazelati (Casellati) tzv. “eksplorativni mandat”, da ona nastavi pokušaje usklađivanja rogova u vreći kako bi konačno zemlja dobila vladu. Gubljenje vremana se nastavlja a svetsko tržite to kažnjava padom investicija i porastom spreda (servisiranja dugova) Italije. M5S ni pod kojim uslovima ne prihvata bilo kakvu saradnju sa Beluskonijevom Forza Italia, koja je bitan oslonac pobedničke koalicije i obratno. Salvinijeva Lega ni po koju cenu ne želi saradnju sa demokratima i traži premijersko mesto. PD kao Buridanovo magare odumire, ne uspevši da prevaziđe svađe na temu sa kojom od vodećih dveju struja da stupi u koaliciju i posluži joj kao proteza za formiranje vlade. U proteklih sedamdeset godina Italija je promenila 63 vlade, što znači da je prosečan vek njihov bio 1 godina, 1 mesec i 10 dana! Postoji tvrdnja da je u Italiji najtrajnije ono što je privremeno. Da li je to ovoga puta nada ili prokletstvo?

 

Tekst je iz novog broja časopisa, koji će se naći na trafikama 10. maja ove godine

Pročitajte i ovo...