Home TekstoviB&F Plus Tiago Fereira, Brazilac koji se bavi turizmom u Srbiji: Život u Srbiji nije savršen, ali je odličan

Tiago Fereira, Brazilac koji se bavi turizmom u Srbiji: Život u Srbiji nije savršen, ali je odličan

by bifadmin

Možda na prvi pogled deluje začuđujuća odluka našeg sagovornika da jednu od najatraktivnijih turističkih destinacija u svetu, Rio de Žaneiro, zameni životom u Beogradu kako bi se bavio turizmom u Srbiji. Ispostavilo se da je za Tiaga Fereiru to bila prava poslovna i životna odluka. Ovaj mladić sada tečno govori srpski jezik, ima mnogo prijatelja i dokazao je da uz ličnu inicijativu i mnogo truda možete biti uspešni i tamo gde se više živi od duše, nego od novca.

Pre osam godina Tiago Fereira je, zbog ljubavi prema jednoj Beograđanki, prvi put došao u našu zemlju. Mesec dana je putovao po njoj, upoznajući ljude i običaje, ali i ispitujući poslovne prilike. „Završio sam studije turizma u Brazilu, ali nisam želeo tamo da radim u struci jer je moj grad, Rio de Žaneiro, toliko popularna turistička destinacija da je gotovo nemoguće smisliti neku novu, autentičniju ponudu. Ali Srbija je bila sasvim druga priča“, priseća se Fereira svog prvog utiska o našoj zemlji na perfektnom srpskom jeziku, uz primesu portugalskog akcenta samo kada govori o Brazilu.

Dve godine kasnije doneo je odluku da se ovde i preseli, što je zaprepastilo njegove roditelje i prijatelje koji nisu znali mnogo o Srbiji, ali su vremenom, kako su saznavali više o ovdašnjem životu, prihvatili njegovu odluku. Naš jezik je naučio iz knjiga i pre selidbe, jer je bio siguran da želi da živi u Srbiji ali ne kao stranac već kao lokalac – da ima prijatelje, posao, da u potpunosti razume naš mentalitet. Zato je ovladao ne samo srpskim jezikom već i ćirilicom, koju sada redovno koristi u prepiskama.

Napravio je prvi blog na portugalskom jeziku o našoj zemlji pod imenom „Bem-vindo à Sérvia“ (Dobrodošli u Srbiju), a kada je primetio da njegova popularnost raste otvorio je i turističku agenciju „Talas travel“, koja sada dovodi brazilske turiste na Balkan, ali i upoznaje domaće sa lepotama Srbije.

U razvoju poslovanja pomogli su mu prijatelji koje je stekao tokom prethodnih šest godina. Neki od njih su članovi udruženja „Srbija za mlade“, koje su oformili bivši studenti Ekonomskog fakulteta s ciljem da umesto preskupih apsolventskih ekskurzija u inostranstvu ponude putovanja po Srbiji. Fereira im se pridružio, pa sada osim Brazilaca, vodi i domaće turiste širom naše zemlje. Zahvaljujući ovom poslu Srbiju je upoznao bolje nego Brazil. Ali, kao i svaki počatak, i njegov u Srbiji je imao svoje uspone i padove.

Manjak novca, ali više duše

Kada je tek stigao, nije poznavao nikoga osim svoje tadašnje devojke. „Nisam imao posao, prijatelje, niti veze i kontakte koje ima svako ko ovde živi od rođenja. Ostavio sam posao u Brazilu i doputovao sa ušteđevinom koja mi je bila dovoljna za novi početak. Prvobitno sam zarađivao držeći časove portugalskog jezika, ali sve vreme sam imao jasan plan čime želim da se bavim“.

Nakon prva tri meseca tokom kojih je upoznavao nove ljude, drugačiju kulturu, mesta i običaje, počeo je da oseća nostalgiju – nedostajali su mu porodica, prijatelji, brazilska hrana… Ali kada je ovde stekao nove prijatelje i naučio dobro jezik, više se nikada nije osećao kao stranac. Jedna od najtežih stvari za privikavanje bile su naše (čuvene) birokratske procedure, ali mu zato snalaženje po Beogradu nije bilo preterano komplikovano, jer dolazi iz mnogo većeg grada. Kaže da mu odgovara i klima, možda čak i više od one kod kuće. „Stanovnici Rija često govore da tamo postoje dva godišnja doba – leto i pakao. U Srbiji ima i jakih zima sa padavinama, vetrovitih jeseni, prohladnih proleća i toplih leta. Iskreno, meni to prija. Volim zimu, i kada pada sneg trudim se da što više vremena provodim napolju“, kaže Fereira.

Srbija je, tvrdi on, mnogo bezbednija od Brazila, koji ima daleko veće probleme s drogom i drugim vidovima kriminala. S druge strane, iako su u njegovoj zemlji veoma izražene društvene nejednakosti, ocenjuje da je prosečan ekonomski standard bolji nego u Srbiji. „Zato je mnogima u Brazilu i bilo čudno što odlazim u zemlju iz koje mladi masovno emigriraju. U Brazilu je bitno da imate dobru polaznu osnovu. Siromašni obično ne mogu da upišu dobre škole i to ih zatvara u večiti krug nemaštine. Ako imate sreće kao ja da završite dobar fakultet – posla će uvek biti. Ovde je situacija potpuno drugačija. Mnogo je mladih, pametnih i obrazovanih ljudi koji provode najbolje godine života na evidenciji nezaposlenih“.

Ipak, iako je ekonomska situacija teška, možda nedostaje više lične inicijative. „Recimo, ja sam i pre preseljenja u Beograd smatrao da imam dovoljno preduzetničkog duha da sebi obezbedim egzistenciju. To, naravno, ne znači da je razvoj poslovanja ovde lak. Naprotiv, onaj ko uspe u Srbiji, uspeo bi bilo gde u Evropi. Ponekad mi se čini da bih na Zapadu s poslom koji ovde radim zarađivao mnogo više, ali to mi nije prioritet. Kada bi mi novac bio najveći motiv, nikada ne bih došao u Srbiju“.

Fereira kaže da je ovde našao nešto vrednije od novca. Tokom obilazaka bogatih evropskih država shvatio je da uprkos visokom standardu, njihovim stanovnicima nedostaje kvalitetno ispunjeno slobodno vreme. „Jedan moj prijatelj je otišao u Dansku, gde ima odličnu platu i izvanredne radne uslove, ali i dalje nije uspeo da se uklopi. Jednostavno ga ne prihvataju. Zato ima običaj da kaže – život u Srbiji nije savršen, ali je odličan. Potpuno sam saglasan s njim, jer je i meni važna ta druga dimenzija života – ona koja nas čini ljudima“, tvrdi ovaj mladić i dodaje da se srpski mentalitet u tom pogledu ne razlikuje od brazilskog.

Ko ne pokuša, neće ni uspeti

Upravo je takav mentalitet ljudi u Srbiji bio „odskočna daska“ da razvije turistički posao. Srbija možda nema Afjelov toranj ili piramide, kaže on, ali ima prijatne i druželjubive ljude koji turistima mogu pružiti zaista autentičan doživljaj zemlje. „Kada sam počeo da se bavim promocijom Srbije u Brazilu, trebalo mi je vremena da promenim negativne utiske koji su se uglavnom zasnivali na lošim vestima tokom devedestih godina, a od onih dobrih Brazilci uglavnom znaju samo za fudbalera Ramba Petkovića.

Zato sam im uporno objašnjavao šta mogu očekivati u Srbiji – da će im u svakom selu lokalno stanovništvo otvoriti vrata svog doma i ugostiti ih kao stare prijatelje, što se i dešavalo na putovanjima koje sam organizovao. Nedavno sam vodio jednu brazilsku porodicu koja ima srpske korene po ovdašnjim selima. Bili su oduševljeni ljudima koje smo usput sretali – svi su bili veoma ljubazni, trudili su se da nam pruže sve informacije koje bi mogle biti od pomoći, ako ih sami nisu znali zvali su prijatelje da se raspitaju, pa bi nas ugostili u svojoj kući, uz nezaobilaznu rakiju. To ne možete doživeti u Barseloni čiji stanovnici su već siti turista“, kaže Fereira.

Kada je počinjao da se bavi ovim poslom, Brazilci su u ukupnom broju turista u Srbiji činili statističku grešku, a sada ih dolazi između 100 i 150 mesečno. Njegovi klijenti su uglavnom ljudi koji su već obišli poznate turističke destinacije i sada traže nova iskustva. Sarađuje i sa Turističkom organizacijom Srbije i Turističkom organizacijom Beograda, koje su mu, čuvši za njegovu ideju o promovisanju receptivnog turizma, odmah izašle u susret. Ta ideja se vremenom proširila i na organizovanje tura za lokalno stanovništvo, koje po njegovom mišljenju često bolje poznaje Grčku ili Italiju od sopstvene zemlje.

Činjenica da je u stranoj zemlji uspeo da razvije uspešan posao, za njega nije iznenađujuća. Kaže da se svuda može raditi, ako imate realne planove: „Ovde su ljudi ponekad apatični, pa se zbog straha od neuspeha ne upuštaju u preduzetničke poduhvate. Ja i moji poslovni partneri smo bili svesni da ne možemo na samom početku karijere, bez iskustva i pravih kontakata, imati posao iz snova. Zato smo jedno vreme radili volonterski, sa željom da izgradimo posao od kojeg ćemo kasnije moći da živimo, što smo i uspeli. Po tome se Srbija ne razlikuje mnogo od sveta – svuda preduzetnici moraju da se trude, da se usavršavaju i da vole svoj posao kako bi ga neprekidno razvijali“.

Marija Dukić

Članak je prvobitno objavljen u broju #151 časopisa „Biznis & Finansije“

Pročitajte i ovo...