Close
/ B&F Plus / Fleksibilnost, kako to gordo zvuči: Mit o savršenim a jeftinim radnicima
BiF Analize Čitajte B&F online

Fleksibilnost, kako to gordo zvuči: Mit o savršenim a jeftinim radnicima

Redakcija BIF on 08/11/2018 - 10:41 in B&F Plus, Slajder

This post has already been read 269 times!

Najave o nestanku klasičnog zapošljavanja, koje bi bilo zamijenjeno „fleksibilnim“ zapošljavanjem u formi radnika kao „nezavisnih ugovarača“, bile su pretjerane. Najnovija studija američke banke JP Morgan pokazuje da zarada onih koji u SAD obezbjeđuju egzistenciju radom na povremenim poslovima u „internet ekonomiji“ bilježi stalni pad, da trenutno manje od 2,8% porodica obezbeđuje prihode na taj način, te da „nema dokaza da je ekonomija zasnovana na online platformama zamijenila tradicionalne izvore prihoda u većini porodica“. U slučaju EU, što je jača ekonomija, to je manje povremenog zapošljavanja.

Svako ima svoj san, tinejdžeri da postanu zvijezde sa naslovnih strana, umjetnici da svojim djelima sebi obezbijede besmrtnost, siromašni da se obogate preko noći, a moderni neoliberalni ekonomisti da imaju visokokvalifikovane kvalitetne radnike, koji, idealno, ne koštaju ništa ili u najgorem slučaju su ekstremno jeftini i prema kojima gazda nema nikakvih drugih obaveza. Snovi se ponekad ostvaruju ali uglavnom kratko traju, jer koliko god san bio lijep slijedi buđenje.

Potraga za ovakvim, idealnim radnicima je poput srednjovjekovne alhemičarske opsesije o pretvaranju olova u zlato – svi tvrde da su skoro pa pronašli čarobnu formulu ali niko nije uspio da to i praktično napravi, što ih ne sprečava da i dalje pokušavaju. Praktičan problem, sa radnicima a ne sa pretvaranjem olova u zlato, je da rad ima svoju cijenu koja obuhvata ne samo neto platu nego i ostala davanja, od plaćenih bolovanja, godišnjih odmora, troškova dodatne edukacije pa do otpremnine u slučaju otpuštanja. Sa stanovišta dioničara globalnih kompanija ovo nije trošak poslovanja i ulaganje, nego propušteni profit, pa je svaka ideja koja vodi ka smanjenju ovih izdvajanja za radnike više nego dobrodošla.

Nema jeftinog a kvalitetnog radnika

Ono što se zaboravlja je da postoji druga strana medalje, gdje poslodavac dobija kvalifikovane i stručne radnike posvećene svom poslu, ali iskustvo i ekspertiza se stiče vremenom i ne preko noći. Naravno, uvijek je moguće kupiti dobrog radnika od konkurencije, ponudivši veću platu, mada to isto tako znači da će taj radnik sutra bez razmišljanja opet promijeniti firmu ako mu neko drugi ponudi malo veću platu. Iako se svi zaklinju u tržište i konkurenciju, ovo se ne odnosi na radnike, tako da je ideja o masovnom nadmetanju poslodavaca za najbolje radnike odbačena kao besmislena, izuzimajući, naravno, top menadžere.

Konačno, pronađena je čarobna formula – „fleksibilnost i mobilnost“, koji su proglašeni svetim gralom modernog poslovanja i univerzalnim lijekom protiv nezaposlenosti i siromaštva, kao i sredstvom za neslućenu ekonomski prosperitet, a onako uzgred, i za impresivan ekstra profit. Pošto se radnička klasa na Zapadu nije pokazala baš previše oduševljenom sa novim pristupom, bilo je neophodno malo ih stimulisati.

Kao prvi korak uslijedilo je preseljenje proizvodnje u Aziju, čime je drastično povećana konkurencija za sve manji broj raspoloživih radnih mjesta. Vrlo brzo na red su došli i zaposleni u uslužnim djelatnostima čiji su se poslovi takođe preselili u Aziju, ovog puta u formi outsourcinga. Za one, niskokvalifikovane poslove, koji se ipak ne mogu obavljati sa drugog kontinenta, rješenje je pronađeno u lokalnom outsourcingu.

Tu su se preko noći zaposleni u firmama našli u novoj firmi, čiji su vlasnici i menadžeri obećali njihovim bivšim poslodavcima da će oni i dalje raditi na istim poslovima, ali da će naručioca to koštati manje nego da sam zapošljava radnike.
Jednostavna logika kaže da je obavljanje istog posla za manje para uz istovremeni profit za novog gazdu moguće samo uz značajno smanjenje plata, jer drugačije ne može da i vuk bude sit i ovce na broju.

Outsourcing kao batina za neposlušne

Oni koji su, ipak, uspjeli sačuvati svoja radna mjesta našli su se pod konstantnim pritiskom da neprekidno poslodavcima dokazuju svoju „fleksibilnost“ i da ne zakeraju previše oko plata i sličnih stvari, inače i njihova radna mjesta mogu se preko noći naći na listi za outsourcing u daleke zemlje iz kojih se niko, a pogotovu radna mjesta, ne vraća.

Trening za „fleksibilnost i mobilnost“ počinje na mikro nivou, sa uvođenjem prakse „hot desks“. Samoproklamovani mudraci u oblasti modernog menadžmenta su zaključili da se par dolara može uštedjeti na kiriji i namještaju, jer neko uvijek fali, ili je na putu, godišnjem odmoru ili bolovanju, te da nema potrebe da svaki zaposleni ima svoj sto i stolicu. Rezultat je besmislena utrka svako jutro da se ugrabi prazan sto i stolica, jer ko stigne poslednji mogao bi provesti dan sjedeći u ćošku sa kompjuterom na koljenima.

Da su svi ovi trendovi u modernom menadžmentu više stvar trenutne mode bez stvarne podloge u nauci, pokazuje primjer prakse rada od kuće.
Tokom devedesetih godina velike kompanije, poput IBM-a, sa oduševljenjem su promovisale koncept rada od kuće za svoje zaposlene, u glas ističući fleksibilnost koju takva opcija donosi, te naglašavajući povećanu produktivnost. Istovremeno, kompanije su značajno uštedjele na iznajmljivanju prostora, grijanju, troškovima struje i održavanja, što se pozitivno odražavalo na profit.

Kao i svaka moda i ova je prošla, pa su iste te kompanije, poput IBM, sada zaključile da se na kraju ipak više isplati imati radnike na okupu. Paradoks je da dok je početkom ove godine IBM dekretom ukinuo rad od kuće, u isto vrijeme konsultanti iz IBM – drugim kompanijama su nastavili preporučivati praksu rada od kuće za njihove zaposlene. Toliko o sveznajućim poslovnim konsultantima.

Finalni napad na klasični model zapošljavanja uslijedio je sa usponom tehnoloških kompanija, poput Ubera i sličnih, koji su genijalno zaključili da im u stvari uopšte ne trebaju radnici, jer je puno jeftinije proglasiti ih „nezavisnim ugovaračima“ i „slobodnjacima“, gdje pitanje poreza, doprinosa, zdravstvenog osiguranja, plaćenog godišnjeg odmora, bolovanja i svih ostalih pratećih troškova postaje njihov problem i njihov trošak.

U zamjenu za izgubljenu socijalnu sigurnost poslodavci su im velikodušno darovali mitsku „fleksibilnost“, gdje teoretski svako može da radi kada hoće i koliko hoće. Skoro pa kao komunistička utopija „od svakog prema mogućnostima, svakome prema potrebama“, osim ovog dijela koji se odnosi na potrebe. Poslodavac može da plati koliko hoće, a ako se novopečenim „nezavisnim ugovaračima“ to ne isplati jer ne mogu živjeti od takvih primanja, to je njihov problem. Ima ko hoće.

I dok su proteklih par godina svi odreda predviđali da ćemo ubrzo svi preći u „slobodnjake“, bez obzira na struku i zanimanje, ugovarajući posliće preko interneta i tako postati sretni i bogati, jer to je budućnost i biznisa i čitave ekonomije, pokazalo se da je euforija bila pretjerana.

Što jača ekonomija, manje povremenog zapošljavanja

Najnovija studija američke banke JP Morgan pokazala je da je između 2013. i 2017. godine, prihod onih koji u SAD rade kao vozači za kompanije poput Uber, Lyft, Deliveroo i slične opao za 53%, što je logično jer se i broj onih koji prihvataju ovakav posao znatno povećao. Puno značajniji je zaključak da „nema dokaza da je ekonomija zasnovana na online platformama zamijenila tradicionalne izvore prihoda u većini porodica“, pošto je ovaj „ekstra prihod“ činio tek jednu petinu ukupnih prihoda. Još je interesantnije da je u martu ove godine manje od 2,8% porodica učestvovalo u ekonomiji baziranoj na online platformama.

U slučaju EU, oporavak nakon globalne krize, barem onaj koji pokazuje službena statistika, dobrim dijelom je baziran na povremenom zapošljavanju, prije svega mladih i obrazovanih koji su i najveće žrtve globalne bankarske bahanalije koja se završila teškim mamurlukom i računom koji su platili obični smrtnici.

Dok je u prosjeku u EU 14,3% zaposlenih na privremenim ugovorima, u Španiji je ovaj procenat 26,8% i u Poljskoj 26,1%. Zanimljivo je da u bogatim evropskim državama sa jakim sindikatima ovaj procenat je daleko niži, u Njemačkoj 10%, a u Austriji samo 6%.

Cijena fleksibilnosti je život bez budućnosti

Toliko hvaljena i željena „fleksibilnost i mobilnost“ radnika ima svoju cijenu, koja je previsoka. Koliko god poslodavcima spremnost radnika da se seljakaju u potrazi za poslom, na određeno vrijeme, sa kraja na kraj države i njihova spremnost da skaču sa jednog posla na drugi, bez obzira na svoje kvalifikacije, djeluje kao spasonosno rješenje za njihove poslovne planove, ovakva praksa i bukvalno uništava živote i budućnost, posebno mladih.

Takva „fleksibilnost“ jednostavno eliminiše ovakve radnike kao potencijalne korisnike kredita za stan, auto ili slično kapitalno ulaganje, jer banka nema garancija da će dužnik i nakon pola godine imati posao i biti u stanju da redovno otplaćuje kredit. Istovremeno, svako planiranje budućnosti, od braka, djece, stana, postaje besmisleno jer, zahvaljujući „mobilnosti“, ne znate gdje ćete biti za godinu dana i da li ćete uopšte imati redovna mjesečna primanja.

U stvarnom životu, ovo seljakanje dolovno ubija i emotivne veze, jer šta da se radi ako jedan partner ima trenutno posao u jednom gradu, a drugi ima šansu za posao na drugom kraju države? Zanimljivo je da su svi duboko zabrinuti zbog pada nataliteta, ali im se buduće permanentno seljakanje mladih sa posla na posao i iz grada u grad čini normalnim i poželjnim.

Uprkos nametnutoj „fleksibilnosti i mobilnosti“, poslodavci i dalje ostaju nezadovoljni radnicima, žaleći se na nedostatak iskustva, specijalizacije, motiviranosti i lojalnosti, ne videći tu nikakvu vezu sa praksom gdje je cilj minimalno platiti radnika i biti u stanju da ga otpustite preko noći bez bilo kakvih obaveza, istovremeno insistirajući na minimalnim porezima.

Staro pravilo, „koliko para, toliko muzike“ važi i dalje, što u slučaju moderne ekonomije znači koliko uložiš u radnika, direktno i indirektno toliko i dobijaš nazad. Kratkoročno, jeftini radnici donose ekstra profit poslodavcima, ali dugoročno niko nije uspio postići uspjeh sa loše plaćenim i nezadovoljnim zaposlenima. Za sada ni menadžeri niti vlasnici kompanija ne razbijaju previše glavu sa onim što će biti prekosutra. Uzmi danas, a sutra šta bude.

 

 

Dražen Simić

oktobar 2018, broj 154. 

Send Us A Message Here

Your email address will not be published. Required fields are marked *