Close
Cisco
/ B&F Plus / Šta se događa sa organskim rastom: Manija preuzimanja
BiF Analize Čitajte B&F online

Šta se događa sa organskim rastom: Manija preuzimanja

Redakcija BIF on 11/12/2018 - 11:02 in B&F Plus, Slajder

This post has already been read 715 times!

Očekuje se da će 2018. biti rekordna godina kada se radi o vrijednosti zaključenih poslova preuzimanja, sa procjenom da će ona dostići 5.000 milijardi dolara. U borbi za što brži rast, veće tržište i veću vrijednost kompanije i njenih dionica, više ne djeluju preterane prognoze da će buduća preuzimanja koštati stotinak milijardi dolara. U toj igri, očigledno, više nema puno prostora za organski rast kompanija, te se sve na kraju svodi na to da „ili ćeš kupovati, ili ćeš biti kupljen“.

Modernom ekonomijom vladaju giganti, bilo da je riječ o auto-industriji, IT sektoru ili trgovini, i trend rasta po svaku cijenu ne pokazuje znake usporavanja. Veliki postaju još veći, praktično se pretvarajući u monopole, ili u najboljem slučaju oligopole.

Najbolji indikator kontinuirane manije preuzimanja jeste da je u prvoj polovini ove godine ukupna vrijednost zaključenih preuzimanja na globalnom nivou dostigla 2.500 milijardi dolara i realno je očekivati da će do kraja godine dostići 5.000 milijardi dolara, čime bi se nadmašila rekordna 2005. godina.

U spajanjima i preuzimanjima prednjače energetske kompanije, gdje je vrijednost zaključenih ugovora o preuzimanjima i spajanjima iznosila 388 milijardi dolara, dok su se na drugom mjestu našle medijske kompanije sa 323 milijardi dolara, što je i najveći rast u odnosu na prethodnu godinu kada je u ovom sektoru vrijednost preuzimanja iznosila „skromnih“ 60 milijardi dolara.
Slijede sektori zdravstva, „klasične industrije“, finansija i visokih tehnologija, pri čemu je svaki od ovih sektora zabilježio spajanja i pripajanja vrijedna više od 200 milijardi dolara.

Stereotip o uspješnoj kompaniji, koja počinje u garaži a potom kroz dobar proizvod, puno rada, znanja i spretnosti nakon desetak ili više godina kompaniju sa jednim zaposlenim pretvara u globalnog giganta sa hiljadama zaposlenih, danas je uglavnom stvar prošlosti.

Cilj je dobro se prodati

Moderni startup-ovi i njihovi osnivači vode se puno pragmatičnijom logikom. Cilj više nije izgraditi globalno uspješnu kompaniju, već što je brže moguće prodati je postojećem gigantu – što skuplje to bolje. Uostalom niko ne osniva firmu da bi zadovoljio svoje duhovne potrebe već da zaradi pare, bez obzira na zvanično proklamovanu misiju tipa „poboljšanja života svekolikog čovječanstva, svijeta i okoline“.

Sa stanovišta osnivača, nije to samo pitanje pohlepe već i surove realnosti. U mitovima David pobjeđuje Golijata, u stvarnom životu, nešto rjeđe. Takmičiti se sa etabliranom velikom kompanijom na njenom terenu postalo je manje-više zaludan posao, bez obzira na originalnost, inovativnost, kvalitet i cijenu proizvoda ili usluge. Veliki pišu pravile igre, naravno u svoju korist. Potencijalna konkurencija se pažljivo prati i ako se pokažu nekooperativnim, njihove ideje i proizvodi se jednostavno ukradu, prepakuju i plasiraju pod okriljem giganata, koji mogu sebi priuštiti i astronomske troškove promocije. Na ruku im idu i uhodani globalni kanali distribucije i mreža kupaca, tako da ekonomija obima koja dovodi do nižih troškova pojedinačnog proizvoda, postaje jedan od najjačih aduta.

U ekstremnim slučajevima, sredstvo za disciplinovanje malih i neposlušnih postaju i izuzetno skupe sudske parnice, koje mogu trajati godinama i koštati milione dolara, koje veliki imaju na raspolaganju a male kompanije nemaju, pa time i njihova šansa za pobjedu u sudskim parnicama pada na nivo nule.

Investitori sretni i debeli

Za postojeće gigante ovaj model je i više nego dobar. Kupovinom novih, inovativnih kompanija dok su još relativno male, veliki postižu dvostruki efekat: rješavaju se potencijalne buduće konkurencije koja bi mogla uzdrmati njihovu poziciju, dok istovremeno popravljaju svoju finansijsku sliku, bilo da se radi o broju korisnika ili tržišnom udjelu, čineći postojeće investitore sretnim, zadovoljnim i debelim, a menadžere bogatijim.

Oni praktični i nekada ključni finansijski pokazatelji, poput profitabilnosti, odavno su postali beznačajni jer se danas više vrednuje „potencijal“ u formi broja korisnika, te veličine tržišnog udjela kompanije, a sve drugo vjeruju investitori, već će „nadoći u vožnji“. U oblasti savremene „realne“ ekonomije, bilo da je riječ o auto industriji ili farmaceutskim kompanijama, ključni faktor je ulaganje u istraživanje i razvoj novih tehnologija. To zahtjeva milijarde koje manje kompanije jednostavno ne mogu sebi da priušte, što je dodatna zaštita za postojeće gigante i njihovu tržišnu poziciju.

Cilj preuzimanja nije uvijek povećanje tržišnog udjela, već je postalo i najjednostavniji način pribavljanja talenata sa svježim idejama, što se posebno odnosi na tehnološki sektor. Možda je malo skuplje ali se isplati, jer jednim udarcem se ubijaju dvije muhe. Kompanija kupac povećava svoj najvažniji resurs, a istovremeno se sprečava da taj resurs završi u rukama konkurencije.

Za tekuća spajanja i preuzimanja među velikim kompanijama karakteristično je da se uporedo odvijaju dva procesa koja predstavljaju dvije različite poslovne filozofije: specijalizacije, gdje se kompanije rješavaju dijelova koji nisu dio njihovog glavnog biznisa kako bi se fokusirale na svoju glavnu djelatnost i vertikalne integracije, gdje nastoje pod istim krovom objediniti sve faze tehnološkog procesa. U oba slučaja rezultat je isti – postojeća tržišna dominacija je učvršćena i šanse da se pojavi ozbiljna konkurencija dodatno su smanjene.

Neprijateljska preuzimanja, praktično su postala izuzetak, jer svako ima svoju cijenu, a poslednjih desetak godina poplava jeftinog novca relativizirala je pojam „skupog“ i „jeftinog“. Ništa nije skupo ako su vam na raspolaganju gotovo neiscrpni izvori novca. Drugi razlog za smanjeni broj neprijateljskih preuzimanja je činjenica da su vrlo često najveći dioničari isti i u kompaniji koja preuzima kao i u kompaniji koja je meta preuzimanja, tako da oni ništa ne gube. Po pravilu, nakon objave preuzimanja, vrijednost dionica kompanije koja preuzima bilježi blaži pad, dok dionice mete preuzimanja rastu, pošto se po pravilu kod preuzimanja plaća nešto više od trenutne tržišne cijene dionica, na radost postojećih dioničara.

Rast po svaku cijenu

Možda je najbolja ilustracija Facebookova kupovina kompanije WhatsApp u 2014. godini, za koju je Facebook ne trepnuvši potrošio 19 milijardi dolara. Možda cijena i ne bi bila toliko čudna da se nije radilo o kompaniji koja je imala rastuću popularnost, ali je konstantno gubila pare jer su troškovi bili veći od prihoda i niko nije imao pojma da li će ikada ova kompanija napraviti profit, s obzirom da joj je glavni i jedini proizvod bila besplatna aplikacija. U ovom slučaju, Facebook se nije nešto posebno „popravio“ finansijski, ali par stotina miliona novih korisnika povećalo je „potencijal“ dionica Facebooka, što se blagotvorno odrazilo i na rast cijena dionica.

Kako je imperativ investitora „rast po svaku cijenu“ tržišnog udjela, broja korisnika ili potencijalnih kupaca, a poželjno je i prihoda i profita, preuzimanjem se kratkoročna poboljšava i bilans kompanije. Pozitivni efekti u vidu povećanog tržišnog udjela i ukupnih prihoda se zadržavaju, a istovremeno krešu troškovi, prvenstveno zaposlenih, jer po pravilu nakon preuzimanje slijedi val otpuštanja, zbog „povećanja efikasnosti“. Rezultat je i povećani profit, barem za poslednji kvartal, praćen novim bonusima za top menadžere.

Ekspanzija preuzimanja najavljuje krizu

Očekivanje da će 2018. biti rekordna godina kada se radi o vrijednosti zaključenih poslova preuzimanja i spajanja istovremeno je i znak da je nova ekonomska kriza blizu. Prethodni rekord zabilježen je 2007. godine u iznosu od 4.100 milijardi dolara, a nepunih devet mjeseci kasnije počeo je slom globalnog finansijskog sistema. Sličan obrazac ponavljao se i kod prethodnih kriza, poput 2000. godine kada su krahirale dionice tehnološkog sektora, povukavši za sobom i ostatak ekonomije. I tada je slomu prethodio rekordan broj spajanja i pripajanja.

Ovdje se ne radi o slučajnoj podudarnosti, već o činjenici da slomu prethodi višegodišnji rast finansijskih tržišta koji nije baziran na fundamentalnim ekonomskim pokazateljima već na prilivu jeftinog novca, praćenog euforijom u medijima i javnosti kako je „ovog puta drugačije“ i da će finansijsko tržište nastaviti da raste, praktično beskonačno. Jeftini novac nije samo gorivo za rast cijene dionica, već istovremeno omogućava i finansiranje spajanja i preuzimanja.

Naravno, kada balon pukne, svi se nađu šokirani i iznenađeni, od ekonomskih analitičara, centralnih bankara, menadžera, novinara, pa do političara, čudeći se kako slom niko nije predvidio i upozorio na vrijeme. Tako će biti i ovoga puta – veliki igrači na vrijeme će se povući prodajući dionice i unovčavajući profit, čekajući slom da bi ih ponovo kupili u pola cijene. Kada presuši priliv jeftinog novca, drastično opada i broj preuzimanja i sve kreće ispočetka. Sa oporavkom ekonomije raste i samopouzdanje menadžera i njihovi apetiti za rastom po svaku cijenu, a sve skupa podgrijavano novim prilivom svježeg novca.

Ipak, nakon svakog ciklusa – kriza, oporavak, rast – u svakom sektoru koncentracija se nastavlja i sve manji broj kompanija kontroliše sve veći dio tržišta, pa njihova međusobna preuzimanja postaju poslovi koji se ne mjere više milijardama, već desetinama milijardi, a ubrzo to će biti i stotine milijardi dolara. Uostalom, ove godine je Takeda Pharmaceutical platila 62 milijarde dolara za preuzimanje Shire Plc, tako da očekivanja da će buduća preuzimanja koštati stotinak milijardi dolara nisu pretjerivanje. Očigledno ni milijarda dolara nije što je nekada bila i u toj igri više nema puno prostora za organski rast kompanija, te se sve na kraju svodi na to da „ili ćeš kupovati, ili ćeš biti kupljen“.

 

Dražen Simić

novembar 2018, Biznis Top 2017/18

Send Us A Message Here

Your email address will not be published. Required fields are marked *