/ B&F Plus / Državne firme: Stabilne na Zapadu, klimave na Istoku
BiF Analize Čitajte B&F online

Državne firme: Stabilne na Zapadu, klimave na Istoku

Redakcija BIF on 11/06/2019 - 09:19 in B&F Plus, Slajder

This post has already been read 142 times!

Kažu da iza svakog uspješnog muškarca stoji žena, a po svemu sudeći, iza svake uspješne zapadnoevropske ekonomije stoji država, kao vlasnik ključnih firmi i banaka. Kao što privatizacija sama po sebi ne rješava sve ekonomske probleme, tako ni državno vlasništvo nad firmama nije univerzalan recept za ekonomski prosperitet, ukoliko ga ne prati sistematska dugoročna strategija i jasna vizija šta se tačno želi postići, te koji su prioriteti. To pokazuju primjeri članica iz istočnog dijela EU, koje su naslijedile masu firmi bez realne perspektive, a postojeće okruženje još uvijek toleriše praksu gdje se političari na vlasti ponašaju kao generalni direktor svih državnih firmi, pri čemu su više zainteresovani za vlastiti džep nego za dugoročnu perspektivu ovih kompanija.

Država je loš gospodar, privatne firme su uspješnije i efikasnije i, generalno, država nema šta da traži kao vlasnik u tržišnoj ekonomiji a spas je u privatizaciji. To je mantra koja se od pada Berlinskog zida uporno ponavljala istočnoevropskim državama koje su ubrzano pokušavale da se preorijentišu na tržišnu ekonomiju i pridruže EU. Ili je kurir pogrešno čuo i prenio ovu poruku državama u tranziciji, ili su zaboravili da je prenesu i najvećim svjetskim ekonomijama poput Njemačke, Francuske, Italije, gdje su državne kompanije, pogotovu u strateškim sektorima, energetike, transporta, vodosnabdjevanja, kao i u bankarstvu, hvala na pitanju, dobro i zdravo.

U Njemačkoj, država je tako stopostotni vlasnik željeznica (Deutsche Bahn), a prema podacima iz 2012. godine, njemačka država ima udio u 15.186 preduzeća. Kako je Njemačka federalna država tako se i većina državnog kapitala u firmama nalazi u rukama ili pokrajina ili opština, dok je savezna vlada direktno ima vlasnički udio u 107 firmi. Pored direktnog vlasništva, bilo preko savezne ili pokrajinskih vlada i opštinskih vlasti, država se pojavljuje kao vlasnik i indirektno, kroz Razvojnu banku (KfW). Iako se u vlasničkim knjigama država i KfW pojavljuju kao dva različita vlasnika, u suštini se radi o državnom vlasništvu u oba slučaja. KfW je 100 posto u vlasništvu države, 80 posto vlasništva je u rukama savezne vlade, a 20 posto pripada pokrajinama.

Tako, na primjer, u Njemačkom telekomu (Deutsche Telekom) vlada direktno ima 14,5 posto vlasništva, dok je 17,4 posto u rukama KfW. U Volkswagenu, pokrajina Donja Saksonija ima 11,8 posto vlasništva ali 20 posto glasova, tako da je uticaj države veći nego što se čini gledajući samo na procenat vlasništva.
Istovremeno, KfW, koja je po visini aktive treća banka u Njemačkoj, jedna je od najjačih poluga koju u svojim rukama ima država i koja joj omogućuje da značajno utiče na ukupnu ekonomiju.

I država može biti vlasnik multinacionalke

Pod okriljem KfW djeluje nekoliko specijalizovanih banaka, poput KfW Kommunalbank, koja finansira infrastrukturu na lokalnom nivou, dok KfW Mittelstandsbank prvenstveno finansira mala i srednja preduzeća, kako kroz kredite tako i kroz direktna ulaganja u njihov kapital. Ova podrška njemačke države svojim malim i srednjim preduzećima nije zanemarljiva, jer je samo u 2015. godini na ovaj način plasirano 20,4 milijarde eura.

Slična je situacija i u Francuskoj, u kojoj je, s obzirom da je centralizovana država, i upravljanje državnim kapitalom koncentrisano u Agenciji za državne udjele (Agence des participations de l’Etat). Agencija u ime države upravlja državnim vlasništvom u 81 kompaniji koje imaju oko 1,7 miliona zaposlenih, što je dobar indikator državnog uticaja na ukupnu ekonomiju. Francuska vlada je većinski vlasnik, sa 84, 5 posto vlasništva, kompanije EDF, jednog od najvećih svjetskih proizvođača električne energije koja posluje širom svijeta, od Evrope, Sjeverne i Južne Amerike, do Azije i Afrike, čiji su godišnji prihodi 2016. godine iznosili 71 milijardu eura. EDF je primjer da globalne multinacionalne kompanije mogu biti i državne firme.

Francuske željeznice SNCF, takođe su 100 posto u državnom vlasništvu, a bez obzira na naziv i ovdje je riječ o multinacionalnoj kompaniji koja posluje u 120 država širom svijeta i čije aktivnosti, osim željezničkog prevoza, obuhvataju i izgradnju i održavanje infrastrukture, inžinjering i konsalting, kao i stanogradnju.
Država je vlasnik i 15 posto kapitala i globalnom gigantu Renaultu, gdje je privremeno svoje učešće povećavala na 19,7 posto, kako bi uticala na donošenje najvažnijih odluka.

Istovremeno, u drugoj globalnoj automobilskoj grupaciji, PSA Peugeot, francuska država takođe ima udio od 13,68 posto kapitala i jedan je od pojedinačno najvećih dioničara, što joj omogućuje da utiče na donošenje strateških odluka bitnih za budućnost kompanije. U Airbusu, koji je globalna multinacionalna kompanija i vodeći svjetski proizvođač civilnih i vojnih aviona i druge opreme, pojedinačno najveći blok dionica, 26,4 posto, drži „Ugovorno partnerstvo“, iza kojeg stoji državni kapital Francuske, Njemačke i Španije, jer se radi o strateškoj kompaniji ne samo za Francusku, Njemačku i Španiju, nego za čitavu EU.

EU nije protiv državnih firmi

Značajno državno vlasništvo u ključnim oblastima, poput energije, transporta, auto industrije, aeronautike, proizvodnje naoružanja u zemljama zapadne Evrope, odnosno „starim“ članicama EU ne kosi se sa principima EU. U analizi Evropske komisije iz 2016. godine, „Državna preduzeća u EU“, konstatuje se da je evropsko zakonodavstvo kada se radi o državnom vlasništvu u firmama, neutralno, odnosno da je „odluka o formiranju novih državnih preduzeća ili privatizaciji postojećih na zemljama članicama“. Time se ujedno iz igre izbacuje često korišten izgovor u tranzicijskim državama da se državne firme moraju privatizovati, jer „to traži EU“.

Analiza Evropske komisije, takođe ukazuje da privatizacija postojećih državnih monopola „ne garantuje bolje poslovne performanse“ privatizovanih kompanija, te da je od pitanja vlasništva puno važniji pravni i poslovni okvir u kome takve kompanije posluju, kao i postojanje konkurencije. Mnogo zanimljiviji zaključak je onaj koji se odnosi na poređenje u investicijama između državnih i privatnih kompanija. Godinama se ponavlja da su privatne kompanije te koje vuku naprijed zahvaljujući konstantnim investicijama. Zaključak Evropske komisije je obrnut: nivo investicija u državnim kompanijama u poređenju sa privatnim kompanijama je veći ili isti. U polovini sektora državne firme su investirale više od privatnih kompanija, dok je u drugoj polovici nivo investiranje bio jednak.

U suštini, ovo i nije iznenađenje. Državne firme i njihov menadžment, za razliku od privatnih, nisu pod pritiskom da maksimiziraju dobit po svaku cijenu danas, kako bi zadovoljili dioničare čiji je apetit za dividendama nepresušan. Stoga državne firme mogu priuštiti sebi luksuz dugoročnog planiranja i investiranja, pogotovu kada se radi o istraživanju i razvoju, gdje se rezultati ne vide preko noći.

Očekivano, na sceni su razlike između istočnog i zapadnog dijela EU kada se radi o uspješnosti državnih firmi. Bivše socijalističke države naslijedile su masu firmi koje realno nemaju dugoročnu perspektivu, a postojeće okruženje još uvijek toleriše praksu gdje se političari na vlasti ponašaju kao generalni direktor svih državnih firmi, pri čemu su više zainteresovani za vlastiti džep nego za dugoročnu perspektivu ovih kompanija.

Državne firme su sredstvo a ne cilj

I dok Nijemci, Francuzi, Italijani, Šveđani, Holanđani i ostali zapadnjaci“ pragmatično koriste prednosti koje pruža državno vlasništvo nad strateškim firmama kako bi ojačali cjelokupnu ekonomiju, jedini izuzetak je Velika Britanija. Ideološki fanatizam sa dolaskom na vlast Margaret Tačer, tokom osamdesetih rezultirao je opsesijom da se sve privatizuje po svaku cijenu, vodeći se principom – nije bitna cijena, samo da pređe u privatne ruke.
Rezultat je paradoksalna situacija da su često novi vlasnici privatizovanih državnih firmi u Britaniji postale državne kompanije iz Francuske, Njemačke i drugih država. Tako da je nejasna logika po kojoj, ako je vlasnik britanske firme britanska vlada, to je loše, praktično čisti komunizam, ali ako je vlasnik te iste firme indirektno njemačka ili francuska vlada, to je odlično i u skladu sa ideologijom nesputanog slobodnog tržišta.

Entuzijastične pristalice „tačerizma“, poput Holandije, tako su od početka osamdesetih pa do 2007. godine prigrlile privatizaciju kao univerzalni lijek za sve probleme, od smanjenja administracije, manjih budžetskih izdvajanja, pa do boljih javnih usluga. Nakon globalne krize 2007. godine raspoloženje javnosti i političara se promijenilo, pa se odustalo od privatizacije po svaku cijenu u ime ideološke čistoće. Kako se pokazalo, kada su se privatne firme i banke našle na rubu kolapsa, država i porezni obveznici su bili prisiljeni da plate ceh njihovog spašavanja, mada je teoretski bankrot normalna pojava i kazna za loše vođenje kompanije u tržišnoj ekonomiji.

Tako je u Air France-KLM, jednoj od najvećih svjetskih avio kompanija, koja je nastala spajanjem francuske kompanije Air France i holandskog KLM, francuska država zadržala 14 posto vlasništva, a ostatak je bio u rukama malih dioničara. Iznenada, krajem februara ove godine, holandska vlada je ponosno objavila da je postala vlasnik 14 posto kapitala u Air France-KLM, što je najbolji pokazatelj promjene trenda – od prodaje postojećeg državnog kapitala, do kupovine dionica u strateškim firmama u kojima prije toga država nije imala vlasničkog učešća.

Kao što privatizacija sama po sebi ne rješava sve ekonomske probleme, tako ni državno vlasništvo nad firmama nije univerzalan recept za ekonomski prosperitet, ukoliko ga ne prati sistematska dugoročna strategija i jasna vizija šta se tačno želi postići, te koji su prioriteti. U tom slučaju, državno vlasništvo u strateškim kompanijama i bankama samo je jedna od alatki za postizanje cilja, prosperitetne, konkurentne, dugoročno stabilne i globalno uspješne ekonomije. Moderna ekonomija jeste globalna, ali ekonomski ciljevi i prioriteti su prije svega nacionalni i tu nema ništa čudno. Očekivati da će neko drugi žrtvovati svoje interese i blagostanje zarad tvog, možda je moguće kada se radi o humanitarnoj pomoći, ali ne i kada je riječ o ekonomiji.

Dražen Simić, članak je originalno objavljen u majskom broju #161 časopisa “Biznis & Finansije” 

Send Us A Message Here

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Close