Odsustvo dugo najavljivanih hirurških reformskih zahvata u srpskoj ekonomiji je karakteristika uslova privredjivanja tokom letnjih meseci. Istina, tokom jula usvojeni su neki reformski zakoni poput Zakona o radu, potom Zakona o privatizaciji i stečaju. Oni bi trebalo da donesu novi vetar na srpskom tržištu u pravcu stvaranja konkurentnijeg poslovnog ambijenta. No, kako se u javnom sektoru dosta sporo odvija proces njegove transformacije, odnosno kako se taj proces odugovlači, pa je tako rok za rešavanje sudbine preduzeća u restrukturiranju produžen do kraja 2015. godine, to pritisci na državnu kasu postaju sve izraženiji i bez ulaska u nova zaduživanja i kresanja plata u javnom sektoru i penzija, neće moći da se podnesu, izjavio je ekonomista Saša Đogović na redovnoj konfrenciji za štampu Instituta za istraživanje tržišta (IZIT).
B&F Plus
Zapadni mediji su u krizi i okreću leđa svetu. Jedva da to i primećujemo. Nekada su dopisnici na određenom mestu provodili godine i mesece, a sada reporteri pokrivaju po dvadeset zemalja odjednom. Kancelarije im se nalaze u centrima, daleko od teritorija kojima se bave. Sami novinari su često smešteni u skupim bungalovima ili hotelima sa pet zvezdica. Kako su se vesti smanjile, tako su se smanjili i naši umovi.
Program „Profesionalna orijentacija u Srbiji“ omogućava mladom čoveku da stekne realnu sliku o svojim sposobnostima, informiše se o željenom zanimanju, o mogućnostima daljeg školovanja i situaciji na tržištu rada. Potom dobija priliku da se oproba u profesiji koja ga interesuje i da na osnovu svih tih informacija donese odluku šta zaista želi da radi. Kroz ovakav vid podrške „odrastaju“ i odrasli iz njegovog neposrednog okruženja.
Šta je potrebno mladoj osobi da donese valjanu odluku o budućem zanimanju? Šta ako u tom izboru pogreši? Da li kao roditelji zaista pomažemo svojoj deci ako insistiramo da poslušaju naše savete, rizikujući nesvesno da im prenesemo sopstvene strahove umesto da ih podržimo da žive svoje potencijale? Koliko kao nastavnci, poslodavci ili kao predstavnici lokalne zajednice pomažemo mladima da svoje profesionalne želje provere u realnim okolnostima?
Ovo su samo neka od pitanja koja upućuju na važnost profesionalne orijentacije kao podrške ne samo mladima, već i odraslima iz njihovog neposrednog okruženja da im pomognu prilikom donošenja odluke koja je među najznačajnijima za njihov budući život. Takav program od 2011. godine u Srbiji sprovodi Nemačka organizacija za međunarodnu saradnju GIZ u saradnji sa Ministarstvom prosvete, nauke i tehnološkog razvoja i Ministarstvom omladine i sporta.
U projekat su aktivno uključene 32 lokalne samouprave koje podržavaju saradnju škole i kancelarije za mlade sa drugim akterima, kao što su poslodavci, Nacionalna služba za zapošljavanje i sve osnovne škole u Srbiji (njih 1086). U projektu je angažovano skoro 3.000 nastavnika i stručnih saradnika, 119 kancelarija za mlade i oko 1.000 preduzeća. Program kroz svoju mrežu trenutno obuhvata 95.000 dece u osnovnim školama, a do sada je oko 20.000 mladih bilo uključeno u vršnjačko informisanje u kancelarijama za mlade, dok je oko 8.000 učenika bilo u prilici da se na različite načine upozna sa svetom rada u kontaktima sa poslodavcima i ekspertima u profesijama koje ih zanimaju.
Pet koraka do odluke
Program „Profesionalna orijentacija u Srbiji“ je veoma kompleksan i potpuno različit u odnosu na ranije modele koji su se primenjivali na tržištu rada, u kojima se na osnovu testova sugerisalo koje su profesije poželjne za svršenog osnovca ili srednjoškolca. „Naš cilj je, naprotiv, da mladima pomognemo da sami donesu odluku i da znaju zašto su je doneli, da se ne povode za očekivanjima najbliže okoline. Istovremeno se pruža podrška roditeljima, nastavnicima, poslodavcima i nadležnima u lokalnoj samoupravi da budu senzibilisani za pomoć detetu u tom procesu, u koji je uključena i vršnjačka podrška. Kroz ovaj program svi mi, praktično, moramo da izrastemo u svojim ulogama da bismo našli najbolje odgovore kako da detetu stvorimo uslove za donošenje tako važne odluke, i da ovaj program posmatramo kao deo razvoja naše neposredne sredine, a potom i celog društva“, objašnjava Marija Radovanović, viša menadžerka projekta ispred kancelarije GIZ-a.
Mlada osoba ima mogućnost da kroz pet faza programa i kroz radioničarski rad sa vršnjacima, prvo prepozna svoje fizičke i intelektualne predispozicije, talente i interesovanja i da stekne sliku kako je vide roditelji, nastavnici i vršnjaci. U drugoj fazi dobija informacije o profesijama koje je zanimaju, koja su znanja i veštine potrebne za njihovo uspešno obavljanje, kao i kakve su stvarne potrebe za tim profilima na tržištu rada. Treći korak podrazumeva informisanje učenika o načinima školovanja za željeno zanimanje, i mogućnost da učenik uporedi svoja interesovanja sa znanjima koja će mu biti potrebna.
U četvrtoj fazi, mladi se upoznaju sa predstavnicima željenih zanimanja, od kojih saznaju najvažnije informacije o dobrim i manje dobrim stranama profesije, provode određeno vreme u preduzeću i dobijaju šansu da se isprobaju kroz radne zadatke koji im se postavljaju, uz asistenciju zaposlenog, ali i srednjoškolaca ili studenata koji su u tom preduzeću na praksi. Takođe, u okviru ove faze predviđen je i program „Dan devojčica/Dan dečaka“, kako bi se učenici i učenice upoznali sa zanimanjima koja ih interesuju a koja se u društvu doživljavaju kao netipična za njihov pol.
Četvrti korak predstavlja svojevrsni test realnosti, ističe naša sagovornica, kada učenici dobijaju priliku da svoje predstave o profesiji i sopstvenim sposobnostima uporede sa stvarnom slikom kako se to zanimanje obavlja.
U petoj fazi, učeniku se pomaže da analizira sve dobijene informacije i donese odluku, a nakon toga i da stekne osnovne veštine kako da napiše radnu biografiju, na koji način da se ponaša tokom razgovora za posao i kako da svoj plan prilagođava i menja shodno životnim okolnostima. Uporedo sa ovim aktivnostima koje se odvijaju u školama i preduzećima, u kancelarijama za mlade koje su oformljene u lokalnim zajednicama, vršnjaci informišu i osposobljavaju učenike da nauče kako se bira zanimanje, planira karijera i traži posao.
Greška nije kraj sveta
Nosioci programa u školama su timovi koje čine pedagog, psiholog i jedan nastavnik, dok se u saradnji sa preduzećima poslodavci i predstavnici određenih profesija pripremaju kako da predstave svoje zanimanje, odnosno koje informacije su od najvećeg interesa za učenike kako bi stvorili što objektivniju sliku. „To je prirodan proces koji je, međutim, bio sasvim nov za naš sistem“, napominje Radovanović. „Ispostavilo se da su u tim susretima predstavnika škola i privrede, po prvi put obe strane mnogo bolje prepoznale zajednički interes i resurse da ga realizuju. Mnoge škole su bile iznenađene zainteresovanošću preduzeća da odvoje svoje vreme za učenike i da im pruže informacije o svetu rada, jer su i same kompanije prepoznale koliko su odluke o odabiru profesije važne za regrutovanje odgovarajućih kadrova. Sa druge strane, ovaj program je pokazao u kojoj meri su zaposleni u školama spremni da pomognu deci da donesu pravu odluku, koliko mogu biti kreativni i posvećeni, naročito kada su u pitanju deca iz osetljivih grupa za koju je od prioritetnog značaja da se osposobe da budu ekonomski samostalna“.
Naša sagovornica ističe da je izuzetan potencijal za dalji razvoj ovog projekta u timovima za profesionalnu orijentaciju koji su do sada formirani u 31 opštini u Srbiji. „Timovi se sastaju tri puta godišnje, planiraju dalje korake u sprovođenju programa i zajedno sa kompanijama razmenjuju informacije koji profili se traže u toj sredini i koje firme su spremne da ih odmah zaposle“.
Kroz ovaj proces, zajedno sa decom, sazrevaju i njihovi roditelji, „koji zaista pokazuju dobru volju da podrže svoje dete, u čemu im pomažemo i kroz zanimljive vežbe“, kaže Radovanović. „Na primer, detetu zadamo zadatak da napravi kolaž kako sebe vidi za10, 15 godina. Ono je najčešće prvo zbunjeno, ali zahvaljujući dobro pripremljenim pitanjima koja ga vode, ispostavi se da mladi itekako znaju šta hoće i gde žele da stignu. Potom pozivamo roditelje da prepoznaju kolaž svoga deteta i tu se, često, jasno uviđa nepodudaranje između onoga kako dete sebe vidi i roditeljskih očekivanja. Tada se uključuje nastavnik koji pomaže da se između deteta i roditelja uspostavi dijalog, koji će i roditeljima pomoći da osveste svoje strahove i prihvate činjenicu koju potvrđuje i naša praksa – da su deca mnogo zrelija u pogledu donošenja takvih odluka nego što odrasli misle“.
Mladi kroz program uče i šta da rade ako se ispostavi da su napravili pogrešan izbor, ili požele da se isprobaju u nečemu drugom, odnosno kako da odgovorno upravljaju svojom karijerom a da se istovremeno ne plaše promena i da ceo život uče nove stvari.
Tekst je iz specijalnog priloga „Modernizacija zanata u saradnji sa preduzećima: Brže do posla“
Prema najnovijem izveštaju Svetskog ekonomskog foruma o globalnoj konkurentnosti Srbija zauzima 94. mesto od 144. zemlje koje su ove godine ušle u analizu SEF-a. Ovaj rezultat predstavlja rast za 7 pozicija u odnosu na prethodnu godinu u kojoj je Srbija zauzimala 101. mesto, dok je Indeks globalne konkurentnosti, koji se kreće u intervalu od 1 do 7, neznatno povećan sa 3,8, koliko je iznosio prethodne godine, na 3,9, prenosi Fondacija za razvoj ekonomske nauke (FREN), koja je lokalni partner Svetskog ekonomskog foruma (SEF).
Svi koji budu hteli da sastave ugovor o prodaji ili zakupu nepokretnosti od 1. septembra ne bi trebalo da idu u sud ili opštinu već isključivo kod javnih beležnika koji su nova pravosudna profesija kod nas.
To je ključna stavka Zakona o prometu nepokretnosti koji je, odmah po usvajanju 31. avgusta, sutradan stupio na snagu.
Ugovor o prometu nekretnina biće zaključivan u obliku javnobeležničkog zapisa kod javnih beležnika, koji se popularno naziva notar, i to u onim opštinama u kojima su otvorene notarske kancelarije. U Beogradu sada ima 43 notara, dok je 51 raspodeljen u drugim mestima širom Srbije. Imenovanja će se nastaviti jer bi Srbija trebalo da ima 371 notara.
Veća sigurnost u prometu nekretnina
Notari bi u sektor nekretnina trebalo, pre svega, da uvedu veću sigurnost, kako za kupce, tako i za prodavce nepokretnosti.
Dužnost notara je i da proverava zakonitost poslova zbog kojih je angažovan i da postupak bude legalan po sve strane, a ne samo za njegovog klijenta.
Na primer, kada je u pitanju kupoprodaja nepokretnosti notar je dužan da proverava da li stan može da se proda, da li je prodavac zaista vlasnik, da li je stan možda već nekoliko puta prodat što se ranije dešavalo, da li je uknjižen, da li kupac uopšte može da kupi stan i drugo.
On će imati pravo da odbije da sačini ispravu ili ugovor ukoliko smatra da je posao o kom je reč nezakonit.
Direktor firme „Adventis Real Estate Management“ Ervin Pašanović ističe da se sudovi do sada nisu upuštali u sam sadržaj prilikom overe ugovora, što je sa uvođenjem javnih beležnika promenjeno: “Sudovi su samo identifikovali stranke u ugovoru i da li imaju dokumenta odnosno da li je nepokretnost upisana u zemljišne knjige. Za razliku od sudskih službenika notari će sami sastavljati ugovore o prodaji nepokretnosti i vršiti formalnu i sadržinsku kontrolu punopravnosti ugovora. Notari su zaduženi za ceo proces praćenja ugovora o prometi nepokretnosti. Oni odgovaraju krivično i materijalno što povećava nivo sugurnosti i za kupce ili prodavce”.
Da će uvođenje notara svim stranama pružiti veću pravnu sigurnost mišljenja je i Nedeljko Malinović, vlasnik agencije za promet nekretnina „Legat“.
“Agencije podržavaju novi sistem sastavljanja i overe ugovora jer je na njima manja odgovornost. Takođe, biće manji redovi u sudovima i verujem da će se ovaj posao kvalitetnije i brže obavljati preko notara. Nedavno se pojavio slučaj u Žarkovu da je dobijena overa od suda i da je zgrada uknjižena sa sedam nepostojećih stanova. Takve greške se sada neće praviti jer će javni beležnici biti stroži” kaže Manilnović.
Ključni problem nepoverenje građana
Sagovornici se slažu da građani imaju veliki problem da prihvate uvođenje novina u pravni sitem.
Malinović ukazuje da su prošle nedelje bile velike gužve u sudovima kako bi građani svoje poslove u vezi sa prometom nepokretnosti završili pre 1. septembra kada su to preuzeli notari.
Direktor firme “Adventis Real Estate Management” napominje da bi građani trebalo da prepoznaju kao dobru stranu uvođenje licenciranog agenta, prema Zakonu o posredovanju u prometu i zakupu nepokretnosti, kao i uvođenje javnih beležnika.
“Ubediti ljude da potpišu ugovor o prometu nepokretnosti je Sizifov posao jer ljudi ne vole da potpisuju ugovore. Iako je digitalni katastar olakšao proveru nekretnina, notari će imati dosta problema kod objekata koji nisu legalizovani ili su u procesu legalizacije. Uvek postoji rizik ali je država napravila ovaj krak da taj rizik umanji. Naravno, cilj je da se poveća promet nepokretnosti”.
Cena nekretnina
Vlasnik “Legata” ocenjuje da uvođenje notara ne može da utiče na povećanje cene nekretnina, već ističe da na to mogu uticati samo nove investicije u Srbiji, a kao primer navodi projekat “Beograd na vodi”.
Direktor firme “Adventis Real Estate Management” smatra da iako bude dodatnih troškova, to će na kraju platiti kupac.
Notarstvo postoji u svim zemljama u regionu, a Srbija je poslednja koja uvodi ovu delatnost.
Kraljevina Jugoslavija donela je Zakon o javnom beležništvu pre 84 godine, 1930. Međutim, ta profesija nije bila dugog veka, niti se ukorenila u svim delovima države, a ukinuta je već 1944. godine.
U Zakonu o prometu nepokretnosti nema izmena kada je reč o postojećim obligacionim odnosima. Ovaj dokument možete pogledati OVDE.
Izvor: eKapija
Sektor osiguranja je, nakon devet godina profitabilnog poslovanja, u 2013. godini na ukupnom nivou iskazao gubitak. I pored toga, zabeležen je blagi rast prihoda od premija i bilansne aktive, dok je kapital neznatno smanjen. Ovaj segment finansijskog tržišta i dalje je stabilan i najduže je uspeo da se odupre posledicama krize, zahvaljujući usmerenosti na dugoročna ulaganja i konzervativnoj regulatornoj politici.
Prošle godine, kao i one pre nje, u Srbiji je poslovalo 28 osiguravajućih društava, sa ukupno 11.327 zaposlenih, što je za 49 manje u odnosu na 2012. Trend koncentracije se nastavlja, pa je pet društava iskazalo više od tri četvrtine ukupnog neto gubitka, dok u ukupnom neto dobitku čak 88,1% otpada na svega pet društava. Ukupni prihodi od 72.251 milion dinara manji su za 1,9% u poređenju sa 2012. dok su ukupni rashodi od 72.258 miliona dinara skoro nepromenjeni.
U strukturi poslovnog prihoda preovlađuju prihodi od premija osiguranja i saosiguranja sa 55.877 miliona dinara, koji beleže godišnju stopu rasta od 5,1%. Taj porast je prvenstveno rezultat uvećanja prihoda od premija životnih osiguranja i saosiguranja koji su povećani sa 11.855 miliona dinara na 13.941 milion dinara, dok prihodi od premija neživotnih osiguranja i saosiguranja u iznosu od 49.976 miliona dinara, praktično, stagniraju, a finansijski prihodi su skoro prepolovljeni.
Iako u 2013. godini, za razliku od prethodne godine, sektor osiguranja po osnovu obavljanja osnovne delatnosti beleži pozitivne rezultate, on istovremeno iskazuje i značajno smanjenje dobitka iz finansiranja (63,3%) i skoro dupliran ostali gubitak, pa na ukupnom nivou, posle devetogodišnjeg profitabilnog perioda, iskazuje negativan neto finansijski rezultat u iznosu od 36 miliona dinara. Broj društava koja su poslovala sa negativnim rezultatom povećan je sa 10 na 12, a iskazani neto gubitak porastao je čak za 94,8%. Istovremeno, sa neto dobitkom je poslovalo 16 društava, a on je manji za 5,7% u poređenju sa prošlogodišnjim.
Rast stalne imovine od 17,9%, koja ove godine iznosi 85.611 miliona dinara, praćen je smanjenjem obrtne imovine za 8,4%, usled čega je stalna imovina u 2013. godini povećala učešće u ukupnim sredstvima i to sa 51,7% na 57,9%.
Više od tri četvrtine ukupnih izvora finansiranja društava za osiguranje čine pozajmljeni izvori u iznosu od 112.801 milion dinara, i veći su za 7,5% u odnosu na prethodnu godinu. U pozajmljenim izvorima finansiranja preovlađuju sredstva izdvojena po osnovu rezervisanja u cilju zaštite interesa osiguranika i blagovremene isplate štete osiguranicima. Dugoročna rezervisanja u iznosu od 51.309 miliona dinara, najvećim delom (91,4%) se odnose na matematičku rezervu životnih osiguranja, veću za petinu u odnosu na prethodnu godinu, dok rezervisanja za izravnanje rizika koja se izdvajaju za neživotna osiguranja, u iznosu od 3.654 miliona dinara, beleže povećanje od 9,5%. Prenosne premije u 2013. godini iskazane su u iznosu od 22.428 miliona dinara i povećane su za 3,0%, dok su istovremeno rezervisane štete u iznosu od 23.257 miliona dinara za 1,4% manje u poređenju sa prethodnom godinom.
Srpski sektor osiguranja raspolaže kapitalom od 34.975 miliona dinara, pa sopstveni izvori finansiranja beleže blagi međugodišnji pad (1,8%). Posle prošlogodišnjeg smanjenja (17,3%) kumulirani gubici društava za osiguranje na kraju 2013. su prasli za čak 139,7% i iznose 2.797 miliona dinara. Ove gubitke nosi 14 društava, odnosno četiri društva više u odnosu na prethodnu godinu, a oni se u potpunosti odnose na gubitke do visine kapitala.
Izvor: izveštaj APR
Evropljani, naročito evropska elita, smatraju stavove američkih građana prema nauci koliko zabavnim toliko i zabrinjavajućim. Mi u Evropi nemamo redovne pokušaje da se evolucija zameni „inteligentnim dizajnom“ u školskim programima. Poricanje klimatskih promena nije mejnstrim politika u Evropi onoliko koliko u Americi (uz mogući izuzetak Britanije). Ali izgleda da je Evropa, a naročito vladajuća elita, očarana verovanjem koje je jednako nenaučno i ujedno mnogo opasnije. To je verovanje da fiskalnu politiku treba držati u zamci likvidnosti.
Privredni rast Velike Britanije je trenutno snažan, ali on ne može prikriti činjenicu da je ovo najsporiji oporavak od recesije u poslednjih nekoliko vekova. Politika štednje možda nije glavni uzrok, ali sigurno je odigrala neku ulogu. Međutim, vlada koja je pokrenula ovu štednju, umesto da pokuša da skrene pažnju sa svoje greške, planira da sve to ponovi. Bilo da je reč o ozbiljnoj nameri ili izbornoj taktici, ovo u svakom slučaju sugeriše da događaji nisu poljuljali njenu veru u ovu doktrinu.
Evropa je pretrpela drugu recesiju zahvaljujući kombinaciji štednje i pogrešne monetarne politike. Međutim, kreatori monetarne politike, umesto da preduzmu ozbiljne korake za ispravljanje činjenice da BDP evrozone stagnira i da je inflacija jedva pozitivna, odlučili su da vrte palčevima i dajoš uvek veličaju prednosti štednje. (Draga ECB, izgleda da su ti strukturne reforme prirasle srcu. S obzirom na tvoj uspeh, možda bi trebalo i sama da ih primeniš.) U velikim državama poput Francuske i Holandije, odsustvo rasta vodi do nepostizanja deficitnih ciljeva, a srednjovekovna fiskalna pravila evrozone nalažu dodatne mere štednje. Kao što ističeVolfgang Minhau (15. avgust), nemačka štampa se više bavi francuskim budžetskim deficitom nego mogućnošću deflacije.
Sada među ekonomistima vlada skoro opšta saglasnost da stezanje fiskalne politike najčešće ozbiljno smanjuje proizvodnju i podiže nezaposlenost, kada su kamatne stope na donjoj granici: rasprava se vodi samo oko toga koliko. Neki tvrde da bi monetarna politika još uvek mogla da pomogne iako su kamatne stope na donjoj granici, ali šansa da će ECB poslušati njihove savete je ravna nuli.
Paul de Hrauve je to elokventno sročio: „Evropski političari čine sve što mogu da zaustave oporavak, tako da ne bi trebalo da se iznenade ako ga ne bude. To je fundamentalizam izbalansiranog budžeta i on je postao religija.“
U Evropi se još uvek izučava kejnzijanska ekonomija, dakle nije da se nauka ne predaje. Niti vidim veliku razliku između stavova makroekonomista nižeg i srednjeg ranga zaposlenih u ECB ili Komisiji i, na primer, onih u MMF-u, osim prirodnog prepoznavanja političke realnosti. Naprotiv, mislim da je problem isti kao u Americi, samo se razmere razlikuju.
Akademski stručnjaci često pogrešno pretpostavljaju da će se nešto što oni među sobom smatraju notornom činjenicom reflektovati u političkoj debati, bilo da ta pitanja imaju snažan ideološki element ili da su umešani krupni finansijski interesi. Zapravo, postoji zajednica političkih savetodavaca koja stoji između stručnjaka i političara, i iako su pojedini iz ove zajednice stvarno zainteresovani za dokaze, drugi su naklonjeniji konkretnoj ideologiji ili interesima kapitala, ili onome što „prolazi“ kod nekog dela javnosti. Neki iz ove zajednice su možda i ekonomisti, ali to su ekonomisti koji će – ako uopšte imaju nekog makroekonomskog iskustva – rado zanemariti iskustvo.
Zašto je onda „fundamentalizam izbalansiranog budžeta“ dominantniji u Evropi nego u SAD? Mislim da odgovor ne možemo naći u nekoj razlici u makroekonomskoj misli među ovim kontinentima. Neki ukazuju na dominaciju ordoliberalizma u Nemačkoj, ali ona se ne razlikuje mnogo od dominacije neoliberalizma u američkoj savetodavnoj zajednici. Možda ima nešto u sposobnosti akademskih stručnjaka u Americi (naročito jednog stručnjaka) da zaobiđu savetodavnu zajednicu preko uobičajenih i modernijih medija. Međutim, pretpostavljam da je veći faktor samo novije iskustvo.
Amerika nikada nije imala krizu finansiranja duga. „Obveznički osvetnici“ se nikad nisu pojavili.U evrozoni jesu, i to je na evropske političare ostavilo ozbiljan efekat na koji savetodavci mogu da igraju, i koji ostavlja protivnike štednje nemoćnima. Ne pokušavam da opravdam motive onih koji podgrevaju verovanje u fundamentalizam izbalansiranog budžeta, već samo ističem da je nauci i dokazima teže da na sebe skrenu pažnju. Razlika između fundamentalizma koji negira koncept evolucije i fundamentalizma koji negira principe makroekonomije je u tome što ovaj drugi odmah ostavlja posledice.
Simon Wren-Lewis, Social Europe Journal, 18.8.2014.
Preveo Ivica Pavlović
Peščanik.net, 23.08.2014.