B&F Plus
„Prevelike da bi propale“ banke u SAD i Evropi dobile su tokom 2011. i 2012. implicitne državne subvencije koje je i danas teško tačno proceniti a kreću se od 15 do 70 milijardi dolara u prvom odnosno 90 do 300 milijardi dolara u drugom slučaju. Zahvaljujući “transferu” poreskog novca u njihove profite, koji i danas traje nešto manjim tempom, postale su još veće, još sklonije moralnom hazardu i predstavljaju mnogostruko veću glavobolju za zakonodavca. Iako oni različitim merama nastoje da ih smanje i suze, taj posao će biti i dugotrajan i naporan, a možda i uzaludan.
Država često interveniše i podržava industrije koje smatra vitalnim za rast i zaposlenost. Gotovo uvek su odluke da se neka industrija podrži novcem poreskih obveznika rezultat procene da bi kolaps te industrije ili velikog privrednog subjekta imao velike negativne eksterne efekte. Te odluke su uvek i političke i pod ogromnim uticajem moćnih lobija.
Dubina i intenzitet kao i trajanje poslednje finansijske krize postavili su pitanje “too big to fail -TBTF” u finansijskom sektoru u centar diskusija oko usvajanja novih finansijskih politika. Kriza je izbacila u prvi plan velike banke koje su svojim neodgovornim ponašanjem u velikoj meri doprinele pojavi krize. Tokom nekoliko godina bili smo svedoci propasti nekih banaka, merdžera pod uticajem države i ogromnim direktnim subvencijama iz budžeta. Ono što posebno iritira javnost je činjenica da jedan broj velikih banaka nije podneo konsekvence rizičnog ponašanja, već je uspeo da svoje gubitke prebaci na poreske obveznike.
Bliža sagledavanja problema TBTF finansijskih institucija u krizi dovela su do zaključka da sama njihova veličina nije jedina osobina koja ih čini rižičnim u kriznim vremenima. Pored veličine koja se meri preko dva pokazatelja, aktivom u US$ i aktivom prema GDP države u kojoj je sedište finansijske institucije, definisane su još tri osobine koje se odnose na njihovu zamenljivost, međuzavisnost i kompleksnost. Zamenljivost se najčešće definiše preko pozicije na listama po kapitalu, zajmovima i imovini u državnim papirima, dok je jedna od korišćenih definicija međuzavisnosti bazirana na veličini vrednosnih papira u posedu institucije, visini dugova i odnosu kapitala i dugova. Još uvek ne postoji ni minimalna saglasnost o kombinaciji instrumenata i aktivnosti koje bi bile dobar proksi za pokazatelj kompleksnosti velikih finansijskih institucija, pa on za sada nije u široj primeni. Rastuća kompleksnost i međuzavisnost finansijskih institucija i finansijskih tržišta, kao i nedostatak subjekata koji daju iste ili slične usluge povećava mogućnost izazivanja panike u vremenima krize. Istraživanja TBTF fenomena dovela su do promena u njegovom posmatranju, pa je kompleksno sagledavanje proizvelo novu frazu “too important to fail- TITF, koja je sada prihvaćena kao sinonim za problem finansijskih institucija u krizi.
Kao kvasac
TITF koncept je baziran na verovanju da bi propast neke od sistemski važnih institucija mogla imati suviše veliki negativni efekat na finansijski sistem i privredu zemlje i da vlada treba i mora da učini sve da tu propast spreči. Iako su socijalni troškovi visoki, smatra se da je spasavanje u mnogim slučajevima poželjno i opravdano, ali da zahteva dodatno oporezivanje poreskih obveznika.
S obzirom da smatraju da će država u slučaju krize stati iza TITF institucija, njihovi kreditori očekuju da neće snositi pune troškove propasti banke. Zbog toga su spremni da pozajme novac po nižim kamatnim stopama nego što bi one trebalo da budu ako bi se uzeo u obzir profil rizika banke. TITF institucije su u poziciji da dobijaju niže troškove finansiranja od konkurenata, da povećavaju odnos pozajmljenog i sopstvenog kapitala do grotesknih razmera i da ulaze u rizičnije poslove. Ove institucije imaju podsticaje da rastu brže i više nego što bi to pokazivale ekonomija obima i diversifikacije, da bi maksimalno iskoristile prednosti implicitnog subvencioniranja.
Iako ekonomisti još nemaju kompletan odgovor na TITF problem, postoji saglasnost o najmanje tri povezane činjenice. Prva se tiče uočenog ponašanja finansijskih institucija koje imaju implicitnu ili eksplicitnu pomoć države. Takve institucije su sklone da povećavaju pasivu pozajmljivanjem i da preduzimaju rizičnije poduhvate nego što bi to činile bez „osiguranja“ države. „Moral hazard“ je osnova ovakvog ponašanja i u ovom slučaju se može definisati kao znanje ili očekivanje da će država pomoći instituciju ako preuzeti nepotrebni rizici počnu da se ostvaruju.
Druga važna činjenica je da se u finansijskom sektoru pojavljuju dve vrste institucija, jednih sa podrškom države, dok ostali tu podršku nemaju. Tako se kreiraju nejednakosti i konkurentske prednosti za pojedine institucije na tržištu finansijskih usluga.
Treća činjenica je da vladine subvencije pojedinim finansijskim institucijama rezervišu ili troše deo sadašnjih ili budućih javnih prihoda. Sigurno je da se time smanjuje produktivna javna potrošnja i često ugrožava budžetsku stabilnost zemlje. Uz to, subvencije dovode do distorzije cena i pogrešne alokacije resursa.
Dve mere subvencija
Istraživanja veličine TITF subvencija su za sada ograničena na sistemski važne banke (onako kako ih definiše Financial Stability Board-FSB), ali se TITF pojavljuje i kod ostalih finansijskih nebankarskih institucija, pa i kod nekih industrija u realnom sektoru. Velika većina procena TITF subvencija pokazuje da su one znatne, dok ih jedan manji broj procena koji dolazi iz finansijskog sektora smatra minornim. Razvijeno je nekoliko metoda procene TITF subvencija, od kojih se dve smatraju prilično pouzdanim. Prvi metod se zasniva na razlici ostvarenih credit default swaps (CDS) i njihove vrednosti izračunate na realnoj proceni rizika sistemski važnih banaka. Drugi metod koristi činjenicu da kreditni rejtinzi, sem agregatnog iskaza, imaju komponente, od kojih jedna pokazuje spremnost države ili parent company da obezbedi pomoć. Uprošćeno, razlika ove dve veličine pokazuje TITF subvenciju. Poslednja procena IMF-a o veličini TITF subvencije (za 2013.) kreće se oko 15 basis points za SAD po obe metode i 60 do 90 basis points za Evrozonu, pri čemu se viša vrednost dobija primenom metoda koji koristi razlike u CDS. Prevedeno u američke dolare, TITF subvencija (2011-2012) za sistemski važne banke u uzorku iznosi za SAD između 15 i 70 milijardi dolara, dok se za Evrozonu ova subvencija kreće između 90 i 300milijardi dolara. Ove procene se uklapaju u rezultate istraživanja ovog fenomena koji su do sada objavljeni.Već i površna poređenja procena TITF subvencija i profita najvećih banaka u SAD pokazuju da su ove dve veličine približne, što dovodi do paradoksalnog zaključka da se njihov profit u osnovi može smatrati transferom od poreskih obveznika ka kreditorima tih banaka.
Veće i rizičnije
Prema IMF-u, TITF subvencije su generalno niže u odnosu na period početka krize i nalaze se u ravni subvencija u vremenu pre krize. Izuzetak je Evrozona gde su TITF subvencije i dalje visoke, što se povezuje sa krizom suverenog duga u nekim zemljama EU. Takođe je primetno da je došlo do konsolidacije bankarskog sektora u svim posmatranim zemljama. Broj banaka je opao u svim zemljama posle 2000, ali uz rast odnosa njihove aktive i GDP zemlje. Kriza 2008 je znatno doprinela konsolidaciji, pa su sada sistemski važne banke veće nego pre krize. Ova činjenica pokazuje da je TITF problem veoma kompleksan i da će njegovo rešavanje zahtevati dosta vremena.
Rad na pronalaženju rešenja za TITF ide u dva pravca: mere koje treba da utiču na prevenciju sistemskog rizika od strane TITF institucija, kao i mere kojima se definišu procedure i rešenja za propale TITF institucije. Smatra se da kombinacija pomenutih mera treba da internalizuje rizik koje TITF institucije preuzimaju, kao i da limitira negativne eksternalije koje se prebacuju na državu i poreske obveznike. Do sada su definisane sledeće mere:
• Ekonomska regulacija usmerena na veličinu i aktivnosti banaka kako bi sprečila pojavu TITF institucija ili bar ograničila njihov broj. Moguće su različite mere kontrole i limitiranja aktive, pasive ili njihovih pojedinih pozicija, spajanje i razdvajanje delova ili operacija banaka, kao i nadgledanje aktivnosti banaka kako bi se ublažili rizici. Smatra se da bi regulacija putem podsticaja bila pravo rešenje za banke, ali je problem na strani definisanja i implementacije pravila.
• Novi standardi koji povećavaju otpornost banaka i pojačana supervizija banaka koja bi umanjila mogućnost da dođe do velikih problema u poslovanju. Time se povećava mogućnost absorbovanja gubitaka od strane samih banaka i štiti finansijska stabilnost. Ove mere su uglavnom definisane u Basel III regulativi i obuhvataju povećanje adekvatnosti i kvaliteta kapitala, kao i likvidnosti banaka. Uvedene su dodatni stroži standardi za sistemski važne banke, dok neke zemlje idu dalje od Basela III. Ove mere su praćenje naporima da se produbi i intenzivira supervizija sistemski važnih banaka.
• Jačanje otvorenosti i transparentnosti bankarskih bilansa i operacija može umanjiti potrebu za državnom intervencijom u vreme kriza. Potpunije informacije smanjuju neizvesnost oko kvaliteta aktive banaka u vreme kriza. Ukoliko ovakav način izveštavanja ne postoji, države ponekad u odsustvu informacija pomažu ceo bankarski sektor iako to ne bi morale da čine. Da bi ova politika bila uspešna informacije dostupne javnosti moraju biti koncizne i uporedive.
• Nametanje obaveze da individualne sistemski važne banke naprave svoj testament (plan) za slučaj krize smanjuje troškove za budžet. Tim dokumentima se uklanja neizvesnost o tome šta vlasnici, kreditori, depozitari i ostali ekonomski agenti mogu da očekuju u slučaju propasti banke. Cilj testamenta je da se troškovi sanacije ili likvidacije banke prebace sa javnog na privatni sektor. Ovo rešenje je često praćeno dodatnim oporezivanjem banaka, gde prihodi od poreza idu u poseban fond za pomoć bankama u problemima.
Politike koje treba da umanje TITF subvencije su u procesu definisanja i uvođenja. Rad u internacionalnim finansijskim organizacijama (IMF I FSB pre svih) uz podršku političkih elita doveo je do brojnih promena zakonodavnog okvira u razvijenim zemljama koje su pomogle da se TITF subvencije smanje. Dalja koncentracija banaka nakon krize pokazuje da će ovaj problem verovatno još dugo biti prisutan, ako ga je uopšte moguće eliminisati.
Dr Srboljub Antić, nekadašnji predstavnik Srbije u MMF
Finansije top 2013/14
Srbija uvozi 90% lešnika, što je samo u 2013. godini dostiglo vrednost od gotovo 7 miliona evra. Najčešći razlog zašto je intenzivno gajenje, i uz povoljne agroekološke uslove, realativno zapostavljeno je dug period ulaganja i što puna rodnost nastupa kasno, od pete do osme godine.
Optimističan scenario da bi Srbija od uvoznika mogla da postane ozbiljan konkurent na tržištu, ispisuje najava italijanske kompanije „Ferrero“ koji planira da podigne plantaže lešnika u Srbiji, razvije rasadničku proizvodnju, omogući domaćim proizvođačima da nabavljaju sadnice po povoljnijim uslovima i obezbedi im sigurnog kupca. Država bi istovremeno refundirala troškove nabavke kupljenih sadnica leske kroz bespovratna sredstva i kroz kreditna sredstva banke uz subvencionisanje dela kamatne stope.
Ovakav model smanjio bi početna ulaganja, ali da li će investicija italijanske kompanije zaista proširiti zasade pod lešnikom 10 puta do 2020. godine kako je planirano, jasnije će biti u septembru za kada je najavljen početak realizacije ovog projekta. Prema proceni Ministarstva poljoprivrede, trenutno se u Srbiji pod zasadom leske nalazi oko 1.000-1.200 hektara. Stari su u proseku 4 do 5 godina, sa prosečnom gustinom sadnje od 600 sadnica po hektaru (400-1.200 sad/ha) i prinosom od 7 do 10 kilograma po stablu.
Na osnovu ovakvih podataka godišnja proizvodnja lešnika u ljusci je oko 4.000 do 5.000 tona, a najveći zasadi se nalaze u: Šidu (137 ha), Pećincima (111 ha), Kuli (107 ha), Šabcu (71 ha), Deču – Crvenki (58 ha, kalemljeni Enis) i u Vršcu (51 ha). Polovina podignutih zasada je zasađena sa kvalitetnim italijanskim sortama koje se koriste u industrijskoj proizvodnji, dok je druga polovina podignuta sa krupnorodim turskim sortama koje se ne koriste u industriji – kažu za naš portal u Ministarstvu poljoprivrede.
Po hektaru do 500 sadnica
„Hazelnut & Leska“ su svoju plantažu lešnika podigli u selu Deč kod Pećinaca, na tridesetak kilometara od Beograda. Kopirali su italijanski sistem gajenja, nabavili italijanske sadnice i razvijaju industrijsku proizvodnju. U nedavnom intervjuu koji je dao za magazin „Ekonometar“, Aleksandar Petrović, jedan od suvlasnika kompanije, kazao je da je po hektaru potrebno uložiti od šest do deset hiljada evra, u zavisnosti od toga šta uzgajivač želi da postigne, odnosno od sistema obrađivanja, navodnjavanja, načina sadnje, pripreme zemljišta.
„Mi smo uradili sve potrebne pripreme na našoj plantaži i zato je naša početna investicija bila oko milion evra, a sada je već narasla na blizu dva miliona. Reč je o industrijskoj proizvodnji koja uslovljava i mnogo veće troškove, ali potencijalni mali proizvođači bi trebalo da računaju na pomenutih šest do deset hiljada evra po hektaru kao okvirni trošak podizanja zasada, i na godišnji trošak održavanja od 700 u prvim godinama, pa do 2.000 EUR u kasnijem periodu“, rekao je Petrović za „Ekonometar“.
Pre četiri godine proizvođači su oformili i Udruženje, koje svojim članovima omogućava popust za kupovinu sadnog materijala. Cene sadnica su različite u zavisnosti da li su jednogodišnje ili dvogodišnje. „Recimo da jedna dvogodišnja sadnica košta oko 2 EUR ali to zavisi i od količine koja se kupuje. Po hektaru nije potrebno više od 400-500 sadnica jer u kasnijim godinama kada se leska proširi nastaje problem zbog guste sadnje“, kaže za portal eKapija Ognjan Ilić iz Udruženja.
Rad na održavanju plantaže zavisi od toga da li se proizvođač ikada bavio poljoprivrednim radovima, a osnovni problem u početku je korov, pa se kako su sadnice mlade i kako se ne bi oštetile raznim hemijskim preparatima, preporučuje njegovo mehaničko uništavanje.
Čekanje koje se isplati
U Ministarstvu poljoprivrede ističu da su proseci rodnosti lešnika u Srbiji jednaki, a u nekim delovima čak i veći nego u Italiji. Lešnik zahteva rastresita, duboka, umereno vlažna zemljišta i dobru osunčanost terena. U centralnoj Srbiji je 90% zemljišta ispod 1.000 metara nadmorske visine, što je takođe izuzetno pogodno. U Vojvodini su za gajenje lešnika pogodni Srem i zapadni delovi Bačke, a zbog jakih vetrova, mrazeva i visokog nivoa podzemnih voda, lešniku ne odgovaraju Banat i severni i istočni delovi Bačke.
Interesovanje za uzgoj lešnika kontinuirano raste ali je problem i dalje dug period ulaganja do pune rodnosti lešnika i povraćaja investicije. U pomenutom intervjuu za „Ekonometar“ suvlasnik „Hazelnut & Leska“ potencijalnim uzgajivačima lešnika poručuje da moraju da planiraju i da razmišljaju tako da prvi ozbiljni povraćaj novca stiže tek u osmoj ili devetoj godini. „Ovo jeste visokoprofitabilna poljoprivredna grana, ali je početni period čekanja znatno duži. Ipak, sa druge strane tržište i cena lešnika su stabilni i nema velikih oscilacija“, kaže Aleksandar Petrović.
U Udruženju proizvođača lešnika za eKapiju kažu da će se proizvodnja svakako pre isplatiti ako se kupci opredele da kupuju domaći kvalitetniji lešnik. Sve što se uvozi, kaže Ognjan Ilić, guši domaću proizvodnju i dugoročno nije dobro za ekonomiju. „Problem je što razni uvoznici uvoze lešnik lošeg kvaliteta, jer je taj lešnik mnogo jeftiniji u nabavci, pa ga isporučuju na naše tržište po nižim cenama čime obaraju cenu lešnika. Zapravo takav lešnik nikome ne treba, makar bio i upola cene.“
Turski lešnik – nelojalna konkurencija
U najavi je i da se pomoć države proizvođačima uveća. Ministarstvo poljoprivrede predvidelo je set mera za unapređenje sektora voćarstva, pa samim tim i proizvodnju lešnika i podizanje novih zasada leske. Subvencija za podizanje novih zasada voća je već povećana u 2014. godini, odnosno povraćaj sredstava po investicji iznosi 40-55% u odnosu na prošlu godinu kada je subvencija iznosila 30-45%.
Država je, ipak, kaže Ilić, u ranijem periodu napravila veliku nepravdu prema domaćim proizvođačima lešnika, kada je potpisala Sporazum o slobodnoj trgovini sa Turskom i postavila ih u položaj nelojalne konkurencije. „Mi se trudimo da napravimo kvalitetan domaći lešnik, samim tim da povećamo domaću proizvodnju, smanjimo nezaposlenost makar i u promilima kao i nepotreban trošak novca za uvoz. Uložili smo materijalna sredstva, rad i čekamo skoro deceniju da nam se ona vrate u vidu zarade od prodaje, a potpisivanjem sporazuma sa Turskom, koja je vele sila u proizvodnji lešnika, sve to je dovedeno u pitanje.“
Najveći kupci lešnika su konditori koji otkupe oko 75% svetske proizvodnje, od čega „Ferrero“, kao najveći individualni kupac, otkupi od 22 do 27%. Investicijom u Srbiji, „Ferrero“ bi preko mreže kooperanata postao i najveći otkupljivač lešnika u Srbiji. U Udruženju proizvođača lešnika napominju da će biti uključeni u pregovore sa resornim Ministarstvom i italijanskom kompanijom kako bi pružili podršku trenutnim ali i budućim proizvođačima lešnika u Srbiji.
Sadašnja cena očišćenog lešnika na pijaci je 900-1.000 dinara, dok je lešnik u ljusci upola jeftiniji oko 400 dinara.
Neophodno je da se motivisanost poslodavaca za veće angažovanje u obrazovanju sprovede kroz sistemske mehanizme, pre svega preko praktične nastave, koja će im omogućiti da daleko efikasnije izvrše selekciju odgovarajućih kadrova, ocenjuje Vidosava Džagić, potpredsednica Privredne komore Srbije i predsednica Saveta za stručno obrazovanje i obrazovanje odraslih.
Automehaničar, autolimar, bravar, elektrozavarivač, zavarivač – samo su neka na dugom spisku trogodišnjih zanimanja koja su prošle godine bila najtraženija u privredi, bilo da je reč o domaćim ili stranim kompanijama. U oba slučaja poslodavci traže kadrove koji poseduju praktična znanja i veštine iz struke, ali i socijalne veštine koje će omogućiti da se lakše uklope u timski rad i organizacionu kulturu preduzeća. Kada se ovakvi zahtevi prevedu na terminologiju u obrazovnom sistemu, to znači da je neophodno da se više obrazovnih profila koji su bili usko specijalizovani integrišu u jedan i da se kroz posebne module obezbedi specijalizacija. Fleksibilni profili omogućavaju da se radnik brzo preusmeri na više različitih poslova, što je poseban zahtev malih i srednjih preduzeća. Dobar primer za to je profil turističkog tehničara u Austriji, koji je osposobljen za rad na recepciji, u kuhinji i restoranu, i održavanju objekta, objašnjava Vidosava Džagić, potpredsednica Privredne komore Srbije i predsednica Saveta za stručno obrazovanje i obrazovanje odraslih.
Ove godine su u sistem srednjeg stručnog obrazovanja u Srbiji uvedena tri trogodišnja obrazovna profila (bravar- zavarivač, električar i industrijski mehaničar), za koje su prevashodno zainteresovana preduzeća iz metalske, mašinske i elektroindustrije. Predstavnici tih industrija su učestvovali i u kreiranju standarda zanimanja, nastavnih planova i programa koji uključuju i praktičnu obuku u preduzećima, što je glavni zahtev poslodavaca, napominje naša sagovornica. „Takve zahteve, međutim, ne prati realnost, budući da rezultati jedne od anketa pokazuju da je svega 38% poslodavaca organizovalo praksu za učenike. Najčešći razlozi za izostanak prakse u preduzećima su nepostojanje odgovarajućih radnih i bezbednosnih uslova, zastarela oprema, nedostatak obučenih mentora i poznavanja načina na koji može da se organizuje takav vid rada sa praktikantima. Istovremeno, istraživanja koja su sprovedena na obrazovnim profilima u ogledu, kod kojih je značajno promenjen odnos opštih i stručnih predmeta i koji predviđaju više praktične nastave kod poslodavaca, pokazala su da i učenici i poslodavci ovakav nastavni program ocenjuju kao mnogo kvalitetniji. Međutim, evidentno je da i pored veoma dobrih razultata u praksi koji se mogu iskoristiti za modernizaciju takozvanih starih obrazovnih profila i pozitivnih odluka nadležnih obrazovnih institucija i Ministarstva, i dalje ima onih koji su sebi dodelili ulogu „branitelja zakona“ i teže da zaustave reforme u stručnom obrazovanju. Zato verujem da će upis prve generacije na trogodišnje zanatsko – tehničke profile koje smo uveli uz podršku GIZ-a i uz direktnu uključenost poslodavaca, biti značajan korak ka suštinskoj reformi stručnog obrazovanja u skladu sa potrebama tržišta“, smatra Džagić.
Učenici prepoznaju šta im treba
Usklađivanje, međutim, nije lako projektovati na duži rok u situaciji kada se tehnološke promene odvijaju sve brže. Stoga je neophodno da se upravljanje ljudskim potencijalom i znanjem uspostavi kao osnova privrednog razvoja. „Razvijene zemlje su još davno shvatile da se proizvodni kapaciteti radnika jednako uvećavaju obrazovanjem kao i kupovinom novih tehnologija ili drugih vidova ulaganja“, podseća naša sagovornica i napominje da se u savremenim uslovima pod ljudskim kapitalom ne podrazumevaju samo kompetencije u struci, već i sistem vrednosti, stavovi i navike koje karakterišu kulturu celokupnog društva. Indikativno je da rezultati istraživanja među učenicima u Srbiji pokazuju da oni veoma dobro prepoznaju koja znanja i veštine su im potrebni u uslovima tržišne globalizacije. Njihovi odgovori se podudaraju sa odgovorima vršnjaka iz zemalja EU, kao i sa očekivanjima poslodavaca, ali učenici istovremeno prepoznaju da takva znanja i veštine ne mogu da steknu u domaćem sistemu obrazovanja. Zato reforme obrazovnog sistema podrazumevaju da pored upotrebljivih znanja u određenoj struci, učenici kroz školovanje treba da steknu i radne navike i radnu kulturu, da unaprede digitalnu pismenost i komunikacione veštine. „A to zahteva potpunu promenu koncepta sticanja znanja, i zato se, između ostalog, zalažemo za veće uključivanje poslodavaca u kreiranje i sprovođenje praktične nastave po modelu koji je sličan „dualnom modelu“ obrazovanja, kakav funkcioniše u Nemačkoj i Austriji. Da podsetim, sličan model je funkcionisao i u Srbiji u vreme najintenzivnijeg industrijskog razvoja, sve do čuvene Šavareve reforme“.
Novi model stručnog obrazovanja zahteva prilagođavanje i nastavnika kroz neprestano usavršavanje sopstvenog znanja, promenu nastavnih metoda, učila i načina komunikacije sa učenicima, ali i sa poslodavcima. Sa druge strane, potreba da se obezbede nedostajući kadrovi, posebno u proizvodnim i upravljačkim zanimanjima koje poslodavci najviše traže, ne zavisi samo od obrazovnog sistema, već i od sposobnosti poslodavaca da na odgovarajući način kreiraju radno mesto, vrše izbror kadrova i motivišu zaposlene na dalje usavršavanje. Naime, prema razultatima istraživanja CEDEF OP, poslodavci se rađe odlučuju za usavršavanje mladih i visokoobrazovanih, jer smatraju da oni brže usvajaju nova znanja nego stariji i oni sa nižim kvalifikacijama. Ali, pokazalo se da nakon zapošljavanja, mali broj kompanija proverava da li sposobnosti zaposlenog odgovaraju radnom mestu na koje je raspoređen. Zato je za poslodavce od velike važnosti da jasno preciziraju zahteve radnog mesta, odnosno da konkretizuju neophodna znanja i veštine, definišu jasne opise poslova i jasna očekivanja od zaposlenog, ukazuje Džagić i dodaje: „Ukoliko preduzeća žele da se bolje pozicioniraju na tržištu, poslodavci, takođe, moraju da ulažu u kontinuirano obrazovanje svojih zaposlenih, što nije česta praksa u Srbiji, posebno u malim i srednjim preduzećima“.
Kako motivisati poslodavce
Zato je neophodno da se motivisanost poslodavaca za veće angažovanje u obrazovanju sprovede kroz sistemske mehanizme, pre svega preko praktične nastave, koja će im omogućiti da daleko efikasnije izvrše selekciju odgovarajućih kadrova. „Obuka za uvođenje u posao se na ovaj način smanjuje, a efekti su bolji. Naravno da takav angažman košta, i zato postoje različiti načini da se poslodavac motiviše, poput refundiranja dela troškova iz državnog budžeta ili određenim poreskim podsticajima. Važno je i da se u Zakonu o radu uspostavi veza između privrede i obrazovanja kroz uvođenje takozvanih učeničkih i studentskih radnih mesta, i da se sačini njihov registar koji bi bio javno dostupan. Tako bi kompanije mogle aktivnije da se uključe u kreiranje kadrova koji su im potrebni, umesto da se isključivo oslanjaju na ponudu sa tržišta rada. Uvođenjem novih obrazovnih profila u trogodišnjem obrazovanju uz podršku GIZ-a, imaćemo priliku da pokažemo kako praktično izgleda model javno-privatnog partnerstva u obrazovanju a koji, na žalost, kao model finansiranja nije prepoznat u našoj Strategiji obrazovanja“.
Istovremeno, neophodno je da se promeni politika upisa u srednje stručne škole i da se više popularizuju zanatsko tehnička zanimanja, jer ćemo, inače, biti primorani da ove profile uvozimo. Za povratak ugleda ovih zanimanja među mladima, pored informacija o dobrim perspektivama na tržištu rada, neophodno je da se detaljnije upoznaju i o mogućnostima daljeg obrazovanja. Usvajanjem jedinstvenog nacionalnog okvira kvalifikacija (NOK), koji će biti usaglašen sa Evropskim okvirom kvalifikacija, objašnjava Džagić, u Srbiji će biti uspostavljen sistem koji će omogućiti i vertikalnu i horizontalnu prohodnost za doživotno učenje, odnosno mogućnost da se pri upisu viših stepena obrazovanja priznaju znanja i kvalifikacije koje je kandidat stekao kroz radno iskustvo.
Tekst je iz specijalnog priloga „Modernizacija zanata u saradnji sa preduzećima: Brže do posla“
Svako svetsko prvenstvo u fudbalu je neka vrsta pijace na kojoj veliki klubovi traže kvalitetne i još neafirmisane fudbalere, ali novac ne kupuje sve. Nabolji primer za to je Atletiko Madrid koji uprkos znatno skromnijim finansijama po rezultatima nadilazi superbogataše Real Madrid i Barselonu, i nije jedini izuzetak od pravila – koliko para, toliko titula.
Kako da prestanemo da prednost dajemo robama nad ljudima i potrošnji na uštrb kreativnosti? Autori bloga Brain Pickings, podsećaju na knjigu britanskog ekonomiste i statističara E.F. Šumahera koji se u svojoj knjizi Malo je lepo bavi osnovama budističke ekonomije.
Protivnik ruskih romana, zakleti pobornik američke produktivnosti, uništitelj obućarskih radionica, osnivač škola za radnike, promoter mleka u zemlji piva, muškarac koji je ubeđivao žene da batale kuhinju… Uvek ispred konkurencije, Tomaš Bata, osnivač svetske imperije cipela, poginuo je žureći privatnim avionom na poslovni sastanak. Na upozorenje pilota da ne poleću po magli, odgovorio je: „Nisam prijatelj čekanja“.
Mane uvek pretvoriti u prednosti, glasilo je zlatno životno pravilo Tomaša Bate, „češkog kralja cipela“, koje je počeo da primenjuje čim je 1894. kao osamnaestogodišnjak preuzeo posao u skromnoj obućarskoj radionici svoga oca u Zlinu, gradu u češkoj pokrajini Moravskoj. Već nakon godinu dana, Tomaš je zapao u dugove. Kako nije imao novca za nabaku nove kože za cipele, dosetio se da ih pravi od platna a da zalihe stare kože iskoristi za đonove. Odziv mušterija je bio neverovatan. Iz Beča, samo tokom jednog dana, stiže hiljade porudžbina. Tako je Bata smislio jedan od hitova sledećeg veka – platnene cipele sa kožnim đonom, koje su prozvane „batovke“. Od zarađenog novca gradi u Zlinu svoju prvu fabriku na 200 kvadratnih metara, u kojoj zapošljava 50 radnika.
Fasciniran Amerikom, Bata sa trojicom saradnika 1904. odlazi preko okeana da prouči tamošnju proizvodnju cipela, ali i šta je recept za američki san. Prvo što primećuje je da za život zarađuju i deca, a potom da su Amerikanci ludi za inovacijama. Zaključuje da u poređenju sa Evropom, prosečan Amerikanac ima viši životni standard zbog kulta rada i izostanka bilo kakve rutine. Ipak, na njega najveći utisak ostavlja poslovni model Henrija Forda: automatizacija i specijalizacija proizvodnje, sa ciljem da se proizvede što više u što kraćem vremenu.
Bata se vraća u Zlin kao zakleti pobornik produktivnosti i u svojoj fabrici odmah ispisuje parolu: „Dan ima 86 400 sekundi“. Potom kupuje nemačke i američke mašine, a do 1911. fabrika ima već 600 zaposlenih. Kod Bate je za izradu jednog para cipela sada potrebno samo četiri sata. Kada stignu veće porudžbine, fabrika radi i noću. Ostali obućari u Moravskoj su uništeni. Ali, sa izbijanjem Prvog svetskog rata, Tomaš je užasnut: svi njegovi radnici su regrutovani. Odmah odlazi u Beč sa namerom da sklopi posao da proizvodi obuću za austrougarsku vojsku. U roku od dva dana uspeva da dobije porudžbinu za pola miliona pari i garanciju da njegovi radnici neće otići na front. Pred kraj rata imaće oko 5.000 radnika, koji će dnevno proizvoditi 10.000 pari vojničkih cipela.
Ne pravite zimnicu, to će Bata umesto vas
Kada se 1918. formira država Čehoslovačka, Tomaš osniva mnogobrojne ogranke i satire konkurenciju u gotovo celoj zemlji. Obuća po meri je otišla u istoriju, a onda Bata otvara sopstvenu mrežu radnji za prepravku cipela. Na optužbe da je zatro obućarski zanat, odgovara: „Zemlja ima dve milijarde stanovnika, a u celom svetu se godišnje proizvede samo 200 miliona pari cipela. Svakom čoveku su potrebna najmanje dva para godišnje. Za ambicioznog obućara otvaraju se mogućnosti da proda milijardu pari cipela“.
Ali Evropu potresa posleratna ekonomska kriza. Bata ima pun magacin jer mesečno proda samo onoliko koliko proizvede za četiri dana. Uskoro se na ulicama pojavljuju reklame sa pesnicom koja udara u natpis „Skupoća“ i informacijom da su cipele Bata sada duplo jeftinije. Radnicima će smanjiti plate za 40%, ali nikoga neće otpustiti. U roku od tri meseca prodaje sve zalihe. Zna da sniženje cena znači ogromne gubitke za fabriku, ali to je jedini način da dođe do svežeg novca. Gotovinom, koja sada ima tri puta veću nabavnu moć, kupuje tri puta više materijala. Druge firme takođe snižavaju cene, ali je već kasno. Bata je bio prvi. Za godinu dana, u svojoj fabrici zaposliće 1800 novih radnika.
Tomaš 1925. osniva svoju prvu školu, u koju prima 600 četrnaestogodišnjaka. Polaznik škole mora sam da se finansira i bilo kakva pomoć roditelja je zabranjena. Osam sati rade u fabrici a četiri uče. Zarađuju 120 kruna nedeljno, od kojih 70 troše da plate smeštaj u internatu, hranu i odeću, a ostatak svako mora da stavi na svoj račun kao ušteđevinu. Godinu kasnije, Bata, koji je završio samo osnovnu školu, osniva i Trgovačku akademiju i autor je priručnika „Svi koji su se obogatili“. Radnicima i studentima nije dozvoljeno da sede po kafanama niti da piju alkohol. Preporučuje im se mleko. Štampa piše o neverovatnoj potrošnji mleka u Zlinu i iznenađujućoj nezainteresovanosti za alkohol u zemlji piva.
Tomaš uz industrijski kompleks u Zlinu gradi stambeno naselje za radnike i njihove porodice. Radno vreme, koje počinje u 7, produžava do 17 časova, ali zato od 12 svi radnici imaju dva sata pauze. Za to vreme žene mogu da odu do kuće i skuvaju ručak, ali to za Batu nema smisla budući da je napravio veliku menzu i salu za druženje. „Žene“, ističe, „neće morati ni zimnicu da prave. Bata će je napraviti za vas“. Za vreme pauze, zaposleni mogu da rade šta žele, ali se, ipak, preporučuje: rekreacija u parku, odlazak u bioskop koji je Bata podigao u centru mesta kao najveće bioskopsko zdanje u centralnoj Evropi, ili čitanje. Ali ne ruskih romana. U fabrici stoji Batin natpis: „Ne čitajte ruske romane jer ubijaju životnu radost“. Oni koji zaostaju u poslu, za ta dva sata treba da nadoknade propušteno. Sindikati i Komunistička partija Češke tvrde da je upravo dodatni neplaćeni rad razlog što je Bata uveo dvosatnu pauzu i optužuju ga da pretnjom otkazima guši štrajkove.
Preseliti Čehoslovačku u Patagoniju
Tomaševa firma je 1929. već svetski poznato akcionarsko društvo, sa fabrikama u Švajcarskoj, Nemačkoj, Engleskoj, Francuskoj, Jugoslaviji, Poljskoj, Holandiji, SAD i Indiji, a početkom tridesetih Bata postaje vodeći svetski izvoznik obuće. Rano ujutru, 12. jula 1932. godine, Tomaš insistira da, uprkos gustoj magli, odleti privatnim avionom na važan sastanak. Na upozorenja pilota odgovara: „Nisam prijatelj čekanja“. Avion udara u dimnjak fabrike i Tomaš Bata gine u 57. godini, ostavljajući iza sebe sina Tomika. Međutim, u oporuci stoji da su prethodne godine sve akcije firme Bata AD prodate Tomaševom bratu Janu. Novopečeni naslednik je zaprepašćen kao i ostali: niti je znao za takvu odluku, niti ju je očekivao. Brat ga je celog života tretirao kao lakomislenog i nepouzdanog. Direktor fabrike, koji je jedini bio prethodno upućen u sadržaj testamenta, tvrdi da mu je Tomaš svoju odluku obrazložio rečima: „Najveći ološ u porodici ipak krade manje nego najpošteniji tuđinac“.
Jan čvrsto rešava da nadmaši pokojnog brata i šalje predstavnike na afričko i južnoameričko tržište. U Evropi se sluti novi rat, u Nemačkoj tvrde da je Jan Bata češki Jevrejin, što konkurencija koristi i u drugim zemljama: u Francuskoj se šire glasine da je on, zapravo, Nemac, u Italiji da je protivnik Musolinija, a u Poljskoj da pomaže Sovjete. Uprkos tome, Čehoslovačka je već pet godina na prvom mestu u svetu po izvozu kožne obuće, sa reklamama po celoj Evropi: „Ni korak bez Bate“. Jan započinje izgradnju poslovne zgrade 1937. godine, najvišeg zdanja u Čehoslovačkoj, i otvara elitnu školu gde njegovi radnici nastavu pohađaju u smokingu. Jan Bata, koji je kao i njegov brat završio samo osnovnu školu, dobija počasni doktorat Više tehničke škole iz Brna i zahteva da mu se obraćaju sa „gospodine profesore“. Ostaće zapamćen po predlogu koji je izneo u svojim novinama „Zlin“, dan nakon što je Austrija priključena Trećem Rajhu: za Čehoslovačku je najpametnije i najisplativije rešenje da se celokupno stanovništvo iseli u neku slabo naseljenu zemlju Južne Amerike, kao što je Patagonija.
Jan, ipak, 1939. beži u SAD, ali pošto je tamo na crnoj listi nemačkih saradnika, odlazi u Brazil, dok je Tomašev sin Tomik sa majkom već u Kanadi. Iz ta dva centra posao se dalje razvija, uprkos ratu, a potom i nacionalizaciji celikupne imovine u Čehoslovačkoj i drugim evropskim zemljama gde komunisti dolaze na vlast. Tomik Bata preuzima upravljanje kompanijom nakon Janove smrti 1965. U Zlin se trijumfalno vraća 1990. kada ga dočekuje oko sto hiljada građana. Tomik Bata je umro 2008. godine, a u jednom od poslednjih intervjua, na pitanje kako treba živeti, odgovorio je: „Treba marljivo učiti. Gledati oko sebe otvorenih očiju. Ne ponavljati greške i izvlačiti zaključke iz njih. Pošteno raditi i ne gledati samo svoju korist. Nije to, valjda, tako teško?“
broj 108/109
jul/avgust 2014.
Otkako je Venecija ukinula zabranu za ulazak gigantskih turističkih brodova u svoje luke, jasno je da su mesta na koja turisti hrle nesposobna da se očuvaju tek tako – sama od sebe, piše Sajmon Dženkins za londonski Gardijan i dodaje: „Šteta koju proizvodi masovni turizam uskoro će nadmašiti štetu nastalu najvećim ratnim razaranjima“.
Svako ko je živeo na zapadnoj obali Severne Amerike možda zna da svake godine stotine vrsta ptica sezonski migriraju duž tog pojasa. Jedna od tih vrsta je belokruni strnad, koji ima veoma neobičnu sposobnost da tokom seobe ostane budan čak i do sedam dana. Takva sposobnost omogućava ovim pticama da lete i orijentišu se noću a da hranu traže danju, bez odmora. U proteklih pet godina Ministarstvo odbrane SAD potrošilo je ogroman novac na proučavanje ovih stvorenja. Naučnici finansirani iz javnih fondova ispitivali su moždanu aktivnost ovih ptica tokom nesanih perioda u nadi da će doći do saznanja koja se mogu primeniti na ljude.
Rade Ljubojević o učešću na takmičenju za najboljeg svetskog preduzetnika: Uspešni se ne razmeću
Pored prilike da kontaktira sa najuspešnijim preduzetnicima i upozna ih sa boljom slikom Srbije, za vlasnika Sirogojno Company Radeta Ljubojevića najupečatljivije iskustvo iz Monte Karla je neposrednost učesnika i nenametljivost organizatora. Sve je bilo podređeno isključivo promociji preduzetnika „i ta diskretnost velike kompanije koja je sve to omogućila čini je velikom. Izuzetna je veština da ne budete agresivni u svojoj promociji, već nenametljivi – a da vas svi vide“.