Ozbiljnost situаcije u kojoj se nаlаze jаvne finаnsije u Srbiji nаlаže odlučnije mere od onih koje predviđаju Zаkon o budžetu i Fiskаlnа strаtegijа. Plаnirаni deficit u 2014. godini od 7,1% BDP-а (2,4 mlrd evrа) previsok je, još uvek nemа vidljivih pomаkа i jаsnog plаnа zа rešаvаnje problemа nаjvećih domаćih gubitаšа (Srbijаgаs), а srednjoročni plаn prilаgođаvаnjа nije podržаn merаmа koje bi dovele do željenih uštedа, navodi se u oceni Fiskalnog saveta.
B&F Plus
Ali farmaceutskim kompanijama i kod nas i u svetu dobro bi došlo da je neko pokušao da im zaleči rane nežnijom rukom
U prvom talasu krize domaća farmaceutska industrija je delila sudbinu ostatka privrede, ali kako je vreme odmicalo, postajali su sve izraženiji specifični problemi ove grane čije poslovanje je u velikoj meri uslovljeno finansijskim stanjem države i brojnim propisima koji nisu uvek primereni njenim potrebama.
Neizmirivanje obaveza države, koja je najveći kupac lekova i medicinskih sredstava, posebno tokom najvećeg udara krize krajem 2010., i početkom 2011. godine, i nedovoljno brzo usklađivanje cena lekova sa kretanjem kursa dinara, koji je značajno oscilirao, doveli su do pogoršanja opšteg finansijskog položaja pa i izlaska s tržišta nekih proizvođača i veledrogerija. Takav razvoj događaja doveo je u pitanje poslovanje svih tesno povezanih učesnika u sektoru zdravstva.
Delimično poboljšanje usledilo je kada je država preuzela dugove zdravstvenih ustanova nastale do 30. septembra 2012. godine i konvertovala ih u javni dug koji će farmaceuskim kompanijama biti isplaćivan do 2015. godine. Iako na dugovanja ne teče kamata, poverioci su prošli bez otpisa dela glavnog duga što većina smatra izvesnim uspehom. Takođe, ubrzano je i prilagođavanje cena lekova a ulazak dinara u stabilnije vode je doprineo stabilizaciji uslova poslovanja. Pored toga, liberalizacijom tržišta privatnim apotekama je dozvoljeno da izdaju lekove na recept, a privatnim zdravstvenim ustanovama da mogu prepisivati lekove na recept.
Međutim, veliki problem za farmaceutski sektor predstavlja ili nedovoljno uređen zakonski ambijent ili propisi koje nije lako primeniti u praksi. Od ranije je poznato da je registracije preparata komplikovana a period odobravanja dugačak, da je zaštita patenata slaba, da ima prepreka za stavljanje lekova na listu lekova, a sada je tome dodata i neizvesnost u pogledu primene Zakona o javnim nabavkama.
Naime, dobra namera zakonodavca da kontroliše troškove budžeta i iskoristi dobre strane centralizovane nabavke, pokazala se teže primenjivom u onim oblastima gde su fleksibilnost prema potražnji na tržištu i specifičnost potreba naručilaca izraženi.
U vezi sa nabavkom lekova i medicinskih pomagala, tu je pre svega reč o obezbeđivanju kontinuiteta u snabdevanju tržišta i odnosu kvaliteta i cene, gde briga o zdravlju nameće pažljiv izbor, strogu kontrolu kvaliteta i pristup pacijenata medikamentima koji se smatraju najboljom terapijom za određene bolesti. Dosadašnja praksa još nije dala najbolja rešenja u ovoj oblasti, što industriji koja je već slaba, dodatno otežava poslovanje.
Iako su problemi u domaćoj farmaceutskoj industriji specifični za ovaj privredni ambijent, i predstavljaju rezultat nasleđenih i novih problema, ipak se, bez mnogo okolišenja, može reći da ni širom sveta farmaceutska industrija ne proživljava svoje najbolje dane.
Prema analizi sprovedenoj na osnovu javno dostupnih informacija o finansijskim pokazateljima najvećih svetskih farmaceutski kompanija zapaženo je da je obrtni kapital oslabljen u odnosu na prethodnu godinu. Naime, i pored toga što se prosečan period naplate smanjio a prosečan rok izmirenja obaveza neznatno povećao zapravo je došlo da značajno sporijeg obrta zaliha što je ciklus unovčavanja produžilo za 1% u poređenju sa prethodnom godinom.
Procenjuje se da je više faktora uticalo na ovakav razvoj situacije kod velikih svetskih farmaceutskih kompanija. Pre svega došlo je do smanjenja prodaje za približno 3%. To je, smatra se, posledica sve veće konkurencije u oblasti generičkih lekova, pritiska na cene i negativnog uticaja kretanja kursa valuta za kompanije koje izveštavaju u američkim dolarima.
Usporavanju obrta zaliha doprinela je i promena miksa proizvoda koji su traženi i onih na lageru, što je rezultat lansiranja novih lekova i gubitka ekskluzivnosti za nekoliko najprodavanijih preparata. Tome treba dodati i potrebu da se održava veći nivo sigurnosnih zaliha za opsluživanje tržišta koja ubrzano rastu, konsolidaciju industrije i uvođenje modela direktne prodaje apotekama, što postaje trend u ovoj grani.
Činjenica da farmaceutske kompanije i u svetu i kod nas sve teže dolaze do novca, je razlog više da domaći regulator povede računa o tome kako pojedine dobro zamišljene mere mogu izazvati negativne posledice po industriju čija je važnost od izuzetnog značaja za održavanje i podizanje kvaliteta zdravlja i života građana.
Danijela Mirković, viši menadžer EY,
Edicija Biznis TOP 2012/2013, novembar 2013.
Plebs mora da pati.
To je jeziva poruka – izražena, doduše, u ne ovako ogoljenoj formi – koju su moćni biznismeni poručili visokim političkim ličnostima u Briselu iza zatvorenih vrata.
Trebalo je da 19. februara ove godine održim brifing notu pripremljenu za diskusiju na radnom ručku između grupe izvršnih direktora velikih kompanija i predsednika Evropske komisije Žozea – Manuela Baroza. Jedan od ključnih zahteva biznismena iznetih tom prilikom bio je da se na seču, preduzetu usled mera štednje širom EU, mora „snažnije primoravati“.
Ručku su prisustvovali predstavnici velikih firmi kao što su Erikson, Fiat, Telekom Italija, softverski div SAP i proizvođač hemikalija Solvej, sve sami ‘visokoletači’ koji pripadaju Evropskom okruglom stolu industrijalaca (ERT). Sažetost njihovih nota ne krije njihovu rešenost da uguše obične ljude.
Tokom tog ručka, industrijalci su tvrdili da bi briselske institucije trebalo da ostalima diktiraju snažnijim glasom, o tome kako EU vlade treba da troše novac svojih poreskih obveznika. ERT je znao da će njihove reči biti pažljivo saslušane.
Ushićen
Pre finansijske krize koja je izbila 2008, postojala je veoma daleka verovatnoća da bi nominalno suverene nacije mogle da svoje budžete otpošalju na prethodno razmatranje negde dalje i negde naviše, ka neizabranoj briselskoj birokratiji. Ove nedelje (15nov), međutim, Barozo je zvučao ushićeno dok je isticao da je “takva provera budžeta sada po prvi put sprovedena”. Ponavljajući reči svojih ERT-ovskih prijatelja sa februarskog ručka, Barozo je upozoravao, zalažući se protiv „zamora od reformi“. Nakon saznanja da su učinjene „ogromne žrtve“, tvrdio je kako je neophodno da ih bude još više.
Važno je napomenuti da Barozo nije ponudio da se odrekne svoje penzije ili svoje otpremnine kad bude silazio sa mesta izvršnog šefa EU u oktobru 2014. Umesto njega, i umesto toga, mali ljudi biće ti koji će podneti sve žrtve.
Nešto mi se javlja da će se „reforme“, koje možemo očekivati u bliskoj budućnosti, odvijati po ERT-ovom papiru iz decembra 2012. Označen kao „poverljiv“, ovaj papir tvrdi da EU treba da nastavi sa svojim (već utvrđenim) ciljevima, označenih kao suprotnima od onih koje postavljaju sindikati (ili „neki socijalni partneri“, kako ih zove ERT).
„Modernizacija politike tržišta rada i obrazovnog sistema nije ‘trka do dna’, kako tvrde neki socijalni partneri, već je pre ‘trka za poslove budućnosti’, pre no što neki iz drugih delova sveta preuzmu rukovodstvo (u biznisu)“, tvrdi se u ovom papiru.
Ozbiljno čitanje ovih ERT-ovih zahteva ukazuje da će „poslovi budućnosti“ biti nesigurni. Zalaže se za to, recimo, da EU vlade „olakšaju zaštitu zapošljavanja“ time što bi radnicima smanjile izdatke za prekvalifikaciju ili za prelazak s jednog posla na drugi. Želi se takođe i „evolucija plata“, diktirana faktorima kao što je „međunarodna konkurentnost“ – na sve ovo može se gledati samo kao na napad na dosadašnju šemu indeksacije, kao što je npr ona koju ima Belgija, gde garantovane plate rastu uvek kada porastu i troškovi života.
Bitka
ERT je vičan korišćenju kodova. U junu 2013. je njen predsednik Leif Johanson (dnevni posao: vođenje kompanije Erikson), evropskim vladama poručio da (evropska) industrija „ulazi u bitku zvanu konkurentnost, koja neposredno a i dugoročno preti sposobnosti Evrope da održi vibrantnu, inovativnu proizvodnu bazu“. Njegov recept za dobijanje ove „bitke“ bio bi: obezbediti korporacijama da se uključe u obrazovanje „na svim nivoima“.
Ako se ova njegova izjava uzme doslovce, onda to znači da bi veliki biznis trebalo da ima pravo glasa i po pitanju toga koje pesmice vaspitačice mogu pevati mojoj ćerkici u jaslicama. Iako Johanson (još uvek) nije otišao tako daleko, ERT je tvrdio da industrijalci treba da zadobiju svoju ulogu u upravljanju i postavljanju nastavnih planova i programa za škole i fakultete. Takođe se zalagao za intenzivniju primenu „Javno- privatnog partnerstva“ u naučnom istraživanju. To je kôd velikog biznisa, kojim ovaj prenosi svoje nastojanje da mu se dá veći uticaj u upravljanju univerzitetom.
Gerhard Krome, velika zverka ERT-a koja je 2000. godine govorila je u prilog „privatizacije svih škola, izlažući ih tržišnim silama a time i podsticanju kompetivnosti“. Škole će, tako, adekvatnije odgovoriti onima koji plaćaju njihove račune (tj. poreskim obveznicima), „baš kao i svaki drugi biznis“. Ovde ne bi trebalo ni spominjati da škole nisu „kao i svaki drugi biznis“. Nastavom se deca uče čitanju i pisanju, da dele između sebe i solidarišu se jedno s drugim; pri tom, deca treba da sasvim drukčije artikulišu npr deljenje svog keksa s drugima, od, recimo, montaže računarskih čipova. U civilizovanim zemljama, deca sa teškoćama u učenju ne odbacuju se na osnovu toga što su suviše spora za ovakve ‘trke pacova’.
Otisci ERT-a mogu se detektovati na nekoliko inicijativa, oblikovanih tokom novije istorije Evrope. Zaista, fiksacija EU na “konkurentnost” – eufemizam je za uništavanje radnih standarda i socijalne države – u velikoj meri potiče od preporuka koje je taj okrugli sto biznismena postavio još 1990. Namera je bila da ERT transformiše ekonomsku politiku evropskog kontinenta, tako da po svojoj sirovosti postane što sličnija američkoj verziji, koja bi joj bila najbliskija.
Ako mislite da ne postoji ničeg posebno rđavog kada pričamo o ručkovima između privrednika i političara, onda vam toplo preporučujem sledeći pravac delovanja: pozovite Barozovu kancelariju i tražite da ga upoznate kad budete s njim otišli na picu. Pod pretpostavkom da niste superbogati, nešto mi se javlja da će vam u njegovoj kancelariji teško ugovoriti termin za viđanje s njim. Pa ipak, Evropski okrugli sto industrijalaca nema takvih problema. Dakle, čiji se glasovi i tonovi ponajpre slušaju?
Dejvid Kronin u EU, 15. novembar 2013.
(priredio: Milan Lukić)
Preko dana, uveče kod kuće, vikendom i još noću: radi se sve češće izvan tipičnog radnog vremena. Atipično radno vreme postaje sve rasprostranjenije. To je pokazala interpelacija poslaničke grupe Levice (Die Linke) saveznoj vladi. Za 8,9 miliona ljudi, jednu četvrtinu ukupno zaposlenih, rad vikendom predstavlja normalnu pojavu. To je porast u odnosu na 2001. godinu, kada je vikendom radilo oko 6,7 miliona zaposlenih. U porastu je i rad po različitim smenama. Od 2001. do 2011. je broj ljudi koji rade po naizmeničnim smenama porastao sa 4,8 na 6 miliona. Oko 3,3 miliona zaposlenih radi u vreme dok ostali spavaju. Time je noćni rad dostigao najveću stopu nakon 2008. godine.
Vozači kamiona, kancelarijsko osoblje, pre svega ono na vodećim funkcijama, i inženjeri, u proseku su najčešće pogođeni predugačkim radnim vremenom. Savezna vlada je ipak naglasila da je to „još uvek izuzetak“: samo 1,92 miliona zaposlenih provodi na poslu više od 48 časova nedeljno. Uprkos tome, broj radnika koji rade prekovremeno je za poslednjih 10 godina porastao za 23 procenta. Ukupno gledano, broj prekovremenih radnih časova nalazi se u blagom porastu, dok je istovremeno broj plaćenih prekovremenih radnih časova opao. U toku poslednjih deset godina je i broj zaposlenih, koji rade u večernjim časovima, porastao i to za 46 procenata.
Novi fleksibilni modeli rada objašnjavaju ove brojeve samo uslovno. Savezna vlada raspolaže podacima o ovoj problematici samo iz 2001, 2004 i 2010. godine. Prema poslednjim podacima, broj onih zaposlenih koji su mogli da odlucuju o fleksibilnosti svog radnog vremena se smanjio za 5% i sada iznosi 25 procenata. „Fleksibilni radni modeli, kao što su oni uobicajeni u industriji, imaju malo veze sa tim“, navodi Karl Brenke, ekspert za tržište rada pri Nemackom institutu za istraživanje privrede (DIW). Dok su se u pojedinim branšama izmenile potrebe klijenata, u drugima se kao problematične pokazuju konkurencija i satnica. „Jedan vozač, na primer, mora da radi i vikendom, da bi uopšte mogao da ostvari
podnošljivi nivo zarade“, kaže Brenke.
„Alarmantnim“ opisuje rezultate interpelacije Juta Krelman (Jutta Krellmann), portparolka poslaničke grupe Levice zadužena za pitanja rada i saodlučivanja. Zato što je istovremeno broj psiholoških uzroka za bolovanja udvostručen: 59,2 miliona dana bolovanja iznosio je taj broj 2011. godine. Krelmanova zahteva uvođenje odredbe o zaštiti od stresa u Zakon o zaštiti na radu. „Nestanak granice izmedu radnog i slobodnog vremena je apsolutno nezdrav za zaposlene i njihove porodice“, navodi i Anelie Buntenbah (Annelie Buntenbach), članica uprave Saveza sindikata (DGB). Ministarka rada Ursula fon den Lejen (von den Leyen) tek se pre nekog vremena, prilikom sastanka sa predstavnicima sindikata i udruženja poslodavaca, oglasila u vezi sa odlukom o preduzimanju jedne takve zakonske mere.
Izvor: Marlene Göring, „Jeder Vierte arbeitet am Wochenende“, Neues Deutschland,
Plinije piše da su persijski kraljevi koristili flaširanu vodu iz reke Hoapsis; Herodot i Plutarh pominju izvoz vode iz gornjeg toka Nila. O trgovini vodom se govori u renesansnoj Evropi i tokom industrijalizacije u ranom novom veku. Za sve rođene 80-tih prošlog veka, flaširana voda u maloprodaji je prirodna kao i hleb: zar je ikada bilo drukčije?
Globalna elita strahuje od porasta socijalnih tenzija. Izuzetno visoka strukturna nezaposlenost u mnogim ekonomijama, siromaštvo i produbljivanje ekonomske nejednakosti u velikom broju regiona, za globalne donosioce odluka predstavljaju najveće izazove u predstojećem periodu.
To je rezultat ankete Svetskog ekonomskog foruma sprovedene među 1.500 donosilaca odluka. Svetski ekonomski forum je poznat po organizovanju sastanka u švajcarskom Davosu, na kome se jednom godišnje okupljaju menadžeri, političari i intelektualci.
Elite rasprostranjenu strukturnu nezaposlenost smatraju najvećim političkim problemom našeg vremena. Većina ispitanika iz Evrope, Severne Amerike, Afrike i sa Bliskog istoka veruje da je borba protiv nezaposlenosti najakutniji problem svake vlade. Samo u Aziji i Srednjoj Americi donosioci odluka imaju drugačije mišljenje.
Najveću zabrinutost socijalni nemiri izazivaju u Evropi. Svaki peti ispitanik smatra da će velika nezaposlenost u Evropi biti ključni izazov u narednoj godini. Isto tako, mnogi strahuju da će se evropska ekonomija mučiti i u 2014, što će dodatno zaoštriti socijalne napetosti. U mnogim evropskim ekonomijama nezaposlenost je u proteklih nekoliko godina u stalnom porastu. Najteže su pogođeni mladi. Nazaposlenost mladih između 15 i 24 godine starosti iznosi 24 odsto u evrozoni, a u Grčkoj, Španiji i Hrvatskoj i preko 50 odsto.
„Generacija koja svoje karijere započinje u krajnjoj beznadežnosti, sklonija je da pokloni svoje poverenje populistima i verovatno će čitavog profesionalnog života biti uskraćena za osnovne kvalifikacije koji se razvijaju u ranoj fazi zaposlenja“, smatraju ispitanici. „Ljudi, a posebno mladi, moraju da se zaposle produktivno; u suprotnom ćemo doživeti slom društvene kohezije.“
Tokom proteklih meseci dolazilo je do demonstracija i nereda upravo u zemljama u kojima je nazaposlenost izrazito visoka. U Italiji i Portugaliji su krajem oktobra protestovale desetine hiljada ljudi protiv politike štednje. U Grčkoj su od izbijanja krize štrajkovi i protesti postali deo svakodnevice. Početkom novembra je još jedan generalni štrajk paralisao Grčku.
I u Francuskoj, drugoj najvećoj ekonomiji evrozone, nakon nasilnih protesta bretonskih farmera raste strah od socijalnih nemira. Desničarski Front National najpopularnija je politička snaga u zemlji po svim istraživanjima javnog mnjenja.
Razlog za zabrinutost je i porast ekonomske nejednakosti, koju ispitanici iz Severne i Južne Amerike i Azije vide kao najveći izazov njihovim regionima. „Porast imovinske nejednakosti ugrožava društvenu stabilnost na nacionalnom nivou i predstavlja ozbiljnu pretnju međunarodnoj bezbednosti“, napisali su autori izveštaja Svetskog ekonomskog foruma.
„Tema nije nova i ima sve značajniju ulogu“, objašnjava vođa istraživanja Martina Gmür, „anketirani stručnjaci dele mišljenje da smo ovu temu zapostavili i da joj nismo ozbiljno pristupili.“
Jedno od najvažnijih pitanja jeste i porast socijalnih tenzija u zemljama arapskog proleća. Ispitanici smatraju da će najveći svetski izazov u narednih nekoliko meseci biti politička i ekonomska stabilnost ovog regiona.
Svetski ekonomski forum je ekskluzivno za Die Welt vrednovao odgovore nemačkih ispitanika. Tu se vide značajna odstupanja od svetskog proseka. Iz ugla nemačkih donosilaca odluka, najveću pretnju predstavlja strukturna nezaposlenost i sajber napadi. Za njih je bezbednost interneta najveći izazov u narednoj godini.
Ova tema je već na dnevnom redu nemačke politike. CDU/CSU i SPD su tokom koalicionih pregovora postigli dogovor da kompanije iz posebno osetljivih oblasti, poput energetike i bankarstva, ubuduće moraju da prijave ukoliko postanu žrtva sajber napada.
Podjednako važni za nemačke donosioce odluka su strukturna nazaposlenost i pad poverenja u ekonomsku politiku. Međutim, ovo nije rezervisano samo za Nemačku. Anketirani donosioci odluka primećuju rasprostranjeni svetski fenomen da stanovništvo gubi poverenje u politiku i druge institucije poput banaka. Deset odsto anketiranih ovo smatra najvećim izazovom u narednoj godini.
Tobias Kaiser, Die Welt, 15.11.2013.
Izbor i prevod Miroslav Marković
U Grčkoj se prodaje oko stotinu ostrva, a stručnjaci za nekretnine tvrde da, osim cena koje nikada nisu bile povoljnije, ovo je retka prilika koja se pruža nakon nekoliko decenija, s obzirom da se ostrva u privatnom vlasništvu prenose generacijama sa kolena na koleno.
Grčka trenutno prodaje oko stotinu svojih ostrva, a među najskupljima ne samo u Grčkoj već i u Evropi je Omfora. Reč je o 1112 hektara na privatnom nenaseljenom grčkom ostrvu u Jonskom moru, čiji vlasnici za njega traže 50 milona evra. U javnosti nije poznato šta je vlasnike primoralo na prodaju, ali se u grčkim medijima spekuliše da je razlog verovatno isti kao i kod mnogih grčkih milionera, koji su se usled krize našli pred bankrotom.
Pre samo deset godina, niko nije ni sanjao da će toliko ostrva biti ponuđeno na prodaju na svetskom tržištu nekretnina. Ali nakon problema koje je ekonomska kriza donela u „grčko dvorište“, prodaja nekretnina je postala jedan od najčešćih načina da se reše nagomilane finansijske nedaće. Ili kako pišu grčki mediji: „U modi je turizam nekretnina“. Prodaje se sve: od obične kuće do luksuzne vile, dvoraca, hotela, plaža, pa čak i onoga najpoželjnijeg – ostrva. Stranci, zato, sve češće postaju turisti u potrazi za nekretninama koje su dostupne za njihov džep, pogotovo što su cene dramatično pale u poslednjih nekoliko godina, i po analitičarima nikada nisu bile povoljnije. Ali, jedna od najvećih prepreka za veću prodaju ostrva su procedure za dobijanje različitih dozvola, koje ponekad traju godinama.
24 ostrva za emirovu decu
Ove godine su realizovane dve velike prodaje ostrva. Katarski emir Hamad bin Kalifa Al-Tani je u martu potrošio manje od devet milona evra za šest ostrva u argipelagu u blizini ostrva Itake. Emir je najavio da namerava da kupi ostrvo za svako od svojih dvadeset četvoro dece, ali čak ni on ne može da dobije građevinsku dozvolu preko noći, već mora da čeka najmanje 18 maseci. Porodica koja mu je prodala ostrva, priznaje da je to učinila zbog nagomilanih finansijskih problema, uprkos činjenici da su ostrva bila u njenom vlasništvu više od 150 godina.
Samo mesec dana nakon te transakcije, i unuka Aristotela Onazisa prodala je ostrvo Skorpios koje se nalazi u Jonskom moru, a o „težini“ transakcije se nagađa da je vredela oko 76 miliona evra. Skorpios je sada u vlasništvu ruskog preduzetnika Dimitrija Ribolovleva, koji ga je navodno kupio kao poklon za svoju ćerku. Ali ni ova prodaja nije prošla bez problema. Grčko državno veće je u maju pokrenulo reviziju kupoprodajnog ugovora za ostrvo Skorpios, kako bi se proverilo da li je u skladu sa Onazisovim testamentom. Ovaj potez je usledio nakon tvrdnje da je Onazis, koji je pokopan na tom ostrvu, navodno zahtevao u svom testamentu da njegovo večno počivalište ostane u vlasništvu porodice.
Stručnjaci za nekretnine ističu da je kupovina ostrva retka prilika koja se pruža nakon nekoliko decenija, s obzirom da se ova vrsta porodičnog vlasništva uobičajeno prenosi generacijama sa kolena na koleno. Grci se sada, međutim, odriču te privilegije, zbog nedavnog povećanja poreza na imovinu kojim grčka vlada pokušava da popuni rupe u budžetu nakon četiri godine žestoke eknomske krize. Brojne agencije i agenti za nekretnine, koji posluju na globalnom nivou, veoma su aktivni u Grčkoj u potrazi za luksuznom imovinom koja je na prodaju. A prilika je puno jer Grčka ima više od 15.000 kilometara obale, preko 190.000 plaža, te oko 6.000 ostrva i „otočića“.
Kanadska privatna agencija za nekretnine „Private Islands“ u ovom trenutku prodaje 17 grčkih ostrva. Najjeftinije je malo ostrvo Modi u Jonskom moru, za koje treba platiti manje od 1,2 miliona evra, a najskuplje, za koje je javno objavljena cena je već pomenuto ostrvo Omfori, za koje u agenciji tvrde da je jedno od najleših u tom regionu. Na tom ostrvu trenutno postoji samo jedna zgrada, ali sa građevinskom dozvolom moguće je graditi na 20 odsto površine ostrvskog područja.
Kada su se pre tri godine u nemačkim novinama pojavili naslovi „Prodajte ostrva da biste izašli iz krize“, mnogi u Grčkoj, ali i u drugim evropskim zemljama su to shvatili kao provokaciju nemačkih političara. Uskoro je, međutim, ova poruka postala stvarnost u Grčkoj, koja prema analizama poseduje imovinu vrednu između 270 i 300 milijardi evra. Pretežan deo čine nekretnine na ostrvima. Prema pisanju grčkih medija, grčka vlada je ove godine započela proces rasprodaje više od 70.000 nekretnina u državnom vlasništvu: od hotela i drevnih zdanja do delova obale i idiličnih ostrva. Kasnije se, međutim, ispostavilo, da je umesto prodaje, u planu dugoročan najam u periodu do 100 godina.
Sada je vreme za kupovinu
Grčki ekonomsita Prodromos Vlamis ističe da je sprovođenje strogih mera štednje od 2010. godine prouzrokovala znatan pad potražnje za robom i uslugama, pa su upravo programi štednje gurnuli grčki maloprodajni sektor nekretnina u duboku recesiju. „Zbog toga su mali i srednji trgovci bankrotirali. Dakle, kriza ima direktne negativne posledice na preduzeća iz te delatnosti. Grčka privreda i kriza na tržištu nekretnina se prepliću“. Teodosis Sampaniotis, ekonomski analitičar u Eurobank Ergasiasu smatra da veliki pad tržišne aktivnosti nije prouzrokovan samo recesijom, već i činjenicom da grčko tržište nekretnina karakterišu i visoki troškovi transakcija. Grčka je, prema podacima OECD-a, na trećem mestu po visini transakcijskih troškova među zemljama OECD-a.
Ipak, broker za luksuzne nekretnine Kristofer Bosvel, koji je kao direktor agencije „Vincitore“ do sada prodao imovinu vrednu više od 300 miliona dolara širom sveta i dobro poznaje grčko tržište nekretnina, ističe da je upravo sada pravo vreme za kupovinu ostrva u toj zemlji: „Od početka ekonomske krize grčka ostrva su postala veoma privlačna brojnim međunarodnim investitorima. Razlozi su vrlo jednostavni: nekretnine su zbog recesije, a posebno ostrva koja su uglavnom bila u vlasništvu države, prodavane kako bi se prikupio kapital i podstaknulo poslovno i investiciono okruženje, sa ciljem da se poboljša turizam i privatni sektor“.
Ali i on ističe probleme prilikom kupovine ostrva. „Stvar je u tome što zbog istorijskog značaja takvih mesta, dozvole za gradnju i planiranje morate da dobijete od lokalnog društva istoričara, uključujući i arheologe. Budući da se ne mogu lako dobiti, taj proces može potrajati, mesecima, a nekada i godinama, jer mora da ih odobri mnogo pojedinaca, pa se dešava da kupac mora ponovo da podnosi zahteve nakon mnogobrojnih odbijanja. Ali ako to ostavimo po strani, ulaganje u Grčkoj sada je mudra i unosna prilika“, ističe Bosvel i dodaje: „Tržište nekretnina se polako konsoliduje. Već smo videli znakove oporavka na tržištima u Dubaiju, Abu Dabiju i Saudijskoj Arabiji i svedoci smo velikog buma kineskog tržišta nekretnina. Siguran sam da će Grčka jednog dana slediti taj primer“.
Tviterov nedavni zlatni rudnik oličen u I.P.O. svima nam je dao neke upadljive brojke koje treba razmotriti (‘Biznis Insajder’ javlja da su Tviterove I.P.O. stvorile 1600 novih milionera i svežeg poreskog novca u vrednosti od 2.2 milijarde dolara). Postoji i procena vrednosti kompanije: neverovatnih dvadeset četiri milijarde dolara. I njen prihod: samo $535 miliona. Ima više od 230 miliona aktivnih korisnika, a stotine miliona njih svakodnevno koristi ovaj servis. Svi oni zajedno pošalju otprilike pola milijarde tvitova svakoga dana. A tu je i najupadljivija brojka među svim malopre navedenim: nula. To je cena Tviterovih usluga za naše korišćenje ove njihove tehnologije. Otkad je kompanija osnovana, obični korisnici su poslali više od tri stotine milijardi tvitova. U zamenu za to, korisnici nisu platili Tviteru niti jedan dolar ili cent.
(foto: businessinsider.com)
Otkako je Netskejp odlučio da nam besplatno pokloni svoj pretraživač, “besplatno” je postalo više pravilo nego izuzetak na mreži. I, premda su tradicionalne medijske kompanije podigle svoje finansijske zidove kako bi sačuvale prihode, veliki deo našeg vremena provedenog na internetu utrošimo na usluge, sadržaj i stvari koje ne plaćamo. Ekonomski gledano, ovo situaciju čini čudnom: digitalne robe i usluge su svuda gde vam pogled padne, međutim, u ekonomskoj statistici, teško je uočiti njihov uticaj.
Naš glavni kriterijum za zdravlje privrede je rast BDP-a, koncept kojeg je 30-tih godina osmislio ekonomista Sajmon Kuznec. Ako BDP raste žustrim tempom, onda znamo da je ekonomija dobro. Ako ne, svesni smo da je vreme da se zabrinemo. Osnovna pretpostavka je jednostavna: što više proizvedemo roba/ usluga za prodaju, tim bolje. U industrijskoj eri ovo je bila razumna pretpostavka, ali u digitalnoj ekonomiji ta slika postaje umnogome mutnija. U digitalnoj sferi postoji toliko proizvedenih stvari i usluga koje su nam na raspolaganju sasvim besplatno. Možda mislite da Vikipedija, Tviter, Snepčet, Gugl mape itd imaju veliku tržišnu vrednost. Ali, što se B.D.P.-a tiče, oni jedva da i postoje. M.I.T. ekonomista Erik Brinjolfson ističe da, prema vladinim podacima, „informacioni sektor“ ekonomije – koji obuhvata objavljivanje, softver, usluge prenosa podataka i telekom – jedva da je porastao od kraja osamdesetih godina, iako smo videli eksploziju količine informacija i podataka koje pojedinci i firme konzumiraju. „Ovaj je osećaj potpuno pogrešan“, rekao je Erik Brinjolfson.
Brinjolfson i Endrju Mekafi autori su knjige koja će se uskoro izaći, „Drugo doba mašina“, u kojoj su pisali o tome kako savremena digitalizacija preoblikuje ekonomiju. „Potcenjujemo vrednosti dela privrede koji je slobodan“, rekao je Brinjolfson. „Kako digitalna roba čini veći deo ekonomske aktivnosti, to znači da verovatno dobijamo iskrivljenu sliku ekonomije u celini.“ Problem je u tome, što je i Kuznec sam priznao, što se „dobrobit nacije… teško može utvrditi na osnovu merenja nacionalnog dohotka“. Na primer, većina veb sajtova utemeljena je na slobodnim, open-source aplikacijama. To čini pokretanje sajta jeftinim, što ima brojne prednosti u smislu prosperiteta učesnika na Mreži – iako BDP tada završi na nižoj stopi nego kad bi svako od nas morao da plati za Majkrosoftov serverski softver. Digitalne inovacije mogu čak smanjiti BDP: Korišćenje Skajpa smanjilo je iznos novca koji trošimo na međunarodne pozive, dok su besplatne smartfon aplikacije smenile samostalne uređaje čija je prodaja donedavno generisala milijarde. GPS kompanija ‘Garmin’ nekada je bila među najbrže rastućim američkim kompanijama. Zahvaljujući mapama Gugla i Epla, Garminova je prodaja pretrpela težak udarac, iako je potrošačima – koji sada imaju potpuno besplatan pristup “dobroj orijentaciji” – sada, svakako, daleko bolje.
Nove tehnologije su iz tržišne utakmice uvek “proterivale” one zastarele, mada je svaki (doskorašnji) biznis uvek bio vezan za ekonomiju (fizički postojećeg) tržišta, a time i za povećanje BDP-a: recimo, kada je motor s unutrašnjim sagorevanjem zamenio konja. Digitalizacija je karakteristična jer dosta vrednosti koje ona stvara za potrošače nikada ne postaju delom privrede merljivim kroz BDP. A ovo, opet, pravi jaz između onoga što se u ekonomiji zaista događa i onoga šta statistika meri, sveobuhvatije no ikada pre.
Dokučiti nevidljive vrednosti stvorene kroz Internet nije nimalo lak zadatak. Jedna od strategija koje ekonomisti koriste jeste merenje količine vremena koju dnevno provodite na Internetu (pod pretpostavkom da je vreme novac). U nedavnoj studiji Brinjolfsona i korejskog stručnjaka za informatičko-operativni menadžment Đuhja Oha, iznet je zaključak da su 2011. godine robe i usluge oslobođene na internetu vredele stotine milijardi dolara, a da se godišnji rast digitalnog biznisa kretao po stopi od preko četrdeset milijardi dolara. U drugoj studiji, koju je uradio ekonomista Majkl Mendel, tvrdi se da je vlada potcenila vrednost usluga za prenos podataka (mobilne aplikacije i sl.) za nekih tri stotine milijardi dolara godišnje. Ovo su samo grube procene, mada i one pružaju neku predstavu o tome koliko nam je dobiti digitalna ekonomija priuštila.
Ipak, i ovde postoji jedna “caka”. Ogromne dobiti koje imaju korisnici u digitalnom dobu često idu na štetu radnika. Vikipedija je odlična za čitaoce iako je, zapravo, noćna mora za sve one koji predano rade na stvaranju i ažuriranju enciklopedija. Iako digitalna ekonomija stvara nove načine za zaradu, digitalizacija ne zahteva mnogo radnika: možete prosto nastupiti s idejom, napisati “parče softvera” i s lakoćom ga distribuirati stotinama miliona ljudi. Ovo se fundamentalno razlikuje od fizičkih proizvoda, koji zahtevaju mnogo više rada uloženog u njihovu proizvodnju i distribuciju. I dok je digitalizacija već preobrazila kompanije za medije i zabavu, tu se ovaj proces nikako ne zaustavlja. „Veoma je malo industrija na koje Internet i digitalizacija neće imati uticaja“, tvrdi Brinjolfson. Vrednosti koje danas stvara digitalna ekonomija su stvarne. Ali, stvaran je i haos vezan za njih i internet biznis.
izvor: Njujorker
(M.L.)
Privremeno odustajanju Sjedinjenih Država od vojne intervencije u Siriji i određeno ublažavanje odnosa prema Iranu, izazvali su negativne rekacije najvažnijih američkih saveznika – Saudijske Arabije i Turske. Međutim, najave zvaničnika Saudijske Arabije o većoj samostalnosti u spoljnoj politici u odnosu na američke interese i ekonomsko približavanje Turske i Kine, ne znače da će doći do značajnijih promena u strateškim ciljevima Sjedinjenih Država na Bliskom i Srednjem istoku, niti da je na vidiku razlaz dojučerašnjih bliskih saveznika, ocenjuje ruski politikolog Boris Dolgov u analizi koju objavljuje „Gazeta“.
Iz perspektive kompanije Fiat Automobili Srbija (FAS), čaša je polupuna i poluprazna: prodaja 1 600 vozila do kraja septembra pravi je uspeh za tržište koje od 2001. godine nije bilo u goroj situaciji, čemu još više doprinosi činjenica da država više nije na listi kupaca. „Pažljivo vodimo računa o merama štednje koje razmatra država”, rekao je Gerry Clarke (Geri Klark), komercijalni direktor FAS-a u intervjuu za magazin „Biznis i Finansije”, dodajući da „će budućnost možda biti bolja od sadašnjosti”.
Klarkova pozicija u predviđanju budućih trendova nije ništa bolja od pozicije njegovog kolege Alfreda Altavile, generalnog direktora Fiata za Evropu, Bliski istok i Afriku, koji je nedavno izjavio da nijedan proizvođač automobila ne može da proceni kakav će biti razvoj potražnje za automobilima tokom perioda dužeg od tri meseca i da je, iako se evropski trendovi prodaje stabilizuju, još uvek prerano reći da smo na putanji uspona.
„Čak i ove godine, uprkos svoj podršci Međunarodnom salonu automobila, tržišna potražnja nastavlja da opada. U ovom trenutku očekujemo skroman rast tokom sledeće godine, ali pratićemo situaciju iz meseca u mesec,” kaže Klark. „Nikad nismo planirali prodaju u Srbiji koja će činiti više od 1 procenta proizvodnje u Kragujevcu. Međutim, moram da kažem da se prodaja na ovom tržištu odvija bolje nego što smo očekivali, sa više od 1.600 prodatih automobila do sada. Ovo podrazumeva oko 10 procenata trgovine na domaćem tržištu. Verujem da modeli Fiat 500 Living i Trekking otvaraju nove mogućnosti prodaje i očekujem da će ovi modeli biti odgovorni za oko 20 procenata ukupne prodaje naših automobila tokom sledeće godine.”
Nema dovoljno prostora za subvencije
B&F: Fiat 500L Nacionale najpopularniji je brend u Srbiji za 2013. godinu, dok je Fiat Punto Classic bio najbolje prodavani brend u 2011. i 2012. godini. U kojoj je meri ovo bio rezultat podsticaja koje daje država i koliko značaja dajete aktivnostima srpske vlade, konkretno najavljenim merama štednje koje će smanjiti nivo prihoda potencijalnih kupaca automobila, kao i obim javnih nabavki i subvencija?
Gerry Clarke: Relativan uspeh koji je Fiat 500L imao na srpskom tržištu predstavlja rezultat velikog broja faktora, ali je zasigurno jedan od odlučujućih bio odluka FAS-a da kupcima ponudi nešto zauzvrat. Naš lokalni popust za ovaj tip vozila, zajedno sa veoma povoljnim uslovima finansiranja i uz moćnu mrežu dilera doneli su nam dobre rezultate. Punto Classic održava jaku poziciju na tržištu, uprkos ukidanju subvencija koje se dogodilo pre više od godinu dana. Pažljivo pratimo potencijalni uticaj koje trenutne i buduće mere štednje mogu imati na tržište. Država je uvek bila značajan kupac naše automobilske industrije, jer dosta njenog poslovanja zavisi od pouzdanog voznog parka.
B&F: Srpska asocijacija uvoznika vozila i delova ranije je nagovestila da država unapređuje subvencije koje je prethodno dala FAS-u da bi motivisala kupce da svoja stara vozila daju za nova, plaćajući PDV samo za razliku u ceni. Da li podržavate ovu inicijativu i šta mislite da su mogućnosti za njenu realizaciju sada kada je državni budžet pod većim teretom nego ranije?
Gerry Clarke: Verujemo da je vrlo važno da država razmatra odgovarajući niz mera koje će pomoći obnavljanju voznog parka ove zemlje. Ovde, u Srbiji, postoje vozila koja su među najstarijima u Evropi, što nije dobro ni za životnu sredinu ni za javnu bezbednost. FAS će podržati sve inicijative koje mogu pomoći automobilskoj industriji u ovom smislu, ali sumnjamo da će biti dovoljno sredstava da se podrži ovakva akcija.
B&F: Izgleda da će srednja klasa u Srbiji mnogo trpeti zbog novih mera štednje, što je trend vidljiv i u zemljama regiona, pa čak i u celom svetu. Istovremeno se skoro 1.500 luksuznih automobila prodaje svake godine u Srbiji i izgleda da se ovaj trend još uvek odupire krizi. Šta Fiatova statistika kaže o situaciji Vašeg prosečnog kupca, a šta o kupcima koji se nalaze na vrhu spiska?
Gerry Clarke: Moram da se složim s vama da su kupci na vrhu spiska verovatno imuni na neposredne efekte mera štednje, ali ovo ni u kom slučaju nije regionalni fenomen. To, međutim, ne znači da dileri ove vrste automobila žive lagodnim i bezbrižnim životom, jer je konkurencija oštra i postoji širok spektar opcija koje možete izabrati. Kada govorimo o budžetnim kupcima, onda treba pomenuti dva segmenta. Maloprodajni kupci su zainteresovani da dobiju maksimalnu vrednost za novac koji daju i mi smo veoma uspešni u ovom segmentu – naša kombinacija dobre cene i povoljnih uslova finansiranja za Fiat 500L koju smo promovisali tokom beogradskog sajma automobila značajno je doprinela ovom uspehu pa i dalje nastavljamo s ovom kombinacijom. Kad je u pitanju prodaja poslovnim klijentima, najvažniji faktor je cena automobila u odnosu na životni vek automobila i jednostavan pristup servisnoj podršci. Protekle dve godine radimo na unapređivanju naše mreže dilera i verujemo da su nas naša pristupačnost i kvalitet postavili na vrh spiska s potencijalnim kupcima.
B&F: Direktor prodaje, marketinga i usluga održavanja u kompaniji Volkswagen Christian Klingler (Kristijan Klingler), nedavno je primetio, ogorčenim tonom, da banke ne nude uvek pozajmice povoljne za industriju. Kakvo je Vaše iskustvo u vezi sa tim?
Gerry Clarke: Banke se prevashodno brinu o sopstvenim interesima i rekao bih da se ovo uglavnom odražava na više troškove za one koji uzimaju pozajmicu. U vreme krize to postaje sve očiglednije. S druge strane, ako ste kao proizvođač ili distributer dobro povezani u širem obimu, onda možete potencijalno uticati na uslove davanja pozajmica, čak i ako je to samo u ograničenom obimu. Uz to, današnji kupci nisu glupi i neće prihvatiti da plate više nego što je potrebno. Međutim, moram da kažem da, koliko mi znamo, nismo izgubili nijednog kupca ove godine usled nedostatka saradnje sa bankama, osim u slučajevima u kojima je postojao visok rizik da potencijalni kupac neće biti u mogućnosti da otplati svoju pozajmicu.
Slabi znaci oporavka
B&F: Prema dostupnim podacima, Fiat i PSA/Peugeot-Citroën dva su proizvođača automobila koji su zadobili najveći udarac tokom evropske ekonomske krize, usled činjenice da se njihov portfolio sastoji od nekoliko porodičnih automobila za koje je potražnja opala, naročito u Jugoistočnoj Evropi i njihovim domaćim tržištima u Italiji i Francuskoj. Gde se nalazi Srbija u poređenju sa drugim zemljama u regionu i šta Vaši podaci o potražnji automobila kažu o oporavku kupovne moći u regionu?
Gerry Clarke: Moramo biti realni. Prodaja novih automobila u regionu zadobila je ogroman udarac, a izgleda da je Srbija postigla rekord na tržištu na kom je 22.000 automobila i komercijalnih vozila prodato, što predstavlja najniži broj od 2001. godine. Ne vidimo nikakve znake značajnog kratkoročnog oporavka. Tek kada maloprodajni kupac bude procenio da može da napravi veliki povratak na tržište videćemo veću fluktuaciju, a to je ovde, u Srbiji, još uvek nesigurno.
B&F: Pre dolaska u Srbiju bili ste zaduženi za Fiat Professional u Velikoj Britaniji. Uzevši u obzir potražnju za Fiatovim lakim komercijalnim vozilima, kako ocenjujete situaciju u privatnom sektoru u Srbiji i Jugoistočnoj Evropi?
Gerry Clarke: Pre dolaska u Srbiju sam radio u velikom broju zemalja i mogu reći da je potražnja za vozilima tog tipa jaka u ovom regionu. Fiat je bila prva kompanija koja je započela sa posebnim segmentom, a to je Fiat Professional, namenjen kupcima ovog segmenta, a rad našeg posvećenog tima u Torinu i svim drugim tržištima i ovde je pokazao rezultate. Do kraja ove poslovne godine u Srbiji imaćemo tržišni udeo od 42 procenta, što je 10 procenata više u odnosu na prethodnu godinu.
B&F: Prema izveštajima Frankfurtskog salona automobila, PSA/Peugeot – Citroën i Fiat smanjili su svoja ulaganja u razvoj novih modela do te mere da su imali veoma malo novina da prikažu, kao i da zaostaju za svojim konkurentima u uvođenju novih modela na tržište. U kojoj meri su novi modeli značajni za ukupnu prodaju na tržištima poput našeg?
Gerry Clarke: Lansirali smo tri nova modela i ne mislim da je to mali broj. Pre godinu dana smo promovisali Fiat 500L i sad imamo 10 procenata tržišnog udela u Srbiji, a nalazimo se u vrhu ovog segmenta u Evropi. To pokazuje da novi proizvodi mogu biti uspešni čak i onda kada je situacija na tržištu teška. Što se tiče prognoze kako će se tržište ponašati u budućnosti, ne želimo da donosimo brzoplete zaključke. U godinama koje dolaze od Fiata ćete videti nov proizvod – ali o tome ćemo pričati kada za to dođe vreme. Ono što sad mogu da kažem jeste da očekujemo da se tržište još pomeri od tradicionalnog modela ka prilagodljivijim i funkcionalnijim konfiguracijama koje takođe vidimo u Srbiji. Pitanje zaštite životne sredine biće sve važnije i imaće jak uticaj na razvoj koncepta budućih vozila, što nam je jedan od prioriteta. U svakom slučaju, ne možete se starati o životnoj sredini i istovremeno voziti auto sa užasno velikim nivoom potrošnje goriva.