Recite svojim prijateljima filmofilima da su bili u pravu: najkreativniji period u istoriji filma je verovatno onaj oko 1960. To je barem zaključak koji proizilazi zi detaljne analize podataka o novim i jedinstvenim elementima u filmovima tokom većeg dela 20. veka.
B&F Plus
“Pančevo tako mnogo podseća na Černobilj” – ne zvuči kao neka naročito dobra preporuka, a teško da bi, čak i po najmaglovitijem novembarskom danu, neki žitelj ovog gradića posegnuo baš za ovom paralelom. Pa ipak, baš to domaće ruglo i jedan napušteni industrijski kompleks, poslužili su svojevremeno kao odlična kulisa za snimanje horor filma “Černobiljski dnevnici” i “holivudsko” popunjavanje opštinske kase. Priliku koju ignoriše država Srbija – da zaradi na stranim filmskim produkcijama – prigrabilo je deset opština širom Srbije, uključujući i već pomenuto Pančevo. Sa sertifikatom “film friendly” lokacija spremno očekuju šansu za redak ali značajan vanredni prihod.
Beograđani su ove godine imali su priliku da upoznaju, ili bar da uživo vide, holivudske zvezde poput Kevina Kostnera, Olge Kirilenko, Pirsa Brosnana i Selme Hajek. Mesecima pre toga ovde su radili i provodili se Gaj Pirs, Džon Kjuzak, Ralf Fajns, Džerard Batler, Edrijan Brodi i mnogi drugi.
Iako ovakva “zvezdana postava” nije često viđana u drugim srpskim gradovima, ovo je jedan od retkih slučajeva u kojima prestonica nema veliku prednost u odnosu na periferiju. Ključ je možda u tome što su “lokacije koje mogu da se dopadnu filmskom oku često nepredvidive”, kaže Ana Ilić, izvršna direktorka Srpske filmske asocijacije (SFA) koja sa opštinama radi na sertifikaciji “film friendly” statusa.
Beograd je nedavno baš muški zaginuo: Brus Vilis je prošle godine za 97 miliona dolara vredan “Umri muški 5” probne scene uradio u Beogradu ali se na kraju ipak odlučio da snima u Budimpešti.
Razlog međutim ne leži u samoj prestonici, u kojoj je u nedavno snimanom južnokorejskom filmu „Tenor“ ulaz u Skupštinu Srbije glumio nemačku zgradu Opere, već u nadaleko čuvenoj kratkovidosti domaćeg ministarstva kulture i ministarstva finansija.
U protekle četiri godine Srbija je od stranih filmskih produkcija “zaradila” 50 miliona evra – skoro svoj celokupni budžet za kulturu u 2013. (koji je 52,8 miliona evra), što je minimalni godišnji prihod od snimanja stranih filmova u Mađarskoj, koja gostujućim produkcijama odobrava značajne poreske olakšice.
Ono o čemu nisu mislile ni prošla ni ova vlada – da na svaki dolar uložen u proizvodnju filma, filmske ekipe daju još 2,5 dolara daje za ostale troškove, od hrane do smeštaja i da je Srbija i u ovom slučaju privlačna strancima zbog jeftine radne snage (troškovi snimanja kod nas su 35% manji nego npr. u Los Anđelesu i oko 20% nego u Mađarskoj i Češkoj koje su sada hit destinacije za produkcijske kuće) – zainteresovalo je opštine.
Snimanje filma Roma barocca
I bez poreskih podsticaja koje je trebalo da usvoji vlada, neke naše opštine i gradovi su sami odlučili da postanu atraktivni za snimanje filmova, što im se, kako kažu za B&F, višestruko vratilo.
Taj entuzijazam organizacija, gradova i ljudi već je dao rezultate – dok je od snimanja filmova u Srbiji 2007. država prihodovala 2,2 miliona evra godišnje, skoro isto toliko (2 miliona evra) je grad Kragujevac u 2011. zaradio samo od jednog filma, „Titanik – krv i čelik“.
Samoinicijativa uzvraća udarac
Kragujevac je filmskoj ekipi besplatno ustupio prostor za snimanje, ali je od toga imao višestruke koristi, priča Dejan Iskrenović, načelnik u Upravi za imovinu koji je zadužen i za saradnju sa filmskim ekipama. “Angažovali su 2.000 statista koji su 17 dana radili za dnevnice od 20 evra i topli obrok. Uposlili su mnoga javna i privatna preduzeća, a grad i stanovnici su prihodovali i od izdavanja smeštaja. Sa druge strane, i ta preduzeća su filmskoj ekipi činila ustupke poput Parking servisa koji im nije naplaćivao parking po danu već kako su se dogovorili u ugovoru”, priča Iskrenović i dodaje da su iskustva Kragujevčana dobra i sa domaćim i sa stranim filmadžijama, mada “zapadnjaci ipak imaju veće budžete i malo su profesionalniji”.
A kako su se stranci uopšte odlučili za Kragujevac? “Povezali smo se preko produkcijske kuće Work in progress. Naime, ekipa Titanika je tražila lokaciju sličnu Belfastu u kojem je ovaj brod izgrađen, i neko ko je u polučasovnom filmu “Dašak” Vojina Vasovića video šumovite predele i istorijska zdanja Kragujevca, im je predložio naš grad. Došli su i oduševili su se sličnošću Kraljevog arsenala sa pogonima u kojima je građen ovaj brod”, kaže Iskrenović.
Da bi kroz projekat Srpske filmske asocijacije (SFA) osvojili zvanje “film friendly” lokacija, naše opštine i gradovi su morali su da odrede službu ili službenika za saradnju sa filmskim sektorom, da uvedu jasnu proceduru i cenovnik za izdavanje dozvola za snimanje na lokacijama koje su pod njihovom nadležnošću, da naprave bazu tih lokacija i mnogo toga drugog.
Jedna od takvih opština je Subotica koja je “glumila” istočnu Evropu u filmu “Braća Blum”. Larisa Inić iz kabineta gradonačelnika Subotice kaže da su tada, pre pet godina, kontaktirani preko agencije. “Ono što je možda Suboticu preporučilo za snimanje određenih scena je njeno srednjeevropsko okruženje i arhitektura kojom dominira stil mađarske secesije.
Subotica je u odnosu na ostatak Srbije atraktivna jer ima potpuno ravničarsko okruženje, Palić sa vilama koji izgleda kao tipična banja iz austrougarskog perioda i centar grada sa zdanjima koja odudaraju zbog šarenila i tog austrougarskog štiha”, kaže Inić.
Urođena gostuljubivost i niske cene nisu dovoljne da bi se privukla ovako ozbiljna produkacija, tvrdi naša sagovornica: “Uspeh privlačenja bilo koje industrije, pa i filmske, u jednu malu zemlju podrazumeva neke preduslove poput infrastrukture, jasno definisanih pravila i kriterijuma za dobijanje odgovarajućih dozvola, efikasnosti, brzine, pa tek onda možemo govoriti o gostoljubivosti, šarmu i dobrom provodu”. Ona kaže da za titulu “film friendly” Subotica ima da zahvali kombinaciji političke volje i rada: “Subotica je inače jedna od najefikasnijih lokalnih samouprava i generalno se na dozvole u našoj Gradskoj upravi ne čeka dugo, ukoliko je naravno dokumentacija kompletirana. Na sve to, moj posao je praktično da skup pravila rasutih po različitim odeljenjima objedinim u vodič iz koga će biti jasno vidljivo ko izdaje dozvolu i šta je potrebno za njeno dobijanje”.
I ministarstva vole filmadžije
No, nisu samo opštine i gradovi izašli u susret filmskim ekipama, već i jedno ministarstvo i jedno javno preduzeće.
“To su Ministarstvo unutrašnjih poslova i Zelenilo Beograd, inače važni i nezaobilazni činioci snimanja – od dozvola za javno okupljanje, korišćenja javnih i zelenih površina, do tehničke podrške na lokaciji (zatvaranje ulica, izmene u saobraćaju itd) ili korišćenja opreme (vozila, uniforme itd.). Trenutno je i Ministarstvo odbrane u pripremi za sertifikaciju”, kaže Ana Ilić.
I druga javna i privatna preduzeća su bitna za organizovanje jedne filmske produkcije, poput komunalne službe, zavoda za zaštitu spomenika, ili sekretarijata za saobraćaj, kao i transportnih preduzeća, građevinskih firmi, banaka, osiguravajućih kuća, telekomunikacionih kompanija, špeditera, i naravno nezaobilazne hotelske i ugostiteljske industrije, napiminje Ilić. Iskustva našeg prvog suseda Mađarske pokazuju da ovo može biti vrlo profitabilna saradnja – od filma “47 Ronin” u Budimpeštu se slilo 13,8 miliona a od ostvarenja “World War Z” 11,5 miliona evra.
Nije sve na prodaju
SFA će uskoro početi da promoviše i Dunav kao film friendly lokaciju uz pomoć Evropske unije i Austrijske agencije za razvoj ADA, ali i tvrđave, rezervate prirode i nacionalne parkove koji se nalaze uz njega, međutim potrebno je da se sva ta mesta učine dostupnim za filmske ekipe”, kaže Ana Ilić.
Gostoprimljivost međutim nije bezuslovna, kaže Larisa Inić: “Bilo je i nerazumnih zahteva koji su podrazumevali intervenciju na zaštićenim objektima od posebnog značaja. Naše je pravo da odbijemo zahtev filmske produkcije ukoliko se kosi sa pravilima koje smo definisali ili ako podrazumeva nešto što je neprihvatljivo za građane, pripadnike neke od osetljivih grupa ili što narušava zaštićena područja”.
Pre izvesnog vremena u Lajpcigu, predstavnici 70 socijalističkih i socijaldemokratskih partija iz celog sveta okupili su se da obeleže jubilej otvorenog pisma koje je 1. marta 1863. objavio jedan građanin Vroclava po imenu Ferdinand Lasal. U pismu se Lasal obratio ljudima koji trpe nepravdu, netoleranciju ili kojima je uskraćeno dostojanstvo. Pozvao ih je da se ujedine u izgradnji sveta koji će ispuniti principe pravde. Nedugo zatim, 23. maja, prvi sastanak adresata ovog pisma održan je u Lajpcigu. Osnovan je ADAV (Opšta nemačka radnička asocijacija), organizacija koja je postala prototip svih kasnijih radničkih udruženja u čitavoj Evropi. Oni su odgovorili na Lasalov izazov.
Šta je želeo Lasal? On je imao konkretan program i, imajući u vidu istorijski kontekst, mora se priznati da je njegova vizija bila prilično realistična:
1. Ujediniti se. Samo smo zajedno jaki, pojedinačno nećemo postići ništa. Moramo ujediniti naše snage, ideje i hrabrost.
2. Ujedinjujemo se u jednu partiju, a onda ćemo zajedničkim snagama osvojiti opšte pravo glasa, koje čoveku sleduje na osnovu njegove ljudskosti.
3. Kada se ovo postigne, radnici će činiti apsolutnu većinu u zemlji.
Većina Lasalovih savremenika očekivala je da će industrijalizacija trajati večno, kao što smo mi mislili za potrošačko društvo do 2007. Tako će se dostići faza u kojoj se društvo deli na dva dela: na radnike i one koji ih nadziru i eksploatišu. Tako se, imajući u vidu opšte pravo glasa, činilo očiglednim da će radnici zadobiti vlast u državi.
Ali šta se radi pomoću vlasti? Država bi morala da natera banke da subvencionišu proizvodne zadruge. Umesto da fabrike budu u posedu jednog čoveka, svaki radnik bi bio suvlasnik fabrike-zadruge proizvođača. Ovo je trebalo da bude alternativa industrijskom društvu u nastajanju. Industrija – da; naučni progres – da; modernizacija – da, ali ne na način kako diktira kapital lišen političke kontrole.
Ove postulate treba osavremeniti, ali što se tiče samog cilja, Lasalova vizija je vizija pravednog društva u kojem ljudi žive zajedno, u slozi i saradnji, umesto u nadmetanju i podozrivosti. Ovo je i danas cilj, kao što je bio pre 150 godina.
Obeležavamo godišnjicu ovog događaja, i obično se o junacima godišnjica drži lepo slovo. U komemorativnim govorima zaboravljamo da su ti ljudi u životu činili greške. Ali imajući u vidu stanje današnje socijaldemokratije, moramo se osvrnuti na nekoliko žalosnih činjenica.
Nemačka socijaldemokratija je decenijama munjevito rasla i nizala pobede. Do pre deset ili petnaest godina, osvajanje 35 procenata glasova bilo je uobičajeno. Danas SPD dobija oko 24-26 procenata, što predstavlja ozbiljan pad. Otkad je kancelar Šreder usvojio Agendu 2010, SPD je izgubio oko trećinu članova – katastrofalan odliv u stranačkoj istoriji. SPD je u velikim problemima. To se mora otvoreno priznati. Ovogodišnji jubilej nije trenutak za slavlje. Naprotiv, to je prilika da shvatimo koliko veliki napor predstoji na putu do trijumfa.
Šta su razlozi ovog istorijskog odliva? Zašto je socijaldemokratija u krizi, zašto se u anketama sve manje i manje ljudi pozicionira levo od centra?
Divni portugalski pisac Žoze Saramago dao je svoje okrutno, čak brutalno mišljenje: „Socijaldemokratski pokret je nekad predstavljao neke od najvećih nada čovečanstva, ali je vremenom prestao da igra ovu ulogu. Pokret je prodat levici.“ Levičarski program poručuje desničarskom: „Šta god vi radite, mi to radimo bolje.“ Umesto da pripreme program za budućnost, socijalisti pokušavaju da dokažu kako umeju sve što i desnica. Istaknuti belgijski politikolog Žan-Mišel De Vel napisao je da je veliki slom kapitalističko-potrošačko-bankarske ekonomije 2007, umesto da podigne levicu, otkrio njene inherentne slabosti.
Ako pogledate današnju situaciju SPD-a, primetićete dva različita stava koja je teško pomiriti. S jedne strane, postoji pokušaj da se zadovolje oni koji plaćaju račun krize, dok s druge strane postoji potpuna potvrda ekonomskog modela koji se realizuje u Nemačkoj. Da citiramo Antonija Gramšija – desnica je dobila kulturni rat protiv levice.
Oko čega se ratovalo? Prema Gramšiju, društvena situacija i čovekovo društveno stanje ne zavise od pregovaranja na vrhu ili od političkih poteza, nego isključivo od filozofije. Ali ne filozofije u smislu akademskih seminara, nego filozofije koja se naziva ideologijom ili, u novije vreme, imaginarnim: termin je prvi iskoristio Delez, a kasnije Kastorijadis, a sada ga često upotrebljava Čarls Tejlor.
Imaginarno je drugim rečima ono kako zamišljamo svetski poredak, kakvi su uslovi za naše delovanje i za kakve se vrednosti vredi boriti ili, ako treba, žrtvovati.
Buržoasko imaginarno je trijumfovalo. Sada ću izložiti njegove najočitije oblike. Panacea za sve društvene boljke je uvećanje BDP-a – nema drugog načina za popravljanje života čovečanstva. Ali iza ove pretpostavke leži skriveni, prećutni uslov – proizvodnja industrijskih dobara koja se uvećava beskonačno. Može se proizvoditi sve više i više robe.
Druga pretpostavka je da se ljudska sreća sastoji od odlazaka u prodavnicu – svi putevi ka sreći vode kroz kupovinu – drugim rečima, uvećanje potrošnje. U osnovi ovakvog razmišljanja krije se uverenje da se potrošnja može uvećavati ad infinitum i da možemo da zaboravimo druge proste, primitivne, predindustrijske metode dostizanja sreće. A takvih metoda je bilo.
Potraga za srećom je zabeležena u rezultatima našeg prirodnog i kulturnog razvitka, i važi za sve pripadnike ljudskog roda. Možda ćemo zaboraviti načine koji su primenjivani u prošlosti, čak i pre 1.000 godina, kao što je zadovoljstvo dobro obavljenim poslom, „instinkt radinosti“, kako ga je opisao Torsten Veblen, zadovoljstvo zbog rada sa drugima, zbog prijatnih suseda, zbog partnerstva, zbog zajedničkog probijanja kroz život. Sve to ćemo gurnuti u stranu. Prodavnice nam pružaju svo potrebno zadovoljstvo.
Treća pretpostavka buržoaskog imaginarnog je nešto što se naziva meritokratijom. Iako su ljudi oduvek bili i uvek će biti nejednaki, nejednakost sama po sebi nije zlo. To je sredstvo kojim se može uvećati prosperitet. Međutim, „ljudi se bogate poštenjem i radom“. Ako se dovoljno trudite i vredno radite, biće i za vas mesta na vrhu. Siromaštvo i propadanje su kazne koje ne nameće sudbina, nego lenjost i nehat.
Sva ova tri elementa buržoaskog imaginarnog, drugim rečima ideologija buržoaskog „zdravog razuma“ – danas je takođe u krizi. Problemi ne pogađaju samo socijaldemokratiju, nego i buržoasko imaginarno.
Danas znamo da je beskonačno uvećanje proizvodnje nemoguće i da Zemlja – naš zajednički dom – to ne može podneti. Znamo da dobro treba da razmislimo šta nam je činiti kako bi naši unuci mogli da prežive na Zemlji. Ovaj drugi problem je pod znakom pitanja, prvenstveno jer po sadašnjem tempu potrošnje već koristimo 150 procenata planete – 50 posto više nego što planeta može da nam pruži a da sebe ne uništi.
Treća stavka je trenutno najtragičnija u smislu patnje koju izaziva. Paradoksalno, današnji mladi, od 16 do 25 godina, predstavljaju najobrazovaniju generaciju u istoriji, ali istovremeno i najnezaposleniju. To je velika nesreća. Milioni mladih ljudi koji ne znaju šta će sa sobom, osećaju se suvišnima i klize u nasilje. Ono je poslednjih godina u porastu.
Bejbi-bumerska generacija, X-Y generacija – sve ove posleratne generacije imale su jednu zajedničku odliku: smatrale su tačku do koje su ih roditelji doveli polaznom tačkom. „Odavde počinjemo, i stići ćemo mnogo dalje od mame i tate“. Današnja generacija je prva koja ne spava mirno, jer nije sigurna da može očuvati društveni status koji je nasledila. Ovo je potpuna promena raspoloženja, promena pravila našeg međugeneracijskog suživota.
Sa takvim se problemima danas susrećemo. Činjenica da je levica, socijaldemokratija, dopustila buržoaskoj ideologiji da pobedi u kulturnom ratu naročito je žalosna i ponižavajuća, između ostalog i zato što se to dogodilo u vreme kada ova ideologija zapada u sve goru krizu. A socijaldemokratija je nesposobna da iskoristi tu povoljnu okolnost.
Nesreća današnje socijaldemokratije je u tome što nema alternativne vizije, nema „utopije“. Kancelar Šreder se upisao u istoriju opaskom da ne postoji kapitalistička ili socijalistička ekonomija, nego samo dobra ili loša ekonomija. Kao da je predao borbu: „Predajem se, nemam šta da kažem. Svi smo u istom taboru – svi težimo dobroj ekonomiji“. Tu se nije razmišljalo o poruci ovog već polupropalog buržoaskog imaginarnog.
Pa kucnuo je čas da se zapitamo zašto se ovo desilo. Da ne pojednostavljujemo stvari, ovo nije pitanje izbora loših lidera ili loše partije. Ostavimo na trenutak po strani novinarska mudrovanja o korupciji, nepoštenju itd, koja svode moral politike na nivo morala političara. Zašto je politika ovakva kakva jeste? Zašto se situacija razvija u pravcu suprotnom logici?
Ovo možemo pripisati nizu događaja. Počeću od najočiglednijeg: pad Berlinskog zida. On nije samo oslobodio svet od pretnje totalitarizma i nuklearnog uništenja. Na kraju krajeva, Rusija danas ima isto onoliko bojevih glava koliko je imala i tada, pa se ipak niko ne prevrće u krevetu od straha da će izbiti rat. Nije istina da je strah izazivalo samo gomilanje bojevih glava. Bilo je tu još nečega – postojao je mit o alternativnom društvu. Vladalo je uverenje da je komunističko društvo rešilo probleme sa kojima se kapitalistički zapad bezuspešno borio. Postojao je strah da će se ljudi, ukoliko se nešto ne uradi na popravljanju socijalnog stanja u svetu kapitalističke demokratije, pobuniti u korist te alternative.
Na taj način je komunizam pokušavao da nametne agendu ostatku sveta: borbom protiv bede, poniženja i propadanja. Kompenzacija za ulogu radničke klase u procesu stvaranja vrednosti, pravo na obrazovanje za sve i zdravstvena zaštita.
Kapitalistički ostatak sveta preduzeo je takve korake uz pomoć socijaldemokratije, koja je grabila u ovom pravcu mnogo uspešnije od samog komunizma (ne kako bi prokrčila put komunizmu, nego upravo da bi ga preprečila). Život radnika se znatno popravio, opšti životni standard je porastao i radničke samoodbrambene organizacije su legalizovane, tako da je socijaldemokratija ispunila većinu postulata koje je komunizam propagirao u svojoj ideologiji, ali ih nikad nije sproveo u praksi. Kao što je precizno primetio italijanski politikolog Roberto Toskano: „Komunizam je bio odličan za sve, osim za one koji su imali tu nesreću da u njemu žive.“
Tako je pad Berlinskog zida imao dvostruke posledice. Kapitalizam se osetio slobodnim na sopstvenom terenu, i prvi put posle dugog vremena svet je počeo da živi bez alternative. Karl Jaspers je govorio da se boji nekog mogućeg ujedinjenja čovečanstva, ili neke globalne vlade, jer ne bi imao kuda da pobegne. I upravo to se dogodilo. Pre ili kasnije, svi su morali da krenu istim putem.
Tokom trideset godina nakon Drugog svetskog rata, obim društvene nejednakosti počeo je da se sužava, i ljudi su bili sigurni da je tendencija njegovog rasta stavljena pod kontrolu. Međutim posle pada Berlinskog zida, ova nejednakost je ponovo počela da raste. Od 2007. godine, 93 procenta dodate vrednosti proizvedene u SAD prigrabio je 1 procenat Amerikanaca; ostalih 99 posto su morali da se zadovolje sa preostalih 7 procenata dodate vrednosti. To su alarmantne brojke. One su bile nezamislive tokom „trideset slavnih“ posleratnih godina. Na delu je raspad naše egzistencijalne situacije. S jedne strane, postoje sile lišene političke kontrole, dok s druge strane imamo političare koji pate od hroničnog nedostatka moći.
Moć je mogućnost da nešto učiniš. Politika je mogućnost da odrediš kako to izvesti. Brak moći i politike se raspao. Živimo u periodu njihovog razvoda. Ovo je ozbiljan problem za socijaldemokratiju, jer je još od Lasalovog vremena očigledan odgovor na pitanje ko rešava socijalne probleme: država, budući da ona ima moć i politička sredstva da tu moć valjano upotrebi. Politika može mnogo da obeća, što i čini, jer premijeri i kancelari moraju da pobede na izborima. Ali ona ne može da ispuni obećanja. Ne toliko zbog loših namera ili prevrtljivosti, koliko zbog razdvajanja moći od politike.
Još jedan razlog današnjih nedaća socijaldemokratije – o tome ne treba imati iluzija – jeste opadanje radničke klase koja je bila politička baza socijaldemokratije. Danas radnička klasa prolazi kroz isti onaj proces kroz koji je prošlo seljaštvo u 19. veku. Seljaci su u 19. vek ušli kao 90 procenata stanovništva. Vek su završili kao 10 procenata stanovništva.
Broj radnika u Evropi već pada ispod 20 posto. Velikih industrijskih fabrika u kojima je rođena solidarnost više nema. A ovo su bile velike, efikasne škole društvene solidarnosti, sabirni centri za solidarni marš ka zajednički ustanovljenim ciljevima. Trenutno se proletarijat raspada u nešto što bi se na francuskom moglo nazvati précarité – neizvesnost, osećaj da nam je tlo pod nogama nestabilno, da stojimo na živom pesku, hroničnu nesigurnost. Osećaj prekarnosti zahvata sve veći deo srednje klase. Ali razlika je u tome što su oni, sabijeni u fabrikama, pod istim krovom i u istoj situaciji (uz merenje vremena i pokreta po receptu Frederika Tejlora, ili na fabričkoj traci Henrija Forda, uz koju svi stoje u istom redu) predstavljali drugačiju – fabričku – školu solidarnosti.
Danas se nalazimo u potpuno drugoj situaciji, gde svako kidiše na onog drugog. Živimo u školama – fabrikama – uzajamnog nepoverenja i konkurencije. Prema novoj menadžerskoj filozofiji, svaki zaposleni ima obavezu da svom nadređenom dokaže, prilikom narednog kruga racionalizacije, da on nije taj koga treba otpustiti nego da je to njegov sused. Za razliku od proletarijata, ljudi u prekarnom sistemu ne teže solidarnosti, osim onoj vrsti solidarnosti koju ja zovem „eksplozivnom“ ili „slavljeničkom“ – solidarnosti koja ne podstiče udruživanje, nego samo služi sinhronizaciji vikanja. Kako od vikanja stići do transformacija uslova društvenog života, još uvek je nejasno.
Po mom mišljenju, ovo su glavni, ali ne i svi uzroci nevolja koje su snašle ovih 70 partija okupljenih u slavu Ferdinanda Lasala. Da citiramo Gramšija, ništa iz ovoga ne proističe osim potrebe za novom kulturnom borbom. Za zamenu starog, istrošenog i nerealnog imaginarnog nečim drugim. Taj posao će trajati mnogo godina.
Želeo bih da završim jednim priznanjem. Ponekad se osećam onako kako su se verovatno osećali rani socijalisti 19. veka. Oni su bili beznačajna manjina, na marginama političkog života. Pobeda na izborima nije bila realna mogućnost, pa čak ni učešće na izborima. Najhrabriji među njima, kakav je bio Lasal, odlučili su se počnu odozdo, pa su zasukali rukave i energično se bacili na posao. Nisu očekivali da će im rešenje društvenih problema pasti s neba. Pripremili su se za dugu, napornu polemiku sa ustaljenim načinom razmišljanja. Ne kažem da ponovo treba da krenemo od iste tačke, samo ističem sličnost između situacije u kojoj se Ferdinand Lasal borio sa etabliranim mišljenjem svog doba i naše današnje situacije. Ne slažem se sa optimistima koji tvrde da živimo u najboljem mogućem svetu, niti sa pesimistima koji se boje da su optimisti možda u pravu. Svrstavam se uz treću kategoriju ljudi danas – ljudi od nade, koji veruju da svet može biti pristojniji nego što je sada.
Poput naših predaka pre skoro dvesta godina, mi smo danas žirevi iz kojih će možda izrasti golemi hrastovi. Nijedna većina nije nastala drugačije osim iz manjine, manjine koja je često izazivala smeh ili porugu. Srećom po nas i po ostatak ljudskog roda, ako smo i žirevi, makar smo obdareni sposobnošću da mislimo i biramo.
Zadatak koji nas čeka ne može se obaviti do narednih izbora. Izgradnja pristojnijeg sveta nije šolja instant kafe. Na rezultate se mora čekati. Ovde nema ničeg za brzu pripremu. S druge strane, niko ne može garantovati uspeh unapred. Uspeh će se razlučiti od neuspeha prisustvom ili odsustvom dugoročne perspektive, praćene odgovarajućom merom strpljenja i odlučnosti, kao i dugovečne, ili čak besmrtne, nade.
Peščanik.net, 17.10.2013.
Sumnjivo poslovanje preduzeća drugačije odzvanja u ušima prosečnog Srbina a drugačije u revizorskim. Kod ovog prvog nižu se misli o fantomskim firmama, proneverama, proizvodnji nelegalnih supstanci, piramidalnim prevarama, pranju para i drugim nepodopštinama, kasnijim predmetom pažnje odeljenja za privredni kriminal kriminalističke policije. Revizori svoju sumnjičavost usmeravaju na drugačije, ne manje zakučaste tragove.
Generalno, revizor se suočava sa tri vrste osnovnih rizika u pogledu poslovanja preduzeća i oni se grupišu u sledeće kategorije: detekcioni, kontrolni rizik i inherentni (podrazumevajući ili „rizik sam po sebi“).
Detekcioni rizik predstavlja pretnju po mogućnost revizora da u postupku same revizije odnosno sprovođenja analitičkih procedura i detaljnih testiranja identifikuje materijalno značajne propuste u internim kontrolama preduzeća i finansijskim izveštajima.
Kontrolni rizik odslikava opasnost za revizora u smislu eventualnog nepostojanja, neadekvatnosti ili lošeg funkcionisanja internih kontrola koje su u primeni u konkretnom preduzeću.
Inherentni rizik reprezentuje sveopštu teoriju relativiteta i podseća revizore i korisnike izveštaja revizora, da ponekad, uprkos svom trudu revizora i doslednoj primeni Međunarodnih standarda revizije, neki materijalno značajni faul, može da ostane neotkriven. Ovo prevashodno stoga jer se sprovođenje revizije temelji na uzorcima a ne celoj populaciji i zbog toga što revizor nije inspektor i nema sve metode (kojima inače legitmno raspolažu drugi organi) na dispoziciji.
Neću ti prići
Verujem da je za najširi krug čitalaca, i meni svakako, najzanimljiviji rizik angažovanja, kao jedna (pred)faza obavljanja revizije finansijskih izveštaja. Rizik angažovanja je set činjenica koje se tiču samog preduzeća (njene organizacione strukture, delatnosti, upravljačke strukture i integriteta rukovodstva, finansijskog rezultata i prirode angažmana revizora) i okruženja a koji mogu da budu od uticaja na odluku revizora da (ne)prihvati angažman revizije.
Evo redosleda koraka: u vezi sa moralnim integritetom rukovodstva preduzeća, razmatramo postojanje razloga za sumnju u odlike ili integritet jednog ili više članova rukovodstva ili stavljamo u pitanje verodostojnost izjava rukovodstva. U tom sklopu razmatramo naša saznanja o eventualnom učešću rukovodstva u navodnim protivzakonitim radnjama, falsifikovanju finansijskih izveštaja, ili organizovanom kriminalu; proučavamo da li preduzeće često menja poslovnu banku, advokata, revizora; da li neko iz rukovodstva trenutno prolazi kroz ozbiljne lične, porodične teškoće; da li postoji spremnost rukovodstva na prihvatanje neuobičajeno visokog nivoa rizika; da li je prisutan dominantni uticaj jedne jake ličnosti ili je upravljanje skoncentrisano na malu grupu rukovodilaca; I, koliko je rukovodstvo neiskusno.
Zatim, razmatramo predanost rukovodstva čestitom finansijskom izveštavanju i u tom smislu uzimamo u obzir sledeće: prihvatanje kontraverznih računovodstvenih politika, nerado prihvatanje knjiženja korekcija predloženih od strane revizora, postojanja transakcija bez ekonomskog smisla, postojanje značajnog broja transakcijia sa povezanim pravnim licima, davanje preteranog, neumerenog značaja ostvarivanju planiranih iznosa zarade, prihoda ili mera rasta, pregovore o novim značajnim izvorima finansiranja koji su u toku.
Potom, analiziramo posvećenost rukovodstva projektovanju i održavanju pouzdanog računovodstvenog procesa i informacionog sistema (opšte stanje knjiga, veliki broj transakcija evidentiranih na kraju poslovne godine, neinformisanost rukovodstva ili odsustvo reakcije na spoznaje o slabosti internih kontrola).
Ovaj set rizika zahteva od revizora jedan proaktivan pristup i u smislu opšte kulture i informisanosti, kao i rasuđivanje o psihološkim momentima vezanim za najuže rukovodstvo. Ono što mi je više puta, recimo, upalo u oči, i što je bilo potvrđeno u realnom prostoru i vremenu je da neodmerena ljubaznost i predustretljivost prema revizorima imaju pozadinu u materijalno značajnim propustima koji mogu da imaju veze i sa proneverama.
Baš ne volim..
Takođe, ukoliko rukovodstvo preduzeća trpi pritisak od strane vlasnika ili potencijalnih kreditora u pogledu ostvarenja značajnih poslovnih rezultata, ili im bonus zavisi od istih, najdirektnije su stimulisani za ulepšavanje finansijskih izveštaja. Mi revizori ne volimo to, i odmah nam se pale “alarmne lampice”.
Zatim, uvek su rizične transakcije sa povezanim pravnim licima. Rizične u smislu da vlasnik preduzeća rasuđuje o interesima u finansijskom izveštavanju sa aspekta grupe društava, a ne pojedinačnog društva. Vrlo su česti slučajevi fiktivnog prometa ili prometa po netržišnim cenama robe ili usluga, između povezanih preduzeća. Opet, mi revizori to ne volimo. Baš kao u pesmi Đoleta Balaševića…
U vezi sa organizacionom i rukovodstvenom strukturom preduzeća rizici su nabrojani: primerenost organizacione strukture veličini preduzeća i delatnosti, eventualne statusne promene, isuviše velika stopa rasta; prikladnost kontrolnih procesa organizacionoj strukturi; segregacija dužnosti u internim kontrolama koja treba da onemogući narodnu poslovicu “kadija te tuži – kadija ti sudi”; nepostajanje ili nefunkcionisanje ili odsustvo komunikacije interne revizije sa rukovodstvom.
Ovaj set rizika zahteva prilično nagomilanog iskustva revizora, kako bi se pravilno odmerio. Neophodno je da se zna šta je nekakav prosek u tom sektoru industrije i da se razvije očekivanje u pogledu primerenosti organizacione mreže u konkretnom preduzeću. Čest je slučaj i sveprisutna nepravda da komercijalisti u preduzećima uživaju sve počasti i luksuz, dok računovođe rade na kolenima, i figurativno i bukvalno. Naravno da ovo može da ugrozi kvalitet finansijskog izveštavanja. I opet, mi baksuzi – revizori to ne volimo.
U vezi sa prirodom poslovanja preduzeća i poslovnim okruženjem obraćamo pažnju na: dugoročan proizvodni ciklus, korišćenje složenih izvora finansiranja; prirodu poslovanja koja zahteva značajne računovodstvene procene koje podrazumevaju subjektivnost, složenost ili neizvesnost, okolnost da klijent posluje u industriji često povezanoj sa sumnjivim ili protivzakonitim radnjama; ili da su finansijski rezultati klijenta značajno bolji ili gori od njegovih konkurenta u istoj grani industrije; vodimo računa o tome da li otplate kredita bitno utiču na finansijski rezultat, nerešene ili ranije vođene sudske sporove, administrativne, disciplinske i slične postupke, ozbiljne primedbe od strane državnih organa kontrole, ranjivost u odnosu na aktuelne ekonomske događaje, ranjivost u odnosu na promene u propisima i izvršnoj vlasti.
Dugoročan proizvodni ciklus je kompleksniji za praćenje i vrednovanje na datume koji su u nekoj određenoj međufazi proizvodnje; “apstraktni sektori” kao što to često ume da bude proizvodnja softvera, produkcija filmova i slično, zahtevaju veći stepen subjektivnosti u računovodstvenim procenama od proizvodnje krem čokoladica. Svaku granu industrije prate karakteristični odnosi bilansnih pozicija unutar finansijskih izveštaja. Odstupanja od tih karakteristika jesu sumnjiva. I ovde je u proceni važno iskustvo.
Revizor se takođe trudi da shvati i proceni uticaj mogućnosti da vlasnici preduzeća vrše pritisak na rukovodstvo (a to su, odvojene funkcije vrlo često) da friziraju finansijske izveštaje, kako bi preduzeće dobilo zajam ili kako bi privukli potencijalnog partnera za saradnju.
I na kraju, odlučujući se da prihvati novi angažan, revizor treba da prouči koje je problem preduzeće imalo sa prethodnim revizorom i da vrednuje činjenicu da će naš izveštaj biti osnov za velike investicione odluke trećih lica.
Sve probleme koje su grešni konsultanti i revizori imali sa zakonom u poslednje vreme, bili su posledica zanemarivanja rizika koji nosi činjenica da će izveštaj biti osnov za velike investicione odluke trećih lica.
Naravoučenije: neke poslove, neke klijente i neke ljude, jednostavno je bolje zaobići…kako u svakodnevnom životu, tako i u reviziji…
Zvezdan Božinović, vlasnik i direktor LB Rev
FINANSIJE TOP 2012/13
„Nedavno sam čuo ideju da živimo u postpismenom svetu, u kojem su reči postale nepotrebne, no one su danas važnije nego ikad – kako se svet sve više izražava preko veba, moramo komunicirati i razumeti šta čitamo. Osim toga, čitanje stvara empatiju – kulture bez čitanja imaju veću stopu kriminala, to je dokazano“, rekao je poznati pisac, filmski i strip scenarista Nil Gejman, autor „Koraline“, „Američkih bogova“ i „Sendmena“, na predavanju o važnosti čitanja, održanom u Londonu za The Reading Agency.
Ljudima je veoma bitno da ističu svoje stavove i budu u mogućnosti da ih objasne… to je i te kako danas vidljivo na netu… Ali pokušaću da objasnim zašto je čitanje neophodno – i to čitanje romana, iz čistog uživanja.
(Jedan od razloga je i to što na mene ova tema veoma utiče, jer već 30 godina pišem knjige za decu i odrasle.)
Kažu nam da se u trenutku našeg uživljavanja dok čitamo i čitav naš svet menja.
Nedavno sam u Njujorku prisustvovao razgovoru na temu sve veće potrebe za otvaranjem privatnih zatvora u SAD zbog nedostatka kapaciteta za smeštaj zatvorenika. Jedan od učesnika u razgovoru je istakao da je zapravo najveći problem u tom slučaju proračun broja kažnjenika za nekih 15-20 godina. Sagovornici su došli do jednostavne računice: sve što treba je izračunati procenat današnjih desetogodišnjaka u SAD koji ne umeju da čitaju, jer će ogroman broj njih završiti u kaznionicama. To, naravno, ne znači da su svi nepismeni i kriminalci, ili da u društvima gde je stepen pismenosti 100% nema kriminala, ali prema modernim istraživanjima odnos između nepismenosti i odavanju kriminalnim aktivnostima veoma je veliki.
A ako ne znaju da čitaju, ova deca propuštaju i da upoznaju mnoge svetove pune mašte.
Književna fikcija ima dva zadatka. Prvi je stvaranje „navlakuše“ da želimo da čitamo dalje, okrenemo stranicu, saznamo šta će se desiti dalje sa glavnim likovima. Drugi je učenje novih reči, saznavanje drugačijih stavova, shvatanje da je čitanje per se stvar uživanja.
Pre nekoliko godina pojedini „stručnjaci“ došli su na ideju da živimo u postpismenom svetu, zbog ekspanzije interneta. Međutim, upravo je suprotno: sada je razumevanje na osnovu pisane reči bitnije nego ikada. Sada pretražujemo, komuniciramo, učimo, i međusobno razmenjujemo ideje sa ljudima na drugim krajevima planete.
Najjednostavniji način da privolite dete da čita je da nađete neku knjigu koja će mu se dopasti, kako bi ono prvo naučilo da uživa u čitanju. Pritom mislim da ne postoji takva stvar kao što je loša dečja knjiga. Roditelji često, u želji da prate trendove koje nameću kritičari, biraju detetu „dobre“ knjige, a svedoci smo da su kroz istoriju književnosti mnogi poznati autori bili karakterisani kao ljudi lošeg ukusa ili još goreg uticaja. I za stripove se verovalo da podstiču nepismenost kod dece, a kasnije su uzdignuti na status umetnosti.
Drugi način da „stvorite“ dete koje je nepismeno ili ne voli da čita je da ga stavite u okruženje u kome nema nijedne knjige.
Zato su biblioteke veoma bitne, još uvek. One osim raznovrsnosti pružaju osećaj slobode izbora: mnoštva ideja, zabave, dostupnosti informacija, sigurnog utočišta. Preko knjiga možemo da komuniciramo sa ljudima koji odavno nisu među živima, i na taj način nadograđivati sopstveno saznanje i mudrost, jer ćemo bolje razumeti kako je čovečanstvo dostiglo ovaj stupanj razvoja.
Daglas Adams mi je jednom davno rekao, 20 godina pre nego što će Kindl biti pušten u prodaju, da su knjige poput ajkula. One su morski predatori i postoje na ovoj zemlji još iz vremena pre dinosaurusa. Razlog za to je što su one jednostavno najbolje u tome što jesu, da budu ajkule, uprkos svim promenama. Fizičke knjige je teško uništiti, ne zavise od električnog napajanja, količine osvetljenosti, i dobar je osećaj držati ih u rukama. Zato će uvek biti mesta za njih.
„Poslednji put je jaz između bogatih i siromašnih bio ovoliko dubok pre sto godina“, rekao je za „Der Spiegel“ američki ekonomista Robert Rajh, koji se osim predavanjem na univerzitetima aktivno bavi i politikom, a u prošlosti je služio u administraciji predsednika Džeralda Forda i Džimija Kartera, dok je za vreme predsednikovanja Bila Klintona obavljao dužnost ministra rada. Sa H-Altera prenosimo intervju sa njim o posledicama blokade američkih državnih organa, o socijalnoj nejednakosti, o političkim ekstremistima i drugim temama.
Gospodine Rajh, ceo svet sa nevericom posmatra šta se dešava u Vašingtonu – prestanak rada američke vlade i dužnička kriza. Da li je ovo neprijatni déjà-vu?
Da, 1995. sam to isto doživeo dok sam bio ministar rada u Klintonovoj vladi. Bilo je zastrašujuće. Morao sam da na prinudni neplaćeni odmor pošaljem 15.000 državnih službenika. I sve to zbog desničarskih radikala.
Od tada se politička kultura u SAD dodatno radikalizovala?
Tea Party je u svakom slučaju daleko ekstremnija od onoga što smo imali pre. Mnogi od njih preziru državu i žele da joj oduzmu svaku političku i ekonomsku moć. Oni nisu došli u Vašington da bi njime vladali, već da bi ga uništili.
Prestanak rada vlade nanosi štetu celoj zemlji, posledice po finansijska tržišta i još uvek krhku ekonomiju su nepredvidive…
Sa ucenjivačima nema pregovaranja! Umesto da se pridržavaju redovnog političkog procesa, republikanci prosto kažu: „Uzimamo ceo državni aparat za taoca.“
Međutim, republikanci ponovo okrivljuju predsednika. Hoće li Barak Obama na kraju izaći kao pobednik?
Biće veoma teško. Mnogi republikanski poslanici uživaju veliku podršku u svojim izbornim jedinicama, a uz to ih finansijski podržavaju neki od najbogatijih ljudi u Americi, koji im obezbeđuju sredstva za ovu borbu. To što smo dozvolili da bogataška elita ulaže novac u neograničenim količinama u izborne kampanje dovelo je do toga da smo danas industrijalizovana zemlja sa najvećom nejednakošću.
To je tema vašeg novog dokumentarca “Nejednakost za sve”. U njemu ilustrujete mračnu sliku Amerike kao duboko podeljene zemlje i upozoravate na dramatične posledice takvog razvoja događaja po ekonomiju. Da li je zaista toliko loše?
Ekonomski jaz je retko kada bio toliko dubok. Prosečni godišnji dohodak 1978. u SAD iznosio je 48.078 dolara, a najbogatiji 1% stanovništva zarađivao je 390.000 dolara. Danas radnik zarađuje 33.000, a najbogatiji jedan procenat 1,1 milion dolara godišnje. Četiri stotine najbogatijih Amerikanaca poseduje imovinu veću od ukupne imovine 150 miliona najsiromašnijih građana Amerike.
Postati bogat oduvek je bio neizostavni deo „američkog sna“. Ranije su se milionerima ljudi divili…
To je bio slučaj sve dok je postojala socijalna mobilnost. Bili smo ponosni što naša zemlja pruža veće mogućnosti od feudalnog sistema u Britaniji sa njenim vojvodama i prinčevima. Međutim, danas je socijalna mobilnost u Britaniji veća nego ovde. Poslednji put je jaz između bogatih i siromašnih bio ovoliko dubok pre sto godina, u vreme naftnih barona.
Ovaj jaz nije nastao preko noći, već se produbljivao decenijama. Zašto niko nije pokušao da zaustavi ovaj trend?
Većini Amerikanaca je pošlo za rukom da razvije strategije koje su im pomogle da zadrže svoj socijalni status. Prvo su žene ušle na tržište rada kako bi donele drugu platu u kuću, onda se svi radili duže i na kraju su počeli da se zadužuju. Time je prosečno domaćinstvo samo odlagalo trenutak istine. Sada su prestali da veruju u bajke.
Na šta tačno mislite?
Na tvrdnju da ćemo svi imati koristi ako dopustimo bogatima da postanu još bogatiji, jer će u tom slučaju blagostanje dopreti i do nižih slojeva.
Rečima Johna F. Kennedyja: „Plima podiže sve čamce“.
Lepa izreka, ali čista laž. Ovome treba pridodati i ostale neistine: niži porezi na dobit korporacija stvaraju više radnih mesta, smanjivanje poreza na kapitalnu dobit super bogatih rezultiraće većim investicijama. Zato Voren Bafet plaća niži porez od svoje sekretarice.
Oni sa najvišim dohotkom snose najveći poreski teret. Kada bogati više troše, profitira ekonomija.
Ali oni ne mogu toliko da troše. Jedan super bogataš, koji govori u našem filmu, iskusno primećuje: „Iako sam milijarder, mogu da spavam samo na jednom jastuku“. U stvari, ekonomija zavisi od srednje klase i ljudi sa niskim dohocima. Ukoliko ne osnažimo ove slojeve društva, živećemo sve gore.
Kao protivmeru predlažete povećanje poreza na najviše dohotke. O tome se trenutno razgovara i u Nemačkoj. Efekat takve odluke je u najboljem slučaju neizvestan i opasan po ekonomiju.
To je mit. Nije tačno da veći porezi vode do manje tražnje i guše ekonomski rast. U prve tri decenije posle Drugog svetskog rata, stopa najvišeg poreza na dohodak bila je preko 70%. U tom periodu smo imali veliki ekonomski rast, jer smo ulagali u infrastrukturu i obrazovanje. Danas stopa ovog poreza iznosi 22%, dohoci onih koji prosečno zarađuju su u stalnom padu, a poreska opterećenja za srednju klasu iz godine u godinu sve više rastu.
Znači, prosečan Amerikanac je svestan situacije u zemlji. Pa zašto onda niko ne protestuje?
Bilo je protesta. Occupy pokret…
…nikada nije postao masovni pokret kao Tea Party, niti je imao veliku političku snagu. Da li je američka levica izgubila borbeni duh?
Occupy pokretu je pre svega nedostajao novac. Tea Party je sa druge strane, zahvaljujući njenim bogatim sponzorima i finansijskim sredstvima, uspela da izgradi političku organizaciju. Ali tačno je da postoji fatalizam. To je cilj desnice u Americi – da javnost postane do te mere cinična da više niko ne želi da se za bilo šta angažuje.
Izgleda da ta taktika funkcioniše.
Ne više. Do društvenih promena je dolazilo uvek kada je jaz između ideala i stvarnosti bio preveliki.
Da li je cilj vašeg filma da ubrzate ovu promenu?
Mislim da nisam toliko važan. Ali pogledajte, visok sam samo metar i pedeset. U detinjstvu su me zbog toga često šikanirali. To je jedan od razloga zašto čitavog života govorim u ime malih i slabih. Možda će film odigrati ulogu katalizatora za nešto veće, za nešto što se već uskomešalo ispod površine. U izbornoj trci za gradonačelnika Njujorka centralno pitanje je porast nejednakosti.
Kandidat demokrata, Bill de Blasio, obećao je da će povećati poreze za bogate. Tako prikupljenim novcem on namerava da unapredi kvalitet obrazovanja u državnim školama.
Po svemu sudeći izgleda da će di Blasio upravo sa takvim programom pobediti u finansijskom centru sveta. Raspoloženje u zemlji se menja, ljudima je prekipelo.
To ne znači da će doći do promena u politici. Neposredno posle finansijske krize nezadovoljstvo Vol Stritom je bilo ogromno, ali su konkretni koraci izostali.
Obama je prokockao veliku šansu. Mogao je da progura sveobuhvatnu reformu finansijskog sektora, ili da barem ponovo uvede Glass-Steagall zakon, koji predviđa razdvajanje investicionih od komercijalnih banaka.
Zašto Obami to nije pošlo za rukom?
U njegovoj vladi je bilo previše onih koji su bili bliski Vol Stritu. Mnogi iz njegovog tima su radili tamo ili su se kasnije zaposlili u finansijskoj industriji. A budimo iskreni – Vol Strit nema sluha za potrebe prosečnog Amerikanca.
Vol Strit već dugo nije vodeća industrija u Americi. Tehnološka industrija okupljena oko Google, Apple i Facebook samo što nije postala najveća ekonomska snaga u zemlji, kada će od političara dobiti odrešene ruke, baš kao nekada bankari.
Nisam siguran da li je to dobro, a naročito ako obratimo pažnju na to koliko su radnih mesta oni otvorili i gde se slivaju njihovi profiti. Neko može da pomisli da mašina za pravljenje novca poput Apple zapošljava stotine hiljada radnika, a u stvari je reč o nekih 50.000. Ne sviđa mi se ni ono što Microsoft radi.
Objasnite.
Microsoft je ogromne sume novca prebacio na račune u inostranstvu, kako bi izbegao plaćanje poreza u SAD. Tim novcem su nedavno kupili Nokiu. Takvi potezi na pomažu porodicama iz srednje klase, već dodatno uvećavaju nejednakost.
Ali zar nije određeni stepen nejednakosti cena koju moramo da platimo za inovacije? Izgledi da se obogatite podstiču kreativnost i preduzetnički rizik.
Da, malo nejednakosti vodi ka napretku. Ali postoje granice. Da li je menadžeru potrebno 20 miliona dolara godišnje da bi bio inovativan? Mislim da bi mu i 10 miliona bilo dovoljno. Ne verujem da su Mark Zuckerberg (Facebook) i Hasso Plattner (SAP) osnovali svoje kompanije samo da bi zaradili novac.
U poređenju sa onim što se danas dešava, godine kada je Klinton bio predsednik izgledaju gotovo nestvarno. Ekonomija je rasla, budžet je bio uravnotežen. Uprkos tome, po isteku prvog Klintonovog mandata ste dali otkaz. Da li se kajete?
Bio sam frustriran. Iako je ekonomiji išlo prilično dobro, nismo mogli da preokrenemo trend porasta nejednakosti između dohodaka.
Mnogi očekuju da će Hilari Klinton pobediti na sledećim predsedničkim izborima. Može li ona da zakrpi jaz u američkom duštvu?
Možda. Blisko smo sarađivali u prošlosti.
Više od toga. Pa i izlazili ste jedno vreme.
Bio je to samo jedan sastanak, dok smo još bili studenti na Jejlu. To sam već bio gotovo zaboravio, kada me je pre par godina na to podsetio jedan novinar. Ali sada ozbiljno. Zaista je poštujem. Ali ona je svesna da predsednik ne može sve sam da reši.
Zašto?
Naša zemlja nema političku kičmu. Jedan od najvećih problema u SAD je taj što u našoj politici sindikati više ne igraju veliku ulogu. Samo 11% naših radnika je sindikalno organizovano. Umesto toga imamo partije koje su samo mašine za prikupljanje novca, dok se nosioci političkih funkcija prodaju najboljem ponuđaču.
Poslovanje kompanija iz sektora energetike i mineralnih resursa u Srbiji je u 2012. godini generalno obeleženo blagim padom prihoda i značajnijim padom profitabilnosti. To se pre svega odnosi na sektor elektroenergetike i gasa, dok je naftni sektor poslovao profitabilno sa blagim rastom prihoda.
Rezultat poslovanja kompanija u energetskom sektoru je logična posledica regulacije svakog od pojedinačnih sektora. Naime, u 2011. godini je došlo do pune liberalizacije tržišta naftnog sektora što je, uz relativno visoke cene nafte na svetskom tržištu, dovelo do rasta cena u 2012. godini i posledično većih prihoda i profitabilnosti kompanija u ovom sektoru. Sa druge strane, cene u elektroenergetskom i gasnom sektoru su u 2012. godini uglavnom još uvek bile regulisane i na niskom nivou, što se odrazilo na smanjenje aktivnosti kompanija u tim sektorima, odnosno smanjenje prihoda i gubitke u poslovanju kompanija u ovim sektorima. Značajno je primetiti da je zbog konsolidacije gasnog i elektroenergetskog sektora u 2013. godini Vlada Republike Srbije odobrila značajnija povećanja cena električne energije i gasa.
Srpska naftna kompanija NIS zabeležila je prihod od prodaje od skoro dve milijarde evra u 2012., što čini rast od 8,8%. U isto vreme EPS je zabeležio gotovo iste prihode u 2012. kao i u 2011. godini u dinarima. Iskazano u evrima, EPS je zabeležio pad prihoda od 10,2%. Od većih srpskih kompanija u 2012. godini značajan rast prihoda je ostvario samo Knez Petrol.
U 2012. godini, EFT je najveća kompanija ovog sektora u Srbiji, sa ostvarenim prihodom od 2,16 milijardi evra, što je smanjenje od -2,4% u odnosu na prošlogodišnji prihod. Međutim, istovremeno u 2012. godini je EFT ostvario značajno manju dobit u odnosu na prethodnu godinu, što je rezultat smanjenja rizika u poslovanju ove kompanije. Sa druge strane, NIS je uz povećanje prihoda ostvario gotovo identičan rezultat poslovanja kao u 2012. godini.
U vlasničkoj strukturi najvećih kompanija iz sektora energetike u 2012. godini nije bilo značajnih promena. Naftni sektor je u vlasništvu velikih inostranih kompanija, dok je gasni i elektroenergetski sektor još uvek uglavnom u državnom vlasništvu. Karakteristika gasnog i elektroenergetskog sektora u Srbiji 2012. je, pored niskih cena gasa i električne energije, da su najznačajnije kompanije Srbijagas i EPS u državnom vlasništvu. Radi konsolidacije poslovanja ovih segmenata, pored povećanja cena odobrenih u 2013. godini, u narednom periodu se može očekivati značajnije restrukturiranje navedenih državnih kompanija. Cilj restrukturiranja bi bio da se obezbedi njihovo profitabilno poslovanje, da bi one mogle da budu nosilac velikih najavljenih ulaganja u ovim sektorima (gasovod Južni tok, novi blok TE Nikola Tesla i Kolubara itd.).
Iako je trenutno snabdevanje srpskog tržišta energentima dobro, postoji jasna opasnost da trenutni elektroenergetski kapaciteti usled nedostatka ulaganja u prethodnom periodu ne budu u stanju da zadovolje očekivanu potražnju u budućem periodu. Usled toga se u narednom periodu može očekivati realizacija većih elektroenergetskih proizvodnih kapaciteta. Postignuti su dogovori oko realizacije velikih projekata izgradnje bloka Nikola Tesla B3, sa konzorcijumom Shenzhen Energy Group i China Environmental Energy, i Kolubara B sa italijanskim Edisonom. Kako postoji čvrsta strategija da se elektroenergetski sektor, odnosno EPS, ne privatizuje, to se najveći broj projekata planira kao zajedničko ulaganje sa strateškim partnerima iz inostranstva.
Darko Stanisavić, direktor, Deloitte
Rang lista: Top 500 kompanija, 50 vodećih banaka, 50 vodećih osiguranja u centralnoj Evropi
broj 100, septembar 2013.
U pokrajini raste jaz između bogatih poljoprivrednih kombinata i sitnih gazdinstava koja fabrikuju seoski proletarijat. Njihov položaj će se pogoršavati sa daljim približavanjem EU i to je problem zbog kojeg bi Vojvodina i Srbija trebale da stave „prst na čelo“, kaže dr Natalija Bogdanov. Istovremeno, reindustrijalizacija nailazi na ozbiljnu kočnicu: demografiju. Ako se izuzmu Novi Sad, Subotica i Zrenjanin, druga mesta ne mogu investitorima da ponude ni radnu snagu ni potrošnju u tericijarnom sektoru, kao džoker spasa.
Kolika je prosečna zarada u Žitištu zavisi od toga da li su zaposleni u pogonu „Agroživa“ isplaćeni na vreme. Kada oko hiljadu radnika na blagajni ovog prerađivača podigne svoju platu, prosečna primanja u Žitištu dostignu tek oko 26.000 dinara i zahvaljujući tome drže ovo banatsko mesto zakucano za dno liste vojvođanskih gradova po prosečnoj plati.
„Živimo gledajući u nebo i berzu poljoprivrednih proizvoda,“ kaže za B&F Dragan Milenković, presednik Skupštine opštine Žitište koja po svim mesečnim statistikama ne uspeva da se otrgne opisu „nerazvijena opština“. I po tome deo su većine, jer od 46 opština i gradova u Vojvodini njih 25 je na spisku nerazvijenih. Od 2010. godine i Vojvodina je svrstana u nedovoljno razvijeno područje jer je njen bruto društveni proizvod, doduše svega za oko pet odsto, ali ipak ispod proseka Srbije. Po uredbi o utvrđivanju nerazvijenih područja, sva ona koja nemaju prosečni BDP spadaju u nerazvijena, i za sada, grad Beograd je jedini razvijeni deo Srbije sa BDP za 80 odsto višim od republičkog proseka. Vojvodini za „petama“ je Šumadijski okrug.
Zavisni od špica sezone
Prošlogodišnji BDP na niovu Srbije je 4.134 evra. Uz Plandište još u Žitištu i Čoki nije ostvareno ni 60 odsto od prosečnog BDP-a, u 11 opština imaju BDP od 60 do 80 odsto od prosečnog, dok je u 13 opština iznad 80 odsto, ali ipak ispod prosečnog. Ovaj nivo društvenog proizvoda svoj odraz ima i u zaradama, od onih od 23.000 do 26.000 u tri vojvođanske opštine do prosečnih gotovo 62.000 dinara u julu u Apatinu. To je i za jul i najviša vojvođanska prosečna zarada, i druga u Srbiji, deblji „koverat“ dobili su samo u Lazarevcu. Prethodni mesec „pobednik“ u prosečnoj plati bio je Vršac, a već u julu zaostao je 20 odsto za Apatinom. Ove dobre julske zarade prvi čovek Apatina Živorad Smiljanić tumačio je špicom sezone za apatinsku pivaru, koja je tada radnicima podelila i više zarade. „Druga naša preduzeća daleko su iza ovog proseka, kaže Smiljanić. To je još jedna potvrda da su vojvođanska mesta većinom zavisna od jedne ili tek nekoliko firmi ili poljoprivrednih dobara, te da i egzistencijalno dele njihovu sudbinu. Ako dobro posluju, dobro je celom naselju, ako propadaju, stagnira čitavo mesto.
„Sve firme u gradu stoje, „Planteks“ je imao 1000 radnika sada ih ima 15, „Agrobanat“ je zapošljavao 800 ljudi, sada od 150 do 200, nedavno je „Vindija“ otvorila pogon, ali po onome što čujemo to je slabo plaćen posao“, kaže Jožef Boroš, šef budžetske službe u Plandištu koji svaki dan očekuje da im opštinski račun bude blokiran jer od 420 miliona dinara sa kojim ovo mesto raspolaže 240 miliona dinara su zaduženja preuzeta po ranije sklopljenim ugovorima. Boroš kaže da preživljavaju zahvaljujući mesečnom transferu iz republike u visini od 14 miliona dinara.
Šta se to dogodilo sa pokrajinom koja je nebrojeno puta predstavljana poređenjem – šta je Slovenija (bila) u (bivšoj) Jugoslaviji, to je Vojvodina u Srbiji, i simbolom razvijene poljoprivrede, industrije, radne i fiskalne discipline i domaćinskog mentaliteta. Tranzicija i privatizacija raspršili su i ovaj mit i za kratko vreme Bela Crkva i Žitište izjednačili su se po ekonomskim pokazateljima sa Tutinom i Trgovištem. Pojedini analitičari skloni su da zaostajanje Vojvodine vrate na početak dvehiljaditih kada je učešće Vojvodine u BDP Srbije bilo 31, 5 odsto, naredne godine 33 odsto, a 2002. godine 30,9 odsto i od tada beleži, prema ovim analitičarima, stalni pad. Suprotno tome, aktuelno rukovodstvo Privredne komore Vojvodine tvrdi da pokrajina u BDP Srbije učestvuje sa 40 odsto. Miroslav Vasin, pokrajinski sekretar za privredu izjavio je da je vojvođanska privreda prednjači u privrednom razvoju, da je u odnosu na lanski industrijski rast veći za sedam odsto, da u izvozu Srbije Pokrajina učestvuje sa 32, 9 odsto, i da je sa 24,8 stopom nezaposlenosti, bolja od Šumadije i regiona zapadne i istočne Srbije.
Zvanična statistika mu ne daje za pravo: Beograd danas stvara 40 odsto BDP, a čitava Vojvodina 26 odsto, prosečna zarada u republici je 41.821 dinar, a u pokrajini 40.474 dinara, stopa nezaposlenosti u Srbiji je 24,1 odsto, u Vojvodini 24,8 odsto, kaže statistika.
Ekonomski analitičar Miroslav Prokopijević smatra da se Vojvodina nalazi u raskoraku između propisane odgovornosti za razvoj Pokrajine i istovremenih ograničenja jer u rukama nema instrumente kojima to može da postigne, naročito u fiskalnoj i monetarnoj politici. Vojvodina ima manje mogućnosti da utiče na sopstveni ekonomski razvoj nego što to imaju opštine po Srbiji. U takvoj situaciji pokrajinskoj vlasti preostaje samo da „nagovori“ svoje opštine na reforme, a autor se zalaže i i za formiranje reformskog fonda kojim bi se pomogla bolja konkurentnost vojvođanske privrede. Još treba dodati i da postoji spori prenos imovine, te je do kraja 2012. godine samo 22 objekta Srbija prepustila Vojvodini. Doduše, primećuje ovaj ekonomista u radu „Kako poboljšati konkurentnost Vojvodine“ koji objavljuje Agencija za ravnomerni regionalni razvoj, ni jedna garnitura vojvođanske vlasti nije pokrenula inicijitivu za reformske promene.
Seoski proletarijat
U isticanju prednosti Vojvodine izdvaja se njenih 1.650.000 hektara obradivih površina, i dok nemački poljoprivrednik ume da nahrani 156 sugrađana, u Srbiji njegov proizvod stigne samo do 15-toro. Prosečno proizvedena vrednost po hektaru u Srbiji je 900 evra, a u EU 1.900 evra. Kada se ovome doda da je poljoprivreda niskoproduktivan sektor i da sve ekonomije koje su oslonjene na nju imaju slabije ekonomske preformanse, izgleda da je ono što se ističe kao najveća vrednost Vojvodine odredilo i njeno siromaštvo. Dr Natalija Bogdanov, sa Poljoprivrednog fakulteta u Beogradu za B&F objašnjava da je vojvođanska poljoprivreda izgledala efikasna u zatvorenom sistemu, u ambijentu visokosubvencionisane proizvodnje važne za prehrambenu sigurnost zemlje. Od 1994. godine prestalo je subvencionisanje poljoprivrede iz primarne misije, a novi model nije pronađen.
Preduzeća i gazdinstva u Vojvodini prva su stigla na udar privatizacije jer je taj društveni sektor ovde bio najrazvijeniji i u solidnom stanju, objašnjava dr Bogdanov. Ubrzo će se pokazati da interes investitora nije bilo ulaganje u razvoj već u velikom broju slučajeva ili dolazak do zemljišta ili pranje novca. U privatizaciji ne samo što su propala gazdinstva, propala je i zemlja, velike teritorije su zaslanjene zbog neadekvatne obrade.
Neuspešna privatizacija velikog dela agrokompleksa je dezavuisala mrežu lokalnih proizvođača, njive su ostajale i neobrađene, izostale su investicije. Izgubljena su tržišta, tržišni lanac više ne postoji ili se jednim dobrim delom ovog tranzicionog perioda on odvija u uslovima sive ekonomije i posledica toga je naravno, da su ti veliki uhodani sistemi, i koliko toliko efikasni, rasformiran u celosti a da novi mehanizmi nisu uspostavljeni. Naravno nije se dovoljno vodilo računa, nije se sagledalo i nije se reagovalo, da su posledice tog procesa multidimenzionalne, i da će lokalno stanovništvo i lokalni proizvođači koji su bili „linkovani“ za te sisteme, ostati uskraćeni i za tržište nabavke i za tržište prodaje i reprolanac kojii počinje da strada, kaže dr Bogdanov.
Cene hrane koje vrtoglavo rastu od 2008. godine nisu prelile novac u džepove poljoprivrednika, već je dobit ostala posrednicima i trgovcima. U Vojvodini se poslednjih godina kapital u poljoprivredi koncentriše kroz velika gazdinstva, sa mnogo zemlje i dobrom mehanizacijom i ona uspevaju da posluju pozitivno. S druge strane, oni kreiraju seoski proletarijat čiji položaj će se pogoršavati daljim približavanjem EU i to je problem zbog kojeg bi Vojvodina i Srbija trebale da stave „prst na čelo“.
Za dr Nataliju Bogdanov ključna reč je industrijalizacija i otvaranje radnih mesta koja bi mogla da se otvore oslanjajući se na poljoprivredu koja bi bila samo „podrška“ razvoja. Međutim, dr Bogdanov, ukazuje na još jedan poražavajući apsekt, prema istraživanju rađenom pre dve godine, čak 15 odsto mladih napušta školovanje pre završetka srednje škole. „To vodi lošem kvalitetu radne snage. Bez srednje škole, takva deca nemaju šta da traže u poljoprivredi, više se ne može oslanjati na motiku i znanje očeva“.
Dragan Milenković predsednik Skupštine opštine Žitište, kaže da kada mogući investitori vide demografsku sliku okrenu se i odu: demografski devastirana područja ne obezbeđuju ni dovoljnu radnu snagu niti potrošnju u tercijalnom sektoru. Sve vojvođanske opštine osim Novog Sada beleže pad stanovništva, a na nivou Vojvodine prirodni priraštaj je minus 5,4.
U svom naučnom radu Mirko Savić sa Ekonomskog fakulteta u Subotici o migracijama u Vojvodini otkriva težnju ka promeni mesta stanovanja u korist Novog Sada, Subotice i Zrenjanina. On predviđa da će u ovoj deceniji čak 20 odsto stanovništva Vojvodine živeti u njenom glavnom gradu kao rezultat unutrašnje, dobrovoljne, uglavnom ekonomske migracije. I podaci Crvenog krsta Vojvodine pokazuju da je najteže u mestima gde ostaje staro, radno neaktivno stanovništvo. U narodnim kuhinjama Crvenog krsta hrani se 10.000 Vojvođana a osim toga još oko 7.500 ljudi primi jedan do dva paketa pomoći u hrani. Da udvostruče davanja, ni to ne bi bilo dovoljno, a u poslednje vreme primećuju da su im korisnici čitave porodice kaže Simka Somer, sekretar Crvenog krsta Vojvodine, i dodaje da je ipak najteža situacija u 21 lokalnoj samoupravi koje nemaju narodnu kuhinju. „Ponekad pregovori sa lokalnom samoupravom o otvaranju kuhinje traju i do pola godine. Jer, od lokala se očekuje da obezbedi prostor i deo namirnica koje nisu na spisku onih devet koje obezbeđuje Ministarstvo“, kaže Somer, i tako dolazimo u kontradiktornu situaciju da je pomoć najpotrebnija u siromašnim opštinama, koje opet to sebi ne mogu da priušte.
Petar Ilijin
broj 100, septembar 2013.
Veliki broj visokoškolaca u Srbiji, čak i onih sa najvišim prosekom ocena, uveri se da su napravili veliku grešku što tokom studiranja nisu pokušali da volontiraju i obave stručnu praksu u nekoj kompaniji. Jer, poslodavci više od desetki u indeksu cene ako im budući pripravnici dokažu da imaju bar neko radno iskustvo, ili ih već tokom obavljanja prakse prepoznaju kao kvalitetne kandidate za određeni posao u firmi.
Možda bi u Srbiji studentska praksa bila masovnija kada bi više preduzeća nudilo takve mogućnosti, a fakulteti bili zainteresovaniji za tu vrstu saradnje. Dosad su uglavnom velike privatne kompanije i banke, ali i neke državne institucije poput Narodne banke Srbije bile spremne da otvore vrata studentima i obezbede im kvalitetnu stručnu obuku. Praksu nude i neka manja preduzeća, ali dosadašnje iskustvo praktikanata pokazuje da se „obuka“ najčešće svodi na kuvanje kafe ili donošenje doručka starijim kolegama.
Uslovi prakse u privatnim kompanijama i bankama
U Naftnoj industriji Srbije (NIS) kažu da imaju veoma dobre odnose sa visokoškolskim ustanovama na obostranu korist: time je na dobitku i društvena zajednica i i kompanija, koja na ovaj način obezbeđuje da sutra zaposli najbolje radnike. NIS je pokrenuo projekat „Energija znanja“ koji podrazumeva razmenu znanja njegovih stručnjaka i profesora sa univerziteta u Novom Sadu i Beogradu kroz gostujuća predavanja, stipendiranje najuspešnijih studenata, program stažiranja u kompaniji kao i zapošljavanje studenata bez iskustva kroz program „NIS šansa“. Jedan deo projekta je i program letnje studentske prakse, čiji je cilj razmena znanja, podrška mladim stručnjacima i unapređenje nauke i istraživanja. Studenti se za praksu biraju u saradnji sa fakultetima koji školuju kadrove u oblastima koje su osnov za biznis kompanije i svih njenih proizvodnih celina. Mogu se prijaviti studenti treće, četvrte ili pete godine fakulteta koji su uspešni u dotadašnjem studiranju, odnosno nisu obnovili godinu, imaju prosek ocena 8 i više, mogu da se sporazumeju na engleskom jeziku i poznaju rad na računaru.
„Odgovornost, posvećenost, inicijativa i sistematičnost su osobine koje cenimo kod svojih zaposlenih, pa tako i kod studenata koji nam dolaze na praksu koja traje tri meseca“, navode u NIS-u za „Biznis i finansije“. Svi studenti imaju svog mentora i tokom prve radne nedelje definišu plan aktivnosti za sva tri meseca prakse, kao i ciljeve koje treba da ostvare. Za studente ovakva praksa predstavlja mogućnost da se upoznaju sa životom unutar kompanije, načinima rada, kao i da steknu praktična znanja iz oblasti koje su odabrali za svoj budući poziv. Po završetku programa, studenti dobijaju i posebnu potvrdu koju potpisuje menadžment NIS-a, koja im može pomoći u daljem razvoju karijere.
I telekomunikaciona kompanija Vip mobile već šestu godinu zaredom realizuje program “Budi Vip student” u okviru kojeg tokom jula i avgusta 20 studenata koji uspešno prođu selekciju borave na plaćenoj praksi u Vipu. Pravo učešća imaju redovni studenti završne godine osnovnih akademskih studija fakulteta ekonomske, IT i tehničke orijentacije u okviru državnih univerziteta u Beogradu, Novom Sadu, Nišu i Kragujevcu.
Najbolji Vip studenti se biraju na osnovu tri faze selekcije. U prvoj fazi ocenjuje se kvalitet odgovora na tri postavljena pitanja koja su sastavni deo aplikacije za učešče u programu, zatim kvalitet poslatog CV-ja – prosečne ocene tokom studiranja, stipendije koje poseduju, godina studiranja, nivo znanja engleskog jezika, vannastavne aktivnosti, broj preostalih ispita. Studenti koji prođu prvu fazu selekcije pozivaju se na individualne intervjue sa predstavnicima kompanije kada imaju priliku da u 30 minuta razgovora prikažu potencijal i želju za daljim učenjem i napredovanjem, kao i da demonstriraju da su ambiciozni, energični i komunikativni. U trećem krugu selekcije studente očekuje finalni vikend van Beograda tokom koga se organizuju kreativne radionice, testovi kao i izrada “studije slučaja” za 40 učesnika finala.
Praksa u okviru programa “Budi Vip student” traje dva meseca i za to vreme studenti imaju mesečnu zaradu kao i druge pogodnosti koje su sastavni deo nagradnog fonda: plaćeni smeštaji za studente koji ne žive u Beogradu, organizaciju tri edukativna treninga iz oblasti poslovnih veština, laptop računar i smart telefon, kao i mentorstvo iskusnih menadžera u Vipu tokom njihove prakse i izrade master rada. Za svakog Vip studenta kreira se jedinstven plan prakse kako bi se na što efikasniji način studenti upoznali sa načinom poslovanja kompanije i uključili u poslovne procese Vipa.
Sosijete ženeral (Societe generale) banka svake godine pravi plan angažovanja određenog broja studenata po sektorima, odnosno odeljenjima banke i na osnovu njega definiše osnovna znanja i veštine koje je neophodno da studenti imaju da bi se brzo uklopili i lako savladali zadatke. Banka sarađuje sa Ekonomskim fakultetom iz Beograda, Niša i Kragujevca, sa FEFA-om, FON-om, Beogradskom poslovnom školom, Singidunumom, Megatrendom.
„Studentska praksa je na volonterskoj osnovi, a korist od obavljanja prakse vidimo u mogućnosti da studenti prošire svoja teorijska i steknu praktična znanja. Program prakse se priprema u dogovoru sa sektorom za kadrove i šefom odeljenja u kome student obavlja praksu. Definiše se obim materije koja će biti predstavljena studentu koji obavlja praksu, metodologija, odnosno način na koji će mu različite aktivnosti biti predočene, kao i zadaci koje će moći da obavlja tokom trajanja prakse. Svakom studentu se dodeljuje mentor koji ga upoznaje sa organizacijom poslova u odeljenju, konkretnim aktivnostima, poverava mu zadatke i prati na koji ih način student izvršava“, objašnjavaju u Sosijete ženeral banci.
Studentska praksa u revizorsko konsultantskoj kompaniji EY (kako glasi novi zvanični naziv revizorske kuće Ernst&Young), moguća je tokom cele godine, ali se najveći broj organizuje u vreme revizorske sezone, od septembra do maja. Kompanija sarađuje sa Ekonomskim fakultetom, FON-om, Singidunumom, Beogradskom bankarskom akademijom, ali se preko sajmova zapošljavanja za praksu javljaju i studenti sa drugih fakulteta. Praktikanti polažu testove i obavljaju intervjue i taj proces je sličan kao selekcija za zapošljavanje, jer se na praktikante gleda kao na potencijalne zaposlene. Praksa traje dva do tri meseca i za nju se ne daje nikakva nadoknada. Postoje programi prakse za svaki sektor i odeljenje gde se praksa može obaviti, i svaki praktikant ima dodeljenog mentora.
U trgovinskoj kompaniji Delez za „Biznis i finansije“ su rekli da obezbeđuje praksu za veliki broj obrazovnih profila. Jedan deo prakse organizuje se prema unapred definisanom rasporedu sa školama i fakultetima sa kojima imaju sklopljen ugovor o saradnji, a koje obrazuju profile učenika i studenata zanimljive za maloprodaju. Pored toga, Delez prvo radno iskustvo kroz praksu nudi i učenicima, studentima i diplomcima, u svim sektorima kompanije, u zavisnosti od potreba. Studenti prolaze standardizovan proces selekcije i imaju mogućnost da kroz prijavu za program prakse, pre prvog radnog iskustva, steknu i prvo iskustvo kako se biraju kandidati za posao. Praksa traje dva meseca a studenti dobijaju nadoknadu za topli obrok i markicu. Program praksi počinje upoznavanjem rada u maloprodajnim objektima, a zatim, u zavisnosti od interesovanja praktikanta i potreba kompanije, kreira se jedinstveni program prakse i studenti i diplomci dobijaju svog mentora.
Međusobno testiranje
Iskustvo NIS-a je da studenti koji su prošli obuku u toj kompaniji imaju zavidno poznavanje teorije i uz veliku motivaciju i upornost brzo stiču praktična znanja. Od njih se traži veština komunikacije, timskog rada, davanja i primanja povratne informacije. U Vipu smatraju da je najvažnije da studenti na praksi steknu zdrave radne navike i iskustva koja im nisu bila dostupna na nastavi, upoznaju se sa poslovnom kulturom i načinom komunikacije u poslovnom svetu. U Sosijete ženeral banci se pokazalo da su, u zavisnosti od stepena obrazovanja, kao i prethodnog angažovanja na projektima tokom studiranja ili stručnih praksi u drugim kompanijama, različita znanja i veštine studenata koji su prošli praksu u toj banci. U Banci ističu da je poslednjih godina primetna težnja fakulteta da kroz nastavu studentima omoguće sticanje što više praktičnih znanja i veština, tako da su i studenti spremniji da se od prvog dana aktivnije uključe u posao.
Ono što praktikanti najćešće pitaju svog mentora je kakve su šanse da se po okončanju studija i zaposle u toj firmi, a odgovori su uglavnom ohrabrujući za one koji su se pokazali najboljima. Tako je u Delezu praksu prošlo 25 studenta, od kojih je 15 dobilo radnu knjižicu. U NIS-u je dvadesetak praktikanata dobilo zaposlenje, u Vipu je obuku prošlo 116 studenta, a zaposleno je njih 15. U Sosijete ženeral banci godišnje obuku prođe između 100 i 120 praktikanata i iskazane sposobnosti su svakako preporuka za posao, kada se za određenim profilima ukaže potreba. Prilikom zapošljavanja na početnim pozicijima uvek se prvo kontaktiraju kandidati koji su u toj banci uspešno obavili praksu i u proteklih pet godina je zaposleno 30 bivših praktikanata.Ukoliko praktikanti u revizorsko konsultantskoj kompaniji EY zadovolje kriterijume, prijavljuju se na prvi sledeći konkurs u kompaniji i imaju prednost prilikom zapošljavanja. Od trenutno 140 zaposlenih u kompaniji, u poslednjih pet godina zaposlena su 34 praktikanta.
U prednosti obuke u kompanijama uverio se Strahinja Vuković, student treće godine Ekonomskog fakulteta u Beogradu. On trenutno obavlja praksu u kompaniji Idea, u sektoru finansijske kontrole, pre toga je imao obuku u Delezeu, u sektoru koji se bavi kreditnom analizom, a početkom naredne godine u planu mu je praksa u revizorsko konsultantskoj kompaniji EY, u odeljenju koje se bavi revizijom. Strahinja se odlučio za obavljanje prakse tokom treće godine fakulteta, smatrajući da je to pravi momenat kada student već ima solidno teorijsko znanje i sposobnost da proceni koji su to sektori i poslovi koji ga posebno interesuju kao buduće zanimanje. „Osnovni cilj tokom prakse bio mi je da testiram koliko mogu da primenim znanje koje sam stekao na fakultetu i šta su rezultati koji iz toga proizilaze“, kaže Strahinja. U Delezu je, objašnjava, dobio slobodu da iskaže svoje ideje i da o njima diskutuje, kako sa svojom mentorkom Sanjom Vasilijević tako i sa drugim kolegama i menadžerima iz inostranstva. Radni dan mu je izgledao kao svakog zaposlenog: dobijao je radne zadatke, kontaktirao sa poslovnim partnerima kompanije. Kroz stečeno iskustvo je uvideo da u Delezu, kao i u svakom velikom sistemu, brojne procedure i pravila, neophodne za njegovo funkcionisanje, ponekad usporavaju proces rada i da je potrebno puno upornosti da bi se neka ideja sprovela do kraja. To je u pojedinim situacijama za njega bilo frustrirajuće, ali i vrlo poučno.
„Svima preporučujem da pre završetka studija obave makar jednu praksu, koja im može uliti ogromno samopouzdanje i na najbolji način ih pripremiti za profesionalni život. U razgovoru sa kolegama sa fakulteta saznao sam da su iskustva različita – ponekad je to samo upoznavanje sa poslovanjem neke kompanije, ali u nekim slučajevima je moguće značajno unaprediti svoja znanja. Bitno je uočiti prostor za napredak koji će studentu omogućiti da ostavi dobar utisak, kako bi mu, kad se ukaže prilika, ponudili toliko željeno zaposlenje“, preporučuje Strahinja.
Više iskustva, veće šanse
Bojana Stojanović, studentkinja treće godine novinarstva na Fakultetu političkih nauka, potvrđuje da joj je praksa u agenciji Beta zanimljiva ali i zahtevna. Nada se da će joj to iskustvo koristiti da uskoro postane deo tima neke redakcije. Dosad je bila na praksi i u Radio Beogradu i internet portalu Trojka.rs
„Moja očekivanja od prakse su ispunjena. Imala sam priliku da izveštavam o bitnim događajima, da vidim objavljenu informaciju koju sam napisala i sama sebi sam bila mnogo važna. Često sam slušala od kolega sa fakulteta da je praksa obaveza koju žele da završe što pre, ulažući minumum truda, i to je onda uzalud potrošeno vreme. Pošto sam ja Fakultet političkih nauka upisala baš zbog novinarstva, meni je praksa samo potvrdila odluku da se time bavim i iskoristila sam je da što više naučim, što se u novinarstvu kaže, sa lica mesta i od starijih kolega. Beta je jedan od retkih medija koji se i dalje bave ozbiljnim novinarstvom, tako da sam znala da ću tu dosta naučiti, odnosno da odgovara onome sto ja smatram novinarstvom“, rekla je Bojana za „Biznis i finansije“. Ona dodaje kako je biila ohrabrena kad je videla da je veliki broj Betinih novinara u vreme studiranja bio na praksi u toj redakciji.
Ivana Đoković ima diplomu Fakulteta organizacionih nauka i već tri godine pokušava da se zaposli. Bila je na obaveznoj studentskoj praksi u jednom gradskom komunalnom preduzeću, koje, kako kaže, ko zna kakvim konkursima prima pripravnike, ali svako ne daje prednost praktikantima. Sad uviđa da je pogrešila što za vreme studiranja nije bila upornija da obavi praksu u više firmi, jer je na intervujuima za posao uglavnom pitaju gde je imala praksu i kakvo joj je radno iskustvo.
Nije retkost da poslodavac i praktikant započnu saradnju sa najboljim namerama, ali se pokaže ili da posao koji poslodavac nudi nije ono čime bi student voleo da se bavi, ili jednostavno sam student ne uspe da opravda očekivanja svojim radom i prikazanim znanjem. Ali, i to je veoma korisna lekcija, pa oni sa više radnog iskustva koje su stekli kroz obuke u različitim kompanijama istovremeno stiču i veće samopouzdanje i ubedljiviji su na intevjujima za zaposlenje. Zato bi o prednostima prakse više trebalo da se priča na fakultetima, pogotovo da studentima o tome govore poslodavci i oni kojima je praksa u nekoj kompaniji bila prečica do radne knjižice.
Marica Vuković
broj 100, septembar 2013.
Sećate li se filma Star Trek u kojem mašine u providnoj komori same, u roku od nekoliko minuta, prave hranu koja im se zatraži? Ako vas zanima kako izgleda tehnologija na pragu naučne fantastike, svratite na Mašinski fakultet u Kraljevu gde je u okviru projekta „Inovativni Menadžment za nove Proizvode“ (IMPuls) izgrađena laboratorija za 3D skeniranje i brzu izradu prototipova i proizvoda, pod zajedničkim nazivom „3D svet“. Laboratorija, koju je opremio jedan hrvatski 3D klaster, dostupna je privredi, sa kojom uveliko sarađuje, a finansirana je najvećim delom zahvaljujući pomoći Evropske komisije, uz podršku gradova Kraljeva i Čačka.
Pošto je NASA ove godine platila kompaniji „Systems & Materials Research Corporation“ 125.000 dolara da razvije sistem 3D štampanja hrane ovo više ne spada u domen SF-a. Šta više, u bližoj budućnosti ćemo se na štampanje hrane navići a ketridži sa (hranljivim) prahom prodavaće se u prehrambenim prodavnicama.
Prvi 3D printer napravljen je 1984. godine za potrebe industrije, gde se i sada najviše koristi, a prošle godine je tržište ovih štampača vredelo 2,2 milijarde dolara. Na našim prostorima ono postoji više od decenije, ali 3D skeneri i štampači tek sada dobijaju na popularnosti.
3D grupa, hrvatski klaster kompanija koje se bave 3D tehnologijama i koji sarađuje sa kraljevačkim Mašinskim fakultetom, održao je nedavno demonstraciju ovih tehnologija u Beogradu, objasnivši prisutnima u kojim sve sferama društvenog sistema i industrije one mogu koristiti.
Zanimljivo je da ovaj klaster čine tri firme koje se bave sastavnim delovima celokupnog procesa 3D proizvodnje – Topomatika koja se bavi 3D skeniranjem, IZIT koji se bavi povratnim inženjerstvom i Tehnoprogres koji radi sa 3D štampačima.
Razgledanje odštampanih predmeta
Na našim prostorima ove tehnologije se dosta primenjuju u zameni delova zastarelih mašina čija dokumentacija nije sačuvana, kao što je bio slučaj sa TE Kolubarom kada joj se pokvarila lopatica u turbini koja je proizvedena 50-ih godina prošlog veka i za koju nije sačuvana projektna dokumentacija.
Stručnjaci 3D klastera, koji je radio na ovom projektu, prvo su skenirali lopaticu da bi dobili njene tačne proporcije, da bi zatim ona bila digitalizovana, odnosno da bi od nje nastao digitalni model. Potom je urađen povratni inženjering koji je zapravo digitalna rekontrukcija kompleksnih objekata. Ona omogućava zamenu predmeta (pomoću 3D skeniranja i štampanja možete dobiti sasvim isti) ali i izmenu detalja na tom predmetu, sa kojim se potom može eksperimentisati i čije karakteristike se mogu unapređivati. Kada se model završi on se štampa u 3D tehnologiji, a ako printer koji može da štampa predmete od zahtevanog materijala nije u blizini, digitalni model se može poslati u štampariju i pomoću interneta, što je i urađeno u slučaju Kolubare.
Kako to radi
Kada se skenira, predmet mora mirovati veoma kratko, da bi, po pravljenju snimka, isti postupak bio ponovljen i iz drugih uglova, kako bi skener mogao da napravi kompletnu sliku predmeta. Kada je skeniranje gotovo ovaj aparat brojčano pokazuje tačno poklapanje svakog dela skeniranog i pravog modela, mada je ono uglavnom maksimalno. Ako pak ima odstupanja, ono se može doterati pomoću softvera za tu namenu.
Štampanje je sasvim drugačije. Kao prvo, u industriji se uglavnom koriste štampači koji rade sa plastikom i metalom (sa 14 vrsta metala, od aluminijuma do zlata). Drugo, štampači prave identični predmet kao što je skenirani ili dorađeni model nabacivanjem slojeva, tako da možete posmatrati kako postupno nastaje igračka, šrafciger ili šta god da vam je zatrebalo.
Za 3D tehnologijama često se poseže kada je brzina presudna, npr kada je zbog neke havarije ometena proizvodnja energije i kada svaki sat pauziranja mnogo košta. U slučaju Kolubare od snimanja lopatice, preko izrade modela do konačnog proizvoda – štampanja u Švajcarskoj – prošlo je 6 nedelja, što se u ovoj industriji smatra veoma brzim rešenjem.
„Štampači imaju dva tanka, u jedan se stavi praškast materijal koji se potom u drugom tanku pretvara u gotov proizvod. Taj materijal se spaljuje laserom i potom se izliva po tačnom digitalnom modelu koji je određen prethodnim merenjem miliona tačaka površine određenog predmeta. Dobra stvar je što se ti digitalni modeli mogu menjati i ako se ispostavi da, možda sasvim slučajno, eksperimentisanjem napravite veoma kvalitetnu izmenu na predmetu ili alatu, taj model možete sačuvati i slati ga širom sveta, da se po njemu pravi još mnogo takvih predmeta“, objašnjava Tomislav Hercigonja, direktor Topomatike.
Proizvođačima koji u današnje vreme izlivaju proizvode u kalupe najveći problem predstavlja dug proces hlađenja proizvoda, jer su kalupi probušeni na određenim mestima i samo kroz te kanaliće može proticati hladna voda. Sa 3D tehnologijom pak moguće je na brojnim do skora nedostupnim mestima praviti kanaliće, i kako kaže Hercigonja „prilagoditi hlađenje geometriji proizvoda“. Tako se, po njegovim rečima uštedi 40 do 50% vremena za hlađenje, drugim rečima – duplira proizvodnja.
3D tehnologije mogu da posluže i pri merenju deformacija, što je 3D klaster već učinio za jednu automobilsku kompaniju koja je htela da testira bezbednost svojih automobila. Naime, jednom njihovom modelu vozila hauba je bila veoma blizu motora, a pri direktnom udarcu pešak bi padao preko haube i glavom udarao u deo gde je motor, što je za posledicu imalo teške povrede pešaka, kao i veliku štetu na kolima. Analizirajući digitalni 3D snimak dešavanja prilikom udara, došli su do zaključka da na haubu treba postaviti eksplozivne šarke koje bi bile povezane sa prednjim delom automobila i koje bi prilikom udara otvarale haubu dižući je 15 cm uvis, a sve u cilju amortizacije udarca. Zbog ovakvih mogućnosti 3D tehnologije se dosta koriste u auto industriji, ali dobra metrika pomaže i pri privlačenju klijenata iz medicinskog sektora.
Međutim, najzanimljivija upotreba 3D tehnologija je trenutno u domenu konzervatorstva. Naime, tokom rekonstrukcije Šibenske katedrale iz 15. i 16 veka, urađena je sanacija velikih oštećenja na čuvenim kamenim glavama, njih 71 na broju u frizu, ali ne kao proizvoljna umetnička dorada i rekonstrukcija, već su urađeni potpuno isti modeli kao što su bili. Stari su izvađeni i od sada će se čuvati u muzeju, a nove, istovetne kopije (sa sve istim oštećenjima od zuba vremena) zamenile su ih na zidu katedrale.
Trodimenzionalno skeniranje bilo je deo konzervatorskog projekta i na Apoksiomenu sa ciljem da se omogući precizno okumentovanje pravilnosti i nepravilnosti na površini kipa, a dobijeni podaci mogu se koristiti i pri izradi spoljnih pomagala, opreme za transport ili izradu kopije.
Od četkice do lokomotive
U Americi je trenutno veliki hit četkica za zube nastala pomoću 3D tehnologija. Naime, Blizzident četkica se pravi od skena unutrašnjosti korisnikove vilice i liči na protezu sa vlaknima za čišćenje koji su tačno na mestima razmaka između zuba. Svaka četkica je unikat i za sada košta oko 300 dolara, ali očekuje se da će sa razvojem tehnologije pojeftiniti. Sa njom se ne štedi toliko novac koliko se štedi vreme pranja zuba jer je ovoj četkici dovoljno 6 sekundi da u potpunosti očisti usta po kojima je i pravljena.
Foto: Flickr
“Za sada se 3D skeniranje i štampanje koristi uglavnom za proizvodnju stvari koje moraju biti prilagođene korisniku, na primer za proizvodnju veštačkih kukova ili proteza koje toliko dobro pašu da ni u jednom trenutku ne žuljaju osobu koja ih nosi. U budućnosti ćemo verovatno svi kući imati 3D štampače i moći sebi veliki deo predmeta da prilagođavamo. Očekuje se da ćemo mi, sada odrasli, za svog života dočekati da se 50% stvari koje koristimo na ovaj način proizvodi“ kaže Hercigonja. Danas je to prava retkost i koristi se uglavnom u velikim industrijama zbog cene ovih tehnologija, međutim naš sagovornik predlaže jedno zanimljivo rešenje – udruživanje privrednika u klastere i grupnu kupovinu ovih mašina ili saradnju sa institucijama koje ih imaju, kao što je slučaj sa Mašinskim fakultetom iz Kraljeva koji je pružio priliku privrednicima raškog, rasinskog i moravičkog okruga da svoje zamisli odmah oprobaju u najsavremenijoj laboratoriji. Posle godinu dana od početka projekta koji će, kako je predviđeno, trajati do juna 2014, urađeno je merenje rezultata u više od 80 odsto kompanija koje su bile obuhvaćene projektom. Ispostavilo se da je u firmama tokom trajanja projekta porastao prihod za 58,7 odsto, posmatrano u dinarima. Takođe, kapital je porastao za 35,26 odsto, a otvoreno je i 105 novih radnih mesta, što je dovelo do povećanja zaposlenosti za 3,76 procenata.