Sberbank Srbija obezbedila je svojim klijentima mogućnost da na brz i jednostavan način dođu do neophodne gotovine u periodu kada im je to najpotrebnije.
Do 3. septembra, svi zainteresovani moći će da apliciraju za Super Keš Kredit u iznosu do 100.000 dinara, s rokom otplate na 12 ili 24 meseca, uz NKS od 4.95% i EKS od 6.45%.
Ekonomija
Nemačka će danas prvi put emitovati 30-godišnju državnu obveznicu čija će kamatna stopa biti nula odsto.
Prodaja obveznice će, kako se očekuje, biti realizovana u 11:30 časova (odnosno u 10:30 po Londonskom vremenu), navodi CNBC.
Nulta kamatna stopa znači da nemačka vlada neće vršiti nikakve uplate po osnovu kamate onima koji kupe obveznicu sve do avgusta 2050. godine, kada ta hartija dospeva na naplatu.
Emisija dugoročne obveznice, u vrednosti dve milijarde eura, koja je najavljena prošle nedjelje, dolazi u uslovima kada su prinosi na ove aktive sa fiksnim prihodom pali na rekordno niske nivoe, pri čemu mnogi prinosi zalaze čak i na negativnu teritoriju jer investitori nastoje da se sklone od tržišnih previranja i da iskoriste monetarno ublažavanje centralne banke.
U izazovnom tržišnom okruženju, ulagači obično prebacuju svoje investicije iz rizičnijih aktiva u sigurna utočišta, poput zlata i državnih obveznica, povećavajući na taj način tražnju i cene.
Izvor Investitor.me
Negativne kamatne stope, pad prinosa na obveznice, snažnija regulacija i naznake recesije izbrisali su većinu tržišne vrednosti evropskih banaka, pokazuje analiza agencije Reuters.
Nakon što je indeks sredinom sedmice potonuo za tri procenta usled podatka o slabljenju nemačke privrede i pada prinosa na dugoročne američke obveznice, što se smatra najavom recesije, tržišna kapitalizacija evropskih banaka pala je ispod pola biliona eura što je, primera radi, polovina vrednosti Microsofta.
Cene deonica banaka danas su na nivoima kada je Grčkoj, Irskoj i Portugaliji bila potrebna međunarodna finansijska pomoć. Kipar je, s druge strane, naredio svojim bankama zamrzavanje dela depozita građana, a španske banke spašene su od propasti isključivo Vladinom novčanom injekcijom.
Iako još nije na dnu u vreme finansijske krize 2008. godine, indeks banaka eurozone od vrhunca, 2017. godine, izgubio je do sada čak 84 odsto vrednosti.
Štaviše, kako pokazuje Reutersova analiza čije detalje prenosi Poslovni dnevnik, sada je svega nekoliko bodova udaljen od nivoa u vreme pada Berlinskog zida krajem 80-ih godina kada je evro bio tek daleka ideja, a u opticaju u istočnoevropskim državama još je bila sovjetska rublja.
Na vrhuncu, 2007. godine, evropske banke vredele su na berzi 1,7 biliona dolara, znatno iznad američkih konkurenata.
Danas je situacija suprotna – evropske banke vrede tek trećinu kapitalizacije banaka s druge strane Atlantika.
Niska profitabilnost glavni je problem koji bi mogao dovesti do naredne evropske bankarske krize, za razliku od solventnosti koja je bila glavna briga početkom decenije, smatraju analitičari.
Za to vreme američke banke profitirale su od viših kamatnih stopa i bolje zarade u investicionom bankarstvu.
Evropske banke, kako nemaju mnogo potencijala za širenje, imaće i manje kapaciteta u finansiranju evropskih kompanija.
Izvor Indikator.me
Slabljenje nemačke privrede koja ide u recesiju moglo bi da ima šire posledice po svetsku privredu koja se već muči s trgovinskim ratovima i neizvesnošću oko Bregzita, ali i dovodi u pitanje ekonomski model najveće evropske privrede zasnovan na štednji, pišu svetski mediji.
Nemačka privreda mogla bi da nastavi da slabi i tokom leta jer industrijska proizvodnja opada usled smanjenja narudžbi, objavila je Bundesbank, sugerišući da je najveća evropska privreda sada u recesiji.
Nemački rast je oslabio u drugom tromesečju ove godine zbog pada izvoza – na koji je njena ekonomija uglavnom i usmerena – što je, prema tvrdnji centralne banke, posledica globalnog trgovinskog rata, usporavanja Kine i nesigurnosti zbog Bregzita, prenosi Radio Slobodna Evropa.
Dok je Nemačka do sada odbacivala ideju povećanja javne potrošnje kako bi nadoknadila usporavanje, ministar finansija Olaf Šolc rekao je da Berlin ima fiskalnu snagu da se protiv buduće ekonomske krize „izbori punom snagom“.
Šolc je kazao da je globalna finansijska kriza u 2008. i 2009. koštala Nemačku oko 50 milijardi evra i da bi vlada, ako bude potrebno, ponovo mogla da prikupi toliku svotu.
Nemački bruto domaći proizvod se za tri meseca završno s junom smanjio za 0,1 odsto u odnosu na prvi kvartal i ako najveća evropska ekonomija neslavno prođe i u trećem tromesečju, onda je zemlja po definiciji u recesiji.
Ekonomisti predviđaju da će Evropska centralna banka (ECB), čiji sastanak je najavljen za septembar, smanjiti kamatne stope koje su već na najnižim nivoima u istoriji. Očekuje se i da će ECB naznačiti mogućnost da se ponovo pokrene program otkupa obveznica u milijardama evra za podsticanje rasta.
Ako Nemačka kao evropska industrijska sila, s kompanijama poput Folksvagena, Simensa i BASF-a, uđe u recesiju, to bi moglo da ima posledice na ostatak evrozone i SAD, navodi Asošiejted pres.
Iako je tržište rada u Nemačkoj i dalje snažno s niskom nezaposlenošću, ekonomska zabrinutost može navesti potrošače da prestanu kupovati ili da odlože kupovinu, što bi moglo da uspori rast u zemljama koje računaju na Nemačku kao tržište za svoj izvoz, pojašnjava agencija.
Evropska ekonomska politika i posebno nemačka nanosi štetu celom svetu, ali je problem što Evropljani, a naročito Nemci, pre svega štete sami sebi destruktivnom opsesijom javnim dugom i onda se troškovi te opsesije prelivaju na ostatak sveta, piše kolumnista Njujork tajmsa Pol Krugman.
Negde oko 2010. godine političare i komentatore s obe strane Atlantika zahvatila je snažna groznica štednje, navodi dobitnik Nobelove nagrade iz ekonomije i ukazuje da je Nemačka tražila od prezaduženih država na jugu Evrope kazneno smanjenje troškova, ali i da je sama sebi nametnula štednju.
Problem je što Evropa pati od hroničnog manjka u privatnoj potražnji, protiv čega je Evropska centralna banka pokušala da se bori niskim kamatnim stopama, gurajući ih ispod nule, ukazuje Krugman i dodaje da investitori očekuju da će takve ekstremne mere dugo trajati, imajući u vidu da u Nemačkoj čak i dugoročne obveznice od 30 godina imaju negativne kamate.
Dok neki analitičari misle da negativne stope štete funkcionisanju finansijskog sektora, jasno je, ističe Krugman, da s takvom monetarnom politikom Evropa nema odgovor kada se stvari pogoršaju.
Zapravo, većina Evrope je već možda u recesiji i centralna banka ne može puno toga da uradi, ocenjuje kolumnista Njujork tajmsa.
Krugman ocenjuje da postoji očigledno rešenje – da evropske vlade, a posebno nemačka, podstiču svoje privrede pozajmljivanjem i povećanjem potrošnje, u čemu ih praktično preklinje tržište obveznica pozajmljivanjem novca s negativnom kamatom.
S druge strane, Volstrit džurnal ocenjuje da bi, umesto kejnzijanskih podsticaja privredi, smanjenje poreza u nametima opterećenoj privedi bio mnogi brži i efikasniji podsticaj.
Glavni podsticaj koji je potreban Nemačkoj je deregulacija, ocenjuje konzervativni njujorški list u uredničkom komentaru. Prema Duing bizins listi Svetske banke, Nemačka je iza Francuske po vremenu u troškovima početka posla, kao i u zaštiti investitora ili olakšavanju povraćaja poreza.
Nemački ministar finansija Šolc najavio je paket podsticaja zbog moguće recesije, ali je, kako ocenjuje Volstrit džurnal, veći problem što sada svi misle da je kejnzijanska potrošnja nešto što će spasiti najveću privredu evrozone, čija vlada, jedina u tom regionu, živi odgovorno od onoga što ima.
Ipak, Nemačka ima lošu istoriju brzog izvođenja projekata, a premalo je projekata koji bi brzo mogli biti ostvareni, zbog čega bi smanjenje poreza bilo bolje rešenje, ukazuje list.
Volstrit džurnal navodi i da energetska politika nemačke kancelarke Angele Merkel takođe zaslužuje da bude spomenuta u negativnom kontekstu, pošto ona podiže cenu poslovanja zajedno s trgovinskim ratom, porezima i regulacijama.
Dok je dobra vest za fiskalne jastrebe u Nemačkoj što rešavanje problema neće zahtevati 50 milijardi evra koje je spominjao ministar Šolc, loša stvar za sve je da će Berlin verovatno hteti brzo da reši problem imaginarnim rešenjem i protraći 50 milijardi evra, zaključuje Volstrit džurnal.
Izvor: Beta, Danas
Kompanija Mattoni 1873, kroz svoju ćerku kompaniju Karlovarské minerální vody (KMV) i kompanija PepsiCo Inc. kroz svoju kompaniju Frito-Lay Trading Company (Europe), zajedničkim ulaganjem završili su akviziciju 100 odsto kompanije Knjaz Miloš, srpskog proizvođača mineralne vode i bezalkoholnih pića. Kompanija Knjaz Miloš prethodno je bila u vlasništvu Investicionog fonda Mid Europa Partners.
Transakcija je odobrena od strane antimonopolske komisije i obuhvata kupovinu proizvodnih kapaciteta kompanije Knjaz Miloš u Srbiji, kao i brendove kao što su Knjaz Miloš, Aqua Viva, Guarana, ReMix Knjaz, Tube, Gusto i druge.
Kompanija Knjaz Miloš, sa sedištem u Aranđelovcu, ima poslovnu istoriju dugu više od 200 godina i predstavlja jednog od najvećih proizvođača mineralne vode, bezalkoholnih i energetskih pića u Srbiji.
PepsiCo, multinacionalna kompanija i jedan od najvećih svetskih proizvođača hrane i napitaka koja posluje u više od 200 zemalja širom sveta, i Mattoni 1873, najveći distributer bezalkoholnih pića u Centralnoj Evropi, već uspešno sarađuju. Mattoni 1873 je proizvođač i distributer PepsiCo portfolija gaziranih pića u Češkoj, Mađarskoj, Slovačkoj i Bugarskoj, kao i distributer PepsiCo portfolija grickalica u Češkoj, Slovačkoj i Mađarskoj.
„Želimo dobrodošlicu kompaniji Knjaz Miloš u Mattoni 1873 porodicu. Ova prilika će nam pružiti nove mogućnosti za rast i razvoj kompanije, kupaca i naših zaposlenih. Ujedinjenje portfolija Mattoni 1873 sa portfolijom Knjaz Miloša obezbediće izvanredan kvalitet našim kupcima i potrošačima.” rekao je Alessandro Pasquale, generalni direktor u kompaniji Mattoni 1873.
„Partnerstvo kompanija PepsiCo i Mattoni 1873 je do sada bilo veoma uspešno i ova akvizicija predstavlja priliku za dodatni razvoj i jačanje našeg prisustva. Veoma smo zadovoljni što je Mattoni 1873 naš partner i u ovom poslovnom poduhvatu”, istakao je Christophe Guille, Senior Vice President GM, Central Europe, Great Balkans & DACH PepsiCo.
„Knjaz Miloš je već sproveo inovacije vezane za proizvode i ambalažu kako bi ojačao svoje liderstvo u kategoriji vode i pića. Novi i osveženi brendovi kompanije doveli su do direktne digitalne komunikacije sa mlađim potrošačima. Ovaj inovativni rast doveo je do toga da se poslovanje više nego udvostručilo tokom perioda u kome je vlasnik bio investicioni fond Mid Europe. Želimo menadžmentu Knjaz Miloša da nastavi uspeh kao deo kompanija Mattoni 1873 i PepsiCo.” dodao je Robert Knorr, Co-Managing Partner of Mid Europa Partners.
„Unapređujući svaki aspekt našeg poslovanja u poslednjih nekoliko godina, učinili smo Knjaz Miloš uglednom kompanijom naše industrije u Evropi. Radujemo se što ćemo se pridružiti vodećim brendovima, jer to je najbolji dokaz našeg uspeha “, rekao je Miloš Stojisavljević, generalni direktor kompanije Knjaz Miloš.
Mattoni 1873 nastavlja sa svojim evropskim akvizicijama. Od 2008. godine vlasnik je 100-postotnog udela u austrijskom Walduelle Kobersdorf, a 2015. godine kompanija je kupila Kékkúti Ásványvíz i Szentkirályi Ásványvíz, lidere u proizvodnji i distribuciji flaširane vode u Mađarskoj. U 2017. godini grupa Quadrant Beverages JSC, zvanični proizvođač bezalkoholnih pića kompanije PepsiCo u Bugarskoj, takođe je postala deo grupe. U 2018. godini stekli su prava na punionicu PepsiCo gaziranih napitaka u Češkoj, Mađarskoj i Slovačkoj.
U toku je naglo povećanje turizma u Evropi, ali „nije svima do smeškanja“, piše američki analitički portal vesti „Politiko“.
Tako španski grad Barselona nastoji da ograniči izgradnju hotela, Muzej Luvr u glavnom gradu Francuske u maju ove godine nije radio jer je prekomerna navala posetilaca savladala osoblje, a holandski grad Amsterdam je pokrenuo kampanju da bi turiste srpečio da po ulicama piju i mokre.
Ta tri grada su medju deset evropskih koji su letos zajedničkim pismom izrazili zabrinutost zbog „eksplozivnog rasta“ iznajmljivanja stanova turistima preko internet-platforme „Airbnb“ i drugih.
Zabrinutost zbog „prekomernog turističkog rasta“ se povećava, ali stanovnici EU putuju više nego ikada ranije i na odmor i na vikend-putovanja: više od polovine građana EU svake godine putuje iz zadovoljstva.
Politiko je objavio niz tabela o evropskom turizmu koje, izmedju ostalog, svedoče da, posle pada prouzrokovanog ekonomskom krizom, broj noćenja u turističkom smeštaju u EU neprestano raste: od 2009. do 2017. porastao je za 29,3 odsto.
Po tome je mala Letonija prva sa skokom od 189 odsto, ali je na drugom mestu Hrvatska s rastom broja noćenja od 130 procenata u tom razdoblju. Većina ostalih zemalja EU je na znatno manjim, ali takodje impresivnim procentima: izmedju 30 i 50 odsto rasta.
Španija je i dalje „glavno žarište“ turizma u EU, piše „Politiko“, jer je 2017. imala više od 300 miliona registrovanih noćenja. Slede Velika Britanija (279 miliona), Italija (210 miliona) i Francuska (133 miliona), a iza nje su Grčka, Austrija, Nemačka i Hrvatska.
Medju stanovnicima EU po svojoj zemlji najviše putuju Britanci (476 miliona noćenja domaćih gostiju), zatim Španci (471 milion) i Francuzi (433 miliona noćenja domaćih gostiju).
Ponovo gledano po broju noćenja, najpopularnija odredišta turista u EU su Kanarska ostrva (93 miliona noćenja), hrvatska obala Jadrana (77 miliona), Balearska ostrva Španije (64 miliona).
Najviše po inostranstvu putuju državljani teritorijalno malih zemalja EU, što zbog njihove veličine nije neobično: Luksemburga (92 odsto svih putovanja), Malte (80 odsto), Kipra (76 odsto), Slovenije (72 odsto).
Iz odnosa broja noćenja i broja stanovnika proizlazi da je najveće turističko opterećenje 2017. godine bilo na Malti: čak 20.000 noćenja na 1.000 stanovnika. Po tome je Hrvatska druga (19.300), Kipar je treći (18.600), a slede Austrija, Grčka i Španija.
Iz pravila „što je više domaćeg stanovništva, više je i turista“ iskaču Malta (devet miliona noćenja turista na 460.000 stanovnika) i Hrvatska (80 miliona noćenja turista a samo četiri miliona stanovnika), a po tome su na dnu Rumunija (26 miliona noćenja na 19 miliona stanovnika) i Poljska (83 miliona noćenja na 38 miliona stanovnika).
EU ukupno nudi čak 31 milion „turističkih kreveta“, od čega je trećina samo u Francuskoj i Italiji.
Ali, gledano na drugi način, po odnosu broja svojih „turističkih kreveta po stanovniku“, na čelu EU je Hrvatska s 255 „turističkih kreveta“ na 1.000 stanovnika. Slede je Grčka i Austrija.
Po broju stanova za dnevni najam, London je prvi u EU, jer ih je ove godine tamo za to registrovano čak 77.000, preko platforme „Airbnb“. Pariz je po tome drugi, a Rim treći.
Ono što domaćine najviše zanima je potrošnja turista. Švedjani (6.219 evra godišnje) i Danci (4.206 evra godišnje) 2017. godine bili su najveće trošadžije u EU. Švedjanin je kao turista trošio čak 17 puta više od prosečnog bugarskog turiste (364 evra) s dna liste, piše „Politiko“.
Izvor: Beta
Iako je Zakonom o planiranju i izgradnji iz 2015. zaoštrena kaznena politika i za investitore bez dozvola propisana kazna zatvora do pet godina, čak i osam ukoliko nastave da rade nakon što im inspekcija zatvori gradilište, inspektori nemaju način da zaustave divlju gradnju koja već poprima razmere epidemije. Čak i kada izađu na teren i zatvore gradilište, radovi se nastavljaju a simbol te nemoći institucija odavno već je kafana od hiljadu kvadrata izgrađena bez papira u zaštićenom području na vrhu Kopaonika.
Samo prošle godine tužilaštvima u Srbiji stiglo je 715 krivičnih prijava zbog gradnje bez dozvole a zajedno sa predmetima iz ranijeg perioda, na stolu je bilo ukupno 1.740 slučajeva, što je rast od 13 odsto u odnosu na prethodnu godinu. Prijave su u najvećem broju podnosile inspekcije, ali i građani i policija. Ipak, da suzbijanje bespravne gradnje nije prioritet organa gonjenja, svedoči podatak da tek svaka deseta prijava završi pred sudom – od ukupnog broja predmeta, podignuto je svega 167 optužnih predloga, ili manje od deset odsto. Čak 414 prijava je odbačeno a od tog broja na 181 slučaju primenjeno je načelo oportuniteta, odnosno odlaganja krivičnog gonjenja i okrivljenom je omogućeno da bez pokretanja postupka plati kaznu. Svi ostali predmeti su na čekanju.
Sudovi su tokom 2018. doneli 181 presudu za ovo krivično delo i to u sedam slučajeva su okrivljeni oslobođeni, 12 predmeta je odbijeno a 162 presude su bile osuđujuće. Od tog broja, 144 kazne bile su uslovne, devet je novčanih a sedam zatvorskih, dok je jednom licu bio određen društveni rad a jednom je izrečena sudska opomena.
– I načelo oportuniteta koje primenjuje tužilaštvo i uslovne kazne koje izriče sud, uobičajene su za dela za koja je predviđena kazna do osam godina. Tu se cene olakšavajuće okolnosti a i primenjuje se takozvani skraćeni postupak u kome se ne pokreće istraga, već istražne radnje, ne podiže optužnica nego optužni predlog. Ali ono što buni u ovoj statistici je neshvatljiva nesrazmera između broja predmeta i procesuiranih slučajeva, posebno ako se ima u vidu da većinu prijava podnose inspekcije, što znači da su stručno obrađeni i dokumentovani – kaže za Danas advokat i bivši tužilac Nikola Stanojević.
On dodaje da je takvo stanje u suprotnosti sa proklamovanom borbom protiv divlje gradnje i sa štetom koju ona nanosi, a deo „objašnjenja“ za to je u činjenici da se prijave podnose osnovnim tužilaštvima za investitore koji rade na lokalu, pa je velika verovatnoća da procesuiranje sprečavaju lične veze.
To otvara i pitanje ko su investitori koji se odlučuju na započnu čak i višespratnice iako im zakon preti rušenjem. Prema tvrdnjama analitičara, Srbija je već godinama pogodna destinacija za pranje novca. Do pre nekoliko godina to je rađeno kroz privatizaciju, a kako je ta mogućnost iscrpljena, počela je da raste divlja gradnja.
– Prema mojim saznanjima iz neformalnih izvora, novac koji se ulaže u gradnju, posebno u velikim gradskim centrima, potiče iz nelegalnih poslova sa različitih krajeva sveta. Uglavnom se ovde plasira preko Crne Gore, ali državljani te zemlje retko se javljaju kao formalni investitori, obično se u toj ulozi nađu neke poznate ličnosti, sportisti na primer. Kada se zgrada završi, obično se sa unapred dogovorenim kupcima odredi vrlo visoka zvanična cena stana i tako dobijeni novac stvarni investitori mogu da uvedu u legalne tokove – kaže Saša Torlaković, predsednik Sindikata radnika građevinarstva i industrije građevinskog materijala u Samostalnom sindikatu Srbije.
Dodaje da je to osnovni razlog naglog skoka cena na domaćem tržištu nekretnina, ali kaže i da je to često izvor rada na crno u toj grani jer fiktivne investitore ne interesuju ni dozvole ni zakonitost rada.
Kaća Lazarević iz istoimene agencije za nekretnine, objašnjava da je osnovni problem to što država još nije od građevinskih firmi zatražila licenciranje pa svako može da gradi ako sa 1.000 dinara registruje firmu, jer mu niko ne traži spisak stručnjaka neophodnih za takav posao.
– Stanovi u zgradama sagrađenim bez dozvole ne nalaze se na zvaničnom tržištu, uglavnom se prodaju na crno ili preko oglasa uz naznaku „bez posrednika“. Za kupce bi to morao da bude signal kako nešto nije u redu, ali uvek imate one koji su spremni da radi uštede rizikuju. Još uvek su prisutne i pojave da investitor izgradi znatno više kvadrata i spratova nego što je dozvolom predviđeno. On na osnovu tog papira može da dobije kredit od banke, mogu i kupci ako se odluče za kupovinu u „sivoj fazi“, ali kada dođe vreme za uknjižbu imovine, ispostavi se da to nije moguće jer zgrada ne može da dobije upotrebnu dozvolu niti da prođe tehnički prijem, što je za notare znak da kupoprodajni ugovor ne mogu da overe – kaže Lazarević i dodaje da takve prevare nisu retke.
Izvor Danas
Jedna od preporuka NALED-ove Sive knjige 11 jeste i da se ukinu registracione nalepnice za automobile, motore i traktore. Ta knjiga sadrži 100 preporuka privrede, lokalnih samouprava i organizacija civilnog društva za pojednostavljenje administrativnih procedura.
Razlog za ovu preporuku jeste to što nalepnice nemaju veliku upotrebnu vrednost, a svake godine građani i privreda imaju značajne troškove.
Nalepnica koja se na automobilima lepi u donjem desnom uglu vetrobranskog stakla jedan je od obaveznih elemenata registracije i potvrda da vozilo može učestvovati u saobraćaju.
Na njoj su ispisani registarski broj automobila, datum isteka registracije i oznaka registracionog područja, odnosno podaci koji već postoje na registarskoj tablici, saobraćajnoj dozvoli i u evidenciji MUP-a.
Potpredsednik NALED-ovog Saveta za e-upravu Aleksandar Blagojević objašnjava da se za izdavanje nalepnice za automobile plaćaju dve takse u ukupnom iznosu od 440 dinara. „S obzirom na to da se u Srbiji svake godine registruje najmanje 1,8 milion motornih vozila, dolazi se do računice da građani i privreda godišnje izdvoje gotovo 800 miliona dinara za nešto što nema veliku upotrebnu vrednost osim da saobraćajac vizuelno proveri da li je automobil registrovan ili kao podsetnik vlasniku o datumu isteka registracije“, kaže Blagojević.
Izmenama Zakona o bezbednosti saobraćaja na putevima i Pravilnika o registraciji smanjili bi se nepotrebni administrativni troškovi, a samim tim i cena registracije i vreme sprovođenja procedure, što bi sve donelo značajne uštede, navodi on.
Umesto nalepnica, smatra Blagojević, dobro rešenje za informisanje vozača o približavanju roka za obnovu registracije bilo bi da ih sistem e-Uprave informiše mesec dana unapred putem imejla ili SMS poruke i preko svog portala.
„To bi i za državne organe imalo praktičnu korist, s obzirom na to da bi raspolagali ažurnim kontaktima građana – imejl-adresa i broj mobilnog telefona – a zadatak vlasnika motornih vozila bio bi da unesu kontakte na portalu ukoliko žele da dobiju obaveštenje“, smatra Blagojević.
Inače, praksa s registracionim nalepnicama u svetu je veoma raznovrsna. U nekim zemljama nalepnice nikad nisu uvedene, a ima država u kojima je obavezno da se one zalepe na vetrobransko staklo ili registarsku tablicu automobila. Ima i zemalja u kojima su registracione nalepnice bile obavezne, ali su potom povučene iz upotrebe, a to je slučaj u Holandiji i Velikoj Britaniji, tako da se u tim država provera registracije, odnosno plaćanja poreza, sada obavlja elektronski, ukazao je Blagojević, ističući da u većini zemalja u regionu registracione nalepnice ne postoje.
Izvor: NALED, eKapija
Mladi u Srbiji postaju sve zabrinutiji pitajući se da li će penzioni sistem, u koji sada ulažu, u budućnosti uopšte postojati i na kakve će mere biti prinuđeni narednih decenija kako bi imali penzije kada za to dođe vreme. Dok stručnjaci tvrde da postoje načini za očuvanje penzionog fonda, sadašnja generacija radnika razmišlja da li podnosi preveliku žrtvu trudeći se da „preživi“ često radeći po dva posla, vikendom i noću, uz skromnu zaradu, a sve to znajući da se granica za odlazak u penziju stalno povećava.
Penzioni sistem funkcioniše tako da se od zarada onih koji su trenutno zaposleni isplaćuju penzije. Da bi tako nešto opstajalo, potrebno je da „na jednog penzionera postoji 3,5 radnika“. U Srbiji je taj odnos već sada jedan prema jedan, dok statistika na tom polju ne deluje ohrabrujuće ni za naredne decenije, što zbog sve većeg odlaska mladih iz zemlje, što zbog povećanja broja penzionera.
Ekonomisti ipak tvrde da postoje određene standardne mere za opstanak penzionog fonda, poput povećanja starosne granice za odlazak u penziju i „uvoženja“ radne snage, ali radnike brine da li su upravo oni generacija koja podnosi najveći teret, razmišljajući da li će im se sadašnji rad i trud uopšte kroz penzije isplatiti, a za brigu imaju brojne razloge.
„Prilično je tačno da za aktuelnu generaciju radnika postoji određen stepen neizvesnosti kada je reč o penzijama koje bi trebalo da primaju u budućnosti. Situacija je povezana sa parametrima koji utiču na ukupan položaj onih koji sada rade i zavisi od toga koliko doprinosa uplaćuju i kolika će prava ostvarivati u budućnosti. A kolika će prava ostvarivati zavisiće od toga koliko će zaposlenih biti u budućnosti, kolike će tada biti plate i kolika će biti stopa doprinosa“, objašnjava u razgovoru za „Blic Biznis“ Saša Ranđelović, profesor Ekonomskog fakulteta u Beogradu.
On smatra da u doglednoj budućnosti neće biti povećavana starosna granica za penzionisanje, ali, prema njegovim rečima, podaci pokazuju da će prosečna očekivana dužina života do 2050. porasti za 4 godine, što znači da će u tom vremenskom horizontu verovatno nastati potreba za dalje podizanje granice.
„Sa granicom od 65 godina za muškarce, i povećavanjem granice na isti nivo za žene do 2032. godine, Srbija je već vrlo uporediva sa penzijskom politikom drugih evropskih zemalja. Ne može se više govoriti da je starosna granica u Srbiji niska, ali da će u nekoj daljoj budućnosti, kroz 20-ak i više godina, biti otvoreno i to pitanje, čini mi se prilično izvesnim“, ocenjuje Ranđelović.
Srbija do 2050. može ostati bez petine radne snage
Prema istraživanju Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) Srbija će do 2050. godine izgubiti petinu radne snage, što zbog starenja stanovništva, što zbog velikog broja odlaska mladih ljudi iz zemlje. U istom istraživanju se vidi da Srbija nije među najpogođenijim državama, ali posledice neće biti nimalo beznačajne. Procenjuje se da će ukupan broj ljudi koji su radno sposobni opasti za 20 odsto, odnosno oko 900.000 ljudi.
„Stanje u penzijskom fondu će zavisiti od toga koliko je legalno zaposlenih, kolike su njihove plate i koliko doprinosa uplaćuju. Svejedno je da li su to domaći ili radnici koji se doseljavaju iz inostranstva. S obzirom na to da ćemo imati negativne demografske trendove u narednom periodu, te da ćemo imati i negativne migracijske trendove, odnosno sve veći odliv radno aktivnog stanovništva iz zemlje, vrlo je moguće da se u narednom periodu otvore kanali priliva radne snage iz nekih drugih, manje razvijenih zemalja, koji bi popunjavali nedostajuća mesta na tržištu rada“, ističe Saša Ranđelović.
Kako ekonomisti objašnjavaju, pošto privredni rast zavisi od raspoloživosti radne snage, fizičkog kapitala i od produktivnosti, negativna demografska kretanja imaće negativan uticaj ne samo na raspoloživost radne snage, već i na produktivnost. Prema MMF-u, zemlje našeg regiona suočavaju se sa demografskim izazovima na nižem stepenu razvoja od bogatih zapadnih ekonomija, pa im preti opasnost da ostare pre nego što se obogate.
Ekonomista Goran Nikolić iz Instituta za evropske studije ranije je za „Blic Biznis“ objasnio da da treba pratiti razvoj situacije u okolnim zemljama i na osnovu toga zaključiti šta će se dešavati kod nas, jer „nas sve isto čeka“. On ipak tvrdi da sve dok postoji velika stopa nezaposlenosti, ne treba razmišljati o potpunoj nestabilnosti penzionog sistema. Kada dođe do toga da nema više nezaposlenosti onda je to loše – „ovako još uvek ima prostora za normalno funkcionisanje“.
„Neminovno je da će se dugoročno odnos penzija i plata smanjivati. Ono što bi trebalo očekivati, mada se ne vidi još uvek ni u razvijenijim okolnim zemljama, je dolazak nove radne snage, značajnija emigracija, posebno iz Afrike“, kazao je Nikolić.
Dok prema nekim procenama svake godine iz zemlje ode oko 30.000 mladih ljudi, poslodavci se i u regionu i kod nas žale da je sve teže pronaći radnike.
Visoki iznosi doprinosa
Uprkos najavama o smanjenju poreza i doprinosa, poslodavci se žale i da su opterećeni visokim parafiskalnim nametima. Zbog toga, kako tvrde ne mogu da povećaju plate, što dobre radnike udaljava od njih.
Mladi ljudi u Srbiji uprkos tome što rade, naročito ako imaju porodicu, moraju dosta toga da se odreknu, raznih materijalnih stvari, ali često i putovanja i odmora. Minimalnu mesečnu zaradu, koja trenutno iznosi iznosi oko 27.000 dinara, u Srbiji prima 350.000 radnika. Prosečna plata je recimo za maj iznosila 55.380, a prosečna cena minimalne potrošačke korpe u Srbiji za tročlanu porodicu iznosi, prema statističkim podacima, nešto više od 36.000 dinara. Uz sve troškove i račune koje treba platiti, zaposlenima, čak i uz dva posla, ne ostaje mnogo da potroše „na sebe“.
Najduže i najviše rade
U poslednjih osam godina broj ljudi koji rade dva posla se u Srbiji povećao za 80 odsto, što je našu državu postavilo na gotovo sam vrh liste koja pokazuje trend rasta radnika koji imaju dodatni posao. Danas u našoj zemlji dva posla radi 195.000 ljudi, pokazali su podaci Evropskog statističkog zavoda.
To ne bi trebalo da brine ako ljudi dodatni posao rade „iz ljubavi“, međutim, ekonomisti objašnjavaju da većina građana ima manje prihoda od onoga koliko im treba da bi mogli da pokriju životne potrebe. Takođe, mnogo ljudi je zaduženo u bankama – kreditima su kupovali stanove ili automobile, te im jedna plata nikako ne može biti dovoljna da pokriju i dug i osnovne troškove života.
Prema istom pokazatelju, uprkos zakonskoj odredbi da radna nedelja traje 40 radnih sati, što bi značilo pet dana po osam sati rada, mnogi zaposleni u privatnom sektoru, a i u delu javnog, rade i vikendom, ali i noću. U Srbiji je od 2010. godine došlo do povećanja udela radnika koji rade subotom, i to s 38,8 odsto na 40,5.
Prema nekim procenama, u Srbiji je netipično radno vreme, a to je rad vikendom, večernji i noćni rad, prošle godine imalo 59,5 odsto od ukupnog broja zaposlenih.
Penzije sve dalje
U našoj zemlji trenutno živi oko 1,7 miliona penzionera, a prosečna penzija je oko 26.335 dinara. U Srbiji se danas radi 3,4 godine duže nego što su građani do penzionisanja u proseku radili pre devet godina, a upravo slabost penzionog sistema, uz povećanu emigraciju, ima za posledicu da sadašnji zaposleni moraju sve duže da rade.
Muškarci se trenutno penzionišu sa 65 godina, dok nežniji pol mora da radi do 62,5 godina starosti. Granica za penzionisanje žena će u narednom periodu biti pomerana za tri do šest meseci, pa će i dame u našoj zemlji od 2032. godine u penziju ići sa 65 godina.
Kako ekonomisti smatraju, još jedno od rešenja za očuvanje penzijskog fonda je i povećanje starosne granice za odlazak u penziju. Tako je ekonomista Vladimir Grečić objasnio da se produženjem radnog veka pravi značajna promena, jer se time zapravo povećava raspoloživa radna snaga.
Izvor Blic
Bez obzira koja vrsta infrastrukture je u pitanju, osnov je isti: potrebno je dobro investirati, uz razvoj kapaciteta za eventualno buduće širenje po potrebi. Bez obzira da li je u pitanju razvoj grada ili preduzeća, infrastruktura je osnov za budućnost.
Započeli ste biznis, krenulo je ok, zarađen je određen novac, trebate više ljudi, u postojećim prostorijama više nema mesta. Našli ste novi prostor koji je na odgovarajućoj lokaciji, ima dovoljan broj kvadrata da podrži vaš planiran razvitak u narednih pet godina. Naredni korak je da razvijete infrastrukturu za svoje postojeće i buduće zaposlene. Opremili ste svako radno mesto, doveli struju, mrežu, postavili radne stanice, odabrali server na kome vam se „vrti“ celo poslovanje, implementirali na njega razne softvere u kojima zaposleni rade, na storage-u okačili svoju internet prezentaciju i konačno sve pustili u rad. Sada možete gledati i uživati kako ste dobrim planiranjem i ulaganjem razvili svoje preduzeće…
Međutim, kao i u životu, vreme čini svoje, svakodnevno korišćenje puteva, železnice, metroa i svega ostalog traži redovno održavanje, koje mora biti pravovremeno jer ako malo zakasnimo ili budemo nemarni u kasnijem periodu možemo trpeti drastične posledice. Nakon godina korišćenja radna stanica, serveri i ostala oprema, iako pravljena da dugo traje, jednog dana će iskazati određenu nefunkcionalnost i tada je ključno reagovati. Potrebna je zamena određenog dela, ili jednostavno hoćete da proširite kapacitet svoje opreme, kome se obratiti?
Nepo System, najveći servisni centar u našoj zemlji, pored servisa radnih stanica i servera, bavi se uvozom rezervnih delova. Bez obzira o kom brendu se radi – Dell, HP, Fujitsu, IBM, Lenovo – i bez obzira koji deo je potreban – hard disk, napajanje, memorija, matična ploča ili procesor, Nepo System je u mogućnosti da izvrši nabavku potrebnih delova u kratkom roku kako ničije poslovanje ne bi trpelo.