Saudijska Arabija

U sjeni pandemije korona virusa besneo je globalni naftni rat između najvećih svjetskih proizvođača nafte, Saudijske Arabije i Rusije. Ali njegova primarna meta bili su američki proizvođači nafte koji koriste tehnologiju frackinga. Rusija i Saudijska Arabija našle su kompromisno rješenje, doduše uz veliku dozu odugovlačenja, kako bi uzdrmale američke naftaše. Paradoksalno, u ovom trouglu, najmanje uticaja imali su američki naftaši, iako su oni jedini kojima je bio u pitanju – goli opstanak.

Izbijanje epidemije korona virusa u Kini početkom januara i radikalne mjere kineske vlade da se spriječi dalje širenje uključivale su i masovno zatvaranje fabrika. Jedna od posljedica je i smanjenje potražnje za naftom, što je za najveće proizvođače nafte bila jako loša vijest. Generalno, nafta je glavni izvor budžetskih prihoda u većini zemalja najvećih proizvođača nafte. Zato svaki pad cijena „crnog zlata“ na svjetskom tržištu direktno utiče i na unutrašnju socijalnu i političku stabilnost ovih država.

Stoga ključni interes država okupljenih u Organizaciji zemalja izvoznica nafte (OPEC) nije maksimalna cijena, već stabilnost cijena. Kako je epidemija korona virusa postala globalni problem, posebno u Evropi i SAD, potražnja za naftom dodatno je pala. Time je stvoren drastičan poremećaj na svjetskom tržištu, gdje je iznenada ponuda daleko nadmašivala potražnju i automatski vodila do pada cijene.

Pošteno, pa ko koga prevari

Pokušaj članica OPEC-a, predvođenih Saudijskom Arabijom da, zajedno sa Rusijom, na sastanku sazvanom 5. marta, postignu dogovor o smanjenju proizvodnje, kako bi se uspostavio balans ponude i potražnje i stabilizovala cijena nafte, neslavno je propao.

Kako to obično biva, đavo leži u detaljima, a svaki pokušaj koji uključuje grupu zemalja da dobrovoljno smanje svoje budžetske prihode odvija se po principu „pošteno, pa ko koga prevari“. Svako želi da se pad cijena zaustavi, ali istovremeno niko ne vjeruje ostalima da će i oni značajno smanjiti proizvodnju. Ovog puta Rusija je bila ta koja je odbila predložene kvote za smanjenje proizvodnje nafte. Smatrala ih je neprihvatljivim, a njeno odbijanje je označilo početak naftnog rata između Saudijske Arabije i Rusije.

U pokušaju da Rusiju „nauči pameti“, Saudijska Arabija krenula je sa neograničenim pumpanjem nafte s ciljem da preplavi ionako prezasićeno tržište. Očekivano, vrlo brzo cijena nafte strmoglavila se sa četrdesetak dolara za barel na dvadesetak dolara, dovodeći do situacije koju je OPEC pokušavao izbjeći.

Nek komšiji crkne krava

U ovom slučaju Saudijska Arabija odlučila se za za logiku „samo da komšiji crkne krava“, računajući da će kratkoročni masivni gubitak pretvoriti u dugoročnu zaradu. Ultimativni cilj bio je da se Rusija potisne sa međunarodnog naftnog tržišta i da njene kupce preuzme Saudijska Arabija. Za postizanje tog cilja izabrane su neviđeno niske cijene nafte i dodatni popusti za tradicionalne kupce ruske nafte.

Saudijske prijetnje da će globalne cijene nafte ostati na dvadesetak dolara ili čak i niže godinama, ruska strana prokomentarisala je „moguće, i što se nas tiče mi možemo izdržati desetak godina sa cijenom od dvadesetak dolara za barel“.
Naravno, u ovom slučaju obje strane su blefirale, ali lakonski ruski odgovor bio je i svojevrsno upozorenje saudijskoj strani.

Ruski budžet značajnim dijelom zavisi od naftnih prihoda, ali to nije jedini izvor prihoda. Drastičan pad prihoda od nafte svakako bi pogodio ruski budžet i ekonomiju ali ne bi automatski značio ekonomski krah. Jer, ruska ekonomija nije samo nafta i gas. Osim toga, u periodima kada je cijena nafte bila puno viša, Rusija je dio tih prihoda ostavljala u poseban fond „za crne dane“ i tu se nakupilo oko 400 milijardi dolara.

S druge strane, Saudijska Arabija u cijelosti zavisi od naftnih prihoda, što znači da bi drastičan pad automatski doveo u pitanje i socijalnu i političku stabilnost, što je poslednja stvar koju vladajuća elita želi.

Stvarna meta američki naftaši

Iako je na površini ovo izgledalo kao rusko-saudijski obračun za kontrolu nad globalnim naftnim tržištem, stvarna meta su bili američki proizvođači nafte. I to prvenstveno oni koji koriste tehnologiju frakinga. Ovaj način izvlačenja nafte poslednjih desetak godina značajno je povećao ukupnu američku proizvodnju nafte i automatski smanjio zavisnost SAD od uvozne nafte. Drugim riječima, direktna posljedica je bila manja potražnja i za saudijskom naftom.

Ali ovaj američki naftni bum imao je ozbiljnu slabost – ovakav način vađenja nafte izuzetno je skup. On naime postaje rentabilan tek kad su cijene nafte minimalno na nivou od pedesetak dolara za barel. Dodatan problem je što su se fraking kompanije debelo zadužile kod banaka da bi mogle početi sa vađenjem nafte i dugoročniji pad cijena nafte automatski bi značio i njihov bankrot.

Iz saudijske perspektive, ovo je i više nego privlačna opcija. Pogotovu ako bi se jednim udarcem riješili dvije muhe: potisnuli Ruse i eliminisali novu generaciju američkih naftaša. Iz ruskog ugla, šansa da se zada ozbiljan poslovni udarac opstanku naftnih fraking kompanija u SAD, spada u kategoriju spajanja ugodnog sa korisnim.

Izravnavanje računa

Ekonomsko slamanje, ili barem značajno slabljenje jednog od značajnijih američkih energetskih sektora, ima višestruku vrijednost, ne samo ekonomsku već i političku. Ovo je dakle bila dobra prilika za izravnavanje računa.

Gasovod „Sjeverni tok 2“, koji bi direktno povezao Rusiju i Njemačku ispod Sjevernog mora, zaobilazeći Ukrajinu, i za obe države je od strateške važnosti, krajem prošle godine našao se na udaru nove runde američkih sankcija. Iako je praktično do završetka čitavog projekta ostalo nekoliko sedmica, američka prijetnja brutalnim sankcijama svakoj firmi direktno ili indirektno uključenoj u ovaj projekat, dovela je do toga da su uključene švajcarske i njemačke firme jednostavno odustale.

To što su SAD i Njemačka, barem na papiru, strateški saveznici i stubovi temeljci NATO pakta, nije zaštitilo ni Njemačku, niti njemačke firme. Njemačka je jednostavno bila prinuđena da ovo ćutke proguta, ali Rusija ima više manevarskog prostora kao i više mogućnosti da uzvrati. Ovaj gasovod će biti završen, prije ili kasnije, i pored američke prijetnje svakoj kompaniji koja prihvati ovaj posao. Ali činjenica da je njegov završetak odložen barem za 6 do 12 mjeseci, istovremeno znači da Rusija gubi očekivani prihod.

Gde skladištiti svu tu naftu?

Prilika da se barem djelimično poravnaju računi sa SAD ukazala se u trenutku kada je na globalnom nivou, uključujući tu i SAD, ekonomija postala izuzetno ranjiva. Odnosno, nakon uvođenja masovnih karantina. S obzirom na izuzetnu zaduženost naftnih kompanija koje se bave vađenjem nafte metodom frackinga, ekstremno niske cijene ne samo da prijete da ih odvedu u bankrot, već i da u sledećem koraku gurnu u ambis i banke kreditore čija potraživanja postaju nenaplativa.

Za američke fraking naftne kompanije situacija je postala kritična, pa su predstavnici ovih kompanija tražili od američke vlade da i njih, kao žrtve korona virusa, spašava ubrizgavanjem svježih milijardi dolara pomoći.

Globalna ekonomija je praktično stala, a istovremeno tržište je bilo preplavljeno jeftinom naftom za koju nema kupaca. Američka vlada je u prvoj fazi pokušala ovo da prikaže kao pozitivan razvoj. Objavila je kako je ovo sjajna prilika da se za male pare napune strateške rezerve. S druge strane, američki naftaši nisu videli ništa dobro u ovim rekordno niskim cijenama.

Još veći problem postalo je skladištenje velikih količina nafte koja se svakodnevno pumpa. Rezervoari u rafinerijama odavno su se napunili. Počeo je da raste i broj tankera koji se koriste kao skladište. Napunjeni naftom stoje usidreni u lukama, čekajući da se cijena nafte stabilizuje i vrati na neki normalan nivo. Bilo je samo pitanje vremena šta će se desiti kada se i preostali tankeri i rezervoari napune, a cijena ostane niska.

Vidimo se u sledećem naftnom ratu

U međuvremenu, kao što je bilo i očekivano, Rusija i Saudijska Arabija su našle kompromisno rješenje. Ali za američke kompanije – odveć kasno. Paradoksalno, u ovom trouglu, najmanje uticaja imali su američki naftaši, iako su oni jedini kojima je u pitanju bio goli opstanak.

Sada se svi pitaju kada će globalna ekonomija početi da se oporavlja. Jer, jedan od faktora koji će uticati na stabilizaciju naftnog tržišta je upravo taj oporavak. Za sada niko sa sigurnošću ne može predvidjeti kada će se to desiti, za nekoliko sedmica ili nekoliko mjeseci. No, tek tada će se moći vidjeti ko je iz najnovijeg naftnog rata izašao kao relativni pobjednik a ko kao gubitni. Ali i taj rezultat biće samo privremen do sledeće runde naftnog rata.

Borba za uticaj i tržišni udio na globalnom naftnom tržištu je konstantna, dok mješavina ekonomskih, političkih i geopolitičkih interesa i ciljeva ovaj segment globalne ekonomije čini nepredvidljivim. Nafta je još uvijek moćno oružje, čak i u situaciji kada je ima previše na tržištu i kada je cijena rekordno niska.

Dražen Simić

broj 172, april 2020

Foto: Pieter01, Pixabay