supermarketi

Zelene pijace koje su mnogi u razvijenim zemljama već otpisali kao anahronizam bez budućnosti i šanse za opstanak u tržišnom nadmetanju sa sveprisutnim trgovačkim lancima i mega samoposlugama, ipak opstaju. Na žalost, svježe voće i povrće postaje luksuz dostupan samo onima sa dubljim džepovima. Ceger organski proizvedenog voća i povrća postaje statusni simbol podjednako kao i najnoviji model mobitela i jasna poruka: „Ima se, može se“.

Pijace su ponovo u trendu na razvijenim tržištima. Zelene pijace na kojima seljaci prodaju viškove iz svoje bašte nestale su još prije nekoliko decenija. Tezge su onda preuzeli mali trgovci koji preprodaju voće i povrće, nabavljeno od trgovaca na veliko, da bi u zadnjoj fazi evolucije samoposluge preuzele i ulogu pijace. Najezda velikih trgovačkih lanaca koji zahvaljujući nabavkama na veliko mogu ići sa nižom cijenom kojoj mali trgovci ne mogu konkurisati, kombinovana sa promjenama životnog stila, tradicionalne pijace je dovela na rub opstanka.

Pijace su još uvijek tu, voće i povrće je svježije i boljeg kvaliteta nego u supermarketima, ali za većinu kupaca samoposluga je jedino rješenje. Ne samo zbog cijena koje su niže, nego što vremena za odlazak na pijacu jednostavno nema, pošto radni dan praktično traje od jutra do mraka. U kupovinu se ide naveče, nakon završetka radnog vremena, kada su pijace odavno zatvorene a luksuz prijepodnevne kupovine na pijaci dostupan je samo penzionerima, nezaposlenim i domaćicama.

Problem je što oni koji imaju vremena nemaju para, a oni koji imaju para nemaju vremena tokom dana ići na pijacu i tu se ništa ne može promijeniti. Ipak, pijace odolijevaju prilagođavajući se novom načinu života. Poslednjih godina bilježi se čak i rast prometa kao i povećanje broja zelenih pijaca, koje uglavnom rade samo tokom vikenda, kada potencijalni kupci jedino imaju vremena tokom dana.

Drugačiji ritam i drugačije mušterije

Na bogatom Zapadu, zelene pijace izborile su se za svoje mjesto pod suncem, iako su na tržištu pobjedu odnijele mega samoposluge i tržni centri koji praktično rade non-stop. Današnje zelene pijace opstaju sa drugačijim ritmom i drugačijim mušterijama. Domaćice i penzionere zamjenjuju mahom mlađi kupci sa dubljim džepovima i željom da priušte sebi organske i ekološki prihvatljivije voće, povrće, mlijeko, meso, ne žaleći da taj luksuz dodatno plate.

U SAD, najvećem svjetskom tržištu i kolijevci trgovačkih lanaca broj registrovanih zelenih pijaca povećao se sa 2.000, koliko ih je bilo 1994. godine na više od 8.600 pijaca. Većina njih radi sezonski, to znači od proljeća pa do početka jeseni, često samo vikendima, a samo 15 posto od njih radi tokom čitave godine. Ono što je specifično za ove nove pijace je da se uglavnom orijentišu na lokalne farmere, pa oko polovine prodavaca dolazi sa farmi koje se nalaze u krugu od dvadesetak kilometara, što je dobitak i za kupce i za prodavce. Kupci tako znaju da je ono što im se nudi svježe, a prodavci štede i na vremenu i na troškovima prevoza.

Za farmere je prodaja na zelenim pijacama takođe puno profitabilnija nego prodaja velikim trgovačkim lancima. U prosjeku, od maloprodajne cijene poljoprivrednih proizvoda u supermarketima u SAD proizvođač dobija oko 17 posto, dok na zelenoj pijaci njemu u prosjeku ostaje oko 90 posto, što je značajna razlika.

Prodaja na pijacama, naravno, realna je opcija samo za male proizvođače, dok velike industrijske farme s godišnjom proizvodnjom voća ili povrća koja se mjeri stotinama tona, teško da mogu očekivati da će to prodati tokom vikenda na lokalnoj pijaci na kilo. Njihovi kupci nisu ekološki osviješteni pojedinci, već veliki trgovački lanci čija klijentela nije tako izbirljiva i ne razbija glavu razmišljajući da li je mlijeko koje kupuju obogaćeno antibioticima, ili da li su jabuke impregnirane pesticidima ili ne.

Hemijski balzamovano

Mega farmama se ne isplati odreći se svih blagodeti koje pruža moderna hemija i genetika da bi se natezali sa organskom proizvodnjom, pa su tu svoje mjesto našli mali proizvođači i kupci njihovih proizvoda. Za sve ostale tu je ponuda „svježeg voća i povrća“ u velikim trgovačkim lancima, dostupna i danju i noću čak i sa kućnom dostavom.

U SAD, prosječno vrijeme „od njive do trpeze“ kada se radi o voću i povrću je oko dvije sedmice i ovi proizvodi dok stignu na police pređu oko 2.000 kilometara. Očigledno u slučaju samoposluga termin „svježe voće i povrće“ je relativan i jasno je da bez obilatog hemijskog balzamovanja to voće i povrće bi istrulilo znatno prije dolaska na police. Ali u praksi kupac nema previše izbora, pogotovu ako mu je cijena ključni kriterij. Možda nije zdravo, ali je jeftino.

Na Mediteranu, od Portugala, Španije, pa do Grčke, pijace su još uvijek u prednosti nad trgovačkim lancima, mahom njemačkim i francuskim, kada se radi o svježoj ribi, mlijeku i sirevima, barem kada je riječ o šarolikosti ponude i svježini ponuđenih proizvoda, mada to pretjerano ne zabrinjava vlasnike trgovačkih lanaca niti se osjećaju ugroženima.

Svježe povrće postalo luksuz

Zelene pijace će preživjeti, ne kao ozbiljna konkurencija trgovačkim lancima, jer ta je bitka davno izgubljena, već kao dio alternativnog tržišta gdje se nude prehrambeni proizvodi proizvedeni bez pretjerane upotrebe pesticida, genetski modifikovanih biljki, a uskoro i životinja, namijenjeni ekološki osvještenim kupcima koji u zdravu ishranu vjeruju bilo iz ubjeđenja, bilo zbog toga što je to u trendu.

Problem je što sama ekološka svijest i želja da se izbjegne svakodnevno trovanje pesticidima i ostalim vještačkim supstancama, koje su postale neizbježan sastojak industrijski proizvedene hrane, nije dovoljna da bi se kupovalo na zelenim pijacama. Potrebno je imati i natprosječna primanja, gdje se ne postavlja pitanje razlike u cijeni između zdrave hrane i onoga što se nudi u svakoj samoposluzi. Realnost je da u modernim zapadnim društvima sa rastućom ekonomskom nejednakošću za većinu potrošača voće i povrće, čak i ono u samoposlugama postaje luksuz, pa hamburgeri i hrana koju treba samo podgrijati u mikrovalnoj postaju osnova ishrane.

Ako cijena i nije presudan faktor, nedostatak vremena za kuvanje kod kuće ima isti rezultat. Generacije koje odrastaju na takvom načinu ishrane ne osjećaju da nešto gube eliminišući svježe voće i povrće iz jelovnika, a kuhanje se tretira kao misteriozna vještina u rangu sa alhemijom.

Dugoročno, cijena takvog načina života i ishrane plaća se zdravstvenim problemima, ali u borbi za preživljavanje dan za danom niko se ne zamara previše razmišljanjima o dalekoj budućnosti. U međuvremenu, ceger organski proizvedenog voća i povrća postaje statusni simbol podjednako kao i najnoviji model mobitela i jasna poruka: „Ima se, može se“.

Dražen Simić

Broj 170, februar 2020.