Home Posle 5 Konferencija o brendingu: Profilisanje

Konferencija o brendingu: Profilisanje

by bifadmin

Prosečan srpski potrošač ne prima platu ali ima prihode, voli markirano ali i dalje pre kupuje u bakalnicama nego u mega marketima, skoro svaki peti je penzioner i nema bebu u domaćinstvu… Da li ste se ikada zapitali kome se kampanje obraćaju?

Na nedavno završenoj konferenciji o brendingu slušali smo četiri panela na datu temu. Cilj inicijatora ovog događaja, marketing konsultanta Dejana Šapića bio je prikaz uspešniih brendova u regionu ali i predstavljanje životnih navika potrošača. O brendiranju smo već pisali, koliko mi, toliko i drugi autori, pa i sam Dejan Šapić je izdao ovih dana nastavak knjige „Volim brend, živim za brend“. Iz ovog razloga dozvolićemo sebi otklon od same konfrencije i osvrnuti se na nekoliko govornika koji su nam predočili potpuno novu sliku srpskog potrošača.

Mi se ne bojimo, učimo da brojimo

Svi volimo da baratamo brojkama i povremeno izvrnemo njihov smisao, a to je čini se posebna strast državnih insitucija i naučnih radnika. U tome ne zaostaju marketing anketari, te često nismo svesni koliko su njihovi podaci zaista realni. Takođe, svi znamo priču o našem malom tržištu, lošem stadnardu te i samoj nemogućnosti za proboj određenih proizvoda ili reklama. Ali, ova ista priča se može sagledati iz drugog ugla, što nam je prezentovao direktor Stratedžik Marketinga, Srđan Bogosavljević. U uvodnom delu svog predavanja naterao nas je da se zamislimo u kojoj mi to Srbiji živimo. Šta kažete kada vas pitaju koliko vaša prestonica ima stanovnika? Oko 2 miliona, zar ne? Pa, dobro, to znači da Beograd nije tako mali grad. Ali kada izuzmete sve one opštine koje se ni same sebe ne svrstavaju pod Bg a do njih se putuje međugradskim linijama (npr Lastom, a ne GSP-om), dobićete brojku od 1.2 do 1.3 miliona Beograđana. Kada pratimo statistiku uvek se nekako pojavljuje brojka od 10 miliona stanovnika Srbije. Realno, broj naših državljana je manji od 8 miliona, od čega 5.5 miliona čine odrasli ljudi. Dakle, to su birači, tj potrošači. Gospodin Bogosavljević je ovim podacima zapravo pokušao da nas navede da se zapitamo ko su konzumenti proizvoda i koliko ih je. U Srbiji vlada bela kuga, pa čak i za tri svetle tačke sa pozitivnim priraštajem postoji objašnjenje – izbegla lica koja nisu dobila status državljana ali njihovi potomci jesu. Dakle, slika je prilično uznemirujuća, manje dece, više penzionera. Od ukupnog broja odraslih 1.2 miliona čine ljudi koji imaju više od 65 godina. Zamislite njihove potrošačke navike, pa i prihode. Koliki je BDP po glavi stanovnika? Pa to bi možda bolje znali kada ne bi delili ukupan sa 10 miliona, već sa onoliko koliko nas ima (mimo raznih lažnih država i sl). Druge specifičnosti Srbije takođe utiču na obrazovanje profila klasičnog potrošača sa ovog prostora. Duhovit, ali istinit, opis je sledeći: to su stariji ljudi koji retko u domaćinstvu imaju bebu, nemaju platu ali imaju prihode, pare čuvaju u devizama više nego u dinarima, obožavaju brendiranu robu (te navodi primer kako je se za vreme bombardovanja najviše uvozio Arijel i Laki Strajk, dakle, u to vreme kad smo kukali da smo u ratu i nemamo šta da jedemo), slabo su obrazovani, itd. Osim toga, Srbi i dalje ne vole kupovinu u velikim „mega marketima“ već u obližnjim bakalnicama, iako imaju računare ređe provode vreme na netu, a domaće brendove vole više od stranih (osim kada je u pitanju kozmetika, ali nemožemo ih kriviti, ko još želi da pere kosu šamponom od koprive?).

profilisanje

’Leba i igara

Osim pomenutog izlaganja Darko Broćić iz AGB Nielsen Media Research pokušao je da nam prikaže prosečnog srpskog konzumenta tv sadržaja. Baveći se ispitivanjem tv tržišta, korišćenjem piplmetra i analizom najgledanijih emisija, oni su došli do zaključka da Srbi veći deo slobodnog vremena provode ispred televizora, odnosno da je prošle godine ovaj aparat u našim domaćinstivma bio uključen 289 minuta dnevno. Najgledanije su zabavne emisije, pre svega domaće serije (za razliku od nekoliko godina unazad kada su na tronu bile latino-američke), sportske i muzičke emisije, pa tek za njima informativne i političke. Uprkos pauperizaciji tv programa, koja je vidljiva u poslednjih nekoliko godina u kojima se veći deo publike okrenuo serijama o životu na selu i sl, kada izvučemo prosek (a prosek nije toliko relan prikaz stvarnosti) u poslednjih 5 godina najgledaniji je bio prenos sahrane Zorana Đinđića, dakle, našem narodu treba veselje ili tuđa nesreća.

Marija Dukić

broj 49, novembar 2008.

Pročitajte i ovo...