Italija neće!

by bifadmin

Bili su izbori (13. i 14. aprila) u Italiji i na njima je ubedljivo poražena levica. To ne znači da je desnica pobedila, nego da je levica uništila samu sebe. Pritom je postalo jasno da dve partije koje su se plasirale daleko na vrhu, jesu suprotstavljene, ali više nisu ni levica, ni desnica. Ono što je bila uporna levica (4 komunističke partije, socijalisti, levi hrišćani i zeleni) više objektivno ne postoje. Italija je danas jedina zemlja u Evropskoj uniji koji nema predstavnike decidirane levice u parlamentu.

Levi ekstremisti genetski opredeljeni da ruše vlast, srušili su vladu u kojoj su imali ministarska mesta. Nije problem što su ministri predvodili demonstracije protiv Prodijeve vlade u kojoj su sedeli, već činjenica da su sprečili sve pokušaje, pa čak i da se u zakon pretvori dogovor sindikata, poslodavaca i države o ugovornom godišnjem povećanju plata uz dodatno povećanje na osnovu povećane produktivnosti. Prvo su zahtevali referendum među radnicima i kada je 5 milion njih glasalo “za”, levičarski ministri u vladi opstruirali su da se taj sporazum pretvori u zakon. Nisu dali da se produktivnost veže za plate ni na koji način. Odgovor je radnika da su se okrenuli u desno i glasali dobrim delom za najradikalniju partiju Lega Nord, koja je obećala čišćenje zemlje od stranih radnika, protekcionističku zaštitu od strane konkurencije (globalizacije) i rasizam. Vođa te partije Umberto Bosi, pretio je da će podići sever da oružjem osvoji Rim, a njegov senator da je “bolje imati pacove u predgrađima nego cigane – pacove je lakše potamaniti i pokopati!”

Pobednika, Silvija Berluskonija, politički možete svrstati gde god hoćete. On obećava sve i već istog dana demantuje to što je obećao. U prvom mandatu 1994. godine bio je ljuti neoliberal. U ovom trećem više liči na socijademokratu. Njegov program je u velikoj meri sličan programu novoosnovane Demokratske partije, koja je rešena da reformiše i modernizuje zemlju, s tim što njenom vođi Valteru Veltroniju, koga je Džordž Kluni nazvao s pravom “Italijanski Obama”, veruju to što obećava, a Berluskoniju ništa. Tu i jeste suština izbornog preokreta. Veltroni je obećao da će uništiti političku kastu – smanjiti broja poslanika, jedan parlamentarni dom, plate poslanika (i u evropskom parlamentu), koje su najviše u Evropi (12 do 14 hiljada evra) dovesti na evropski prosek; razbiti nepotizam i klijentelizam u zdravstvu, obrazovanju, kulturi… uvesti državno rangiranje ustanova i pojedinaca za čiju stručnost i kvalitet garantuje država. Konačno, ono što se čak ni crkva – osim časnih sveštenika koje je mafija poubujala ili sada žive pod policijskom zaštitom, nije usudila da odlučno napadne – mafija. Na Siciliji je Veltroni rekao glasno i nedvosmisleno: “Ja ne želim ni jedan glas od mafije. Ja želim da mafiju uništim, jer je ona najveća prepreka Italiji da postane moderna zemlja”.

Siciliji je Berluskoni poručio da se on “oduvek borio protiv mafije” a zatim potvrdio izjavu svog najbližeg saradnika, senatora Del Utrija, onoga što je pre 15 godina izjavio “da nismo ušli u politiku, Berluskoni i ja bi danas ležali u zatvoru kao mafijaši”. U jeku izborne bitke 9. aprila Del Utri je rekao da je za njega, Vitorio Mangano, suđen za mafijašku delatnost i četiri dokazana ubistva, a umro u zatvoru od raka pre definitivne presude – heroj. Da je taj mafijaški bos, svojedobno formalno zaposlen kao Berluskonijev šef konjušnice (!) heroj, potvrdio je i Berluskoni. Rezultat duela je Berluskonijeva pobeda na Siciliji sa 54,7 i Veltronijevih 25,5 odsto glasova. Valja to razumeti, mafija obrće 90 milijardi evra godišnje i daje skoro trećinu zaposlenja na jugu Italije.

Birajući između modernog društva i duboko usađenih i parcelisanih interesa, odnosno stanja koje traje decenijama, većina je pokazala da nije sklona reformama i da će se zadovoljiti Berluskonijem, koji tvrdi da je u prethodnom mandatu “sproveo 34 reforme” od kojih malo ko ume da nabroji makar samo jednu. Ako Italija, nekada zaslužno jedna od 7 najrazvijenijih zemalja, danas na začelju EU, sa platama zaposlenih za trećinu manjim od evropskog proseka, glasa na takav način, nije za čuđenje ma šta da se dogodi na izborima u Srbiji. Ostaje da se vidi hoće li Amerika imati hrabrosti i volje da se menja.

Milutin Mitrović

broj 43, maj 2008.

Pročitajte i ovo...