Home TekstoviAnalizeBiznis Postmoderna vremena (4): Fetišizam kriza

Postmoderna vremena (4): Fetišizam kriza

by bifadmin

Od kraja 2007. do početka marta ove godine bili smo svedoci serije kriza u okviru jednog ekonomskog seizmičkog niza što se spleo u opštu krizu američke ekonomije. Dakle, krize više ne idu pojedinačno, već u buketu, i uz izuzetno skraćenje vremena koje ih razdvaja.

Evo hronologije: Kriza subprajm kredita za nekretnine izbila je početkom oktobra 2007. godine i povukla za sobom nelikvidnost banaka i fondova – ugroženo je oko 1.500 milijardi dolara, a krajnji rezultat posle brda upumpanog novaca je 700 nenaplativih milijardi dolara. Već 12 januara 2008. izbija kriza kreditnih kartica bez pokrića u iznosu od 930 milijardi dolara. Kriza naplate kredita i pada prodaje automobila izbija 18. januara, finansijski obim nije objavljen, ali je čitava autoindustrija ušla u krizu. Osiguravajuće agencije otkrivaju 22. januara svoju krizu davanja garancija na nenaplative kredite od oko 340 milijardi dolara. Kao spasioci uskaču “suvereni” fondovi iz arapskih zemalja, Kine i Rusije sa ponudom da investiraju u američke gubitaše, i time postanu suvlasnici, što izaziva krizu “ekonomskog nacionalizma” – američki predsednik i guverner 26. januara obećavaju protekcionističke mere kako bi sprečili nekontrolisan upad stranaca na američko finansijsko tržište. Dva dana kasnije izbija skandal Societe Generale, oko 5 milijardi evra prokockanih u igri sa subprajm kreditima. U međuvremenu cene nafte i žitarica neprekidno rastu i svojim delovanjem produbljuju finansijske krize. Konačno 26. februara američki guverner Bernenke saopštava da su i američke banke u krizi i da će verovatno jedan broj manjih banaka morati da bankrotira. Američka statistika 2. marta saopštava da je prethodna godina završena rastom od 0,60 odsto (poslednje tromesečje 0,15 odsto) i da se usporavanje rasta prenosi i u narednu godinu.

Berzanske krize po pravilu izbijaju onda kada je neki sektor finansiranja veštački prenaduvan i kada ga valja vratiti na nivo stabilnosti. Taj proces praćen je podacima o “spaljenim” milijardama, mada sve te milijarde realno nikada nisu ni postojale, već su raznim sistemima finansijskih operacija i spekulacija fiktivno naduvavane dajući lažnu sliku burnog rasta i bogatstva. Kada bude definitivno proračunat iznos sadašnje eksplozije lažnih računa postaće jasno je li američka privreda poslednjih godina zaista bila toliko uspešnija od evropske. Marksističku teoriju o krizama kao imanentnoj karakteristici kapitalizma napadaju kao zluradu. Međutim, poslužimo li se Fridmanom i videćemo da je on još 1982. godine pisao: “Samo kriza proizvodi prave promene. Kada se kriza manifestuje, preduzete akcije zavise od ideja koje cirkulišu. To je, verujem, naša osnovna prilika: razvijati alternative postojećoj politici, održavati u životu i pod rukom (krize) sve dok politički nemoguće ne postane politički neizbežno”. Dakle, krize postaju instrument jedne politike koja se nameće svetu. Kaster Batls, vlasnik agencije za iznajmljivanje najamnika (contractors), pošto je sklopio ugovor sa američkom državom da u Iraku obezbeđuje američke intervencioniste, objašnjava preduzetništvo u okviru kriza rečenicom: “Za nas su strah i nered konkretne ponude posla”. Uzgred, ovih dana je izašla knjiga “The Three Trillion Dollar War” u kojoj nobelovac Jozef Stiglic dokazuje da rat u Iraku do sada košta Ameriku 3.000 milijardi dolara a ne 50, kako je Buš obećao. Proklamujući neoliberalističku tezu o “izgladnjavanju” države kresanjem poreza, Bušova je administracija istovremeno postala najskuplja i najtotalitarnija u američkoj istoriji, povećavši akumulirani državni dug od 5,7 za još 2 hiljade milijardi dolara i uvevši kontrolu građana kakva teško da je bila i u doba Makartija.

Shock and Awe

Vojna doktrina Shock and Awe (Šok i strah) inkorporirana je u ekonomsku teoriju transformacije sveta. Ovakav pogled naišao je na ne malo oponenata. Sociolog Zigmunt Bauman, definisao je današnje vreme kao “likvidni strah”. U istoimenoj knjizi (Liquid Fear) on piše: “Strah je jedna od malog broja stvari koje ne nedostaju u ovo naše vreme žalosno siromašno jasnoćom, garancijama i sigurnošću… Nove elite, da bi ustanovile dominaciju tržišta, porušile su sve veze koje su društvo držale ujedinjenim. U krizi su zajednice, sve slabije su naše veze sa religijom, pa čak i bračne veze… Individualizovano društvo je suprotstavljeno očuvanju socijalnih veza, koje su osnova solidarne akcije.” Navodi on Kunderinu rečenicu: “U magli smo slobodni” da bi dodao kako se u magli vidi desetak metra unapred, ali ne i raskrsnica koja je pred nama… Magla, strah i neizvesnost kriza, kao sredstvo da bi se “postiglo politički nemoguće”, inspirisali su jednog od najvećih italijanskih finansijskih menadžera i profesora finansija na slavnom Bokoni univerzitetu, Gvida Rosija, da napiše knjigu “Tržište hazarda” u kojoj se zalaže za povratak poštovanju prava. Kako on tvrdi: “Prava matrica svih kriza je sukob interesa (nelegalna preraspodela bogatstva), stoga bi trebalo zabraniti ili strogo kontrolisati sve te ‘proizvode’ koji nepouzdane banke i beskrupulozni posrednici (najčešće u korist velikih banaka i fondova) nude nespremnim štedišama kao derivate, strukturate, kolaterate i tome slično… U istoriji kapitalizma slobodna konkurencija nije garantovana slobodnim tržištem, nego antimonopolskim zakonima… Samo poštovanje prava može dati odgovor na pitanja koja globalizacija i krize finansijskog kapitalizma postavljaju.”

Kultni britanski sociolog Stjuart Hol definiše četiri aspekta današnje krize: ekonomski (proces deindustrijalizacije), politički (nema dijaloga, partije su postale kompanije), ideološki (prestanak razmišljanja o budućnosti) i kulturni (dominacija subkulture). Njegova sintagma “autoritarni populizam”, skovana za režim Margaret Tačer postala je odrednica i za niz kasnijih desničarskih vlada i političara među kojima su Buš, Berluskoni, Aznar… Kanadska publicistkinja Naomi Klajn sažima to u konstataciju: “Pad vrednosti novca, krahovi na tržištu, nastupajuća recesija, bacaju u drugi plan sve ostalo i daju liderima odrešene ruke da rade sve što žele u ime nacionalnog spasa. Krize su u određenom smislu ‘off shore’ demokratije, momenti kada su normalna pravila konsezusa suspendovana”.

Nabrajanje konkretnih primera takve politike na delu liči po malo na paranoju. U Poljskoj je jedan od najvećih izvoznika neoliberalizma u zemlje u tranziciji, Džefri Saks, koga je „Los Ageles Times“ nazvao „Indijana Džons ekonomije“, uspeo da ubedi vođe Solidarnosti da je šok terapijom moguće celu zemlju “u jednoj noći” preokrenuti od siromaštva ka bogatstvu. Gotovo čitavu deceniju se Poljska oporavljala posle toga. Svoj “proizvod” uspeo je pre toga da proda u Boliviji, a kasnije i u Rusiji. Sa Kinom nije imao sreće. Kod nas je delovao paralelno sa Freedom House, američkom fondacijom, koja je pod neokon upravom postala svetski izvoznik demokratije. Kako tvrdi italijanska TV, Freedom House je bila finansijska i logistička pozadina “Otpora” u Srbiji, koji je posle pada Miloševića raspušten. Dalji posao – divlju privatizaciju su preuzeli Saksovi ljudi u postmiloševićevskoj vlasti.

Carstvo neoliberalizma na delu je bila Latinska Amerika. Na Univerzitetu u Čikagu je nastao “Projekat Čile”, kojim su selekcionisani najtalentovaniji studenti da bi bili obučeni za nosioce neoliberalne politike u svojim zemljama, kasnije je proširen na čitavu Latinsku Ameriku. finansijski projekat su podržale multinacionalne kompanije. Ti, Chicago Boys, su zajedno sa američkim vojnim instruktorima organizovali rušenje i ubistvo Salvadora Aljendea i uvođenje vojne diktature generala Pinočea. Teško da je ikada postignuta tako tesna veza ideološke teorije i političke vlasti, sem između Suslova i Staljina, kao između Fridmana i Pinočea. Model se širio dalje na Argentinu, Brazil, Urugvaj, Indoneziju i kasnije na školovanje u SAD dolaze studenti iz zemalja tzv. socijalističkog bloka gde bivaju obučeni da u svojim zemljama organizuju vlast i ekonomiju. Koliko god bila skrajnuta, Srbija ne oskudeva u toj vrsti kadrova i ima čak dva instituta nedvosmisleno neoliberalne orijentacije.

Nijanse crne budućnosti

Početkom januara ove godine italijanska TV emitovala je dokumentarac o ubistvu 11 sindikalnih rukovodilaca u Kolumbiji tokom 2006. godine. Izuzetnost tog dokumenta nije samo u činjenici da zaposleni u fabrikama „Nestle“ i „Coca Cola“ rade od 6 ujutro do 20 sati za nadnicu od 5 dolara, nego u tome što u 21. veku plaćenici multinacionalki ubijaju sindikaliste koji pokušavaju da organizuju radnike. Odnosno, u cinizmu rukovodioca personalne službe „Nestle“ koji to ubijanje komentariše kao “deo nacionalne tradicije”! Drugi cinizam, ovoga puta iz same Italije, je suđenje bosu kalabrijske narko mafije, koji na pitanje oseća li se krivim odgovara: “Ne. Ja nikoga nisam terao da se drogira, ja sam samo zadovoljavao tražnju na tržištu”. Biće da su takva poimanja dobrim delom uticala na Žaka Atalija, prvog Sarkozijevog ekonomistu, kada je pisao knjigu “Kratka istorija budućnosti” u kojoj opisuje šta će se desiti za 50 godina ako ekonomija i politika nastave dosadašnjim putem. Taj opis neverovatno podseća na fantastični film Džona Karpentera, “Bekstvo iz Njujorka”, u kojem se glavni junak Snejk Pliskin (Kurt Rasel) bori protiv “Vojvode od Njujorka” svemoćnog, razularenog gazde koji svoju primitivnu agresivnost i bogatstvo iskazuje i tako što mu umesto farova na beskonačno dugoj limuzini svetle kristalni lusteri. Trećina građana Njujorka služi tom bosu i njegovom bogatstvu, dok druge dve trećine živi poput pacova u kanalizaciji i samo noću smognu hrabrosti da izađu na površinu.

Sve dok je bila poduprta opresivnim mehanizmima, ekonomija neoliberalizma je davala čak upečatljive rezultate, kao uostalom i režim pukovnika u Grčkoj svojevremeno. Kada je izgubila taj oslonac, krah je bio neminovan. Toliko slavljeni Čile doživeo je 1982. godine eksploziju dugova (podjednako kao i SAD u vreme Regana), porast nezaposlenosti na 30 odsto, čak 45 odsto stanovništva našlo se unutar granice siromaštva, 10 odsto najbogatijih povećalo je svoje bogatstvo za 8,3 puta i konačno prošle godine na listi Ujedinjenih nacija o nejednakosti u svetu Čile je zauzeo osmo od mogućih 123 mesta. Bivši kancelar Čilea Orlando Letelier, prvi je konstatovao da: “Liberalistička pravila diktature daju tačno ono što se i želelo – ne stvaranje harmonične ekonomije, kojoj smo se nadali, već transformaciju bogatih u još bogatije”. Ta tendencija je dominirajuća svuda. U Argentini gde je 1970. godine (dakle pre neoliberalnih promena) 10 odsto najbogatijih zarađivalo 12 puta više od proseka, posle neoliberalnih promena 2002. godine oni su zarađivali 43 puta više. Pre Reganove vladavine predsednici kompanija u Americi zarađivali su 43 prosečne plate njihovih zaposlenih, 2002. godine zarađivali su 411 puta više od proseka zaposlenih. Ipak najveća preraspodela bogatstva učinjena je u Rusiji u vreme Jelcina, čiji je ekonomski savetnik bio Džefri Saks. Grabež je stvorio takve tajkune, da su po dolasku na vlast Putina, koji nije ni slučajno za uravnilovku, morali da beže iz zemlje ili su zaglavili u zatvor. Karakteristično je da velika većina neoliberalnih političara i savetnika posle gubitka vlasti završava u zatvoru zbog finansijskih malverzacija. Hrvatski predsednik Tuđman je doveo do karikature model svojom idejom o stvaranju 200 porodica “stubova” hrvatskog kapitalizma. Svojim odanima omogućio je da se preko gotovo besplatnih kredita, uz poklanjanje imovine, domognu ogromnih bogatstava. Karakteristična je istorija njemu odanog Miroslava Kutle, šefa restorana u Saboru, koji je uz predsednikovu podršku postao vlasnik preko 100 hrvatskih velikih preduzeća. Istina, posle smrti Tuđmana dospeo je do suda, ali nikada više nije došao u situaciju da mora ponovo da živi od plate šefa restorana.

Slovenački sociolog Braco Rotar sažima: “Što se tiče njihovih ciljeva – sniženja inflacije, zapošljavanja, nadnica i profitne stope – možemo reći da je neoliberalni program privremeno slavio pobedu. Doduše, sve ove mere bile su osmišljene zato da bi se dostigao istorijski cilj, a to je novi zamah kapitalističkih privreda, obnova stabilnih stopa rasta kakve su bile pre 70. godina. Međutim, na ovom planu neuspeh je očigledan; bez ikakvog dvoumljenja… U svim zemljama OECD ponovni zamah je manje-više slab i nestalan, veoma daleko od ritmova svojstvenih talasu ekspanzije tokom 50. i 60. godina”. Berzanski guru Feliks Rohatin objašnjava i zašto: “Postojao je nekada primat slobode, korektnosti i legalnosti u stvaranju bogatstva… na kraju jedino poznato merilo postao je profit ili gubitak realizovan na kraju dana, sve ostalo palo je u zasenak”. I onda sledi tvrdnja Džona Keja, ekonomiste nesumnjive reputacije da: “preduzeća koja stvaraju stabilno bogatstvo nisu ona koje trče samo za profitom, nego ona koja žele da stvore nešto što, u njihovom domenu, znači lansiranje i pobedu u tehnološkom izazovu, na tržištu i u humanim težnjama”.

Sindrom Obama

Neoliberalizam traje i trajaće još, mada ne tako dugo, čak ne ni koliko njegov glavni rival – komunizam. Odgovor na njegove rezultate delovanja vidimo pre svega u zbivanjima u Latinskoj Americi, gde je najsistematskije širen, a doveo do pobune protiv režima po američkom šablonu i do izbornih pobeda izrazite i populističke levice u velikom broju zemalja. Ni to, dakako, nije trajan i temeljit odgovor na jednostranost ideologije koja se želi nametnuti celom svetu. Možda se pravi odgovor rađa u današnjim ekonomskim lokomotivama – Indiji ili, pak, Kini, no do tog vremena svet će i dalje gledati u Ameriku kao uzor.

Gotovo panična želja Amerikanaca da menjaju sistem dokazuje da je model istrošen i da velika većina ljudi želi da ga se oslobodi. Neoliberalnim konceptom svet je zapao u još veće i učestalije krize, ratove i političke konfrontacije i time nedvosmisleno shvatio da treba tražiti nešto novo. Oni koji su se okoristili bogaćenjem preko akcija i kredita sa promenljivom kamatnom stopom brzo su shvatili da su u preraspodeli bogatstava oni dobili fiktivni deo i spadaju u skupinu koja je određena da gubi. Kockarske pare nikada nisu poticale razvoj i stvaranje novih vrednosti. Zato Amerikanci žele promene i gledaju u kandidate demokratske partije kao u alternativu koja može da ponudi pravednije i stabilnije društvo. Istina za tu alternativu opredeljuju se tek pošto su platili cenu pohlepe: da se olako obogate, da nameću drugima svoj sistem, da bespogovorno vladaju svetom.

Priključujući se pristalicama Baraka Obame, senator Ted Kenedi je rekao: “Sa Barakom Obamom zatvorićemo vrata, jednom za svagda, ekonomiji koja je satirala siromašne i srednju klasu učinila siromašnijom i manje sigurnom. On nudi strategiju blagostanja, tako da Amerika još jednom može da osvoji primat, ali u boljem standardu i kvalitetu života svojih građana”. Nekakva je zakonitost da gotovo sve zemlje moraju proći kroz mračna razdoblja sopstvene istorije. Amerika je to bez sumnje danas, međutim, smogne li snage da preokrene taj trend, tu želju da beskrupuloznim sistemom zavlada svetom pokazaće da je ponovo sposobna da bude svetu uzor (a ne policajac) u demokratiji i humanosti – onom zbog čega je bila vodilja tokom najvećeg dela 20. veka. Za kraj ću citirati Miltona Fridmana, koji svoju knjigu “Sloboda izbora” završava rečima: “Srećom, dakako, mi smo narod još uvek slobodan, da izabere kojim će putem ići – da li da nastavi putem na kojem smo ka sve jačoj vladi, ili da se zaustavimo i promenimo pravac”. Teško da je Fridman slutio koliko je njegova misao dvosekla.

Milutin Mitrović

broj 43, maj 2008.

Pročitajte i ovo...