Home Posle 5 Biomasa kao energent u Srbiji: Velika perspektiva sićušnih peleta

Biomasa kao energent u Srbiji: Velika perspektiva sićušnih peleta

by bifadmin

Imamo sirovine, domaće proizvođače i tehnologiju, strana ulaganja i podršku međunarodnih organizacija za proizvodnju peleta i korišćenje drugih oblika biomase. Nemamo zakonsku regulativu, izgrađenu svest o ekonomskoj i ekološkoj opravdanosti korišćenja ovog vida energije i koncepciju šta je energetska budućnost Srbije.

Za biomasu kao resurs u Srbiji se može reći da je pravedno raspoređena. Ima je najviše i najdostupnija je u najnerazvijenijim krajevima naše zemlje. Tako je prošlog novembra počela da radi fabrika „Bioenergy Point“ , član „East Point“ grupe u Boljevcu sa proizvodnjom od 1.200 tona peleta mesečno, a u izgradnju peletarnice u Doljevcu, maloj opštini na pola puta između Niša i Leskovca, međunarodni koncern „Forest Enterprize“ uložio je više od devet miliona evra. „Kirka Suri“, fabrika kotlova, sa uspehom proizvodi i izvozi kotlove za biomasu. Međutim, to su tek pionirski koraci u proizvodnji i korišćenju biomase, u čemu smo decenijama daleko od prakse u razvijenim evropskim državama poput Danske, Finske, Austrije i Belgije, ali i na začelju u regionu.

Polazeći od takvog stanja američka vladina organizacija USAID je u svoj četvorogodišnji projekat za razvoj konkurentnosti u Srbiji vredan 14, 7 miliona dolara, uključila i sektor obnovljivih izvora energije. Projekat treba da podstakne korišćenja biomase za proizvodnju toplotne i električne energije, kroz organizovanje proizvođača u ovom sektoru u radnu-lobi grupu. U isto vreme, planira se sprovođenje javne kampanje kako bi se najširoj javnosti i donosiocima odluka u ministarstvima i drugim vladinim telima predstavio značaj i veliki potencijali ovog vida energije u našoj zemlji.

biomasaKao filter cigarete

Osnovna „jedinica“ u proizvodnji biomase je pelet, mali predmet veličine i oblika filtera cigarete koji se pravi mlevenjem drveta uz dodatak određenih supstanci. Prednosti ovog čvrstog goriva je što može da se koristi kao tečno, odnosno iz spremnika izlazi određena količina peleta, pa nije potrebno, da se, kao kod uglja i drva, svaka dva do tri sata ponovo loži. Osim toga, iskoristivost energije je preko 90 %, dok je kod klasičnih kotlova na ugalj i drva najviše 70%. Za grejanje na pelete nije neophodno imati klasični odžak jer nije potreban „cug“. Dim može da ide i kroz običnu cev, kroz prozor, zid ili kroz vrata. Međutim, kako objašnjava Dragan Stojanović, direktor „Bioenergy Point-a“, pelet ne može da se loži u klasičnim, već samo u specijalizovanom kotlu. Jedna tona peleta sa PDV-om košta oko 150 evra, što je ekvivalent ceni od 3,5 kubika drva.

Po Stojanovićevim rečima, firma kojom rukovodi uglavnom izvozi u druge zemlje kao što je Italija, kojima se transportni troškovi isplate zahvaljujući tamošnjim politikama subvencija za korišćenje obnovljivih izvora energije. Glavni snabdevač ove fabrike su „Timočke šume“ koje vrše sanitarnu seču drva, ili poseku onoliko drva koliko može da se obnovi. „Proizvodnja peleta ne uništava šume“, tvrdi Stojanović, „ jer šuma mora da se čisti da bi bolje rasla i uloga „Srbijašuma“ je da vodi strategijski razvoj ovog resursa. Decenijama unazad Boljevački kraj je živeo od proizvodnje ogrevnog drveta, ali otkako je Vojovodina gasifikovana, ovaj proizvod nisu imali kome da prodaju. „Bioenergy point“ koristi i otpadno drvo, ali je problem što je kod nas industrija nameštaja u lošem stanju pa nema mnogo sirovina iz ovih izvora“.

Pelet je posebno pogodan za proizvodnju toplotne energije u toplanama u centru grada, pa je „Bioenergy Point“ poklonio Beogradskim toplanama 24 tone peleta, a efekat su odmah osetili stanovnici u okolini toplane kroz poboljšanje kvaliteta vazduha.

Korist od krize

Aleksandar Denda, direktor konsultantske firme BID ocenjuje da će kriza sa snabdevanjem gasom koja se desila zimus možda podstaknuti da se više razmišlja o domaćim obnovljivim izvorima energije. „Mi smo potrošili više od 3,5 milijardi evra na prošlogodišnji uvoz nafte i gasa iz Rusije. Sa druge strane, proizvodnja peleta je potpuno orijentisana na domaće izvore i može da bude pokretač i drugih grana proizvodnje kao što je proizvodnja kotlova ili drvna industrija. Uostalom, i nobelovac Stiglic boraveći ovde nekoliko puta jasno je istakao da su obnovljivi izvori energije najveći potencijal za razvoj Srbije“. Denda iz svog profesionalnog iskustva zna da su mnoge lokalne zajednice zainteresovane za privlačenje investicija u ovaj sektor. Međutim, zbog „bankocentričnog“ finansijskog sistema, u kome banke same odlučuju da li će i kome dodeliti kredite i u kojem poslovanje zavisi od dobrog odnosa sa bankama, a u isto vreme i bez odgovarajuće podrške države, ovaj sektor još nije počeo značajnije da se razvija u Srbiji.

Slično razmišlja i Milan Zelović iz „Small Busimess Project-a“, koji zastupa međunarodnu grupu „Forest Enterprize“, investitora fabrike peleta u Doljevcu: „Distributeri fosilnih izvora energije, kao što je „Srbijagas“, iskazuju gubitke od 400 do 500 miliona evra i sada se trude da pokriju gubitak na račun krajnjih potrošača. Uz to primaju državne subvencije. Sasvim je druga situacija kod ulaganja u obnovljive izvore energije, gde imate direktne privatne investicije u energetsku infrastrukturu zemlje. Važan aspekt u ovom sektoru je naravno i ekološki, jer se pri sagorevanju peleta smanjuje emisija gasova koji izazivaju efekat staklene bašte, a tako se i približavamo normama koje su na snazi u Evropskoj uniji. Za početak, naša Vlada bi trebalo da smanji PDV sa 18 na osam posto jer nije logično da je za ugalj manji porez nego za pelete“.

Predstavnik proizvođača kotlova u radnoj grupi Siniša Janjušević, iz fabrike „Kirka – Suri“, inače proizvođača i kotlova za biomasu, naglašava ekonomsku isplativost toplotne energije proizvedene od peleta koja je od dva do šest puta jeftinija u odnosu na onu koja se dobija iz fosilnih goriva. Međutim, investicija u nabavku opreme za korišćenje biomase veća je i do pet puta u odnosu na opremu za gas, ali se ovo ulaganje, zbog niže cene i dostupnosti biomase, pogotovo u poljoprivrednim preduzećima, isplati u periodu od šest meseci do dve godine. Janjušević je, takođe, obilazio Srbiju da bi se uverio kakve su mogućnosti za plasman opreme na biomasu i kaže da postoji izvesno interesovanje, ali da je Ministarstvo finansija zabranilo opštinama da se zadužuju više od 30 odsto od ukupnog budžeta, što koči svaku ozbiljniju investiciju u korišćenje obnovljivih izvora energije.

Tračak optimizma daje predstavnica „Forest Enterprize“ Marija Vojinović koja je najavila nove investicije u Srbiji, i to baš u najmanje razvijenim opštinama gde ima i sirovina i puno slobodne radne snage. Velike, ali nedovoljno iskorišćene potencijale imali su na umu i u USAID-u kada su u svoj projekat za razvoj konkurentnosti u Srbiji uvrstili i oblast obnovljivih izvora energije. Kako kaže Aleksandar Stojkov, koji vodi ovaj sektor u projektu, naša ministarstva su ipak pokrenula procedure za usvajanje zakonodavstva kojima će se kod nas urediti razvoj ovog sektora po evropskim merilima. „Naš cilj je“, ističe Stojkov, „da u narednoj fazi formalizujemo Radnu grupu u zajedničku asocijaciju koja će iznositi određene predloge i doprineti izradi akcionog plana za biomasu. Istovremeno, pokušavamo da nađemo banku koja će odobriti kreditnu liniju za fizička lica koja žele da nabave grejne sisteme na biomasu pod povoljnim uslovima. Naša ideja je da zajedno sa pomenutom radnom grupom do sledeće grejne sezone izdejstvujemo tu kreditu liniju, ali i da uspešno sprovedemo javnu kampanju o pogodnostima korišćenja ovog vida energije“.

Dejan Zagorac
broj 53, mart 2009.

Pročitajte i ovo...