Home TekstoviB&F PlusIntervjui Đorđe Đukić: Devizna štednja u funkciji podsticanja izvoza

Đorđe Đukić: Devizna štednja u funkciji podsticanja izvoza

by bifadmin

Na dnevnom redu Nacionalnog saveta za privredni oporavak naći će se, verovatno već ove nedelje, predlog dr Đorđa Đukića, profesora Ekonomskog fakulteta i člana ovog tela, za korišćenje manjeg dela obavezne devizne rezerve po osnovu devizne štednje građana koju izdvajaju banke, a koja bi se koristila za davanje kredita pod povoljnim kamatnim stopama od 3,5 odsto preduzećima koja izvoze u zemlje OECD, BRIKS i bivše jugoslovenske republike.

Ovaj predlog je komplementaran sa već donetom Uredbom Vlade Srbije o uslovima za subvencionisanje kamata za kredite za održavanje likvidnosti i finansiranje obrtnih sredstava i izvoznih poslova u 2012. godini i sadrži još dve stavke koje se odnose na klasifikovanje ovi kredita kod NBS i kredita datih javnim preduzećima u većinskom državnom vlasništvu.

Radna verzija tog predloga već kola u privrednim i finansijskim krugovima, a njena suština je sledeća: “Operativni predlog (testiran sa drugim bankarima) je da se devizna komponenta deviznih obaveznih rezervi koja se izdvaja u devizama, faktički umanji onim bankama koje bi striktno kreditirale proizvodnju za izvoz i realizaciju, ako je priliv tih deviza u zemlju garantovan”, kaže dr Đorđe Đukić za Biznis & Finansije. “Iza izraza “garantovan” kriju se tehnike koje se svode na sledeće: postoje banke koje kreditiraju takvu kompaniju. One daju garanciju Narodnoj banci da, ukoliko preduzeće koje je banka kreditirala ne proda devize po srednjem kursu NBS kada taj devizni priliv uđe u zemlju, banka ima obavezu da taj novac nadoknadi NBS sa svog računa. U tom slučaju banka bi sa takvim klijentom dalje regulisala odnose na podlozi komercijalnog aranžmana, na način kako je ona to predvidela ugovorom, dakle po znatno višim kamatnim stopama”.

Kod kredita odbrenih za izvoz sa ovakvom podlogom, kamata bi bila vrlo stimulativna, naravno u poređenju sa kamatama koje se inače nude na domaćem tržištu i važe za kredite koji se odobravaju pod komercijalnim uslovima. To znači da bi ovi krediti imali kamatu od 3.5% na godišnjem nivou uz jednokratnu naknadu od 0,5 odsto.

“Naravno važila bi devizna klauzula. To bi bio jedan od uslova pod kojima se odobrava kredit jer je reč o deviznoj komponenti – deviznih obaveznih rezervi – koje se izdvajaju u devizama. Naizgled zvuči komplikovano  ali nije, jer postoji i komponenta iz obaveznih deviznih rezervi, koja se izdvaja u dinarima. Moj predlog za Nacionalni savet bio bi da se postupno, u narednih 12 meseci izađe iz tog režima izdvajanja obavezne rezerve u dinarima zato što je on dopunski remetilački faktor deviznog tržišta i stvara privid da je dinar jači nego što on na bazi  fundamentalnih ekonomskih faktora i jeste. Ovo bi se radilo u zavisnosti od povećanja ukupnih deviznih rezervi zemlje, sve u cilju sprečavanja drastičnog obezvređivanja dinara po osnovu takve mere”, kaže Đukić.

Prihvatanje ovog načina kreditiranja izvoznika podrazumevalo bi da guverner i centralna banka svojom odlukom mogu da limitiraju – što je stvar dodatne kvantifikacije – da se 20% ili 30% mase obaveznih deviznih rezervi izdvojenih u devizama, koristi na ovakav način. Ova mera nije diskriminatorna i ne prati da li neka banka ima više ili manje izvoznika kao svojih klijenata, već je principijelne prirode. Banke koje su više kreditno podržavale svoju klijentelu imaće, naravno, više mogućnosti da takav aranžman realizuju, a i njihovi klijenti. Na kraju, ako su njihovi klijenti nezadovoljni – oni mogu preći u neku drugu banku, pri čemu ne treba imati iluzije: samo je četiri do pet banaka u Srbiji u mogućnosti da kreditno podrži ozbiljnije projekte sa većim iznosima, kaže Đukić, koji je član uprave AIK banke.

“Ovakvo rešenje bi bilo dobro za klijenta – kamata je jako povoljna, a proverene izvoznike poput aluminijumskog sektora ili proizvodjača genetski nemodifikovane hrane, na primer, bi smo motivisali da izvoze još više. Takođe, ovom odlukom bi motivisali i unošenje deviza u zemlju, a faktički unete devize u zemlju su jedini osnov za izuzimanje iz režima obavezne devizne rezerve izdvojene u devizama, objašnjava Đukić.

Istovremeno, sa navedene dve mere, centralna banka bi obezbedila da se sistemski devizni rizik ne seli na nju, jer će, jednostavno, instrumentom obezbeđenja moći da se određenog dana kad izvoz robe dospeva na naplatu, naplati od banaka za ono što smatra problematičnim.

Koliko inflacije je poželjno?

U javnosti još od pre izbora kolaju mnogi predlozi “stavljanja deviznih rezervi u funkciju proizvodnje” ili “investicionog ciklusa” pa i ideje da bi izvesna inflacija blagotvorno delovala na povećanje proizvodnje u zemlji. Neki od inicijatora su ljudi iz partija koje su svojevremeno bile potpaljivači inflacije, a potom i hiperinflacije.

“U startu, rezolutno odbacujem bilo kakvu kvazikritiku, da bi ovakav način korišćenja dela obavezne devizne rezerve po osnovu devizne štednje značio “narušavanje monetarnog okvira”. Kao čovek koji je sedeo u organu centralne banke, znam matricu i tehnologiju donošenja odluka. Ovo sadašnje rešenje je, u ovakvim vanrednim okolnostima u kojima se nalazimo, savršeno rešenje. Savršeno je jasno, savršeno stimulativno, i, ono što bih posebno naglasio, devizna štednja građana stavljena je u funkciju izvoza, uz stoprocentno obezebeđenje centralne banke i građana – štediša da te devize neće biti potrošene. ”, kaže Đukić.“Devizne rezerve su ostavljene po strani i uopšte se ne tretiraju, već se tretira samo visoka stopa obavezne devizne rezerve – verovatno i najveća stopa u regionu”.

djukic

Pa ipak ni ovaj predlog nije imun od toga da kreira inflatorne pritiske u situaciji kada se već zna da će inflacija rasti do polovine iduće godine i da već sada ima izjava, ako su dobro prenete, “da inflacija i nije bitna”.

“Ovaj predlog bi svodio taj rizik na minimum, ali bi postojala mogućnost tog intervala prodaje robe gde je momenat naplate od inokupca pomeren za 30, 40 ili 90 dana, ali je tu taj rizik inflatornog pritiska sveden na minimum jer iza toga novca stoji proizvedena roba, i to što se dešava, dešava se u intervalu od momenta kad roba napušta granicu do momenta kad ino kupac plaća tu robu. Domaća preduzeća bi koristila taj novac za tekuću produkciju, za nabavku repromaterijala i za plate radnicima i plaćanje obaveza prema državi. Efekat koji bi došao kao pritisak na cene bi bio minoran tim pre što je jako malo preduzeća koja su sposobna da svoju robu izvezu, naplate i unesu devize”, kaže Đukić.

Đukić i sam konstatuje da je “ovo područje bilo poznato po kompromitaciji ideja od čuvenih emisija za podršku izvoza, do jednako čuvenih “kredita za podršku izvoza”, ali tvrdi da u njegovom predlogu nema mogućnosti za ovakve zloupotrebe zbog uvezivanja paketa “preduzeće, banke, centralna banka”. Ovo je svakako “nekonvencionalna mera monetarne politike, ili vanredno sredstvo za vanrednu situaciju”, kaže Đukić ali sistem sprovođenja ne dozvoljava da se “balon probuši “ tim pre što centralna banka ima mogućnost da svakodnevno kontroliše način na koje banke sprovode ovakvu meru. Banke bi bile dužene da na posebnom kontu evidentiraju ovakvu vrstu poslova.

“Suviše je teško vreme da bi se neko neodgovorno ponašao s obzirom na zatečenu situaciju u zemlji kojoj preti bankrotstvo”, kaže Đukić. “Utoliko pre što je poverenje građana u držanje devizne štednje jedva ponovo uspostavljeno, mehanizam koji predlažem znači da niko ne može izigrati komponentu štednje koja se stavlja u funkciju privrednog razvoja, ali se garantuje da se njome ne ugrožava stabilnost sistema”.

Koji kurs je dobar kurs?

Đukićev predlog implicitno podrazumeva i da politika kursa bude drugačija od prošlogodišnje i ovogodišnje, U 2011. godini dinar je apresirao iako nije bilo realne podloge za to, pa je plaćena  visoka cena za to u 2012. godini kroz depresijaciju, uprkos velikom trošenju deviznih rzervi zemlje kroz intervencije NBS Za tim što pre izbijanja svetske finansijske i ekonomske krize  nije usvojen režim slobodno fluktuirajućeg kursa u Srbiji za koji sam se zalagao sa puno profesionalnog žara, sada samo mogu da žalim “Režim deviznog kursa je šire pitanje okvira monetarne politike za 2013. koju NBS i vlada Srbije moraju da usaglase. Jedna varijanta je ciljana inflacija što bi svakako bio režim na kojem bi insistirao MMF, ali budući da pregovori verovatno tek počinju iduće godine, NBS i vlada imaju diskreciono pravo da samostalno to urede”, kaže Đukić. “Ovde postoji opšta papazjanija ideja od fiksnog do relativno fiksnog kursa, kakav sada imamo, do slobodno plivajućeg kursa na bazi ekonomskih fundamenata, što je za izvoznike i najpovoljnije rešenje. Međutim imajući u vidu da je najveći deo  kredita i građana i privreda sa deviznom klauzulom, treba naći optimalno rešenje na srednji rok jer smo se našli u klopci.”

Ovakvo kreditiranje izvoza donekle zamenjuje i jednu od funkcija najavljene Razvojne banke. “Čekanje na Razvojnu banku je gubljenje vremena. To bi zbog ograničenih sredstava bila patuljasta banka i trebalo bi joj dosta vremena da se profiliše na tržištu, a mi vremena nemamo”, kaže sagovornik Biznisa & Finansija.

Verujem da bi naše banke, kaže Đukić, imale interes da podrže moj predlog i to ne toliko komercijalni,već interes o kojem je govorio premijer Ivica Dačić, da učestvuju u podsticanju izvoza.

Ipak Đukić ne gaji iluziju da bi srpski izvoz mogao značajno da poraste. Tržišta u regionu su takođe u krizi što se odrazilo i na tako snažnu privredu kakva je nemačka pa je i ona bila prinuđena da svoju stopu rasta u drugom kvartalu 2012 sa 0.5% redukuje na 0.2%, dok je za svih 17 članica evro zone zabeležen negativni rast po stopi od 0.2%. Predviđanja ‘Moody’s’ su da će ekonomska aktivnost u 2013. biti još niža tako da je već to dovoljno otežavajuća okolnost za naše izvoznike. “Ako im mi još, uz sve to, ne omogućimo ‘carte blache’ sa aspekta unošenja deviza – mislim da bi to bilo pogubno, “ kaže Đukić.

Finese i dodatne mere

Predlog koji je u radnoj formi podrazumeva izuzimanje iz obavezne rezerve naknadno tj po pristizanju deviznog priliva. Alternativa je da se odmah smanji stopa devizne obavezne devizne rezerve do procenta koliko se ti krediti povećaju. “Prva varijanta je bolja i za centralnu banku i za banke i za izvoznike” smatra sagovornik B&F.

Posebna pažnja mora se povesti kod primene ovakve mere kod industrija kakva je namenska gde su proizvodnja i izvoz na dva različita mesta, jer u ovom slučaju oni moraju biti tretirani u paketu. U suprotnom, fabrike namenske proizvodnje bi bile ostavljene danima da čekaju svoj dinarski priliv.

“To je  superiornija ideja od onih koje sam do sada čuo u stručnim krugovima da se deo obavezne devizne rezerve izdvaja tj. da se državni papiri nađu u toj komponenti, odnosno da banke umesto devizne komponente devizne obavezne rezerve drže državne papire nominirane u evrima”, kaže sagovornik B&F. “Mislim da je to loše rešenje, dok ovo koje predlažem duva u jedra ekonomske aktivnosti koja će ove godine biti u negativnoj zoni, a sva predviđanja da će biti u plusu iduće godine su neutemeljena ako se nešto ne preduzme da se zdrava privredna aktivnost ne podstakne”.

Druga operativna mera koja je povezana sa pozicijom banaka prema privredi i centralnoj banci tiče se mehanizma subvencionisanih kredita. “On je dobro postavljen i značiće dodatnu injekciju posebno za mala i srednja preduzeća, ali bi banke bile motivisanije da u ovom poslu učestvuju da se u odluci o klasifikacije aktive, bilanske aktive vanbilansnih stavki NBS, izvrši usklađivanje sa ovom merom vlade odnosno da sva preduzeća koja se obrate za refinansiranje ne budu tretirana u lošijoj kategoriji u odnosu na onu u kojoj su bili kada je kredit zaključen, smatra Đukić. “Svako aneksiranje se tretira kao loše i svaki klijent onda ulazi u višu rizičnu kategoriju i zahteva veća rezervisanja za banku. Banka koja prati određene klijente ne treba da bude kažnjena zbog aneksiranja kredita time što će joj nivo za rezervisanje biti povećan. To praktično znači da bi, dok važi ova mera sa subvencionisanjem kredita, trebalo prilagoditi i ovu metodologiju NBS.”

Još jedna mera koja je povezana sa ovom prethodnom, bio bi drugačiji tretman dela javnog sektora. “Veliki iznos kredita je plasiran u javna preduzeća. Taj sektor je veoma heterogen od EPS-a do “Galenike” koja se zbog loše upravljačke strukture našla na ivici ambisa. Bilo bi mudro da NBS preispita odluku o klasifikaciji aktive u delu rezervisanja za plasmane date javnim preduzećima gde je država dominantni vlasnik, a koja nisu privatizovana”, kaže Đukić. Dešava da se takva preduzeća usled nametnutih okolnosti – čuvanja socijalnog mira uz pomoć nižih cena struje od realnih, ili nenaplaćenih potraživanja koja su u slučaju EPS na primer oko 90 milijardi dinara, nađu u ekonomskoj situaciji koja ne odgovara njihovim stvarnim performansama u normalnim tržišnim uslovima. “Nema razloga da takva kompanija bude tretirana kao rizična  jer je jasno da kompanija čiji je krajnji vlasnik država ne može bankrotirati i da ne postoji opasnoist od nevraćanja kredita. Klasifikacijom bi ta rezervisanja kod ovakvih preduzeća trebalo učiniti racionalnim u slučajevima gde ne postoji rizik da kompanija dužnik neće izmiriti svoje obaveze nego je to izvršenje samo pitanje vremena”.

Tanja Jakobi

Apdejtovana verrzija ovog teksta pojaviće se u oktobarskom broju Biznisa i Finansija.

Pročitajte i ovo...