Home TekstoviB&F PlusIntervjuiEkonomija Zašto Srbija nema uslova za privredni rast: Šest razloga za uzbunu

Zašto Srbija nema uslova za privredni rast: Šest razloga za uzbunu

by bifadmin

Ni zamazivanjem očiju, ni ognjem i mačem, ni nasumičnim štrpkanjem po šumi nelogičnih propisa Srbija neće moći da se izbori sa odlivom kapitala, dubokom recesijom i kombinovanom fiskalnom, dužničkom i finansijskom krizom. Zemlja koja se približava statusu kandidata za EU je prema listi Svetskog ekonomskog foruma u 12 važnih pokazatelja poslovanja među poslednjih pet država na svetu. Osim toga, NBS je objavila da je ukupan spoljni dug Srbije premašio granice visoke zaduženosti prema kriterijumu Svetske banke. Vreme je za uzbunu i sistematski i koncentrisan rad na otklanjanju oštrih ograničenja privrednog rasta.

Posle tri kvartala 2012.godine jasno je da se negativan ekonomski rast nastavlja. Po tromesečjima: -2.5%, -0.6% i -2.2%. Inflacija se ubrzala do skoro 13% u oktobru i značajno izašla iz ciljanog koridora. Bilans razmene roba i usluga sa svetom ostao je na prošlogodišnjem nivou, ali je deficit tekućeg bilansa porastao 19% usled velikog pada doznaka (23% ili pola milijarde USD). Pad doznaka pripisuje se novom talasu krize u zemljama u kojima je koncentrisana srpska dijaspora.

Mnogo više zabrinjava kapitalna strana, gde je za devet meseci zabeležen šokantan neto odliv od oko 170 miliona USD, pre svega zbog smanjenja kreditnog finansiranja za 282.5 miliona USD. Glavni uzroci su pad kreditnog rejtinga Srbije (na BB- sa negativnim očekivanjima), loše makroekonomske performanse i ranije najavljeno smanjenje eksponiranosti zapadnih banaka u regionu. Opšte pogoršanje kreditnih uslova na svetskim finansijskim tržištima, političke rezerve kojima je dočekana nova vlada u svetu i teškoće na putu evrointegracija dopunski su otežale poziciju Srbije.

Drugim rečima, kombinovana rupa u spoljnom bilansu od preko tri milijarde dolara u periodu januar-septembar 2012. finansirana je isključivo trošenjem deviznih rezervi. Na duži rok to nije održivo. Potrebno je dati znak za uzbunu posebno kada se ima u vidu da je fiskalni deficit prešao 7% a javni dug 55% BDP.

Sve ovo se dešava u godini dobijanja statusa kandidata. Zemlje prethodnice na putu EU integracija beležile su interes svetskih investitora. Srbija je suočena sa odlivom kapitala, dubokom recesijom i kombinovanom fiskalnom, dužničkom i finansijskom krizom.  Očekivanja nove vlade da će nominalno obećanim nastavkom reformi i evropskih integracija obezbediti  dovoljno eksternog finansiranja i tako izaći iz pomenutih problema za sada nisu ubedila ni MMF, ni finansijska tržišta.

MMF bi mogao da ponudi program pod uslovom vođenja restriktivne fiskalne politike, nastavljanja koncepta ciljane inflacije i produžetka ključnih nezavršenih strukturnih reformi.U centru je uklanjanje strukturnih slabosti srpske privrede: nekonkurentna ponuda, visoki jedinični troškovi rada, velika i neefikasna država. Ovo nije politički popularno pošto ruši izborna obećanja u socijalnoj sferi i obara realne dohotke.Zato se mogu se očekivati dugi i teški pregovori pre nego što vlada nevoljko prihvati uslove Fondove uz već poslovično poštovanje kratkoročnih makroekonomskih ciljeva i mlako odlaganje bolnih strukturnih reformi.Već protiče dragoceno vreme bez MMF programa, dakle bez pristupa Fondovim sredstvima i tržištima kapitala.

Na strani strukturnih reformi, kao i ranije, Fond i Svetska banka će jačanje ponude videti u nastavku privatizacija, restrukturiranju javnih preduzeća i poboljšanju poslovne klime. U principu ovo nisu loše mere ako se dobro pripreme i sprovedu.  Ali posle 12 godina reformi znamo da to ne ide lako. Brojne privatizacije i mere usmerene na poboljšanje poslovne klime (uključujući napredak ostvaren prošlih par godina) dale su samo delimične rezultate. Srbija je još jako daleko od stvaranja energičnog, inovativnog i konkurentnog privatnog sektora koji hvata korak sa svetom, osvaja nove proizvode i tehnologije, i trudi se da širi obim poslovanja i izvozi. Na veliku žalost, privatizacije su češće bile u vestima zbog sumnjivih transakcija, otpuštanja radnika i rasprodaje aktive nego zbog uspešnih programa.Činjenice potvrđuju taj utisak.Od 2008.godine izgubljeno je 255.000 radnih mesta (ili 13% ukupne zaposlenosti). Danas imamo rekordan broj nezaposlenih (25%) i konstantno padanje udela proizvodnje razmenljivih (dakle potencijalno izvoznih) dobra u BDP-u (smanjenje za jednu trećinu od 2000-te).

Veliko slepilo

Posle dogovora sa MMF-om, da li realno još jedno odlaganje reformi i povratak na tip ekonomskog rasta iz perioda 2001-2008, ovaj put sa većim oslanjanjem na pristupne fondove EU? Odgovor je – ne.

Nasleđeni ekonomski problemi na početku tranzicije bili su velikim delom potisnuti u periodu 2001.-2005. zahvaljujući velikoj dozi profesionalne i finansijske podrške koju je Srbija dobila preko MMF-ovih aranžmana, strane pomoći, mekanih i komercijalnih izvora finansiranja. Sposobnost zemlje da samostalno vodi fiskalnu i monetarnu politiku prvi put je testirana 2006.godine.Samopuzdanje Vlade bilo je na zavidnom nivou zahvaljujući fiskalnom suficitu ostvarenom u 2005. godini, visokim deviznim rezervama (9 meseci uvoza) i očekivanom prilivu doznaka i stranog kapitala. Suočena sa političkim i socijalnim pritiscima da podigne plate i preokrene trend povećanja nezaposlenosti (tada na nivou od 20.9%), Vlada je relaksirala monetarnu i fiskalnu politiku i dozvolila veliku realnu apresijaciju dinara.

Rezultirajući rast BDP počivao je u celosti na rastu domaćih elemenata agregatne tražnje. Stope rasta u period 2006.-2008. bile su niže od očekivanih (3.6%,  5.4% i 3.8%) ali je to bilo dovoljno da se dozvoli novo zapošljavanje u javnom sektoru, smanji nezaposlenost (na 18.1% u 2007.i13.6%  u 2008.) i značajno povećaju plate. Prosečna plata je skoro udvostručena između 2005. (210 evra)  i 2008.(402 evra). Prema očekivanju, uz precenjeni dinar, obilno inostrano finansiranje i jako slabo reagovanje domaće ponude, ovaj tip rasta zasnovan na domaćoj potrošnji vodio je velikom povećanju deficita trgovinskog i tekućeg platnog bilansa koji se povećao sa -10.1% BDP u 2006. na-21.6% u 2008.

Na strani ponude ovaj tip rasta generisao je veoma različite sektorske efekte. Sektori koji proizvode nerazmenljiva dobra pozitivno su reagovali na rast domaće tražnje i produkovali oko 95% ukupnog porasta novostvorene vrednosti. Sektori koji proizvode razmenljiva (i  potencijalno izvozna) dobra dali su samo 5% porasta.  Polovinom 2008.postalo je jasno da ovaj model rasta nije održiv na duži rok pošto je počivao na eksternom i fiskalnom deficitu, natprosečnom rastu nerazmenljivih sektora i uvoza. Sektori koji proizvode razmenljiva dobra bili su preslabi i nedovoljno reformisani da konkurišu poplavi jefitinih uvoznih dobara i pokrenu jaču izvoznu orijentaciju. Pogoršanja koja je donela svetska finansijska kriza (pre svega kroz pogoršanje uslova finansiranja i pad svetske tražnje) zaoštrila su pitanja održivosti ovog modela rasta u Srbiji, ali to nije donelo adekvatnu reakciju.

Umesto nastavka institucionalnih reformi i radikalne promene parametara ekonomske politike koji bi zajedno podstakli rast izvozno orijentisanih sektora, primenjena je krajnje mlaka oportunistička strategija.  Polazeći od još uvek optimističkih prognoza rasta u 2009. godini, visokog nivoa deviznih rezervi i očekivanog nastavka priliva kapitala, kao i veoma niskog prisustva rizičnih finansijskih instrumenata, odlučeno je da se ide samo sa “aranžmanom iz predostrožnosti” iako su svima bile poznate duboke strukturne slabosti srpske privrede.

Prva slabost je već pomenuta hronično slaba ponuda zbog: (a) nasleđenih problema iz prošlosti, (b) kasnog početka tranzicije, (c) nedovoljno uspešne privatizacije, i (d) loše poslovne klime.

Druga slabost je neefikasna radna snaga. Glavni problem su visoke plate u odnosu na produktivnost. Interesantno je primetiti da visoka stopa nezaposlenosti ne obara plate u Srbiji. Istovremeno, sindikati traže prilagođavanje plata rastu troškova života i kretanju kursa. To direktno erodira eksternu konkurentnost srpskih firmi, ugrožava rast zasnovan na izvozu i otvaranje novih radnih mesta, ali se o tome malo govori.

Treća slabost je velika i neefikasna država usmerena na potrošnju i preraspodelu dohodaka, umesto na stvaranje uslova za ekonomski rast. Permanentni fiskalni deficiti pojačavali su makroekonomske tenzije.

Sa takvim  slabostima Srbija nije uspevala da generiše dinamičan rast zasnovan na izvozu i mobiliše dovoljno nacionalne (i posebno domaće) štednje. Obratno, rastući jedinični troškovi rada i slabo reagovanje domaće ponude razmenljivih dobara na kretanje domaće i izvozne tražnje sistematski su gurali srpsku privredu na inferiornu putanju na kojoj se brži tempo rasta, niži nivo nezaposlenosti i stabilna makro situacija može ostvariti jedino rastom spoljnog duga ili podrivanjem eksterne stabilnosti. U periodu 2001-2008 inostrana pomoć, priliv kapitala i doznaka lako je pokrivao razliku između veće potrošnje i ostvarenog dohotka.

Dubina problema

Očigledno je da Srbija boluje od višestrukih strukturnih problema koji zajedno sa institucionalnim i ekonomsko-političkim slabostima predstavljaju oštra ograničenja rasta.

Prema nalazima Svetskog ekonomskog foruma iz Davosa, Srbija godinama tavori oko 90-og mesta. Iza te loše pozicija krije se čitav niz još gorih pokazatelja na širem frontu institucionalnih reformi. Više od decenije nakon zakasnelog nastavka tranzicije, ključne tržišne institucije ozbiljno kasne za većinom od oko 140 zemalja u svetu koje se prate.  Krupne slabosti su prisutne na tržištu roba i rada. Kvalitet poslovnog sektora zaostaje za uporedivim zemljama i za svetom uopšte, posebno u “sposobnosti primene novih tehnologija”, “stepenu razvoja biznisa” i “sposobnosti za inovacije”.Na nivou pojedinačnih pokazatelja Srbija se nalazi na samom zaleđu (među poslednjih pet zemalja) u dvanaest veoma važnih domena:

Efikasnost pravnog okvira u rešavanju sporova 137
Efikasnost upravnih odbora korporacija 136
Zaštita prava manjinskih vlasnika 140
Intenzitet lokalne konkurencije 136
Prisustvo dominantne tržišne pozicije 139
Efektivnost anti-monopolske politike 137
Sofisticiranost kupaca 136
Saradnja u odnosima radnika i poslodavaca 136
Odliv mozgova 139
Kapacitet osvajanja nove tehnologije 137
Priroda konkurentne prednosti 136
Spremnost delegiranja odlučivanja/nadležnosti 136

Pored ovih oblasti, reforme su urgentno nužne u najmanje još 30-tak oblasti gde se pokazatelji Srbije nalaze ispod 112-og mesta, tj. među 20% najlošije ocenjenih zemalja u svetu.

U kombinaciji sa sve nestabilnijim makroekonomskim okruženjem, nerazvijenim i skupim finansijskim posredovanjem, i lošim kvalitetom ključne fizičke infrastrukture, ovo daje dosta crnu sliku o stanju institucionalnih reformi i kvalitetu ekonomske politike u Srbiji posle globalne finansijske krize. Ove reforme traže jaku političku volju, vreme i stručni kapacitet. Neophodno je odmah odlučno delovati. Opcija da se “teške reforme” odlože za kasnije i da se minsko polje strukturnih problema i nezavršenih institucionalnih reformi preplovi na talasu inostranih kredita, priliva kapitala i doznaka više ne postoji.

Ključna ograničenja rasta

Uklanjanje svih ovih ograničenja ima velike ekonomske i političke troškove i nije tehnički izvodljivo na kratak rok. Uklanjanje slučajno izabranih ograničenja (po individualnim ili političkim željama) čak može da produkuje rešenja koja mogu biti gora od polazne situacije. Pravi izazov je odrediti uzroke usporenog rasta i definisati prioritete reformi i ekonomske politike. To nije lako.

U svetu su najpoznatija dva pristupa.

OECD pristup polazi od jasno definisanog analitičkog modela ekonomskog rasta i mera ekonomske politike. Na jednoj strani, meri se stepen korišćenja radnog potencijala jedne zemlje (preko stvarnog broja odrađenih radnih časova) i nivo produktivnosti rada (preko kapitalne opremeljenosti rada i totalne faktorske produktivnosti koja hvata sve kvalitativne aspekte – inovacije, tehnički progres, znanje itd.) u poređenju sa međunarodnim standardima. Na drugoj strani, ocenjuju se konkretne mere ekonomske politike koje se odnose na stepen korišćenja radne snage i nivo produktivnosti po pojedinim sektorima i regionima. Prioritetna polja delovanja ekonomske politike nalaze se na preseku dimenzija sa „niskim performansama rada“ i „slabim merama ekonomske politike“ pošto se tako najviše ubrzava ekonomski rast.

Model „dijagnostike rasta“ koji su ponudili poznati ekonomisti sa Harvarda, Dani Rodrik i Rikardo Hausman, polazi od dosta jednostavnog dijagnostičkog okvira za utvrđivanje i uklanjanje ključnih ograničenja rasta. Na jednoj strani posmatraju se razlozi niskih prinosa u realnoj privredi (kvalitet infrastrukture i radne snage, nesavršenosti tržišta i intervencija države), a na drugoj razlozi visokih troškova finansiranja (iz domaćih i inostranih izvora).  U primeni ovog pristupa glavna odgovornost je na stručnjacima i donosiocima odluka o ekonomskoj politici. Oni moraju dobro da poznaju i teoriju i praksu da bi uzeli u obzir sve otvorene i skrivene informacije nužne da se utvrde stvarna ograničenja ekonomskog rasta. Dijagnostički okvir samo je samo sredstvo koje pomaže da se dođe do odgovora.

Oba pristupa nastoje da utvrde ključna ograničenja rasta i stvore osnovu za donošenje međusobno usaglašenih reformi i mera ekonomske politike koje bi uklonile stvarna ograničenja i podigle nivo ekonomskog rasta. Prednosti OECD metoda su da je čvršće definisan i određeniji u proceduri merenja i definisanja polja prioritetnog delovanja. Slabosti su fokusiranje samo na jednu oblast (rad i produktivnost) i odsustvo fleksibilnosti u tretiranju izobilja informacija. Prednosti Harvard pristupa su fleksibilnost, hvatanje širokog spektra mogućih faktora i korišćenje svih raspoloživih informacija.  Subjektivnost ovog pristupa je, uslovno govoreći, njegova glavna slabost, mada je metod transparentan i podleže proveri u svim fazama pripreme i primene.

Primena modela “dijagnostike rasta” na Srbiju dala je sledeće nalaze:

1.Zaštita vlasničkih prava i drugih ključnih institucija predstavlja osnovu modernih tržišnih privreda i pati od mnogih nedostataka, ali ipak ne predstavlja stvarno ograničenje rasta u Srbiji pošto firme koje se bave uvozom i proizvodnjom nerazmenljivih dobara uspešno funkcionišu u postojećim nesavršenim institucionalnim uslovima.

2.Realni efektivni devizni kurs (REDK) predstavlja stvarno ograničenje rasta pošto negativno deluje na operacije i rast preduzeća koja proizvode razmenljiva dobra, a ona su danas ključno usko grlo da bi privreda Srbije prešla na održivu putanju rasta koju karaketriše makroekonomska stabilnost, sa održivim fiskalnim i eksternim bilansom.

3.Ravnotežni nivo REDK nije univerzalni lek (panacea) koji će rešiti sve probleme sektora koji proizvode razmenljiva dobra u Srbiji. Iskustvo drugih zemalja pokazuje da REDK snažno utiče na tzv. homogena dobra (standardne robe koje su predmet berzanskog poslovanja). U slučaju diferenciranih industrijskih proizvoda, REDK je samo jedan od faktora koji opredeljuje konkurentnost pošto paralelno deluju dizajn proizvoda, marketing, istraživanje i razvoj, i inovacije.

4.Ograničena raspoloživost kredita i visoki troškovi finansiranja postali su jedno od najoštrijih ograničenja rasta u Srbiji, kako u obezbeđivanju tekuće proizvodnje i trgovine, tako i u finansiranju investicija. Srbija ima jedan od najnižih stepena monetizacije i najviše finansijske i kreditne marže što ozbiljno ograničava funkcionisanje privrede i ekonomski rast.

5.Skupa, velika i remetilačka uloga države postala je jedno od ključnih ograničenja rasta. Ona stvara neefikasno i skupo poslovno okruženje, neposredno podiže troškove funkcionisanja, ne obezbeđuje i ne promoviše konkurenciju, podiže cenu rada i odvlači mlade obrazovane ljude sa produktivnih radnih mesta u privredi, narušava finansijsku discipline, istiskuje privatni sektor.

6.Neefikasno korporativno upravljanje i skupa radna snaga (koja se ispoljava kroz visoke jedinične troškove rada ili nisku produktivnost) odbijaju SDI i poslovnu saradnju, i erodiraju cenovnu konkurentnost preduzeća u mnogim sektorima. Neophodne su odlučne mere da bi se uklonile najvažnije barijere rasta produktivnosti (kroz programe obuke zaposlenih, bolje poslovne škole, istraživanje i inovacije za potrebe preduzeća itd.).

Ograničenja rasta bi trebalo uklanjati redom kojim su navedena, i što pre da bi se pokrenuli motori rasta zasnovanog na izvozu.

Dušan Vujović,  profesor FEFA

MSP: 1000 zašto 1000 zato

Pročitajte i ovo...