Home TekstoviB&F PlusReprint Ričard Volf: Kapitalizam se ne može popraviti

Ričard Volf: Kapitalizam se ne može popraviti

by bifadmin

Ekonomska kriza i propadanje neće biti prevladani fantazijama o povratku zlatnom periodu čistog kapitalizma. Moramo napraviti bolji sistem. Razmišljanje o stalnim popravcima ovog sistema, zanemaruju suštinu problema, a to je da su sve nedaće koje su nas snašle inherentne kapitalizmu i ne daju se popraviti unutar takvog sistema, piše ekonomista, Ričard D. Volf, gostujući profesor na New School University u Njujorku u tekstu koji prenosi H-alter.org.

Dok nas globalni ekonomski slom vuče kroz svoju šestu godinu, jedno objašnjenje koje se često može čuti sa različitih strana, uključujući i libertarijanske desnicu u SAD-u je da za krizu koja je počela 2007. godine, nije kriv kapitalizam niti je to njegova mana. Razlog je upravo nepostojanje kapitalizma; kapitalizam nije sistemski problem s kojim se svet trenutno suočava. Kad bismo se samo mogli vratiti nečemu poput „čistog“ kapitalizma, sigurno bi svi naši ekonomski problemi bili rešeni.

Politički recepti kontinuirano se oslanjaju na ovakva objašnjenja, prema kojima treba da okončamo trenutni loš ekonomski sistem. „Klijentelistički“, „gangsterski“, „kazino“, „monopolistički“, samo su neke od reči koje se upotrebljavaju za opis današnjeg stvarnog – „nečistog“ – kapitalizma. Takav kapitalizam nije sposoban da ostvari progres i blagostanje kakvog bi čisti kapitalizam ostvario. Oni koji razmišljaju na ovakav način potom psve svaljuju na nekoliko „demona“ koje proglase krivima za zagađenje kapitalizma. Takve aveti – suprotne i strane čistom kapitalizmu – uključuju veliku državu, monopole, Federalne rezerve, socijalno osiguranje, poreze, sindikate, itd, pod objašnjenjem da blokiraju efikasnost urođenu čistom kapitalizmu. Oni onemogućavaju ekonomsku pravdu: način na koji bi čisti kapitalizam alocirao prihode u skladu sa doprinosom svakoga prema njegovom ekonomskom rezultatu. Te demonske spoljne institucije unose distorziju u alokaciju ekonomskih rezultata time što favorizuju “specijalne interese” zbog čega na kraju društvo i ekonomija pate. Slaveći “čisti kapitalizam”. Takvim argumentima se ekonomska kriza može kritikovati a da se ne zvuči “antikapitalistički”. Oni koji podržavaju i iznose ove argumente, ponavljaju svoju odanost kapitalizmu u njegovom apstraktnom obliku, a da istovremeno kritikuju njegove pojavne mane. Trik se sastoji u tome da se sadašnji sistem i dugoročna duboka kriza povežu  sa bilo čim drugim samo ne kapitalizmom.

To je fantazija. „Nečisti“ kapitalizam je jedina vrsta kapitalizma kakvog smo uopšte imali. Na primer, država je uvek pratila kapitalizam. Ona je često služila rastućoj kapitalističkoj klasi za podrivanje, poražavanje i uništenje drugih klasa. U Francuskoj revoluciji, rastuća klasa trgovaca, bankara i malih kapitalista iskoristila je netom osvojenu državnu moć za podrivanje francuskog feudalizma. Američki revolucionari su preuzeli vlast od Britanaca i koristili je za potpomaganje rasta kapitalizma u SAD-u na brojne načine, uključujući i rat protiv domorodačkog stanovništva i oduzimanje njihove zemlje; omogućavanje i neretko gradnju ključne infrastrukture (luke, kanali, železnice, putevi i aerodromi) ; Građanski rat i njegove posledice; poštanski sistem; pravosuđe; savremeno javno školstvo, i mnoge druge načine. Kapitalizam bez države je fantazija.
deinstaliraj kapitalizam
Isto tako, monopoli su oduvek bili povezani s kapitalizmom. Svaka kompanija konstantno strahuje i traži načine za blokiranje ili podrivanje monopola unutar industrija od kojih mora kupovati sredstva proizvodnje. U isto vreme svaka kompanija traži prilike za organizovanje monopola nad onim što prodaje. Profit kao motiv uslovljava ovakva ponašanja. Konkurencija, stoga, vodi do monopola i obrnuto. U kapitalizmu se uvek događaju povećanja monopola (erodiranje konkurentnosti) i topljenja monopola (jačanje konkurentnosti). Čisti kapitalizam bez monopola je takođe fantazija.

Federalne rezerve su zamenile alternativne monetarne institucije u trenutku kada su se potonje, među ostalim, pokazale neprihvatljivima za kapitaliste. Novac i kredit te njihova uloga u kapitalizmu evoluirala je zajedno sa institucijama koje su ih kontrolisale i upravljale njima. Svaka moderna kapitalistička ekonomija razvila je centralnu banku s funkcijama uporedivim onima koje imaju Federalne rezerve. Sve takve centralne banke služe, ali i zavise, o većoj kapitalističkog ekonomiji. Savremeni kapitalizam bez centralnog monetarnog autoriteta je fantazija.

Profit kao pokretačka sila kapitalizma i njegovi ponavljajući ekonomski ciklusi neretko su generisali više radnika nego što je bilo dostupnih radnih mesta. Osobito u slučajevima kad je bila dugotrajna i opsežna, velika nezaposlenost je generisala patnju, gnev i na koncu pobunu naroda. Nestabilnost i automatizam kapitalizma, odvojeni ili u kombinaciji, oduvek su reskirali izazivanje pretnji za sopstveni opstanak. Kako bi smanjio takve pretnje preko olakšanja patnji građana, kapitalizam je razvio različite skromne oblike milostinje i socijalne pomoći za nezaposlene. Sistemi socijalne pomoći nisu spoljašnji elementi koji su ušli u kapitalizam, nego više samozaštitni izdanci samog kapitalističkog sistema.

Puna stopa zaposlenosti ekstremno je redak slučaj u istoriji kapitalizma; nezaposlenost je, s druge strane, bila i jest norma u kapitalizmu. Debate oko toga koliko i čije bogatstvo će biti preusmereno za podršku nezaposlenima preko socijalne pomoći uvek su podupirale kapitalizam. Međutim, zamisliti postojanje čistog kapitalizma bez bilo kakvog oblika socijalnog sistema potpuna je obmana.

Konačno, ponavljanje kapitalističke težnje, vidljive u zadnje vreme, ka povećavanju nejednakosti u prihodima i bogatstvu uvek su i svuda uzrokovale društvene mehanizme preraspodele. Sistem oporezivanja bio je oduvek takav mehanizam, odnosno mnogo više od prikupljanja finansija za državne aktivnosti. Pomeranje između progresivnih i regresivnih poreskih politika i njihovo uvođenje uzrokuje preraspodjelu prihoda i / ili bogatstva zavisno od društvenih i političkih trenutaka i uslova. Prihodi i bogatstvo se raspodeljuju kapitalistima i između njih samih, te na ostatak populacije. Čisti kapitalizam bez poreskog sistema kojim se redistribuira bogatstvo je izmišljotina.

Radnički sindikati su takođe produkt kapitalizma. Problemi radnika u kapitalističkim ekonomijama gotovo su ih na univerzalnom nivou podsticali na osnivanje sindikata. Sindikati nisu bili spoljni uljezi koji su upali u čisti kapitalistički sistem. Kapitalisti su uvek radili na tome da ih spreče, unište ili oslabe. Čisti kapitalizam bez sindikata je puka želja.

Ipak, takve fantazije, obmane i imaginarni scenariji se koriste u ideološke svrhe. Vera u mogućnost postojanja i čežnja za „poretkom čistog kapitalizma“ odvraćaju ljude od toga da razmisle o podržavanju društvenih promena koje streme sistemu izvan kapitalizma. Umesto toga oni rade na smanjenju ili uništenju države, monopola, Federalnih rezervi, poreskog sistema (i agencija poput Unutrašnje kontrole prihoda, IRS), socijalne pomoći i sindikata. Čak i kad su libertarijanci i drugi delimično ostvarili ovakve ciljeve, time nisu rešili i probleme kapitalizma. Kapitalizam koji je stvarao navedene institucije i socijalne politike uvek je reagovao na njihovo delimično uništenje obnavljanjem tih sistema ili stvaranjem njihovih varijacija.

Ekonomska kriza i propadanje, koje većina nas oseća na sopstvenoj koži, neće biti prevladani fantazijama o povratku nekom zlatnom periodu čistog kapitalizma. Moramo gurati napred i stvoriti bolji sistem od postojećeg kapitalizma. Po prvi put nakon dugo vremena, možemo se udružiti s velikim brojem ljudi koji dolaze do istog zaključka.

Tekst, originalno objavljen na portalu Rdvolff.com, preveo: Hrvoje Šimičević H-alter.org

Pročitajte i ovo...