Home Некатегоризовано Iščekivanje ekonomskih reformi: „Jednom u stoleću“

Iščekivanje ekonomskih reformi: „Jednom u stoleću“

by bifadmin

Mora biti da je starije od nas to iščekivanje da će se u jesen desiti ono što od početka godine nikako nije uspevalo. Da će, po Njutnu, početi da padaju zrele kruške, mislim figurativno. Pre toga u julu i avgustu (na južnoj hemisferi u januaru i februaru) kad opeče zvezda pa proključaju nervi dižu se ustanci. Pogledao sam: od 130 zemalja na spisku 64 u tim mesecima slave svoj dan nezavisnosti, a nezavisnost se ne dobija bez bunta. Imam utisak da su nade u ovu jesen veće nego obično. Ima i zašto, jer malo šta funkcioniše kako treba. Valja prohladiti glave pa menjati.

Politička volja, da bi izbegla pobune definiše reforme, stručnjaci ih samo dizajniraju kao jedino moguće. Svaka ekonomska reforma je preraspodela između tri aktera: države, kapitala i radne snage i uvek se svodi na to da neko bude zakinut za račun drugoga, dok država kao krupije od svakog turnusa ima procenat. „Veličanstvena“ antibirokratska revolicija počela je obećanjem da će biti desetkovan državni aparat – tri godine kasnije bio je za 17 odsto veći! Pecaroši i političari znaju da se na varalice hvata proždrljiva i glupava riba.

Svuda se po svetu nešto iščekuje. U Egiptu snošljiv mir, u Italiji da se komičar Berluskoni prinudno uozbilji u kućnom zatvoru, u Evropskoj uniji da izlazak iz krize bude potvrđen te da septembarski skup G 20 šefova država u Petrogradu konačno preseče Gordijev čvor koji su im servirali njihovi ministri finansija.Taj čvor je nastao uplitanjem poreskih utaja, nedodirivosti privatnih računa, korupcijom vlasti, eksteritorijalnošću poreskih rajeva što sve zajedno godišnje umanjuje poreske prihode za oko 1.000 milijardi evra u EU, odnosno preko 3.000 miljardi dolara u svetu. Kako tvrdi Global Finacial Integrity u poreskim rajevima je od 2001. do 2010. akumulirano 5.860 milijardi dolara. Međutim, ako samo Kina teži 2.740 milijardi dolara poreskih utaja godišnje, navedeni saldo deluje skromno. Ni teoretski nije moguće naplatiti sav taj novac, da jeste ne bi rigorozna Amerika knjižila 332,7 milijarde poreskih gubitaka.

sibicari

Zamisao ministara finansija G 20 je da se kao jedna od glavnih poluga oporavka iskoristi sinhronizovana borba protiv utaja poreza, pre svega multinacionalnih kompanija. Na tapetu su posebno lideri novog kapitalizma: Google, Apple, Amazon, Facebook… čiji teško uhvatljivi prihodi gotovo da uopšte ne podležu oporezivanju. Italijani su se u svojoj teškoj besparici prvi setili da pročešljaju račune Google-a i konstatovali da ta kompanija kod njih plaća manje od 2 miliona evra poreza na prihode koji se mere stotinama miliona. Moderne multinacionalne kompanije angažuju vrhunske pravne agencije za utaju i izbegavanje poreza uz pravno održive forme. Francuski ministar finansija tvrdi da kompanije plaćaju jedva 2 do 4 odsto poreza. Tim Kuk, izvršni direktor Apple kompanije, međutim, izjavio je pred senatskom komisijom da njegova kompanija plaća 1,8 ne procenta nego promila (hiljadita dela) poreza na prihode i da je sve to u skladu sa zakonima. Kompanija je središte registrovala u Irskoj i svojih 156,5 miljardi prihoda prijavila tamo, gde velike kompanije privlače magnetskom snagom mikro poreskih stopa.

Od nemačkog ministra finansija Šojblea, do ruskog Siluanova svi se slažu da treba delovati složno, ujednačiti propise u svetu, a zatim ih sprovoditi, to zaista liči na revolucionaran pokušaj kakav se po oceni OECD dešava „Once-in-a-century“ (jednom u sto godina). Kao osnova propisa trebalo bi da posluži 15 tačaka OECD proširenih predlozima iz zainteresovanih zemalja, uz cilj da kompanija plaća porez tamo gde je ostvarila prihod. Atakom na multinacionalne kompanije ne iscrpljuje se borba protiv ostalih utaja poreza. Nešto se kreće. Od kada je Švajcarska u junu prihvatila sporazum (kakav su SAD prethodno potpisale sa EU) o dostavljanju podataka o američkim deponentima, priskočile su i druge zemlje, pre svega Italija, čiji građani drže 220 od 880 milijardi ilegalnih depozita u Švajcarskoj. Legalni iznose 3.120 milijardi dolara.

Ako je ranije krize, po Marksu, uzrokovala hiperprodukcija robe, sadašnja je posledica hiperprodukcije novca. U Srbiji bez sumnje ima onih koji taje porez na štetu države i građana i drže pare u inostranstvu, ako uspe da im se uđe u trag biće dobro. Međutim, kako kažu podaci, prošle godine je ostalo 3 milijarde evra nenaplaćenih poreza – nisu utajeni, nego se nema odakle. Šta s bolnicom koja nema ni za lekove, a kamo li za porez? Računa se da na crno radi (ne plaća porez) svaki peti, a u građevinarstvu svaki drugi zaposleni. Ko taj porez naplati, oteće im i tu bednu zaradu, udvostručiti broj nezaposlenih i izjednačiti ga sa brojem zaposlenih. A opet nema sreće za građane ako im država ne funkcioniše. Daj Bože da se na Jejlu i o tome nešto učilo.

dziva

Milutin Mitrović

Pročitajte i ovo...