Home TekstoviB&F Plus Onlajn demokratija: Hrast u oku

Onlajn demokratija: Hrast u oku

by bifadmin

“Ako mi ne utičemo na politiku, politika će uticati na nas”, vođeni ovim razmišljanjem, građani Srbije sve češće posežu za demokratskim uticajem koji im je stavljen na raspolaganje zahvaljujući softveru, računarima i mobilnim telefonima. Od praćenja uživo rada parlamenta i lokalnih organa, do ratovanja tvitovima i pisanja elektronskih peticija, od peticija navijača do borbe za opstanak hrasta u Savincu i sve aktivnije uloge u kontroli javnih finansija, građani uz pomoć onlajn demokratije sve više uočavaju i trn i balvan u oku.

Pre skoro dve godine Ričard Bartlet, inženjer i aktivista, sa istomišljenicima iz pokreta “Okupirajmo” kampovao je u Velingtonu, glavnom gradu Novog Zelanda. Poneo ga je virus bunta nastao u Njujorku, globalno kopiran zahvaljujući internetu, i specifičan po načinu odlučivanja – nesposrednoj demokratiji – nalik na nekadašnja većanja na trgovima antičke Grčke. Bila su to uzbudljiva vremena, ali je negativna strana ovakvog sistema bilo je to što su se najviše čuli najgrlatiji, što ne znači nužno i najpametniji. Protekom vremena, demonstranti su gubili žar i broj aktivista se svakodnevno smanjivao. U Velingtonu su ostali samo najzagriženiji članovi pokreta “Okupirajmo” i beskućnici koji su tu dolazili radi druženja i eventualno nekog besplatnog obroka. Kada se masa razišla, sve što je ostalo od ovog, kako se u nekim trenucima činilo revolucionarnog društvenog bunta, bila je ideja o neposrednoj demokratiji koja je sazrevala u Bartletovim mislima.

Posle nekog vremena glavni junak ove priče je zajedno sa dva prijatelja, Benom Najtom i Džonom Limonom, odlučio da ideju participativne demokratije podeli sa celim svetom, pomoću web aplikacije Loomio. Ona funkcioniše tako što njeni korisnici postavljaju pitanja od društvenog značaja, glasaju za njih i donose odluke po većinskom principu. Taj princip je primenjen i pri izgradnji programa. Naime, pri izradi sajta sami korisnici su odlučivali o njegovom izgledu i funkcionalnosti. Danas Loomio koriste Gradsko veće Velingtona (za javne konsultacije), i neke političke partije u Francuskoj, Indiji, Danskoj a zahvaljujući njemu glasovima naroda je doneto više od 2.300 odluka.

Iako nema sredstava da svoju aplikaciju brzo razvija (koliko to zahteva tržište) Bartlet ne odustaje od svoje misije – širenja neposredne demokratije “da bi ohrabrio svakoga da utiče na donošenju odluka koje ga se tiču”.

I mi sajtove za trku imamo

Bartlet međutim nije usamljeni vizionar, već širom sveta ima sledbenike. I kod nas postoje websajtovi preko kojih građani pokušavaju da utiču na određene političke odluke, poput voditeracuna.rs koji se bavi civilnom kontrolom trošenja javnih finansija, preko otvoreniparlament.rs koji je građanima omogućio da mnogo detaljnije nego ranije nadgledaju rad Skupštine, portala uTIcaj koji se takođe bori za civilni uticaj na rešavanje pitanja od lokalnih problema do kreiranja državne politike, pa sve do mojustav.rs na kom građani i stručnjaci komentarišu pojedina ustavna rešenja i predlažu moguće promene Ustava.

hrast

Na našim prostorima najpopularnija forma elektronske građanske participacije su online peticije, koje legitimitet crpe iz člana 56. Ustava Republike Srbije koji kaže da svi imaju pravo da upućuju peticije onima kojima su poverena javna ovlašćenja “i da od njih dobiju odgovor kada ga traže.“ Građani Srbije to masovno rade na sajtu www.peticije24.com, zalažući se za širok dijapazon tema. Jedna od peticija sa najviše potpisa je ona kojom građani podržavaju Saška Bogeskog koji je u samoodbrani ranio provalnika koji je potom preminuo, i koju je elektronski potpisalo 35.803 osobe, a odmah iza nje je Zahtev navijača Partizana za jednogodišnji ugovor sa Rivaldom sa 14.235 potpisa sa ciljem da uprava kluba dovede 39-godišnjeg fudbalera Vítora Borbu Fereiru. Peticija sadrži detaljno obrazloženje navijača u kojem se navode Rivaldovi sportski rezultati ali i argumentacija na koje sve načine ovaj fudbaler može pomoći Partizanu (od igre pa sve do korišćenja ovog igrača u marketinške svrhe). Izgleda da je fudbal najvažnija sporedna stvar i u svetu i u Srbiji, pa tako treća najpopularnija peticija nosi naziv “Ostavka Tomislava Karadžića i članova FSS” i ima 14.016 potpisa. Više hiljada potpisa imaju i peticije Za pomoć roditeljima dece sa invaliditetom, “Kec iz vladanja” za smenu ministra Žarka Obradovića, “Zakonom zabraniti GMO”, ali i Peticija za formiranje policije za zaštitu životinja u Srbiji.

U septembru je bila aktuelna i peticija za zabranu Parade ponosa, a najmanje interesovanja građani su pokazali za peticiju za “Obnovu monarhije” koja je sakupila samo 8 potpisa, “Da se zabrani ili samo uveče da se emituju rijaliti programi” sa 2 potpisa a isto toliko potpisa ima i peticija kojom se traži da selo “Osipaonica dobije status opštine”. Prilično nedovoljno s obzirom da se u samoj peticiji kaže: “Sve zahteve koji su navedeni zahtevamo da ispunite kada 55-75% od broja stanovnika Osipaonice potpiše ovu peticiju” kojih prema popisu iz 2002. ima 4071.

Milan Antonijević, direktor Komiteta pravnika za ljudska prava (Jukom) koji stoji iza mojustav.rs, otvoreniparlament.rs, i uticaj.rs zainteresovanost građana za teme iz oblasti sporta i razonode komentariše kao dokaz da mi još nismo zrelo građansko društvo, ali “se vremenom razvijamo. Građani će se više uključiti u kontrolu rada države onda kada vide efekte peticija i narodnih inicijativa”.

Antonijević podseća da su neke peticije do sada već imale posredni ili neposredni uticaj na odluke o njihovim ciljevima, poput one za zaštitu viševekovnog hrasta na Savincu ili za smenu bivšeg ministra prosvete Žarka Obradovića. “I u drugim sferama vidimo napredak – građani danas uz pomoć Otvorenog parlamenta mogu da prate skupštinske sednice, imaju na raspolaganju velki broj dokumenata i odluka, kao i mogućnost praćenja pojedinačnog rada i glasanja svakog poslanika ponaosob. Oni nadziru i rad brojnih nižih organa. Dobar primer je opština Zvezdara na čijem sajtu građani mogu da nađu podatke o trošenju novca iz budžeta i planiranim investicijama. Cilj svih ovih projekata je svojevrsna promena mentaliteta – razvoj svesti o tome da se politika ne kreira samo u političkim partijama već i od strane onih koji je plaćanjem poreza finansiraju”.

jesic tviter

Trend da političari sve češće na društvenim mrežama, a najviše na Tviteru, komuniciraju sa glasačima, da iz ovog virtuelnog prostora sve češće kreću afere (poput tvita Gorana Ješića koji je pokrenuo priču o aflatoksinu u mleku) kao i činjenicu da postoje medijski dopisinici sa društvenih mreža, Antonijević ocenjuje kao dobar jer je “svaka komunikacija sa građanima pozitivna. Političari tako mogu da opipaju puls naroda i da čuju njegovo mišljenje, iako naravno tu ponekad ima i malo spinovanja, te nove reči koja se sve vise upotrebljava u Srbiji”.

Korektiv demokratije

On line demokratija jedna je u nizu mogućih korektiva predstavničke demokratije koju bi, smatraju politikolozi, trebalo dopunjavati instrumentima participacije, poput Predloga (kod kojih rezultati glasanja nisu obavezujući za državne organe), Referenduma (kod kojih narod potvrđuje ili odbacuje odluke koje je doneo parlament), Inicijativa (kada su odluke pokrenute odozdo, od strane naroda, poput peticija) i Plebiscita (kada građani procenjuju o ovlašćenjima raznih državnih organa). U mnogim razvijenim zemljama ovakav način učestvovanja građana u donošenju odluka je dugogodišnja tradicija. Tako u Švajcarskoj tri do četiri puta godišnje građani plebiscitom odlučuju o čitavom paketu nacionalnih, kantonalnih i opštinskih predloga. Vlasti u Norveškoj raspisuju konsultativne referendume, uglavnom po pitanju školstva i jezika, u Poljskoj se oni često koriste za opoziv opštinskih veća i gradonačelnika a u Češkoj je pokrenuto nekoliko inicijativa u vezi sa planiranjem grada. Kod nas se referendumi raspisuju uglavnom kad je reč o pitanjima od najvišeg značaja, a mnogi misle, samo onda kada je vlast uverena da će građani prihvatiti već donetu političku odluku – o novom Ustavu na primer.

Književnik Alberto Moravija nas slikovito podseća da su diktature jednosmerne ulice, dok je u demokratijama saobraćaj dozvoljen u oba smera. Tehnologija nam je dala mogućnost da ga ubrzamo.

broj 101, oktobar 2013.

Pročitajte i ovo...