Home Tekstovi Da li će Srbija morati da uvozi stranu radnu snagu u svoja sela?

Da li će Srbija morati da uvozi stranu radnu snagu u svoja sela?

by bifadmin

Sastav srpskog parlementa u prethodnih nekoliko izbornih ciklusa svedoči da „naši političari vode više računa o onima koji će da ih brane ako dospeju u „neku situaciju“, nego o onima koji ih hrane“. Sudeći prema kandidatima na izbornim listama za nedavno završene izbore, predstavnika poljoprivredene populacije koja čini više od 10% ukupnog stanovništva neće biti ni u novom parlamentarnom sazivu. Srbija je u prethodnoj deceniji već izgubila više od 150.000 porodičnih gazdinstava, a u predstojećem usaglašavanju mera agrarne politike sa EU standardima rizikuje da u naredenih nekoliko godina izgubi još oko 250.000 malih poljoprivrednih domaćinstava, koja su bila glavna kolateralna šteta i u drugim zemljama koje su prošle proces stabilizacije i pridruživanja. U tom slučaju, problem više neće biti prazna sela već celi regioni, što ako se imaju u vidu i demagrafske projekcije, ukazuje da Srbija neće imati drugog rešenja nego da ta područja naseljava radnom snagom iz inostranstva.

Srbija je u 2014. godinu, koju su Ujedinjene nacije proglasile godinom malih porodičnih gazdinstava ušla sa 20% manje malih poljoprivrednih domaćinstava u odnosu na period od pre 10 godina. Tokom priotekle decenije uništeno je više od 150.000 malih porodičnih gazdinstava, a iz poljoprivrednih preduzeća i zadruga otpušteno oko 63.000 radnika, što je prema proceni Društva agrarnih ekonomista, „posle tekstilne indistrije najveći radnički egzodus iz jednog sektora“. Isti izvor procenjuje da će sa „agrarnom politikom od ministra do ministra“, Srbija u narednih šest godina, odnosno do ulaska u EU, izgubiti još najmanje 250.000 porodičnih gazdinstava, „pa više nećemo govoriti o praznim selima, već o praznim regionima“. Poseban udar na porodična gazdinstva izazvaće gotovo potpuna liberalizacija uvoza poljoprivrednih proizvoda iz EU koja je stupila na snagu 1. janura ove godine, kao poslednja faza liberalizacije trgovine sa EU, a koja je počela potpisivanjem Prelaznog trgovinskog sporazuma 2009. godine.

Mada će liberalizacija imati i veoma pozitivne efekte po domaći agrobiznis jer omogućava ovdašnjim kompanijama da bez carine izvoze na tržište EU, negativne posledice po primarnu poljoprivrednu proizvodnju biće daleko veće, smatra i Saša Vitošević, generalini direktor novosadske kompanije Poslovni sistem Global seed, koja je i pored iznenađujuće visoke tražnje za organskim mlekom koji proizvode sa „Imlekom“, prošlu godinu završila sa – gubitkom. „Problem je što je početak ove godine odabran kao datum potpune liberalizacije u vreme kada se verovalo da ćemo u EU ući 2015. i da ćemo do tada dostići i evropski nivo podsticaja. Na žalost, to se nije dogodilo. Vodim kompaniju koja je opremljena najsavremenijim tehnologijama i imamo izuzetno uspešan projekat: organsko mleko koje proizvodimo u saradnji sa „Imlekom“ i sa kojim smo se prvi pojavili u regionu. Mada su početna istraživanja tržišta pre dve godine ukazivala da smo „promašili temu“, mi danas ne samo da prodamo sve što proizvedemo, već tražnja prevazillazi naše kapacitete. „Imlek“ nam otkupljuje mleko po evropskim cenama, ali uprkos svemu tome prošlu godinu smo završili sa gubitkom. Zašto? Zato što u ukupnom godišnjem prihodu prosečnog poljoprivrednog gazdinstva u EU, podsticaji učestvuju sa 40%, a u prihodima naše kompanije tek sa 11%. Povrh svega, mi u 2013. zbog administrativnih procedura nismo ostvarili ni dinara podsticaja za organsku proizvodnju“.

Vitošević ističe da je konkurentnost najveći problem domaće poljoprivrede i u slučajevima porodičnih gazdinstava koja raspolažu savremenim tehnologijama i imaju veoma obrazovanu radnu sangu, upravo zbog niskih subvencija. Naime, agrarni budžet EU, bez nacionalnih budžeta iznosi 54 milijarde evra, dok obradivo zemljište pokriva oko 102 miliona hektara, što znači da je prosečan podsticaj po hektaru 350 evra. „Računica u Srbiji preme istoj metodologiji pokazuje da su za direktna plaćanja u ovoj godini opredeljena sredstva od oko 25 milijardi dinara, i ako računamo samo one površine koje se nalaze u registru poljoprivrednih gazdinstava – a to je manje od 2,5 miliona hektara, dobijamo da je podsticaj po hektaru 85 evra. Sa podsticajima koji su četiri puta manji nemoguće je dostići poljoprivrednike u EU koji su nam glavna konkurencija. Taj jaz dodatno produbljuju izuzetno skupi krediti. Mi smo pre dve godine imali kredit kod Hipo banke sa 14% kamate sa deviznom klauzulom, a ista situacija je bila i u ostalim bankama. Za razliku od nas, poljoprovrednici u EU mogu da pribave daleko jeftinije pozajmice –čak i po kamati od svega 2%, da ne govorimo o bespovratnim sredstvima iz evropskih fondova. Treći veliki problem je domaća monetarna politika koja destimuliše izvoz. Nama se više isplati da uvezemo krastavac i da ga prodamo na domaćem tržištu, nego da ga proizvodimo u Srbiji“.

Strategija na papirićima u četiri boje

Vitošević se ne slaže sa ocenama da je najaveći problem niske produktivnosti domaće poljopriverde upravo u usitnjenim porodičnim gazdinstvima, navodeći kao primer Italiju u kojoj čak 69% gazdinstava ima površine ispod 4 hektara. „Oni su vrlo uspešni, pre svega zbog drugačije strukture proizvodnje na takvim gazdinstvima nego što je to slučaj u Srbiji. Tu vrstu „restrukturiranja“ takođe može značajno da pospeši država nacinalnim programima, kao i konkretnim mehanizmima podrške i destimulacije“. Pored niske konkurentnosti domaćeg agrara, još jedan od velikih problema za Srbiju u procesu pridruživanja EU predstavljaće uvođenje evropskih standarda u proizvodnji hrane, ističe Vitošević. „ Poznato mi je na primeru naše kompanije koliko nam je trebalo energije, novca i znanja da implementiramo standarde ne samo u segmentu organske proizvodnje, već generalno kada je u pitanju bezbednosti hrane. Primera radi, Srbija do 2020. mora da obezbedi da 99% mleka bude proizvedeno po EU standardima. To je takozvano mleko prve klase, kojega je trenutno manje od 40% u ukupnoj proizvodnji mleka. Dakle, mi imamo jako malo vremena da te standarde u proizvodnji hrane dostignemo. Još jedan problem od vitalne važnosti je što će u procesu pridruživanja neminovno propasti veliki broj porodičnih gazdinstava. Pogledajte šta se desilo u Hrvatskoj. Ona je pre 10 godina imala 32.000 gazdinstava za proizvdonju mleka, a sada svega oko 12.000, ali se broj krava povećao. Dakle, opstala su samo ona koja su mogla da se prilagode novim pravilima igre i značajno unaprede svoju konkurentnost. Zato se u EU izuzetna pažnja posvećuje ruralnom razvoju. Ako se ne donese jedan kvalitetn nacionalni program ruralnog razvoja, bojim se da ćemo imati ozbiljne socijalne probleme u seoskim područjima, jer će veliki broj domaćinstava doći u situaciju da sa svojim prinosima može samo da se prehranjuje, oni neće moći da proizvode viškove ze tržište. A cilj agrarne politike u razvijenim zemljama, i to treba da bude naš cilj, je briga o prehrambenoj sigurnosti građana. Mislim da Srbija vrlo nespremna ulazi u jako ozbiljne procedure u procesu pridruživanja i rizikuje da uprkos svojim agrarnim potencijalima postane uvoznik hrane“, upozorava Vitošević.

fotka za poljoprivredu

Kada su u pitanju efekti Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju na agrarni sektor, na veliku opreznost poziva i direktor Ekonomskog instituta Dragan Šagovnović, „imajući u vidu da je poljoprivreda jedini strateški resurs koji nam je preostao i da je, stoga, cilj da u EU uđemo što spremniji, a ne da uđemo što brže“. On podseća da su sve zemlje koje su pre nas prošle proces stabilizacije i pridruživanja EU zabeležile rapidan pad zaposlenosti u poljopriverdi. „One su značajno uvećale vrednosti poljoprivredne proizvodnje kao odraz povećanja produktivnosti, ali uz smanjenje obima proizvodnje. Ono što se pokazalo kao posebno negativno, a što je opasno i za nas, su trendovi da je generalno rasla proizvodnja žitarica, a uporedo opadala proizvodnja mesa i mleka. Drugim rečima, u svim tim zemljama je zabeleženo smanjenje proizvoda sa većim stepenom prerade, a uporedo su rasle cene hrane“. Šagovnović dodaje i da je gotovo u svim zemljama došlo do narušavanja spoljnotrgovinskih bilansa poljoprivrede. Suficit u spoljnotrgovisnkoj razmeni u poljoprivrednim proizvodima ostvarile su jedino Poljska sa 4,5 do 5 milijardi dolara na godišnjem nivou, Mađarska sa oko milijardu dolara i Litvanija sa gotovo pozitivnom nulom, odsnosno sa manje od 100 miliona dolara na godišnjem nivou. „Sve druge zemlje imaju deficit koji se stalno povećava. Razlog je izrazito velika nekonkurentnost i gotovo potpuno izopštavanje proizvođača u sektorima koji imaju takozvanu dodatu vrednost proizvodnje, posebno u mlečnoj i mesnoj industriji“.

Zato je Srbiji neophodna nacionalna strategija agroprivrede pre ulaska u EU, izričit je Šagovnović, „da bismo u narednih 6 godina popravili koliko je moguće ono što je propušteno. Mi imamo trenutno nacrt strategije, a Ekonomski institut je uporno pokušavao da afirmiše ideju da se takav nacionalni dokument izradi kroz referentne institucije. Na žalost, taj koncept nije prošao. Pod pritiskom Svetske banke krenulo se u izradu kroz različite radne grupe. Ne pretendujem da sam sa svojih 40 godina života i 18 godina radnog staža neko koga bi trebalo tretirati kao posebno ozbiljnog stručnjaka, ali ako kao član radne grupe za agroindustriju dođem na radionicu gde nam podele papiriće u četiri boje na kojima ispišemo SWOT analize, i nakon toga moderator identifikuje teze koje su nam zajedničke kao naš zaključak na osnovu kojeg se pravi strategija – zaista smatram da je to više nego neozbiljno kada je u pitanju izrada bilo kojeg nacionalnog dokumenta, a posebno za industriju koja se predstavlja kao najveći potencijal ove zemlje“.

Miljan Ždrale, predstavnik EBRD za agrobiznis jugoistočne Evrope, tvrdi da je od 32 zemlje u kojima ova finansijska institucija posluje, Srbija po poljopriverdnim potencijalima svrstana među prvih 6, ali ne kada je u pitanju obim proizvodnje, već mogući nivo kvaliteta u celokupnom lancu ishrane. „Za sada u Srbiji pratimo pretežno velike i srednje kompanije, ali spremni smo da kroz saradnju sa bankama značajno intenziviramo našu podršku malim preduzećima u ovoj industriji. Posebno smo prepoznali potencijal sektora mleka i mesa, koji imaju naročite multiplikativne efekte na ceo prehrambeni lanac . Podizanjem kvaliteta mali poljoprivrednici mogu da postanu veoma prepoznatljivi, što dokazuju naša iskustva u drugim zemljama, kao na primer u Velikoj Britaniji gde su postali veoma važan segment i u najvećim trgovačkim lancima. Savremeni potrošači kupuju manje ali kvalitetnije, traže proizvode za koje imaju garanciju gde i kako su proizvedeni i Srbija upravo u toj niši može da ostvari značajne rezultate. Sa druge strane, veoma smo spremni da adekvatno finansijski pomognemo kompanije koje, kao na primer požarevački „Bambi“, imaju potencijale za regionalno širenje, i to ne samo kroz kreditne aranžmane, već i kroz akvizicije. Širenje njihovog tržišta ponovo ima multiplikativni efekat, kao što pokazuje „Nektar“ iz Bačke Palanke. Ova kompanija, koja je kupovinom „Fruktala“ bila prva firma koja je ušla na tržište Slovenije, svoje prerađivačke kapacitete u Sloveniji i Makedoniji kompletno snabdeva srpskim voćem i povrćem. To su primeri kakvih je potrebno više u Srbiji, ali to zahteva integrisani pristup u izradi nacionlanog dokumenta za razvoj poljoprivrede, u čemu EBRD sa svojim iskustvom takođe može puno da doprinse, uključujući i razvoj zadrugarstva“.

Iluzija o velikom suficitu

Međutim, kao što će najverovatnije propustiti šansu koju pruža UN da ove godine nešto učini za unapređenje malih gazdinstva, Srbija je istu grešku napravila i 2012. godine, koju su UN proglasile godinom poljoprivrednih zadruga, podseća Miladin Ševarlić, profesor Poljoprivrednog fakulteta u Beogradu. Do sada je bilo devet bezuspešnih pokušaja da se donose novi zakon o zadrugama koji bi bio daleko adekvatniji u odnosu na postojeći iz 1996. godine, a o odnosu prema ovoj problematici svedoči i izopštavnje zadruga iz procesa restitucije. „Reč je o zadružnoj imovini vrednoj nekoliko milijardi evra“, ističe Ševarlić, „i ako mi u Srbiji anuliramo višegeneracijski doprinos zadružnog sektora razvoju poljoprivrede i sela – kakvu poruku šaljemo budućim generacijama? Mi se nalazimo u prvoj od narednih desetak godina predpristupnih procesa tokom kojih će se vršiti „veliko spremanje“ u agraru, imajući u vidu da su ekologija i agrar dva ključna segmenta koja su najskuplja i u kojima će najduže trajati prilagođavanje standardima u EU. Propustili smo mnogo toga da uradimo, mi čak nismo izvršili ni izmene i dopune zakona o poljopriverdnom zemljištu kao što je to učinila Slovenija, jer ko iole poznaje i prati agrarnu ekonomiju svestan je šta se događa u poslednjih 20 godina -otimačina resursa na globalnom nivou: zemljišta, izvora vodosnabdevanja, mineralnih resursa…Srbija niti je izuzeta, niti će biti izuzeta iz tih procesa“.

Spoljnotrgovinski suficit u poljoprivredi kojim se hvalimo je puka iluzija, smatra Ševarlić. „Stvari su kompleksnije nego što ih posmatraju političari na dnevnom nivou. To što imamo imamo preko milijardu dolara suficita je rezultat dva veoma negativna procesa. Prvi je da smo u poslednjih 10 godina izgubili 400.000 stanovnika, a drugi da se povećava broj korisnika narodnih kuhinja i lanč paketa za udaljena ruralna područja. Kada tako posmatrate stvari, kada uzmete u obzir značajno manji broj stanovnika i izuzmete nezaposlene, one koji rade a ne primaju platu i one koje imaju neredovna primanja i slabu kupovnu moć, znači nemaju nivo ishrane koji bi bio na nivou normalne reprodukcije stanovnika i radne održivosti, onda je naš realan neto suficit na nivou od svega 300 miliona dolara. Da li je to cifra kojom bismo trebali da se hvalimo?“

Za odgovor na pitanje šta dalje, Ševarlić ističe činjenicu da Srbija nije siromašna zato što je agrarna zemlja, već zato što ima neekonomičnu poljoprivrednu proizvodnju. „Svi uglavnom imamo SWOt analize, ali nemamo definisane strateške pravce razvoja u poljoprivredi. Ne možemo sve i svašta da razvijamo u poljoprivredi. Nacionalni program mora da sadrži strateške ciljeve koji će realno sagledati naše potencijale u odnosu na globalna dešavanja, i definisati ko su nosioci realizacije i gde su izvori sredstava kratkoročno, srednjoročno i dugoročno. Ali osnovni preduslov za to je da politički lideri počnu da se ponašaju odgovorno, da ne izopštavaju jednu celokupnu socio-ekonomsku grupaciju, jer poljoprivredno stanovništvo čini preko 10% ukupnog stanovništva. Već nekoliko izbornih ciklusa u srpskom parlamentu faktički nemate relevantne predstavnike ove grupacije, jer naši politički lideri više vode računa o onima koji će da ih brane ako dospeju u „neku situaciju“, nego o onima koji ih hrane. Ako nemate društvenu verifikaciju jedne sociajlnoekonomske grupacije, kako očekujete da mobilišete te snage?“, ističe Ševarlić.

On dodaje da pored konzistentne poljoprivredne strategije, koja se neće menjati sa svakom novom vladom, Srbija vi trebalo da koncentriše razvoj svog agrara preko 4 regionalna centra za obrazovanje, istraživanje i profitni agrobiznis. „To značl da centar u Novom Sadu objedini Poljoprivredni i Tehnološki fakultet, Institut za ratarstvo i povrtarastvo, PIK Bečej kao poligon za sticanje praktičnih znanja i da objedine proizvodnju semenskog materijala za ratarske kulture. Po istom principu, Beograd bi trebalo da objedini Poljopriverdni i Veterinraski fakultet, Institut za kukuruz u Zemun Polju i PKB, potom da centar u Čačku objedini Agronomski fakultet, Institut za voćarstvo, Zavod za krompir u Guči i proizvodnju malina koja je strateški značajan izvozni proizvod, sa fokusom na obezbeđenju sadnog materijala za revitalizaciju proizvodnje malina i ostalog sitnog voća. I najzad, četvrti centar u Nišu bi trebalo da objedini svoje kapacitete od Visoke poljoprivredne škole u Prokuplju pa do Tehnološkog fakulteta u Leskovcu“. U suprotnom, upozorava Ševarlić, Srbija će postati zavisna od uvoza hrane, ali i od uvoza radne snage u regionima koji će u međuvremenu potpuno opusteti zbog nebrige o ruralnom razvoju.

Pročitajte i ovo...