Home TekstoviB&F PlusIntervjuiEkonomija Država, banke i dugovi preduzeća: Ministri su bivši, poslovi nisu

Država, banke i dugovi preduzeća: Ministri su bivši, poslovi nisu

by bifadmin

U ministarstvu privrede, krajem januara kada je pisan ovaj tekst bila je izvesna personalna tehnička zamena, ali ne i sudbina ideje bivšeg ministra Saše Radulovića da se izlaz za nagomilane dugove državnih preduzeća potraži kroz njihovo konvertovanje u uloge banaka.

Problemi kojima se bavilo Ministarstvo privrede i dalje su na snazi – ostali su milionski dugovi državnih preduzeća prema bankama, pitanje rešavanje sudbine kompanija u restrukturiranju i pritisak Svetske banke da se ovo pitanje reši do sredine godine. Novog ministra koji će sesti u ovu fotelju, kako se očekuje negde krajem maja, sačekaće brdo dilema od kojih zavisi i izvršenje ovogodišnjeg budžeta.

Najveći poverilac “Galenike”, koja je tek jedna na listi zaduženih, je Unikredit banka kojoj zemunska fabrika duguje 59 miliona evra. Slede AIK banka (22,5 miliona), te Sosijete ženeral (15), Komercijalna (12,5 miliona) i Erste kojoj Galenika duguje 11,5 miliona evra.

U vreme Radulovića, Ministarstvo privrede je intenzivno pregovaralo sa bankama a najizvesniji scenario je bio da svi poverioci – banke, dobavljači i javna preduzeća – dobiju ukupno 14 odsto kapitala ove zemunske fabrike. U resornom minstarstvu su tvrdili i da bi Galeniku izveli na Beogradsku berzu, te da bi vrednost njenih deonica sigurno rasla, pa bi banke mogle i da ih unovče.

Ovakve najave u javnosti, bankari međutim, nisu doživeli kao nameru Radulovića da im pomogne u namirenju dugova već isključivo kao pritisak države. I to sve intenzivniji i jači jer je Galenika prvo preduzeće od 159 u resturkturiranju čiju je sudbinu Ministarstvo privrede nameravalo da reši u narednih šest meseci.

Mesta za optimizam i alternativu koverziji istovremeno je bilo sve manje jer je Svetska banka bila vrlo jasna u povezivanju rešavanja ovog problema koji godišnje “jede” 750 milion dolara, sa novim zajmom od 250 miliona dolara.

prazno

Bankari su tvrdili da bi ovakvo rešenje bilo ozbiljan udarac na njihovu profitabilnost i adekvatnost kapitala banke, a ekonomisti da bi ovakva vrsta uslovljavanja banke mogla da navede da odu s ovog tržišta. Primer iz Mađarske, gde su banke nagoveštavale takvu mogućnost, a onda od nje odustale, međutim govori da se banke ne odlučuju na tako nešto laka srca tim pre što su investirale mnogo novca i napora da steknu udeo na tržištu.

Oko dugovanja će dakle morati da se nađe neki konsenzus a on sigurno neće moći da bude na strani budžeta ako se ostvare najave o sklapanju aranžmana sa MMF i dodatnim merama štednje.

S druge strane, banke ne uspevaju da prodaju ni stanove koje su oduzele građanima, a kamoli udele u propalim državnim preduzećima. “Šta da radim sa deset odsto Galenike ili firme koja proizvodi paštete? Da pored prodaje kredita počnem da se bavim prodajom lekova i hrane?“, kaže predsednik Izvršnog odbora jedne banke u Srbiji kojoj Galenika duguje desetak miliona evra, a koji se povodom potraživanja u toj firmi nekoliko puta susreo sa predstavnicima pređađnjeg ministarstva privrede.

Zoran Petrović, predsednik Izvršnog odbora Raiffeisen banke tvrdi da konverzija duga u kapital ne predstavlja način na koji banke mogu namiriti potraživanje i da u većini slučajeva ovo za cilj ima da se poverioci izigraju.

“To je očigledno kada se radi o poveriocima koji imaju obezbeđeno potraživanje. U praksi se obično radi o prezaduženim privrednim subjektima čiji kapital nema vrednost ili zainteresovanih kupaca. Ukoliko bi se obaveza dužnika izmirile kroz konverziju duga u kapital, time zapravo ne došlo do namirenja potraživanja, već bi banka stekla imovinu koja nema vrednost. Suštinski, banka bi za iznos konvertovanog potraživanja pretrpela gubitak i zato i nema interes za konverziju potraživanja u kapital”, kaže Petrović za BiF.

Petrović tvrdi da ova mera Zakona o stečaju u praksi nije dala pozitivne rezultate.

Bankari ipak ne negiraju da su za kredite za koje uglavnom poseduju državnu garanciju ugovorili veoma visoku kamatu, uz očekivani mali rizik jer je u krajnjoj instanci obveznik kredita država koja je po definiciji prvoklasni dužnik.

Zamenik predsednika IO Čačanske banke Aleksandar Ćalovic tvrdi da je konverzija duga u kapital poslednje utočiste za banku.

“U slučaju loših preduzeća, konverzija bi za banke značila siguran gubitak jer vi postajete vlasnik nečega sto ne vredi ništa. Konverzijom se čak gubi i pravo na hipoteku, što znači da se ovakva mera nikako ne isplati ukoliko banka ima obezbeđenje bilo da je reč o hipoteci ili državnim garancijama. Pristanak na konverziju automatski znači i smanjenje adekvatnosti kapitala banke”, kaže Ćalović.

Branko Urošević profesor na Ekonomskom fakultetu u Beogradu kaže da privatne banke u Srbiji rade za svoje akcionare, a ne za Vladu Srbije.

“Takvoj banci ne možete reći da nešto mora da uradi. Možete joj otvoriti mogućnost konverzije dugova u kapital, ali ne možete da je naterate na to. Pritiskati možete samo banke čiji je celokupni kapital u vlasništvu države”, kaže Urošević.

Ukoliko ne žele konverziju, bankama preostaje da otpišu dugovanja, refinansiraju kredite ili daju odlaganje otplate zajmova, kaže sagovornik B&F.

Hasan Hanić, dekan Beogradske bankarske akedemije kaže da bankama nikako nije u interesu da postaju vlasnici preduzeća koja se ne bave finansijskom delatnošću.

“One banke koje žele konverziju, mada je takvih malo, imaju ograničenje jer po propisima NBS jedna banka ne može neograničeno da učestvuje u kapitalu drugog pravnog lica”, kaže Hanić.

On dodaje da je sa stanovišta kompanija koje ne mogu da vrate svoje dugove konverzija u kapital dobra. To bi kako kaže omogućilo nastavak poslovanja firme, ali bi s druge strane poveriocu, u ovom slučaju banci otežalo poslovanje.

Jedina alternativa konverziji jeste da Vlada reši ploblem državnih kompanija, da zatvori one koje nemaju budućnost, postavi na noge one koje mogu da ostvare profit jer imaju proizvod i tržište, i na kraju da proda one sa kojima ne može dalje, a za koje kupce može da nađe.

Možda će bankama laknuti sa izborima. Možda i neće jer čvrsta ruka nije popularna u predizbornoj kampanji, ali ako je to neophodno, to postaje kada se formiraju nova vlada i skupština.

Suzana Radinović
broj 104, februar 2014.

Pročitajte i ovo...