Home Tekstovi Iskustva iz prve ruke – kako pragmatično izabrati fakultet: Samo partija brže zapošljava od IT

Iskustva iz prve ruke – kako pragmatično izabrati fakultet: Samo partija brže zapošljava od IT

by bifadmin

Dok naša ekonomija napreduje u ritmu tanga – jedan korak napred, a nazad dva – a skoro milion nezaposlenih beznadežno pokušava da nađe uhlebljenje, mala grupa visokoobrazovanih stručnjaka nema takvih problema: ne čeka na posao ni jedan dan i zarađuje upadljivo više od proseka privrede. Svima im je zajednička jedna crta – svesno su odlučili da studiraju ono što je veoma traženo na tržištu.

U bivšoj Jugoslaviji do posla su najlakše dolazili diplomci društvenih nauka. Za njih je bilo mesta u administraciji, naučnim institutima i politici. Danas njihovu situaciju najbolje opisuje vic skorijeg datuma: „Mama mi je stalno govorila ‘Uči sine, da ne radiš posle’. Bila je u pravu, učio sam, završio fakultet, i stvarno ne mogu da nađem posao”.

itovci

Uprkos podacima sa biroa rada, uverenje da su ekonomija i prava dva „najsigurnija“ zanimanja i dalje je rašireno među srednjoškolcima i njihovim roditeljima. Prema podacima Infostuda najviše ljudi javlja se na oglase za posao u oblasti turizma, saobraćaja i logistike, marketinga, PR-a, prava ali i za pozicije srednjeg menadžmenta, što je po nekom opštem mišljenju struka neodlučnih, onih koji pri upisu (uglavnom privatnog) fakulteta nisu imali ideju šta žele da budu „kad porastu“.

Prema analizi ovog sajta, na tržištu su najtraženiji informacioni i tehnički profili ali broj upisanih na fakultete koji školuju za ove struke je i dalje nedovoljan da podmiri tražnju poslodavaca za njima. Među profesijama koje poslodavci najviše traže a najmanje pronalaze, na Infostudu su na prvom mestu programeri (JAVA i PHP), zatim .NET developeri, softver inženjeri, inženjeri elektrotehnike, iOS developeri i mašinski inženjeri. Oni koji poseduju ove kvalifikacije u Srbiji najlakše nalaze posao, a čak i kada se žale na zarade, prema sopstvenom priznanju, zarađuju duplo više od prosečne plate u Srbiji – oko 800 evra mesečno.

Programeri svoje sreće

S obzirom na lakoću sa kojom dolaze do posla, IT-ovci su u Srbiji zaista retka vrsta, ali čini se da to nije jedino što ih razlikuje od njihovih nezaposlenih vršnjaka – krasi ih i poseban, preduzetnički način razmišljanja, dobro poznavanje svoje oblasti i pragmatičnost koju su pokazali u biranju budućeg zanimanja.

Nikola Svitlica (na internetu poznat pod imenom TheCelavi), se već 14 godina bavi programiranjem ali se nije libio ni da se oproba u drugim zanimanjima, poput četvorogodišnjeg rada u marketingu. Ipak, vrlo brzo se vratio programerskom poslu i sada je “svoj gazda”, odnosno frilenser. “Frilensing je u Srbiji trenutno u “zlatnom periodu”, a posebno se isplati ako je u pitanju autsorsing za strane kompanije. Možda su naši programeri skuplji od na primer indijskih, ali je odziv sistema brži – u istim ili sličnim smo vremenskim zonama kao razvijene evropske zemlje u kojima imamo najbolje klijente. U zapadnoj Evropi je trenutno hit tzv. „nirsorsing“ (near-sourcing) – iznajmljivanje radne snage u blizini – što IT-ovce u Srbiji postavlja u zavidnu poziciju u odnosu na ostale profesije”, kaže Svitlica. Mana frilensinga je to što dok mnogi misle da ne radite ništa ili manje od zaposlenih, vi zapravo radite više, često i vikendima, praznicima, pa i noću. Međutim, kaže sagovornik B&F-a, kao frilenser programer bar gospodarite svojim profesionalnim životom – ako ne možete uvek da birate vreme onda bar možete mesto za rad, a imate i taj luksuz da nekim danima odlučite da jednostavno nećete da radite i da ne morate ni pred kim da se pretvarate da nešto čeprkate po kompjuteru.

plaža

Svitlica je počeo na ovaj način da zarađuje mnogo pre upisa na Fakultet organizacionih nauka pa je njegov izbor bio spajanje lepog i korisnog – voleo je ovu profesiju ali je vrlo dobro znao i da će sa njom lako pronaći posao. Posla mu ne manjka, i zato ne razmišlja o emigriranju, poput svojih brojnih nezaposlenih vršnjaka. “U inostranstvu je bruto zarada programera svakako veća, dva do četiri puta u proseku, ali su zato troškovi života u Srbiji mnogo manji, pa je lakše obezbediti bolji standard u istoj struci. Međutim, ukoliko sebe možete kvalifikovati kao iole pristojno ljudsko biće, ne možete u potpunosti uživati u tom „višem nivou kvaliteta života“ jer su ljudi iz vašeg okruženja u drugačijoj situaciji”, kaže Svitlica.

Vesna Đ., koja radi sličan posao u jednoj stranoj kompaniji objašnjava zašto nema konkretne planove za odlazak iz zemlje: “Trenutno imam posao koji mi se sviđa i koji je, po tehnologijama i uslovima za napredovanje konkurentan sa poslovima koje bih mogla da dobijem van zemlje. Plata je, doduše, prilagođena ‘ovdašnjim uslovima’, ali nižu zaradu kompenzuje činjenica da su mi porodica i prijatelji ovde, što mi puno znači. Sa druge strane, veliko mi je olakšanje što znam da, ukoliko situacija (ekonomska, politička, profesionalna) postane nepovoljnija, neću morati da ostanem u zemlji i da ću relativno lako moći da se snađem u inostranstvu“. Vesna Đ. i Dunja J. su završile smer Računarska tehnika i informatika na Elektrotehničkom fakultetu, obe zbog ljubavi prema matematici u kombinaciji sa svešću da će im to omogućiti bolji život. Dunja J. se slaže sa Svitlicom da se najviše isplati živeti sa stranim primanjima u Srbiji ali ipak planira da ode iz zemlje jer joj se čini da je u nekim drugim zemljama život lagodniji i da ljudi bezbrižnije žive.

Sagovornici B&F-a koji rade u privatnom sektoru kažu da se sa zaradom u IT-u može živeti bolje nego u većini drugih profesija. Lakše od njih se možda zapošljavaju jedino partijski kadrovi ali njihov posao nije toliko siguran – mogu da ga izgube svake 4 godine, možda i češće. Međutim, ima i IT-ovaca koji rade u javnim preduzećima. Jedan od njih je Boris K. koji radi kao programmer i webmaster. Zadovoljan je zaposlenjem za stalno međutim manje mu se sviđa sistem napredovanja u preduzeću i zastarela oprema na kojoj radi. To je i razlog njegove dileme da li da se upusti u ozbiljniju potragu za poslom, mada sada, iako ga ne traži, dobija ponudu za novo radno mesto bar jednom mesečno.

Kako smo postali “skuvani”

Broj ponuda za posao u IT industriji se poslednjih nekoliko godina stalno povećava. Prema Infostudovim podacima, u 2012. i 2013. broj oglasa je povećan za po 80 odsto, a ove godine se očekuje rast od 20%, odnosno da će konačan broj zaposlenih visokoobrazovanih stručnjaka u IT-u porasti na 3.600.

IT-ovci to znaju, pa mnogo opuštenije pristupaju promeni posla od, na primer, stomatologa koji na posao na Birou čekaju u proseku pet i po godina. “Do sada sam menjala posao uvek kada pomislim da nemam više šta da naučim tu gde jesam”, kaže Vesna Đ. (30) kojoj je ovo treći posao u životu. Dunji J. će se možda, dok ovaj tekst izađe iz štampe, u potpunosti promeniti život. Naime, ona nije bila zadovoljna radnim uslovima u svojoj firmi i samo tri dana pošto je to spomenula koleginici već je imala zakazan razgovor za novi posao. Kada se ovo izdanje bude našlo na trafikama Dunja će verovatno već sedeti u novoj kancelariji.

Što se tiče opštih uslova rada, većina sagovornika B&F-a na njih nema primedbi. Svitlica je pored toga zadovoljan i zaradom: “U Srbiji postoji izvesna apatija prema radu. Međutim, vredni ljudi koji se zaista bore najmanje kukaju i uvek raspolažu novcem – razlika je samo u količini istog. Rad uvek donosi neke rezultate, pitanje je samo kolike. Sigurnost koju imam u posao i prihode nije uslovljena trenutnom povoljnom situacijom u IT-u, već stavom „radiću“ – nešto, bilo šta, ali radiću i moći ću da stvorim, koliko – toliko. Nije mi jasno kada i kako smo ovo kao nacija zaboravili”.

Sličan stav imaju i Vesna Đ. i Dunja J. Ako sada ne zarađuju koliko im treba, čim to postane problem, odlučne su – promeniće posao. Moglo bi se reći da među IT-ovcima generalno vlada mišljenje da svako ko želi da radi može da nađe posao. Neki od njih priznaju da njihov optimizam možda nije realističan jer poslovi njih traže više nego što je to obrnuto, ali Dunja J. smatra da je veliki problem njenih nezaposlenih vršnjaka to što odbijaju poslove koji su im ispod časti. “Bolje je naći bilo kakav posao nego sa 30 godina tražiti od mame i tate pare za džeparac”. Vesna Đ. smatra da je problem to što ljudi ovde više nisu sposobni da vide alternativu, čak i ako ona postoji: “Ja i oni malo stariji od mene smo takozvana ‘izgubljena generacija’, koja je odrastala 90-tih. Postali smo nesnalažljivi i „skuvani’“.

 
broj 107, maj 2014.

Pročitajte i ovo...